Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

PISMO DRUGU-UDBAŠU MIRI ŠIMIĆ U MOSTAR 21 lipnja 1987.

Objavljeno

na

Neka i ovo pismo posluži onima koji još uvijek vjeruju udbinim smicalicama i lažima da sam ja bio suradnik KOS-a i Udbe te da me je NA VEZI DRŽAO Stipe Grizelj.
Ovo pismo sam pronašao vrlo zanimljim kojeg sam pisao ima tome punih 29 godina. Pismo je osobno iz San Francisca odnio moj brat Rafo Boban, (1944-2004) u Mostar Miroslavu Šimić. Bez ikakovih promijena donosim u cijelosti ovo pismo. Mile Boban, Otporaš.
Drugu:
Miri Šimić
Sovići Austin, Texas, 21 lipnja 1987 godine.Dragi komšija,Htio sam Vam napisati jedno kratko pismo, javiti Vam se kao komšiji, pozdraviti Vas i ukratko Vam reći da nam je Domovina ista, da je Vaša briga kao i Vaših kolega i drugova u CK BiH koji vrše ulogu nosioca vlasti, da pomognete što svrsihodnije svoj narod, te da je i moja briga pomoći mojem narodu iz kojeg sam potekao. Ja sam to kratko pismo počeo nekoliko puta pisati i nažalost nisam mogao ukratko sve reći što Vam imam reći. Zato sam sva ta kratka pisma poderao i odlučio sam Vam napisati jedno opširno pismo kojeg bi Vi trebali smatrati izrazito osobnim i trebali biste ga shvatiti – kažem da biste ga trebali shvatiti – onako kako je napisano, jer nas se obadvojice tiče i sviju nas bi se trebalo ticati.

Negdje sam pročitao da je bivši predsjednik Amerike, Richard Nixon, uvijek gledao u sliku Abrahama Lincolna i pitao ga šta bi on učinio da je u političkoj neprilici kao on, Nixon. Slično bi se moglo reći i za nas Hrvate koji uz svoje ideje imamo i svoje idejne začetnike, lidere, da ih ne nabrajam.Nije grijeh u tome što jedni obožavaju jedne a drugi druge lidere ako i jedni i drugi uzajmno rade za sreću i napredak svojeg naroda. Grijeh je u tome i narodna izdaja je to ako jedni rade protiv drugih, jedni drugima jamu kopaju, međusobno se svađaju, jedni drugima ne vjeruju, međusobno se smatraju najljućim neprijateljima, ubijaju jedni druge do istrebljenja, okrivljuju jedni druge za ono što niti jedni niti drugi nisu učinili, tuže jedni druge itd. Sve se to čini u ime mira i za duđe račune a na štetu svojeg vlastitog hrvatskog naroda.

Ja sam već tri desetljeća u emigraciji, u tuđem svijetu. Napustio sam rodni kraj – domovinu Hrvatsku – kao golobradati dječak i sam sebi se čudim kako kroz tolike godine u tuđini nisam moga zaboraviti moju Domovinu, moj jezik hrvatski, moje selo, moje susjede, pa i Vas dragi Miro, moje običaje, moje brdo i onaj kamenjar po kojem sam počeo puzati i prve koračiće koracati, i ono plavo nebo koje sam po prvi puta u mojem životu vidio iznad moje kuće u Bobanovoj Dragi, i sve ono što me podsjeća i veže uz moje djetinstvo. I došao sam do zaključka da je mene moja Majka tako odgojila, razne mi priče pričala kako bi me što bolje zainteresirala za moju rodnu grudu, pričala mi o junaštvu naših ljudi koji su se u prošlosti žrtvovali za svoj narod da ne izgine od raznih zavojevača i osvajača, pričala mi o Andrijici Šimiću koji se je u svoje vrijeme i na svoj način borio protiv nepravde a za sreču svojih susjeda, pričala mi o Gabri Baban (gagcu) koji je bio junak u austrohugarskoj vojsci i uveliko pomogao našim ljudima u prvom svjetskom ratu, pričala mi o Ranku Boban, hrvatskom generalu, kako je bio junak svojeg vremena i kako se je borio za sreću svojeg naroda, pričala mi sve najbolje o dobrim ljudima koji su živjeli za svoj narod i sve najlošije o onima koji su se borili samo za svoj džep a protiv probitaka svojeg hrvatskog naroda.

Kako je mene moja Majka odgojila tako su u prošlosti hrvatske Majke odgajale svoju djecu preko kojih se je sačuvao identitet hrvastva sve do današnjih dana. I čvrsto vjerujem da je i Vas Vaša Majka odgojila u duhu poštenja i hrvatstva, ta da ćete u tome duhu i Vi Vašu djecu odgajati. I onda kada je dijete odgojeno u duhu svojeg naroda, može ono putovati uzduž i poprijeko cijelog svijeta a da neće zaboraviti niti iznevjeriti svoje nacionalne osjećaje, što uistinu znači: GDJE TKO NIKA TU I OBIKA. Iz te ljubavi raste i MOJA BRIGA ZA MOJ HRVATSKI NAROD.

Dragi komšija ja znam da ste Vi organizirani čovjek i da pripadate jednoj organizaciji koja mijenja ljude a ne svoj stav. Stav te organizacije kojoj Vi pripadate je još uvijek mentalno u godini 1945., ako ne još i od siječanjske diktature 1929., kada je ondašnjim ustavom za zaštitu naroda i države sve što je bilo hrvatsko bilo je zabranjeno, kao i dans. Zar i danas nije tako i da današnji naraštaj nije uopće ozbiljno shvaćen. Govoriti u 1987. o legalnosti “Sedam Ofanziva” i graditi autoritet na slavi već ostarijelih boraca, podsjeća mladi naraštaj na legende: Muse Kesadžije, Ive Sibinjanina, od Doboja Muje ili Gričke Vještice, itd. Tko nije shvatio političke, društvene i gospodarske promjene u zadnjih četrdeset godina, taj za sigurno neće shvatiti ni današnji novi hrvatski naraštaj, koji niti je bolji niti je gori, ali za sigurno je drugačiji od ustaškog ili partizanskog naraštaja i koji želi i hoće sebe formirati prema svojim današnjim potrebama moderne svjetske civilizacije.

I ja sam organiziran čovjek i pripadao sam onim hrvatskim organizacijama koje su uvijek i na svakom mjestu zagovarale Hrvatsku Državotvornu Samostalnost. U prvim danima moje emigracije pripadao sam HOP-u koji je bio nastavak Ustaškog Pokreta. Vremena su se mijenjala. Nove potrebe su se namećale čovjeku. Starim stazama se nije moglo više ići. I kako nisam bio Ustaša nisam mogao razumijeti ustašku politiku. Majka me je kasno rodila da bih mogao biti Ustaša, a vi tamo s vaše strane svakog državotvornog Hrvata uđurure nazivate Ustašom, pa čak i naš djecu koja su rođena vani ali se osjećaju Hrvatima i ističu svoje hrvatstvo među strancima i svojim školskim kolegama. U tom kontekstu i govorim kako niti ustaška a još manje partizanska politika nije razumijela nas mlađe. I vi tamo i mi ovamo smo žrtve i jednih i drugih, jer nam nameću svoje revolucije koje novim hrvatskim nastojanjima danas više štete nego odgovaraju.

Ja ne želim biti nepošten prema onima koji su svoje mlade živote žrtvovali za svoje ideale u obrani svoje zemlje Hrvatske, bilo to u partizanskim odredima ili ustaškim bojnama. Svi su oni svoje ideale krvlju zatopili i bilo bi nepravedno ih jednostavno proglasiti “neprijateljima”, To mogu činiti samo politički špekulanti za svoj osobni račun ili tuđe probitke. I jednih i drugih je bilo i ima u obima revolucijama. Ali niti jedni niti drugi neće povijest pisati. Pisat će ju netko treći koji neće imati mržnju niti prema jednima niti prema drugima. A za Ustaški Pokret bi se moglo reći, uz sve istinito i neistinito, da se je za vrijeme NDH moglo hrvatski govoriti koliko god si htio, izvisiti hrvatsku zastavu i kititi se hrvatskim obilježjima do mile volje, da je postojala Hrvatska Država i u njoj hrvatska demokracija i hrvatska sloboda (kakova god da je bila, bila je naša, bila je hrvatska) sa svojom vladom, ministrima, vojskom, diplomacijom, ambasadama i poslanstvima, da je naš hrvatski narod – tj., dragi moj komšija Miro, i Vaš hrvatski narod – u stranom svijetu bio predstavljan kao Hrvatski Narod, a ne kao što ga se danas predstavlja jugoslavenskim narodom.

Prije se je moglo živjeti u zavjetrini, prilagođivati sve prema svojim htijenjima, inscenirati kojekakve priče, lažno koga okriviti (kao np. mene da sam fašista, terorista, ustaški zločinac itd.) a jadni narod je jednostavno morao tim i sličnim smicalicama povjerovati, jer nije imao drugog sredstva javnog priopćivanja osim vas u službi partije, režima i KPJ. Danas je stvar sasvim drugačija. Mnogi putuju u oba smjera i izvješćuju jedni druge o pravom stanju stvari. Mnogi imaju telefone preko kojih se vijest sazna za par minuta. Više se ne može prodati “rog za svijeću”, kako je to nekada zgodno bilo. Ta su vremena prošla. To vi tamo osjećate, ali Bogme i mi to ovamo osjećamo. Zato i kod vas tamo i kod nas ovamo postoji raskorak između onih koji još uvijek misle da se bez njih ne može. Kod nas mladi je sve MOGUĆE a kod njih starih je sve NEMOGUĆE. U tome je velika razlika koju oni ne vide niti ju uočavaju. I u tom DUHU “MOGUĆE” ja vam pišem ovo pismo u kojem Vas oslovljavam sa veliko “Vi” a sa malim “vi” mislim na množinu.

Štrajkovi koji su se mjeseca travnja razbuktali kod vas u Domovini nisu samo nezadovoljstvo radničkih plaća, već nešto drugo, simboličnije…, što poziva na razmišljanje pojave koja ukazuje na moguću, pa i vjerojatnu brzu dezintegraciju jugoslavenskog političkog i društvenog ustroja. I to je stvarnost, dragi moj prijatelju Miro, koja nas ujedinjuje, ne samo zbog samog nezadovoljstva u bijedi i siromaštvu, kojeg je jugoslavenska “solucija” nanijela hrvatskom narodu, nego i zbog recipročnog izraza: “Tko neće Hrvata za brata, hoće tuđina za gospodara!”

Ja sam hrvatski nacionalista i to mi nitko ne može osporavati. Svak se diči sa svojim! Ja se sa mojim i dičim i ponosim! U svim mojim računanjima ima mjesta za sve alternative, osim jugoslavenske. To je moj nacionalni princip koji je sto puta bolji od bilo čijeg, osobito američkog. Oni u svoje kalkulacije ne ubrajaju koncepcije neprijatelja Amerike. Oni svoje interese topovima, avionima, brodovima, atomskim bombama brane i čuvaju. Nas Hrvate za jedan pištolj trpaju na dugogodišnje robije i nazivaju nas svakakvim mogućim imenima. I to je samo zato što nemamo vlastite Države Hrvatske koja bi nas branila od svih kleveta. I zato se ja borim da imam svoju državu, svoju h Hrvatsku Državu! koja bi bila garancija svim DRAĐANIMA HRVATSKE, na svim paralelima i merdijanima.

Ovih dana je u perzijskom zalijevu irački vojni zrakoplov napao američki ratni brod na kojem su poginula 37 vojnika. Vojniča sudbina je takova da su vojnici svih naroda i svih vremena izloženi opasnostima. Ali ceremonija sućuti koju je pripremila američka vlada i američki narod ovim poginulim vojnicima zaslužuje svaku pažnju, jer odaje priznanje onima koji izlažu svoje živote na oltar svoje domovine Amerike. Mene se je to toliko dojmilo da sam odmah pomislio na one Hrvate koji su svoje živote dali na Oltar svoje domovine Hrvatske a da im se nikada nije zastava spustila na pola koplj, ili svijeće i cvijeće položilo na njihove grobove. Dovoljno bi bilo otići na Minchensko groblje i vidjeti natpise hrvatskih imena, grobova onih koje je jugoslavenska tajna služba Udba, kojoj ti pripadaš, likvidirala preko svojih plaćenih ubojica. Njih se je likvidiralo samo zato što su žarko ljubili svoju, Vašu i moju Hrvatsku, a ne zato što su osvajali nečije i bili u tuđim vodama (kao ovi Amerikanci što su bili na tuđem području da bi branili sigurnost svoje zemlje Amerike) da bi branili sigurnost Hrvatske.

Zahvaljujući učestalim putovanjima amo-tamo i obratno, saznaje se preko susjeda Stipe Grizelja da je njegov ujac Stipi, taj susjed žestoko spočitovao Stipi sudioništvo u pripremanju ubojstva Hrvata Stipe Mikulića u Švedskoj 15 prosinca 1975 god. Ovaj je samo rekao da treba okriviti one koji su platili Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. Također se trebaju postaviti stvarne uzroke pisma kojeg je iz Los Angelesa pisao 26 rujna 1978. svojim prijateljima, Mostarskoj Ubdi, jedan PETAR, sa: “Zdravo Prijatelji”, u kojem ističe da će vam (Udbi) mnogo pomići…pa štogod bilo samnom, jer osjećam da moram i hoću.

Ako se ovo pismo uzme u obzir, njegov datum i ono “Moram i hoću” i poveže se sa ubojstvom Ante Cikoje u Njujorku i Križana Brkića u Los Angelesu niti dva mjeseca poslije pisanja spomenutog pisma, a pisca pisma se otkrije da je glavom i petom Krešo Šimović, koji je htio i mene i još neke druge ubiti u Kaliforniji prije nego nestane meteorološkim smjerom, onda se ja pitam: Zašto sve to? Dali se uistinu treba primijeniti ona Đilasova iz svibnja 1945. kada je rekao: “Treba pobiti svu hrvatsku vojsku da bi Jugoslavija mogla živijeti”.

Dragi komšija ja čvrsto vjerujem da Vaše ruke nisu okrvavljene nevinom hrvatskom i ljudskom krvlju. Pošto u to vjerujem, zato Vam i pišem ovo pismo koje osobno šaljem po mome bratu Rafi koji ovih dana dolazi tamo u posjetu, poslije punih 25 godina izbjegličkog života. Nadam se da mu nećete pripremiti neugodnosti te da ćete se lijepo moći porazgovoriti, da pri tome jedan drugoga nećete vrijeđati i da nećete vršiti Vašu moć vlasti nad mojim bratom koji je američki državljanin. Uostalom i mi smo se ovdje pobrinuli za svaki slućaj… Ako imate išta protiv toga što je moj brat Vama donio ovo pismo, onda Vi to imate sa menom raspraviti, što bih ja rado želio.

Za našu zajedničku stvar i bolju budućnost ja se ne odrićem Vas niti bilo kojeg građana naše zemlje Hrvatske koji je voljan dati svoj doprinos u traženju riješenja za stvar duha i slobode. Naravno da pri tome mislim na one koji se ističu vrlinama i unutrašnjom vatrom, koja je živa u mnogim vama, da na hrvatskom tlu ne dođe do nikakva rata, a najmanje građanskog, što se podrazumijeva Hrvat protiv Hrvata, koji neće biti nikakvo sretno riješenje, jer će u tom neredu opet mnogi nevini ostati bez glave. Naravno da treba misliti – a ne i bojati ih se – na unitarističke elemente među vama koji se već pripremaju i Bog zna od kuda dobivaju instrukcije kako vas uništiti kada za to dođe vrijeme, kao i u vrijeme Rankovića 1966., koji je imao na popisu preko milijun istaknutih Hrvata za likvidaciju. Ugledajte se u Slovence! Oni se duhovno a i djelom i fizički formiraju kako bi u slučaju potrebe imali snagu i bili jedan činbenik koji bi znao čuvati i očuvati državotvorstvo Slovenije.

Apsurd bi bio uvijek povezivati svaku moguću vanjsku vojnu situaciju sa našim hrvatskim problemom, sa našim pravima, našim zaslugama iz prošlosti pa i našim željama za budućnost, kao da smo mi sami na svijetu i da nam drugi sve na pladnju trebaju donijeti. Naš problem leži u nama i mi sami ga moramo riješiti. Moramo budno paziti da nam se iz vana ne uvuku ideje i rovare među nama i protiv nas. Mi moramo shvatiti da u našoj zemlji nisu samo Hrvati građani Hrvatske, već ima i drugih druge narodnosti. Baš te druge “narodnosti” naš neprijatelj, unutrašnji i vanjski, koristi i upotrebljava protiv i njih i nas. Zato se ja bojim da će taj isti neprijatelj mnoge Hrvate iskoristiti protiv svoje braće i sunarodnjaka i predočiti im da se njihova sigurnost nalazi na njihovoj strani, tj. jugoslavenskoj, kao što je to bilo i u prošlosti.

Pa ipak, makar ovo pismo Vama bilo drago ili ne, bilo po volji ili ne, situacija je takova da mi moramo povući konzekvence iz prošlosti, šta nas je razdvojilo i činilo neprijateljima a šta nas je spajalo i činilo prijateljima. I kada podvrgnemo analizi sve što nas je razdvajalo, doći ćemo do zaključka da sam ja i mnogi drugi Hrvati u iseljeništvu postali “zli” ljudi poradi Hrvatske, a vi tamo ste bili primorani biti u službi režima koji negira sve hrvatske tradicije iz prošlosti itd. Ali uza sve to vi ste ostali na pragu domovine i ima ih među vama na tisuće i stotine tisuća koji još nisu napustili Boga i Hrvatsku i u koje ja vjerujem da će: “Doći njihovo vrijeme i da će oni trebati nas i mi njih”, kako bi svi zajedno sačuvali našu domovinu Hrvatsku od propasti. U protivnom slučaju će nas povijest osuditi da smo grobari vlastitog naroda i naša buduća pokoljenja će nas prezirati, odreći nas se i nazvati nas izdajicama, iako nas je mnoge ambicija tjerala od najranijeg djetinstva da budemo graditelji hrvatske budućnosti i hrvatske povijesti. I ja sam jedan od tih mnogih koji želi nešto učiniti za svoj HRVATSKI NAROD. Ako je poradi toga kod vas tamo u tome sav moj GRIJEH, onda se ja tog grijeha ne stidim, i spreman sam i na LOMAČU zbog njega otići.

Dragi komšija Miro ja sam nekoliko godina stariji od vas te tvrdim da malo više pamtim ishod prošlog rata kod nas, nego Vi. Mene se je natjeravalo u školi da veličam Staljina i pjesme mu pjevam: “Druže Tito i Staljine, daj nam kruha i slanine”, uvjeravajući nas tako kao da nas Staljin hrani, što sam kasnije u emigraciji saznao da je to bio “Marshalov Plan” koji nas je spasio od gladi. Ja se još uvijek sjećam Trumanova brašna i Trumanovih jaja u prašku što smo dobivali kao mjesečno sljedovanje. I tu je postojala jedna pjesma kojom se je očitovavao neukos tih u prašku jaja: “Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja trumanova vruća”. Znam da je sve to prošlost koju se ne treba priželjkivati, ali ju također ne treba niti zaboraviti zbog nečijih mračnih političkih ciljeva, te sračunato sada navaliti na Ruse kao da su nam oni najveći neprijatelji, narod psihološki pripremiti protiv ruskih “kaćuša” a nas Hrvate staviti u prve redove i u vatrne linije. Vi ste tamo koji to možete i morate suzbiti a hrvatska emigracija će vas podržati. Ne smije se dogoditi što se je 1956. dogodilo u Mađarskoj. Mi smo malen narod da bi se mogli oduprijeti ruskoj sili. Osim toga Rusi nam nisu neprijatelji. I u prošlom ratu Staljin je htio priznati Hrvatsku Državu ako Poglavnik dr. Ante Pavelić dozvoli prolaz ruskim snaga kroz Jadran. Neprijatelj br. jedan za Hrvatski narod je Jugoslavija, a ne Srbi, Rusi ili netko treći.

U prošlom ratu Finska se je borila protiv Rusije i bila je pobjeđena, ali je danas slobodna i svi narodi svijeta ju priznaju, pa i Rusija. Mnoge druge države i državice u prošlom ratu su bile na strani osovine a protiv saveznika, a danas su slobodne i priznate države, bez da ih se svrstava u “Koš” Fašista i Nacista kao što se naša zemlja Hrvatska još uvijek nazivlje. Imajući u vidu zajednicu u koju je gurnut hrvatski narod, neće biti teško pogoditi izvor te propagande koja je sustavno uperena protiv Hrvata. Izručenje Dra, A. Artukovića jugoslaviji to potvrđuje. Andrija Artuković nije nikada bio Fašista a još manje Nacista, na osnovu čega ga se je izručilo Jugoslaviji.

Da paradoks bude još veći dr. Artukovića se izručuje u glavni grad Hrvatske, tu mu se sudi i tu ga se na smrt osuđuje, i to se sve tako čini kako bi se što lakiše moglo prikazati budućim hrvatskim pokoljenjima, da su za sve Hrvati krivi, jer su Hrvati tužili Hrvata, sudili ga i osudili na smrt, smrtnu kaznu izvršili a da nigdje ne stoji zapisano da se je moralo tako postupati po nalogu višega, tj. iz Beograda, koji je smišljeno i mudro napravio tako da povijest ne može Srbe za to okriviti, već samo nas Hrvate. Tako se je postupalo i sa Kardinalom Stepincem. Kada Hrvati budu to čitali sto godina kasnije, tj. 2046. i 2087., izgledati će tako da Jugoslavena nigdje nije ni bilo. A ja danas vama i svim drugima govorim godine 1987. da Hrvatska nije tužila niti sudila Kardinalu Stepinci, da Hrvatska nije tražila izručenje dr. A. Artukovića. Sve je to radila Jugoslavija za svoje prljave račune, kako bi se ispunila ona srpskog kralja Aleksandra karađorđevića: “Sve ću činiti da Hrvate učinim manjim od makova zrna”.

Što se tiče mene i izručenja dr. Artukovića, ja imam o tome moje osobno mišljenje. On je star čovjek. Nikome više koristiti ne može. Izručenje ga samo može još većim učiniti kod Hrvata i dati mu obilježje jednog nacionalnog mučenika, koji je postao žrtva jugoslavenskog terora i mržnje kao: Stjepan radić, Kardinal Alojzije Stepinac, general Vjekoslav Maks Luburić, Bruno Bušić i mnogi drugi koje je jugoskavenska Udba poubijala, a koji nikada u normalnim okolnostima nebi postali hrvatski velikani i hrvatski mučenici. Osim toga mučeničke kosti dra. A. Artukovića će počivati negdje u Hrvatskoj, i ja te uvjeravam prijatelju Miro, da će doći vrijeme i Hrvati saznati gdje su kosti dra. Artukovića da mu se mogu otići poklonuti, kao simbolu svakog hrvatstva. Ako je hrvatsko partijsko i državno vodstvo to izručenje tražilo kako bi se probudio hrvatski nacionalni osjećaj, onda ja moram priznati da ih u tome podržavam. Ali ako su oni to izručenje tražili u zajednici sa Beogradom kako bi na Hrvate stavili pečat “Hipoteke za prošle grijehe”, onda je to vodstvo kvislinško, koje treba zamijeniti sa boljim i hrvatskijim.

Ovdje treba nadodati da su doša i nastupila nova vremena, novi zahtjevi, nove tehnike i da sve to skupa traži i nove ljude, koji su u stanju nadmašiti sami sebe i prilagoditi se STRATEGIJI EKONOMIJE HRVATSKE KRVI, a da pri tome znadnu sačuvati slobodu unutarnjeg duha u svoj svojoj nutrini, priznati pravo mišljenja i onima koji drugačije misle, biti mirno-hladan kod sklapanja kompromisa sa Hrvatima koji su voljni i spremni pomoći stvoriti JEDNU HRVATSKU ELITU, koja neće jurišati danas na jedne, sutra na druge, prekosutra na ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave Hrvate, kojima se neće od gnjeva naduti vratne žile pri samoj pojavi imena Hrvat ili imena Srbin, koji Hrvatsku smatra svojom rođenom grudom. Ta ekipa mora biti pozetivna i jasna u svom cilju: HRVATSKA DRŽAVA a sve ostalo dolazi kasnije, postepeno i po redu. Ja sam spreman biti dio te ekipe jer se osjećam dužnim pomići mojem narodu. A kukavičluk bi bio tražiti bilo kakove argumente za osiguranje ALIBIJA da je to NEMOGUĆE i da ni Gospodin Bog to sve skupa nebi razumio. A ja kažem da je sve moguće, jer: “AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU”. A ja hoću i tražim one koji hoće, a tih je puna Hrvatska, itd.

Istina da postoje ogromni blokovi i oni ostaju jedni na suprot drugima. Nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat. Ali ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, mi moramo zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruku. Naš stav mora biti hrvatski koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smetati će samo Jugoslaviji na suprot koje se mora postaviti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica.

Ja sam pisao pismo jednom sisjedu 31 srpnja 1985. Vi tog susjeda poznajete vrlo dobro. Povod tog pisam je bio: zabrana putovnice mojoj Majki da dođe posjetiti svoju djecu i unučad ovdje u Ameriku. Vi u Mostaru ste odbili dati putnicu mojoj Majki. Ali ipak moja Majka je došla i bila ovdje u Ameriki. To znači da ja imam prijatelja u Hrvatskoj kojima moja “politika” ne smeta i baš zbog te politike su učinili da moja majka dođe u Pariz i odatle dalje. To je bilo veselo susretište, i hvala onima koji su pomogli da do tog susreta ipak dođe.

Majka i ja smo mnogo pričali i o Vama smo pričali. Ja se Vas ne sjećam, ali se vrlo dobro sjećam vaših roditelja, braće i sestara i Vaše kuće. Moja Majka sve najbolje priča o Vašim roditeljima i o Vama. Ja sam ju pitao o Vama s tim više što Vi radite u Mostaru za Udbu, odnosno za Sup. Ništa loša. Sve najbolje i da se ne može na Vas potužiti. To je i razlog da Vam pišem ovo pismo kao komšija komšiji, čovjek čovjeku, iako sam svijestan posljedica koje možete imati zbog ovoga pisma. Pa ako to i bude tako, neka te posljedice budu dio Vašeg uvjerenja za doprinos HRVATSKOJ ELITI, koja će biti kordinacija svih hrvatskih političkih stremljenja, ideologija, organizacija, nacionalnih aspiracija i generacija, k istom cilju: stavranje vlastite narodne suverene Hrvatske Države.

Uz dugi razgovor moje Majke i mene, Majka me je pitala da joj istinu kažem dali sam ja moje ruke zakrvavio nevinom krvlju, misleći na proces kroz koji sam prošao u Njejorku i priče koje su se širile protiv mene i na račun optuženih. Ja sam Materi istinu rekao da ja nisam imao razloga zakrvaviti moje ruke, jer sam nučen sve sporove riješavati na kulturan i ljudski način: s dijalogom i razgovorom, za stolom! Naravno da sam joj rekao kako se je na mene spremao atentat u veljači 1967. u Parizu i u san Franciscu pod konac godine 1978. i da su to spremali plaćeni ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe iz Mostara. Zatim smo otišli položiti vjence na grobove Brune Bušić i Mate Kolić, koje je jugoslavenska podzemna razbojnička banda ubila samo zato što su Hrvatsku voljeli. Tu, nad tim grobovima je moja Majka gorko zaplakala govoreći: “Moj sinko. Meni je drago da si ti odavle otiša. Skinili bi oni tebe. Ja tebe vidim u ovom grobu, sinko moj. Kako je njijovin Majkama! Na grob im ne mogu doći. Daj sinko da im se u ime njihovih Majki pomolimo Bogu. Počivali vi dico moja u miru! Niste vi nikakvi teroristi, jer niste u ratu bili. A ti, dragi moj sine Milane, neka te Bog čuva! Ja san čula da su oni govorili da im je lako ubiti svakoga ko im smeta. Oće oni to učinit radi svog položaja, itd.”

Proklinjanja i blaćenja mojeg imena nisu mene zastrašili niti spriječili misliti o Hrvatskoj kao niti stotine tisuća drugih da misle kao ja. I baš zato što sam uvjereni demokrat, ne bunim se radi bune kao djeca koja su dobila manje bonbona, već se borim za Hrvastku Državu, bez koje nama Hrvatima nema spasa niti života. U toj borbi ima mjesta svakom Hrvatu koji je voljan dati svoj život za dobrobit svojeg naroda, a ne za ovaj ili onaj režim, ovu ili onu ideologiju, a ELITA NARODNOG IZMIRENJA će strogo paziti da naša osloboditeljska borba ne bude: “SJAŠI DA UĐAŠIM”, tako da ne bude kao u prošlosti, jedni na vlast, drugi u šumu, treći u zatvor a četvrti u emigraciju, itd.

Dragi komšija ja vam šaljem po mome bratu Rafi jednu malu knjižicu POLITIČKE TEZE koju je priredio HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET. To činim iz dava razloga. Prvi je da se Vaš odjel za emigraciju ne trba truditi odakle će dobiti neki materijal “antijugoslavenske profašističke emigracije”. Mogao bih ja Vama poslati materijala punu jednu karijolu. Ali to nije niti potrebno, jer Vas ne želim umarati stvarima koje u sebi još uvijek sadržavaju recidiva prošlosti. Drugi je razlog što bih uistinu želio znati šta Vi mislite o ovim tezama. One su napisane tako da ih je lako čitati i po članu i broju zabilježiti opaske.

Ja bih mogao u nedogled nanizivati negativne pojave iz prošlosti kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Ali čemu to vodi? Ispravit krivu DRINU je nemoguće, i ja se tim neću baviti. Ja ću radije govoriti o pozetivnim stvarima kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Govorit ću o pozetivnim i poštenim reakcijama naših ljudi, koji su za dobrobit Hrvatske izvršili reviziju svojih političkih koncepta, pa i uz cijenu svojih vlastitih uvjerenja. Ja sam izvršio moj dio a red je sada i na drugima.

Najprije nešto o hrvatskoj emigraciji, kojoj se, naravno, ima koješta prigovoriti. Njezin najvećih grijeh je u tome što se je dala izvesti iz svoje domovine Hrvatske. Proizvod tog “grijeha” naravno leži u Jugoslviji, koja šalje neke Rajkoviće, Đorđe Ličine, Nine Poviće i druge da pišu o nama, protiv nas i bez nas. Stvar je sasvim drugačija, dragi moj komšija, od one kakvu ju navedeni vama tamo prikazuju.

Ima u hrvatskom iseljeništvu nekoliko gradova gdje je hrvatska naseobina jako brojčana i broji preko četrdeset, pedest i više tisuća Hrvata. Da spomenem samo neme: Sydney, Melbourne, New York, Chicago, Detroit, Los Angeles, San francisco, Pittsburg, Toronto, Vancouver, itd. Sa toliko tisuća žitelja to je jedan ozbiljan grad, kojemu trebaju: Parkovi, Škole, Bolinice, Crkve, Auto-putevi, Ceste, Ulice, Vodovodi, Željeznice, Uzletišta, Državne Ustanove, porezni uredi, Redarstvo, Zatvori, itd. Rijetko kada su lokalne novine i vijesti spomenutih gradiva ubrojili u kronologiju kriminala Hrvate, iako se je iz dana u dan bilježilo i najmanji prekršaj. U svim anketama Hrvati su na prvom mjestu: (osim u jugoslvenskim snketama) u Moralu, Poštenju, Poslušnosti, Stegi, Vladanju, Kompaktnosti i u svim drugim oblicima društvenog života. O radinosti da i ne govorim, jer se je svaki Hrvat u tuđemu svijetu toliko snašao, skućio i obogatio do zavidne visine među strancima. Kada bi tome hrvatskome svijetu bilo slobodno se povratiti u svoju zemlju Hrvatsku, vjerujem da bi ona ubrzo postala druga Švicarska. Želio bih znati tko bi bio protiv tog Blagostanja, Sreće i napredka?! Nitko, osim Jugoslavije.

S druge strane hrvatska emigracija je učinila ogroman posao među strancima o upoznavanju hrvatske kulture, povjesti i imena hrvatskoga, kojega za sigurno Jugoslavija svim državnim sredstvima želi ugušiti, prikriti i zatajiti. Zato je skoro svaki Hrvat vani Ambasador Hrvatske i njenih probitaka, što Jugoslaviji uveliko smeta i mrsi račune. Zato ona i piše o hrvatskim iseljenicima sve najgore i naravno da joj niti jedan državotvorni Hrvat nije po ukusu i ćudi. A za mene i za sve one koji iole hrvatski misle, najgori i najlošiji Hrvat je bolji od najboljeg Jugoslovena, jer toga nema! To je današnja stvarnost koja se očituje kod vas. Beograd je omogućio svakoj srpskoj soluciji da dođe do izražaja, a hrvatske solucije se stavljaju u nakovanj sa oznakom “Ustaše i koljači” itd.

Što se tiče hrvatskih političkih organizacija, pokreta i društava u emigraciji, to je znak slobodarskog i demokratskog duha kod Hrvata. Hrvati nisu totalitaran narod kojem bi smetale druge rodoljubne organizacije. Zato se na demokratski i slobodarski način svaka hrvatska organizacija bori da dođe do što jačeg izražaja. Prežive samo one koje se na vrijeme znadu prilagoditi vremenu, a sve one druge živu od nostalgije i “stare slave Djedovine”.

Iz navedenih razloga i vremenske potrebe osnovan je HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET 1981., koji u svom programu i svojim radom zastupa ideju Hrvatske Države u smjeru hrvatskog nacionalnog jedinstva: pravoslavaca, muslimana i katolika, komunista i antikomunista, Srba koji Hrvatsku nastanjuju i smatraju je svojom Domovinom a ne da održavaju beogradsku hegemoniju nad Hrvatskom, i svih drugih koji su rođeni u Hrvatskoj itd.

Dragi komšija Miro shvati ovo pismo kao jedan intimni razgovor.

Neznam dali sam uspio izraziti sve ono što sam htio i mislio, ovako na brzinu. Ako jest, bit će mi drago, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

U to ime, poštovani prijatelju i hrvatski brate, ja Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati!

Vaš Mile Boban.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari