Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

PISMO HRVATSKIM ELITAMA – ŠTETA DA OVO PISMO NIJE U KNJIZI “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

Objavljeno

na

Bog! dragi moji prijatelji,

Prilažem Vam ovo generalovo “PISMO HRVATSKIM ELITAMA”. Pismo je pisano poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u parag 21 kolovoza 1968. Pismo je podugo, a doći će vrijeme da će se i jedna ozbiljna studija napisati iz ovpg pisma. Zato je moja molba vama: Uzmite naočare i (neko) piće. Piće stavite na stol. Sjednite i raskomodite se na naslonjaču i nedopustite sami sebi da do kraja ne pročitate ovo pismo. Preporučio bih onima koji se bave pisanjem, da kraj sebe imaju papir i olovku kako bi mogli bilješke činiti. Ovo pismo nije izišlo u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Primite iskrene poZDrave, svi skupno. Mile Boban, Otporaš.

PISMO HRVATSKIM ELITAMA – ŠTETA DA OVO PISMO NIJE U KNJIGI “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

DSCN5904(Želim reći par riječ o ovom pismu. Vjerovali li ne, ovo pismo nema datuma, ali ja sam jedan od svjedoka preko Dra. Dabe Peranića, koji mi je o nekim potankostima govorio. Veliko je gibanje bilo te godine 1968: Studenski štrajkovi diljem svijeta, a počeli su u Francuskoj u svibnju iste godine, kriza u Češkoj kada su jedinice Varšavskog Pakta uletile u Prag 21 kolovoza, svrgnuće liberalne vlade i intezivni rat u Vijetnamu i drugim mjestima. General je to pratio iz dana u dan, a ospbito su ga njegovi prijatelji Španjolci iz vojničkih krugova obavještavali o situaciji. Na osnovi trenutne situacije u svijetu i informacija sa kojima je general raspolagao, on je napisao svojim užim suradnicima ovo pismo, u kojemu je razradio mnoge aspekte glede hrvatskog slučaja u Jugoslaviji. Ja posjedujem ovo pismo pod rednim broje 45. više od od četiri desetljeća. Često puta sam ga čitao sam sebi i iz njega crpio što mi je bilo potrebno. Više puta sam sam sebi rekao da je ovo pismo pisao neki general stranac, zbog ovog pisma bio bi njegova zemlja u zvijezde okovala veličinom svojeg vojničkog znanja, duha i sposobnosti. U tu svrhu donosim ovo pismo hrvatskoj javnosti da se uvjere u vidovitost i veličinu jednog hrvatskog generala. Naravno, čitajući ovo pismo, treba se staviti u odraz vremena kada je ovo pismo pisano kako bi ga se što svrsihodnije moglo razumijeti. Ako se ovo pismo bude gledalo kroz naočare današnjice, tj. danačnje politike RH kojoj je na čelu sin partizana, protiv kojega se je general Luburić borio, a otac predsjednika RH Ive Josipovića, Ante se borio protiv generala Luburića, za sigurno možemo reći da se je borio protiv Hrvatske; kako je i Dr. Andrija Hebrang mlađi rekao u predizbornoj kampanji 2009...”da se je Luburić borio za interese Hrvatske Države…”, a otac predsjednika RH, Ante Josipović se borio protiv interesa Hrvatske Države. To su činjenice i zbog tih činjenica ovo se pismo MORA PROMATRATI IZ VREMENA KADA JE PISANO 1968. godine. Otopraš.)

general Drinjanin:

PISMO HRVATSKIM ELITAMA

U prvom redu molim Vas da bi ovo pismo smatrali izričito osobnim iako je umnoženo u ovoj formi. Tehnički mi je nemoguće, učiniti to individualno. Zato smo ga ovako umnožili, ali će svakome biti dostavljeno na njegovo ime i adresu i pod brojem.

Možda će netko primjetiti da to nije običaj. Možda, ali mi ga radi potrebe uvodimo u nadi, da će biti dobro primljeno.

Pismo upućujem HRVATSKIM ELITAMA. Pri tome sam mislio na sve one Hrvate u inozemstvu koji još nešto osjećaju za Hrvatsku i nisu digli ruke od traženja riješenja za ono što nam je svima zajedničko. Elitama smatram sve one koji su spremni bilo što učiniti i bilo što žrtvovati za stvar svoje domovine. Elite su se uvijek raspoznavale po sposobnostima za traženje riješenja za stvar duha i slobode, ako su se pri tome htjeli za ta riješenja i žrtvovati bilo u kojoj formi. Nisam mislio identificirati elite sa klasom ljudi koja se ističe vanjskim i sporednim vrlinama, nego unutarnjom vatrom, koja je živa u mnogim Hrvatima svih ideologija, političkih stranaka i raznih socijalnih klasa.

Zato cilj i svrha ovoga pisma nije snubljenje pristaša, prelijevanje simpatizera, obrana jednoga ili napadnje drugoga stava, osobe ili organizacije. Cilj i svrha ovoga pisma jest molba jednog Hrvata koji je od najranijih dječačkih dana pa do zrele muževne dobi bio u službi Hrvatske i spreman je svoj život dokončati u toj službi, (što se je uistinu i ostvarilo, mo) a da od Vas ne traži niti priznanja za prošlost niti podrške za budućnost. Jedino što se moli jest: nastojati shvatiti ono što Vam želim reći i dati moralnu i materijalnu pomoć za ono što će se prema mom mišljenju dogoditi, a što se tiče sviju nas.

Neposredni povod za ovaj korak bio je jedan letak koji je proširen iz domovine po ljudima koji stoje vrlo blizu onoj grupi ljudi koju bi s pravom mogli nazvati “HRVATSKI KOMUNISTI”

Mi smo taj letak mogli donijeti u zadnjoj “OBRANI”, br. 97/98, ili u slijedećem broju, ali smo imali dovoljno razloga da to ne učinimo i nastojati ćemo Vam objasniti te naše razloge.

HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA

Predsjednik republike HRVATSKE: JOSIP BROZ TITO
DOPREDSJEDNIK REPUBLIKE I PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA: DR. STJEPAN HEFER

Predsjednik Vlade HRVATSKE: DR. Branko Jelić
Dopredsjednik Vlade i Ministar spoljnih poslova: MIKA TRIPALO
Ministar unutarnjih poslova: gen. MAKS LUBURIĆ
Ministar narodne odbrane: gen. IVAN GOŠNJAK
Ministar pravde: Prof. MIROSLAV KRLEŽAŽ
Ministar financija: AVDO HUMO
Ministar narodnog gospodarstva: Dr. JURAJ KRNJEVIĆ
Ministar poljoprivrede: Dr. V. BAKARIĆ
Ministar industrije: Dr. V. VRANČIĆ
Ministar šuma i ruda: Ig. HAMID HROMALIĆ
Ministar socijalnog staranja: Dr. EUGEN JOCIĆ
Ministar mornarice: ADM. VICKO KRSTULOVIĆ
Ministar turizma i povratnika svih Hrvata iz inozemstva: VJECESLAV HOLJEVAC
Ministar narodne prosvjete: Prof. PAVLE TIJAN

Predlaže se (dvanaest Državnih Sekretara) i to:
(šest) Hrvata katolika
(tri) Hrvata Muslimana, (tri) Hrvata Pravoslavne vjere,
isto tako se predlaže: (dvanaest) Ambasadora po istom ključu kao i državnih sekretara, te da ovako sastavljena
HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA – poradi na ocjepljenju – mirnom izlasku iz tzv. Jugoslavije i organizovanju
izbora na cijelom Hrvatskom povjesnom teretoriju. Moguća je izmjena i evnt. dopuna ličnosti u prvoj
Hrvatskoj VLADI NARODNOG IZMIRENJA.

PRIPREMNI KOMITET
za nezavisnu državu i
socijalističku republiku
HRVATSKU

**************************

(Napomena:
Po sadržaju ovog pisma kojeg iznosim, moglo bi se reći da je general ovo pismo pisao isključivo na bazi sadržaja ovog letka koji se je širio po domovini Hrvatskoj i dalje… Otporaš.

Budući da je letak u formi fotokopije stigao slučajno u vrijeme kada sam imao prilike razgovarati sa više uglednih Hrvata raznih tedencija, pokazao sam letak istima i pratio dojmove i geste tih ljudi. Jedan od duhovitijih intelektulaca je rekao, nakon što je pregledao imena i prebrojio “ministre”: “Ako ima 16 milijuna Sraba i Hrvata, lakše će se sporazumiti tih 16 milijuna Srba i Hrvata, nego ovih 16 ljudi”. Jedan ugledni vojnik iz starije generacije rekao je doslovno: “pametno ali nemoguće”. Treći je rekao slijedeće: “logično, u skladu sa stvarnim potrebama, a u duhu s intimnim osjećajima, iako nažalost neprovedivo”.

Konzultirao sam još nekoliko osoba. Neki su manje više razgoračili oči, neki sa manje više finog humora kulturnih ljudi označili materijal kao zgodan za šaljivi list, a neki su po starom hrvatskom običaju počeli odmah na papiru križati imena onih koje osobno ne simpatiziraju, odnosno stavljati imena svojih kandidata. Ali kod svih je ostalo “nešto”, što ne bih znao definirati, a skorom uvijek je ostao kao prizvuk svim komentarima “nemoguće”.

Upravo radi toga “nemoguće” htio sam napisati ovo pismo HRVATSKIM ELITAMA i bez obzira na ozbiljnost, namjere, značenje ili posljedice ovog letka. Zato i ne ulazim u meritum samog letka, nego se samo ograničavam na izraz “nemoguće”.

Sve ono što se dogadja oko nas trebalo bi smatrati donekle “nemogućim”, pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda “nemoguće”, a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: “izgledalo je nemoguće” i “tko bi to mogao reći”. Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mantaliteta, kako bi pojmovi “moguće” i “nemoguće” dobili i za nas konkretno značenje.

Pogledajmo najprije malo unatrag, pa da vidimo, kolika je bila ograničena naša moć imahinacije (imaginacija, mašta, i sl.,mo) za predviditi, do koje mjere je bila opravdana naša nada, da će se kapitalisti i komunisti odmah “ZAKAČITI” 1945. godine? Ili možda i još ranije, da kako je, uopće, došlo do toga da su se uopće mogli sporazumijeti, unatoč svega, kapitalisti i komunisti tj. Rusija i Amerika? Ili da razmotrimo skakutanje Tita u ponore svjetskt revolucije, da se odmetne i u lakiranim cipelama i nakićen medaljama kao Božićno drvo, snadje u salonima Engleske Kraljice, pa da opet sretno stigne u Moskvu, i sretnije iz nje izidje, kao “prejasni stari drug” i opet se nadje poput modernih “hyppy-a” na fronti protiv svega i svakoga, a u sred Beograda na strani studenata i protiv njih, na čelu milicije! Najveći dio hrvatske emigrantske akcije se sastoji iz nezgrapnih reakcija na te Titove skokove, padajući u teške kontradikcije i izlažući se stalno nelogičnom objašnjavanju i uvjerenju, koji ostavljaju jako siromašne dojmove na našu okolicu. Jer, uvijek se dogodilo i opet nešto, što je prema nama “nemoguće”, ali nije za Tita, odnosno za ostale protagoniste.

U novoj “DRINI” koja je posvećena žrtvama komunizma i ima u sebi gradivo počam od “Oktobarske Revolucije” pa do “Češke krize”, moći ćete primijetiti da insuiramo o mogućnosti “druge strategije” tj. na strani Sovjetskog Saveza ili Rusije. (U seriji “jugoslavenska tajna služba” koja je početkom ove godine bila prikazana na RTV u Zagrebu, moglo se je vidjeti kako generalov ubojica Ilija Stanić govori o nekim “šifriranim” pismima koja je on, navodno, vido na stolu generala Drinjanina, a da su ta “šifrirana” pisma se odnosila na suradnji s Rusijom. Pa, ipak Dr. Franjo Tuđman, general JNA, je uspio sa Sovjetskim Savezom ili današnjom Rusijom postići ono na čemu je – ako je – radio general Drinjanin, da Rusija prizna Hrvatsku Državu, mo. Otporaš) To je istina jedna strateška vizija, kao što je i svaka druga. – ali znamo da će biti ljudi (koji vole da im se dade legitimacija “političke pameti”, ako ne, daju je oni sami sebi) – koji će reći da je to jednostavno “nemoguće”.

Čitao sam nedavno članak u madridskom uglednom “ABC” iz pera Arnold J. Toynbee, velikog engleskog filozofa poviesti, koji govori o Trećem svjetskom Ratu skorom jezikom Marcuse-a, koji da će se voditi unutar generacija i klasa. Njemu je sve “moguće” a samo nama, Hrvatima, nije moguće nešto što bi trebalo, a to jest koordinacija hrvatskih političkih ljudi, ideologija, organizacija i generacija, k istom cilju: stvaranje vlastite i nacionalne Hrvatske Države.

Najveći dio naše emigracije nalazi se mentalno u 1945., a oni od prije, jer i takovih ima, od novih generacija nisu uopće ozbiljno shvaćeni čak ni kao protivnici, a to je vrlo težka stvar. Govoriti u 1968. o legalnosti starih izbora, o zastupnicima, koji su većinom umrli od starosti u koliko nisu bili pobijeni za vrijeme rata ili u ovih 25 godina, podsjeća mladje na ono malo što znaju iz legende Zrinjskih i Frankopana, Muse Kesadžije i Ive Sibinjanina, Gričke Vještice, Od Doboja Muje, ili iz doba borbe staranih dinastija na našem području. Kao što ti ljudi nisu shvatili desetotravanjsku generaciju, ni ova nije malo ili ništa shvatila iz zadnjih četvrt stoljeća političkih i društevnih promijena, iz dolaska nove generacije, koja nije da je bolja ili gora, nego je jednostavno drukčija, kao i svaka nova generacija kod nas i svugdje u svijetu moderne civilizacije.

Ovi naši opet gledaju sve kroz izričito pitanje mejdana, vojničkog oružanog ustanka, oružanih sukoba, trećeg svjetskog rata, pitanje komunizma i antikomunizma, pitanje istoka i zapada, i ne vide ni političkih ni društvenih promijena, koje uvjetuje budućnost i s kojima treba bezuvjetno računati. Isti ti naši dragi ljudi uvijek svaku moguću vanjsku vojnu siruaciju bezuvjetno povezuju sa našim hrvatskim problemima, sa našim pravima, našim zaslugama u prošlosti, pa i jednostavnim našim željama za budućnost, jer da “nema rata bez Hrvata”, – i kako smo inače junaci i naš teretorij od odsudne važnosti, da brate: “kud će bez nas”, a “tko će protiv nas”. Mi smo se rugalai nekada našim Crnogorcima, da su svaki svoj politički i strateški plan počimali sa kalkulacijom “nas u Rusa 200 milijuna”, ili sada nasljednici Jure Kastriota Skenderbega “Nas i Kineza 800 milijuna”.

I ako je netko mogao ustvrditi “nemogućnost” takvog stava, to smo bili mi, hrvatski vojnici. Tu bi trebalo tražiti i izvore naše tragedije na Bleiburgu, pa i tragedije Bože Kavrana i drugova jer se mislilo na bitke i mejdane, na komunizam-antikomunizam, a nije se mislilo na ono što je uvjetovalo našu tragediju, tj. polotički rad, ili politički ambient, koji je manjkao za svaki djelatni odpor nakon 1945. godine u hrvatskim šumama i brdima, i koji nije imao političkih uvjeta ni u akciji Kavrana.

Zato smo i u pitanju nedavne Češke krize gledali samo na tenkove i računali odmah na intervenciju Amerike i zemalja “NATO”. Kako smo god “nemogućim” smatrali svaki evolutivni napredak komunizma prema jednom socijalnom humanizmu ili socijalnoj demokraciji, a što se ipak dogodilo u češkoj i donekle u Hrvatskoj, smatrali smo “nemogućim” da bi ruska vojska stvar riješila “tenkovskom demokracijom” – kako sam to napisao u zadnjem uvodniku u “OBRANI”.

Neznam do koje mjere su zadnji dogadjaji na granicama Jugoslavije pojačali moć imaginacije hrvatskog čovjeka da shvati realnu definiciju “mogućeg” i “nemogućeg” u politici. Meni je na pr. bilo sasma logično da su Rusi zahvatili oružjem u jedan politički proces, tj. vodili politiku “drugim sredstvima”, kako ju je definirao von Klausewitz i o čemu sam u svoje vrijeme pisao u “Vojnom Priručniku” u raznim člancima.

Isto smo opetovano govorili o tome da će se pokrenuti evolutivni proces u domovini. Danas je to stvarnost, ali kad smo mi to počeli tvrditi, trebalo je biti hrabar i izložiti se. Sjetite se samo uzvika jedne Buenosaireške revije: “kako se usude u Frankističkoj i Flangističkoj Španjolskoj ovako pisati”. I sada su tu “nove političko-strateške mogućnosti”, koje bi vrlo lako kod većine ljudi mogle biti žigosane kao “nemoguće”, a mnoge od nas će se žigosati kao komunističke agente, a da ni ne spomenem ono tko ima a tko nema “političkog ugleda” i “političke pameti”. (Pa to je ono što je u svojim izjavama u seriji “jugoslavenskih tajnih službi”, generalov ubojica Ilija Stanić i nastojao progurati u javnost, kako bi rasteretio svoju odgovornost za ubojstvo generala, a još i neke druge u to ubojstvo umješao, kako bi javnost zbunio i podvojio, mo)

Pa ipak, pa makar to nama bilo drago ili ne, situacija je takva da mi moramo povući konzekvence iz nastale vojno-političke situacije, a jedna od tih je i potreba da podvrgnemo analizi stanje oko nas i kod nas, da nas i opet “nemoguće” stvari nebi stavile pred još “nemogućnije” posljedice.

Rusija će braniti i svoje stratežke interese čak i na uštrb svoje politike i sprovoditi će tenkovima “drugim sredstvima” svoju politiku na uštrb svoje komunističke ideologije, koju će pak nastojati širiti i politikom i onim “drugim sredstvima” (promidžba, hladni rat, gerila, lokani ili mali klasični ratovi), i ako ne imadne drugog izlaza i globalnim, klasičnim ili atomskim, ratom.

Ta Rusija je na našim granicama. Ustaše su već jednom bacile u Dravu jednu Rusku pukovniju, a Poglavar Hrvatske Države je odbio prolaz Rusima na Jadran, pa i uz cijenu priznanja NDH., sa strane Rusa. Nismo babe vračare pa da sad postfactum nagadjamo šta bi bilo da smo Ruse pustili i prihvatili NDH u sklopu ruske strategije, te što bi bilo od Sredozemlja danas, da je Rusija imala jadran u rukama i našu Boku Kotorsku kao bazu za svoje atomske i druge podmornice, a za ledjima solidan hinterland od Hrvatske, Crne Gore i Albanije, tj. da se je mogao stvoriti naš san da spasimo Hrvatsku Državu, a Ruski san Petra Velikoga i Katrine, da izidju na topla mora. Ali ovoga puta je nazočna Rusija na Jadranu i Sredozemlju sa svojim ratnim brodovima, koje je “došlo” za vrijeme židovsko-arapskog rata (u lipnju 1967. a taj rat je pozna kao “šesto dnevni” rat, mo. Otporaš) i “ostalo” ovdje te se kasnije o “pojačalo” i kako izgleda i “učvrstilo” u lukama Egipta, Alžira (Mazalquivir, velika baza bivše francuske flote na Sredozemlju, danas je u rukama Rusa) te možda i u Libiji i Sirijskoj obali, uz slobodni prolaz kroz Bosfor i Dardanelle i pasivnost Američke VI. Flote u Sredozemlju i okolnih naroda , koji sa ironijom svoj “Mare Nostrum” (naše more, mo) zovu “Mare Vestrum” (Vaše More). tj. Američko i Rusko. Kina bi teoretski i praktično mogla biti nazočna u Albaniji u bazama koje su u svoje vrijeme Rusi sebi izgradili i kasnije napustili. Logično je da sada Rusija želi dolinom Vardara iziči na Solun, a to znači priključenje Makedonije svom vijernom i najsolidnijem savezniku Bugarskoj, ali to znači i komadanje Jugoslavije.

Prema svemu Bugarska se sprema na akciju. Jake Radio postaje na samoj bugarskoj granici dan i noć obradjuju stanovništvo Makedonije, te “Kosova i Metohije”. Odakle i žurba da se samim Makedoncima prizna pravo na federaciju, jezik, crkvu i samoupravljanje, (i poznato je da je baš u tom nastalom metežu Makedonska Pravoslavna Crkva se odvojila, ovog puta za vjeke vjekova od srpske PC, mo. Otporaš) a Područje Srbije “Kosovo i Metohiji” kategoriju NOVE REPUBLIKE, koja bi isto federirala sa svojom albanskom zastavom, albanskim jezikom, albanskim ljudima i albanskim sudbinama, koje su na kraju krajeva, pripojenje matici zemlji, tj. Albaniji. Nedaju se više zvati Šćipteri, što je slično nazivu Gedže ili Vlasi, za Srbe.

Pokreću se Rusi, Bugari, Makedonci, – i naravno pokreću se Srbi, Rankovićevci, koji su uspjeli pokrenuti i nove “Protogeroviste” u formi grupa nesvijesnih ili prodanih Makedonaca, koji za srpske pare počimaju, otvorenim napadajima na Ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave HRVATE, na čitavi hrvatski narod, na sami pojam i ime Hrvat, navješćujući rat Hrvatima. To isto spada u “nemoguću mogućnost”, znamo da su u svoje vrijeme Bugarska (Makedonstvujući) i Srbija (Protogerovisti) vodili krvavi bratski rat izmedju tih frakcija i koji je paralizirao svaku djelatnost, a za volju tobožnje “Stare” i “Južne” Srbije!

U zadnja vremena dogodilo se više toga što naslućuje aktivnost tih novih “protogerovista” (čitaj Srba, mo) u službi Rankovićevaca, (Paris, Goteborg, Malmo, Sydney, pisanje novine Makedonija itd). Dogadjaju se sasma neočekivani dogadjaji, rekli bi “nemogući”, da u tučnjavi na jednoj strani stoje recimo “vječni saveznici” Hrvati i Makedonci, Ustaše i Mihajlovisti, – a na drugoj strani “Hrvatski Revolucionarci, Udbaši” i Makedonci – Protogerovisti-Rankovićevci i Ljotićevci, koji “čuvaju Jugoslaviju”..To je sve u teoriji zapadnog čovjeka u Americi, koji bi htio na Balkanu gledati očima američkog demokrate, sasma “nemoguće”, ali znamo iz prošlosti da je sve to ne samo “moguće” nego da se i odigravalo to, i još mnoge druge stvari, kao što će se i opet odigravati, a nama tek ostaje da postfactum i sa gorčinom komentiramo: “nemoguće” i “tko bi to bio rekao”.

Tako se dogadja i dogoditi će se da će mali konspiratori Balkana i opet driblati generalštabce bilo koje nacije, – ali će to plaćati narodi i medju njima i naš hrvatski narod.

Ako bacimo jedan pogled na “hrvatske revolucionarne akcije” i na “slučaj Draganović” viditi ćemo, da smo samo slijedili, rekli bi, našu tradiciju neshvaćanja “nemogućih stvari”. Mi smo te dogadjaje ne samo pravilno ocjenili, nego i najavili. Jedni su nas shvatili, jedni nisu ali su nam vjerovali, treći su u pomanjkanju sigurna kormilara hrvatske politike u emigraciji i nama prilazili, četvrti su nemoćno slijegali ramenima i prepustili drugima taj “nemoguć” teret, peti su ostajali “kod svoga” u pomanjkanju snage da uoče činjenice, i umirali s tim svojim nostalgičnim i senilnim uvjerenjem, a bilo ih je i ima ih dosta, koji su rekli da sve to ni Gospodin Bog nebi razumio i povukli se u svoj mir, svoju obitelj, svoj usamljeni bunker, koji su davno Boga i Hrvatsku zaboravili u tudjini, nego govorimo samo o pozetivnim ili barem poštenim reakcijama naših ljudi.

Bili ste svjedoci našega stava, koji je upodpunjen sa nekoliko poruka na magnetofonskim vrpcama, o kojima ste mogli samo djelomično saznati iz nešega tiska. Nastojali smo biti konkretni mjesto apstraktnih bulažnjenja. Naišli smo na mnogo otvorenih ruku i sredca, ali i na povika: “Opet Maks”, i “Maks ne može”, i mnogo toga, što nije potrebno prenašati, analizirati i podvrgavati kritici.

Istina bilo je i takvih, koji su sve svoje negativne ocjene moje osobe završavali sa rečenicom: “Doći će njegovo vrijeme” i “trebati ćemo mi Maksa”.

Pa dobro, rekao bih, to je vrijeme došlo i treba se iznova baviti #neugodnim hrvatskim poslovima”, koji su redovno u svojem pozitivnim aspektima bili iskorišćavani po našim političkim predvodnicima, a u negativnim aspketima padali osobno na moja ledja.

Iz gornjih razloga mi smo izvršili reorganizaciju struktura Odpora i stvorili “VANJSKI FRONT ODPORA” koji će, ako Bog da, brzo prohodati svojim vlastitim nogama i često vezan uz sve ono što bi mogli nazvati “DRINAPRESS”, a koju djelatnost mislimo izdvojiti od djelatnosti “DOMOVINSKOG FRONTA” ili “POKRETA ODPORA”, gdje moraju doći do izražaja, kako u unutarnjim hrvatskim odnosima, tako i u vanjsko-političkoj koncepciji, elementi “nemogući” za bilo kakvi tretman u emigraciji, u zemljama, gedje se u dobroj obitelji ne govori ni o Fidelu Kastru, ni o Titu, ni Maksu, ni o logorima, ni o humanom socijalizmu, kao što se ne govori prostituciji, homoseksualcima, popovima gerilcima, oženjenim kanonicima i vambračnoj djeci.

Pokrenuli smo jedno vojno djelovanje “neugodnih poslova”, koji mogu izgledati “nemogući”, ali koji su, možda i najbitniji dio hrvatskih napora za izvojevanje hrvatske nezavisnosti.

“Gdje si Maksu” – znao sam čuti i čitati od mnogih! Ali tu smo i opet u problemu politike, a ne četovanja. Ja sam kao dijete otišao u “Pravašku Radničku Omladinu” i kasnije u “vojno-revolucionarnu bazu. – Jankapustu. O mojim pogreškama i grijesima mnogo se raspravljalo i pisalo i mnogo toga ostalo za napisati, a ako je napisano, (napisano je, mo) za objelodaniti. Čitavu istinu zna samo nekoliko ispovjednika (dakle svećenika, mo) i Svemogići Sudac griješnika i ispovjednika, tužitelja i tuženih, pa ostavimo i to po strani, jer nećemo ništa definitvna ustanoviti. Ali ostaju problemi, koji su službeno po većini proglašeni “nemogućima”, a neslužbeno prepušteni “Maksu na nadležnost”.

Jedan maldi intelektualc pokrenuo je bio jednu novinu i u njoj napisao: “da je ijedan od nas rekao ono, što je rekao Drinjanin, bili bi nas proglasili komunistima”.
Pa ipak na kraju je i on pošao Maksovim stopama, i rekao, ali previše kasno, a da bi bio dobio naslov “pametna heroja”. Ne, niti je Maks komunistia, niti treba da to bude, niti bi bilo pametno takvim se predstavljati, jer baš kao takav ne bih imao šta reći. Ali kao hrvatski nacionalista, stari borac za Hrvarsku Državu i kao antikomunista, kao hrvatski vojnik, konspirativac, mogao bi biti koristan.

Ponavljam da ne tražim pristaše, jer ih nikad nisam imao, želio, ni trebao. Nisam političar, nego borac, pa neka svaki od Vas toj mojoj boračkoj kategoriji dade kakvu hoće nijansu. Tu ništa ili malo znači neki čin, javna priznanja ili javna napadanja. Tome ste bili svjedoci. Prenemaganja, zapomaganja, proklinjanja, zaklinjanja, plač i blačenje, niti su mene skrenuli s puta, niti su spriječili druge da me u borbi slijede. Što bude više “nemogućih” problema, što jači bude Ranković. što mahnitije stanje i ambijent, što bučniji četnici i srbokomunisti, što pasivniji i dekadantniji “zapad”, to će suze manje vrijediti. U Katangi se interveniralo radi rudače urana za pravljenje atomskih bombi.

Onda su Uj. Nacije “mogle” intervenirati i intervenirale su. U Biafri kolju dvevno stotine i umiru desetci tisuća . Umire jedan narod, ali je “nemoguće” intervenirati, jer su svi interesirani u petroleju NIGERIE i uloženim kapitalima. Česi su prepušteni Rusima u Yalti, a sve drugo je prenemaganje i zapomaganje. Dubček to mora riješiti u Moskvi i tamo je otišao, iako zna da je “moguće” da se ne vrati. I kao što to može biti “moguće” i mnogom od nas, pa i Maksu, koji se htjedne baviti “nemogućim” poslovima. Zato se ovim pismom obraćam i predstavnicima onih, koji mi niječu bilo kakvu katagoriju, ali dopuštaju “da će doći Maksovo vrijeme”.

Ja im velim: tu je to vrijeme i treba se požuriti, da ne prodje. (Ovo, nazovimo ga “Maksovo vrijeme”, je uistinu donekle, urodilo plodom Hrvatskim Proljećem, koje je počelo najprije Deklaracijom Hrvatskog Književnog jezika 1967., pokretanje časopisa Hrvatskih Samostalnih Pisaca TIN UJEVIĆ i HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST 1968/69., Hrvatski Tjednik 1970., pomol hrvatskog slobodnog govora, što je sve skupa rezultiralo SJEDNICOM KARAĐORĐEVO prosinac 1971., mo)
Neću zalaziti u tehničke detalje, jer ne spada u okvir ovog pisma, nego govorim načelno: jeste li voljni pomoći taj rad. AKO JESTE, POMOZITE, AKO TREBA DA SE OGRADJUJETE, OGRADITE SE I TAKO SI OSIGURAJTE ALIBI.

Pred par dana najnoviju interpretaciju jednog njemačkog komičara o razlozima izgubljena rata. on je naime pozvao publiku da digne ruku svaki onaj koji je bio u ratu protiv Rusa, Engleza, Francuza i Amerikanaca. Naravno nitko nije digao ruku. “Eto, sada znate zašto smo izgubili rat, jer na fronti smo bilo samo ja i Hitler”. Tako nešto se dogadja i samnom. Iznima je bio Veliki Stepinac, koji niti je nijekao svoje veze sa mnom, niti me se htio odreći pred sudom. Ali, naravno, to je bio Stepinac…

Ljudi koji će Vam uručiti ovo moje pismo biti će diskretni. Oni su i pouzdani. Ako mošete, pomozite nas materijalno, dajte svoj obol, jer bez sredstava ne može se voditi nikakva politika, a najmanje ona “nemoguća”.
Mi smo stigli pred “PRVI KORAK” i idemo na svaki način. Ljudi Odpora će i nadalje raditi u novim oblicima i nastojati hrvatskim konspirativnim potezima dati političku podršku u koliko je to potrebno radi državotvornog karaktera. “Čupavci” (0vdje general misli na studente koji su pokrenuli masovne štrajkove po cijelom svijetu, a većina njih, ako ne i svi, imali su dugu kosu, pa je izgledalo kao da pred sobom vidiš čopor skitnica, mo) se bune radi bune, a mi se borimo radi Hrvatske Države. Bez toga sva nastojanja ne bi imala smisla.

Kada je trebalo boriti se protivu komunizma, ja sam se borio. Nije to tajna za nikoga a najmanje za komuniste. I baš zato može imati stanovite vrijednosti ruka pomirnica hrvatskim konunistima za suradnju u rušenju Jugoslavije. (Ovdje general misli na “PORUKA IZMIRENJA” koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., mo) Tako, a ne obratno, tj. da njima treba suprostaviti ljude “čiste kao ljiljan”, koji u životu ni “mrava zgazili nisu”. Za vrijeme rata, kako je mnogima od Vas poznato, ja sam vodio rat sa četnicima za svoj račun i onda, kada je Hrvatska Vlada s njim pregovarala, ili su to čini pojedini Ministri ili predstavnici pojedinih institucija lokalnog značenja . Nakon što je general Djikić, zamjenik Draže Mihailovića, dobio od Vlade i Vojnih vlasti dozvolu za prelaz za sebe i svoje ljude, on je tražio tada od Poglavnika, da razgovara sa mnom, i da od mene dobije potvrdu tih ugovora, jer: “prošli su slobodno oni, koji su imali njegovu privolu, i bez dozvole Vlade, a nisu prošli oni, koji su imali samo Vlade i Njemaca”.

Komunisti u danom času mogu (i ne moraju) rešpektirati ljude, koji su se protiv njih borili baš zato, jer bi to i opet mogli činiti, a malo ili ništa su rešpektirali one, koji se nisu borili, jer se njih ne trebaju bojati. Vidi u Češkoj, gdje su ušle madžarske divizije onog istog Kadara, koji je prije Nadyove bune ležao kao “kao madžarski komunista” u zatvorima počupanih nokata. One iste divizije koje su se 1956 borile protiv Rusa i bile napuštene od Zapada! I još bi te divizije mogli vidjeti ne samo na granicama, nego i na području Jugoslavije.

Finska se je kao mala borila protiv Rusije, bila je pobjedjena, ali je danas slobodna i priznata od Rusije. Mnogo bolje nego Češka, koja je dva puta postala slobodna i dva puta slobodu izgubila a da hitca opalila nije.

Pojava ruskih snaga nije dovoljna, čak ni samo rušenje Jugoslavije i komunističkog režima. Ništa definitivna nema u povijesti naroda. Ogromni blokovi jesu i ostaju nedni na suprot drugima.
Tako i u Hrvatskoj (bilo kakvoj) ostaje problem komunista, antikomunista i ne komunista, (KAKVA DOBRA PRONICLJIVOST I ISTINA JE IZREČENA U OVIM GENERALOVIM RIJEČIMA, ŠTO SE I DANAS MOŽE OČITOVATI U POLITIKI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, mo) i nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat, jer ga nema. Ali ako želimo da nas se smatra ozbiljnim političkim ljudima, potrebno je zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruka u ovim časovima. Eto, tu smo. Ni na jednoj strani nema ukrućene monolitnosti, jer se i Rusima bune njihovi sateliti, i Amerikancima njihovi. Svi problemi, pa kako god se riješe, ostaju permanentni za dugo vremena. Ali narod koji želi svoju slobodu, mora voditi borbu za svoju nezavisnost i unutar nezavisnosti za svoju dobrobit, bez obzira sjene tenkova velikih potencija ili ravnoteže atomskog straha kod sviju.
Jedino što se ne može jest ono Mačekovo “Bumo vidili” jer ništa viditi nećemo, doli tragedije svoga naroda i svoje vlastite impotencije, koju skrivamo za tobožnje načelne i taktičke stavove, koji pokrivaju prostotu i golotinju vlastitih i osobnih interesa, komoditeta i često kukavičluka.

U takovu djelatnost valja ubrojiti i skrivanje za krilaticu da će “narod sprovesti svoje oslobodjenje”. Da, ali onda neće trebati onih, ni iz Domovine ni iz emigracije, koji nastoje govoriti u ime naroda, kojega su prepustili samome sebi.

I na kraju: što vrijedi Maks, ili netko drugi, što vrijedi ili ne vrijedi, reći će ono što u budućnosti učinimo ili propustimo učiniti. Reklo se mnogo o mojim ambicijama. Da, od najranijeg mojega djetinstva, tjerala me ambicija ulaska u povijest moga naroda. Ovu je probudio fra. Leon Petrović. koji je nas djake vodao po ruševinama naše slave i govorio nam o hrvatskoj veličini i budučnosti. I sada mislim na tu budućnost, koja će nas svrstati prema tome kako znadnemo ne samo sprovesti, nego i završiti jedan život.

E, dragi moj i dragi naš generale, kako je tebe fra. Leo Petrović vodao po ruševinama, slavi i veličini naše Hrvatske, tako i ti nas vodaš kroz borbu i borbe za NDH i kroz razne primjere i razne načine kako se međusobno izmiriti, oprostiti jedan drugome, i svi zajedno u jedna ROV ZA JEDNU NAM HRVATSKU!

PISMO HRVATSKIM ELITAMA

Svijestan sam činjenice da unatoč svega nisam osoba rekli bi “prihvatljiva” za zapad. Nu recite mi nakon iskrena ispita savjesti što se krije iza velikih “veličina”, iza zavjese koju vlade, vojske, promidžba, institucije, pa i povijest, montiraju o pojedinim velikim ljudima, a da ne padamo tako nisko i konzultiramo lakaje, kućne sluge, pa i supruge i punice. Pa i ono što jest u pobjedama uvijek izgleda drugačije, a u porazu drukčije. Iza gloriosnih figura, medelja, zlatnih gumba, pripremljenih biografija, retuširanih stranica, moralnih veličina, čvrstine, karaktera i drugih vrlina, obično ima mnogo a nekada i previše mizerije, kruhoborstva, oportiniteta, svakidašnje sivosti, (u ovomo slučaju “svakidašnje sivosti” bi nekako moglo značilo kao:”svakodnevne nakićenosti, mo) prosječne kulture, pa i nepismenosti. Tin Ujević bi rekao da se daju nagrade ne za “pismenost”, nego “protiv pismenosti”. (KANA, br. 5. 24 svibnja 1972. na stranici 44 donosi slijedeći opis kojeg bi se moglo, donekle, usporediti o gore navedenim pretjerivanjma i lažima o kojim general Drinjanin piše:

“LAŽ. Zovem se Laž. Odmah po stvaranju svijeta krenula sam s Istinom u Svijet, u šetnju. Put nije bio lagan. Najednom smo došli do neke rijeke. Hoćemo li se ovdje okupati – pitala sam Istinu. I Ona je pristala. I dok se Istina bezbrižno skinula i kupala, ja sam smislila plan. Žurno sam se vratila do obale i ukrala joj haljine. Ona je ostala sama, gola golceta. Odtada se krećem svijetom obučena u Njene haljine i kitim se Njenim perjem, a Ona se potucava svijetom gola, siromašna, bez šarma i privlačnosti. Kažu ljudi da se opasno širim svijetom. Moj je jedini saveznik starh. Nastanio se u svakome više ili manje. Najbolje uspjevamo izdaleka. Naša je najbolja publika masa. Imamo mi i svoje aktiviste. Vrlo su nam odani. Ima ih mnogo, veoma mnogo…” Tako to kaže KANA odmah iza Hrvatskog Proljeća i Bugojanske Akcije Finex 72. 1972., mo. Otporaš)

Da samo znate koliko se je “velikih ljudi” mizerno prodavalo ne za spasiti život, ili nekoga svoga, nego i za zdjelu čorbe ili komad kruha. Bilo je toga i kod nas, i na drugoj strani, a ne govorimo o najbjednijima, koji nisu bili ni na jednoj strani, i koji nisu poznavali granica ljudske mizerije, koju nije mogao zamisliti ni tragični De Vigny, (Plemić, Alferd de Vigny (1797-1863) francuski pisac, mo) koji je pisao o veličinama i podložnostima, (mizeriji), vojnog zvanja. I to sve kada se ratuje na zapadu i u klasičnim ratovima. Ali ratovati sa Srbima, sa četnicima, na Balkanu i usred gradjanskog rata, gdje smo divljali dobri i zli, pet i šest raznih vojska i u vrtlogu ideoloških borbi i upotrebljavajući metode partizanskog rata.
Ne, nisam htio sebe pravdati, jer sam mogao to učiniti i u listovima koje sam stvorio, nego sada pišem da bi hrvatske elite promislile na sve ono što nas dijeli, a medju time je i često hipoteka “grijeha hrvatske revolucije”. Nisam mislio revalorizirati te jade, niti ih braniti same po sebi, nego sam nabrojio nekoliko “olakotnih okolnosti” koje bi se davno zaboravile da smo rat dobili. Nismo ni mi tako zli, niti su tako oni “veliki”, koje bi mnogi od Vas rado gledali na čelu hrvatski vojnika.

U redu tih misli treba imati u vidu i još jednu činjenicu: da sam ja bio jedan od onih, koji se nije skrivao za ledja šefova, iz naših redova nestalih odgovornih ljudi, iako sam to mogao. Mislim da će ipak trebati radi povijestne istine govoriti i o tome, pa ako ikada trebadne, ja neću bježati iz moga djela odgovornosti zato, jer to nikome nebi koristilo, a njamanje Hrvatskoj. Negdje je mislim Leon VIII. napisao da bi svako pisanje povijesti trebala voditi dva osnovna zakona: ne lagati u namjeri da se čovjek predstavi boljim nego jest i drugo, ne imati nikada straha u kazivanju istine, iako osobno nije ugodna. Mogli ste vidjeti na pr. da se nisam branio u pogledu odgovornosti za Vokića i Lorkovića, i dočekao vrijeme da se je ustanovilo da nemam nikakve krivnje, da ih nisam ni zatvarao, ni sudio, ni tjerao, ni ubio.

Napomena:
Iako sam već o tome iznio tko je ubio i kada ministre NDH, Vokića i Lorkovića, ipak ću u idućem opisu, koji će biti kraj ovoga pisma, napisti tko ih je ubio.

PISMO HRVATSKIM ELITAMA (deveti (9) dio)

(Kako sam rekao u prošlom opisu da ću navesti podatak tko je ubio ministre NDH Antu Vokića i dra. Mladena Lorkovića. Taj podatak se nalazi u novini OBRANA br. 150, travanj 1971. Pošto sam to već iznio u detalje u prošlim opisima, ovdje ću samo navesti izvor i ime počinitelja. Njegovo je ime Mijo Grabovac iz Proložca kod Imotskog. Ovu informaciju je službeno saopćio Mirko Čavić, a državni bilježnik Republike Argentine potvrdio 12 prosinca 1959 godine u Cordoba, Republica Argentina. Mo)

Mogao bih lako nastaviti pokazujući prstom na žive i mrtve, na zakone, herarhije, itd. ali to neću ušiniti. Neću to ni u novom koraku privodjenju “neugodnih poslova” tj. u pokušaju da neutraliziramo stare i privedemo Hrvatskoj, kroatiziramo, mlade hrvatske komuniste i njihove suputnike, što je odgovoran i “neugodan posao”. Možete svi biti sigurni, da se neću skrivati za druge, ni prebacivati krivnje, kao što ljudi često čine, nego ću znati snašati odgovornost, biti dosljedan prošlosti i misiji, koju mi nitko nije navalio na ledja, doli ja sam sebi. Kao što sam uvijek nastojao sačuvati slobodu vlastitog duha, znao sam biti vjeran i jednoj ekipi ljudi s kojima mislim da mogu nešto učiniti za Hrvatsku. Nova vremena, novi zahtjevi, novi ljudi, nove tehnike. Ta se sloboda unutarnjeg duha može sačuvati u svojoj nutrini i onda kada se prema vani mora prividno sklapati kompromise. Ne ulazim u ovu igru bez unutarnje rezerve i opreza. Ne znam dali sam uspio izraziti što sam htio, ovako na brzini, jer se radi o jednom pismu, a imam slab običaj, da sve pišem na brzinu i skorom nikada, već i radi pomanjkanja vremena, nikada ne korigiram. Ako sam uspio, bit će mi drago, a ako ne, ništa Vi izgubili niste.

Samo još jedan konkretni primjer, kako je teško boriti se na više frontova odjednom: u Australiji su naši tragali za jednim previše bučnim vikačem i “superrevolucionarcem”, koji je proglasio izdajnikom svakog tko nije voljan dati svoje uštede u “fond za revoluciju”. Kad su imali dosta podataka izvršili su mu premetačinu i ustanovili ne samo da je Udbaš, nego k tome i Srbin, sa regularnim posošom jugoslavije, s kojim je putovao od zemlje do zemlje, a onda “nestajao” i uz pomoć infiltriranih Udbaša bio uvijek prihvaćen kao hrvatski “robijaš”, “mučenik”, “heroj”, i naravno “organizator revolucionaraca”. I kad su ga progledali, izvadio bi iz kufera svoj pasoš, išao dalje i izlazio na sunce pod drugim imenom, na drugom mjestu, i u drugoj organizaciji. Moga bih Vam nabrojiti stotinjak takvih ili sličnih dogadjaja, sa konkretnim podatcima, imenima, datumima itd. Nu kome nisu dosta ove činjenice, neće ni deset sličnih.

Koristim ovu priliku da vam kažem nekoliko intimnih riješi o “hrvatskim komunistima”. Dobar dio Vas je uvjeren da je na mjestu ona naša bosanska, iako vulgarna izreka, da se “ne može iz govana pitu napraviti”. Tu bih htio odmah nadodati, da kada se govori o “komunistima” uopće, trebalo bi postaviti najprije jedno pitanje: što je komunizam, odnosno što je tko tražio u komunizmu, pa de se odgovori na pitanje: tko je, ili nije komunista, a onda opet unutar samog pojma: kakve vrsti je komunista, koliko je uvjerenja, koliko oportunista, koliko iz kukavičluka, koliko iz “klasnih” razloga, koliko pak iz same činjenice rata, gdje smo svi bili nekamo svrstani i kad to nismo htjeli. Sjećam se i nikada neću zaboraviti, da smo jednom zgodom jedna grupa svih dužnostnika sigurnosti obilazili zatvore “ustaškog stožera”, improviziranih zatvora improviziranih institucija. Kod jednog zatvorenika, radnika iz Like, kao optužba stajalo je da je u jednoj brijačnici rekao da “bi trebalo sabotirati komunizam”. U onim blaženim vremenima euforije i prodiranja prema Harkovu nekome se činilo da je to komunistčka propaganda, pa čovjeka zgrabili, prebili i doveli ga u zatvor, gdje je mjesecima ležao “radi sumnje komunističke propagande”. kasnije je jedan čovjek pao u borbama na Kordunu kao član Ustških Pripremnih Bojna, a njegov slučaj često spominjan kao karakterističan čega se sve može dogoditi za vrijeme jednog rata, rata-revolucije.

Osim toga svi mi znamo da je u svoje vrijeme svaki isticaj socijalnih prava bio skršen kao “komunizam”, i da su najuspješniji antikomunisti postali iz razuvjerenih komunista, ali da su mnogi komunisti to postali, jer smo ih tamo gurnuli. Generalizirati danas o tome značilo bi isto što i govoriti o “ustašama”, o “nastašama” i “pristašama”. Tko je sve bio Ustaša? Moramo zato i u tom pogledu stvoriti jasnije definicije. I kad smo već ustanovili za koga da je “komunista-komunista”, kao što smo nekoć dobru kafu morali zvati “kafe-kafe” za razliku samo od “kafe”, koja nije bila kafa, i k tome još uvijek praviti razliku medju starima i mladima, gdje stari komunisti traže u našim Srbima svoju životnu sigurnost, a mladi zaziru od istih i drugih, – ali možada više još od nas, tj. “ustaša”, “fašista”, “klerofašista”, “nacionalista” ili kako su nas već klasificirali.

Još jednom molim da ovih par riječi shvatite kao jedan intimni razgovor ili osobno pismo.

U to ime ja Vas, postovani gospodine i hrvatski brate, pozdravljam uz naš vojnički pozdrav

general Drinjanin

ispod je generalov podpis i grb Odpora.

Ovo pismo je poslato pod brojem 00045 Boži Čuvalu.

MB Otporaš

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

17.02.1975. UDBA likvidirala Nikicu Martinovića

Objavljeno

na

Objavio

U svibnju 1975. pokraj spomenika žrtvama na Bleiburgu trebala se održati velika svečanost u povodu 30. obljetnice masovnog pokolja koji su počinili partizani. Udba je to odlučila po svaku cijenu spriječiti, za što je trebala onesposobiti organizatore komemoracije, društvo Bleiburški vod koje je okupljalo Hrvate koji su živjeli na području Klagenfurta, a čiji je tajnik bio Nikica Martinović.

Rođen 1912. godine., u Gornjem Vukšiću kod Brčkog. Martinović je tijekom Drugoga svjetskog rata bio poručnik domobranske vojske koji je na križnom putu uspio spasiti živu glavu te se nastanio u Klagenfurtu, gdje je otvorio dućan za prodaju cvijeća i vrtlarske opreme. Imao je austrijsko državljanstvo, supruga mu je bila Hrvatica, nije dolazio u Jugoslaviju, a svake je godine na Bleiburgu odavao počast tamo ubijenim suborcima i civilima.

Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s tri hica, u glavu, vrat i prsa.Kobnog 17. veljače 1975. Martinović je otključao vrata svojeg dućana. Unutra ga je čekao ubojica koji ga je hladnokrvno likvidirao. Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.

Na Martinovićevu pogrebu, 21. veljače 1975. godine., na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijska policija do današnjeg dana nije otkrila počinitelja ili počinitelje.

Punih 39 godina kasnije, 7. siječnja 2014. godine., poznatom slovenskom piscu, publicistu i istraživaču Romanu Leljaku austrijska je kriminalistička policija iz Klagenfurta poslala molbu da joj dostavi sve dokumente i saznanja koja ima u vezi s ubojstvom hrvatskog emigranta Nikice Martinovića.   Leljak je istražujući u slovenskom državnom arhivu, uz dozvolu slovenske vlade, proteklih godina prikupio podosta materijala koji ukazuju na to da je Martinovića ubila Udba po nalogu tada svoga glavnog čovjeka u Sloveniji  Janeza Zemljariča, koji je 80-ih godina bio najmoćniji slovenski političar, predsjednik slovenskog izvršnog vijeća i potpredsjednik jugoslavenskog Saveznog izvršnog vijeća.

janez-zemljaric
Janez Zemljarič

Udba je od 1945. godine., konstantno nadzirala rad hrvatskih emigranata u Klagenfurtu. Nakon komemoracije bleiburškim žrtvama 1966. godine., pokušala ih je likvidirati postavljanjem bombe u gostionicu u kojoj su se okupili. Eksplozija se dogodila sat vremena prerano. U arhivu sam našao dokument u kojem Zemljarič kao glavnu zadaću Udbe ističe paraliziranje rada Bleiburškoga voda. Ključan dokument je onaj od 4. veljače 1975. godine., u kojem Milan Pavlin, tadašnji načelnik Odjela za emigraciju u slovenskoj Udbi, predlaže Zemljariču da angažiraju Milana Dorića Hamzija za akciju likvidacije Martinovića. Za nagradu bi Udba Doriču, koji je živio u Njemačkoj, kupila gostionicu. Dorič dobiva putne isprave na ime Jožef Ketiš, a njegova supruga na ime Mira Kosi te municiju za šmajser. Zemljarič je odobrio Pavlinov zahtjev i na istom papiru rukom dopisao ‘strinjam se s predlaganim’, odnosno slažem se s predloženim i potpisao se”, otkriva Leljak. Martinović je ubijen 13 dana kasnije.

na-fotografiji-milan-doric-hamzi-navodno-je-placen-da-ubije-martinovica
Na slici je Milan Dorić Hamzi, navodno je plaćen da ubije Martinovića

U Austriji za takvo kazneno djelo ne postoji zastara pa se može očekivati da će biti pokrenuta istraga u kojoj bi se među osumnjičenima trebali naći Janez Zemljarič, koji živi u Ljubljani, i počinitelj Milan Dorić Hamzi, rođen 1930. godine., koji živi u Njemačkoj, u Fürstu, gdje mu je Udba kupila gostionicu.

“Slovenija bi uskoro mogla dobiti lex Zemljarič. Razlika od hrvatskog slučaja Perković je u tome što ovdje postoje dokumenti s Zemljaričevim potpisom”, govori Leljak. Prema njegovim riječima, slovenska je Udba, zbog geografske blizine, imala najbolje veze u Austriji i Njemačkoj i stoga je odrađivala većinu tih prljavih poslova. .

KO JE JANEZ ZEMLJARIČ ?

Leljak ističe da je i od 90-ih godina pa sve do današnjega dana Zemljarič,  jedan od najmoćnijih ljudi u Sloveniji koji iz sjene vuče ključne političke poteze u državi, a obogatio se na građevinskim poslovima u Rusiji i trgovini zdravstvenom opremom. Na dnevnoj bazi, dodaje, Zemljarič kontaktira s Milanom Kučanom, bivšim slovenskim predsjednikom koji je i danas jako utjecajan u politici, posebno na ljevici.

Na pitanje kako to da slovenska Udba nije uništila dokumente koje je on našao u arhivu, Leljak daje jednostavan odgovor – greškom.

Moja je građanska dužnost bila razotkriti saznanja koja imam o ovom ubojstvu. Nije mi svejedno jer je Zemljarič veoma utjecajan znam da su ljudi, koji su ubijali, spremi na sve. Zato mi nije lako, ali samo radim svoj posao”, priznaje Roman Leljak i dodaje kako su i Hrvatska i Slovenija nakon osamostaljenja u svoje redove prigrlile brojne pripadnike Udbe, u Hrvatskoj njih oko 800.

VIŠE POJEDINOSTI:

Udbaši o svemu obaviješteni, prate ga u stopu

Međutim, tek što je započeo s pripremama, Udba u Banja Luci je o svemu obaviještena. Nikica Martinović je neprekidno bio okružen i pod nadzorom nekolicine udbaških doušnika, uglavnom iz užega zavičaja (Brčko), a neki su radili na njegovu poljoprivrednom imanju, dok je jedan čak uspio steći njegovo apsolutno povjerenje, i postao mu tako reći dio obitelji. Ubrzo je alarmirana i republička Udba u Sarajevu, a potom i savezna centrala u Beogradu. Titov komunistički režim svim je sredstvima nastojao spriječiti širenje istine o strašnom pokolju Hrvata kojeg je proveo, na Križnim putovima čija prva postaja je bila upravo na Bleiburgu.

Beograd ubrzo donosi odluku: Nikica Martinović će biti “paraliziran”, što u udbaškom žargonu znači – likvidiran! Određen je i krajnji rok, svibanj 1975. godine, dakle prije komemoracije na Bleiburgu. Istovremeno je donesena i odluka da će ovaj “posao” biti povjeren slovenskoj Udbi (SDV), koja u Austriji ima vrlo jaku mrežu i, što je najvažnije, ima i iskustva u terorističkom djelovanju u toj zemlji, posebice u pokrajini Koruškoj, gdje živi i Nikica Martinović. Prvi korak u operativnoj akciji “Vrtnar” je “predaja” suradnika banjalučke Udbe s kodnim imenom “Boro” (zavrbovan 20. ožujka 1970.) slovenskoj Udbi, gdje mu se mijenja i šifra, pa on postaje “Borje”. Na vezi ga sada drži slovenski udbaš Milan Koprivnik iz Maribora, kojemu dojavljuje i najsitnije detalje o kretanju, navikama, kontaktima, i telefonskim razgovorima Nikole Martinovića.

U Ljubljani akciju vodi Milan Paulin, desna ruka šefa slovenske Udbe Janeza Zemljariča. Nikici Martinoviću, i ostalim članovima PBV-a svako malo stižu prijetnje Udbe, i to pismenim i usmenim putem, kao što su stizale i mnogih godina ranije. 1945., kada je kao hrvatski vojnik bio primoran sa stotinama tisuća suboraca i sunarodnjaka napustiti Hrvatsku i pobjeći u Austriju, u Domovini mu je ostala obitelj, supruga i četvero djece, tri sina i kći. Prijetnje Udbe, koje su mu uglavnom usmeno prenosili “zemljaci” iz okoline Brčkog, uglavnom su glasile: “Prestani se angažirati oko Bleiburga, u protivnom će platiti tvoji najmiliji!” 1963. godine dvojica starijih sinova, Augustin i Franjo, uspijevaju pobjeći k ocu Nikoli u Austriju. Augustin se nastanjuje u Zapadnoj Njemačkoj, a 20-godišnji Franjo odlazi u SAD. 1968. godine Franjo je ubijen u New Yorku. Nikola Martinović se ne da pokolebati, nastavlja neumorno raditi na uređenju grobova suboraca, i organiziranju komemoracija. Najmlađi sin Marijan, kojega nikada nije vidio, rođen je 1945. godine, u Županji završava Trgovačku školu. Zavod za zapošljavanje nalazi mu posao – u Beogradu. 1970. godine, ubodom nožem u srce, ubija ga sin oficira JNA. Ubijen je, kao i brat Franjo dvije godine ranije, u dobi od 25 godina.

Udbini agenti za akciju “Počasni bleiburški vod”

Već od ranih 60-ih godina u Ljubljani se vodi specijalna operativna akcija “Počasni bleiburški vod”, na kojoj rade:

– “Žan” (Milan Borić, rođ. 1919. u Kamenici, Lika),
– “Bilič”/ “Arthur” (Franz Frankl, rođ. 1922. u Kaltenbergu, austrijski carinik),
– “Igor I” (Jože Zelič, rođ. 1946., Sevnica, Slovenija),
– “Jagoda” (Alojz Jagodič, rođ. 1901. u Št. Lenartu, Slovenija),
– “Borje” (Josip Lukenda, rođ. 1941. u Bukovici/Laktaši, BiH).

Zadaća suradnika “Borje” je, osim stalnoga praćenja Nikice Martinovića, također pokušati unijeti razdor, tj. posvađati članove Počasnog bleiburškog voda, što je prema višestruko isprobanoj udbaškoj praksi bio konkretan uvod u pripremu ubojstava emigranata. Najčešće i najlakše su svađe “zakuhavali” tvrdnjom da je netko od emigranata “udbaš”, znajući kako su takve dezinformacije vrlo djelotvorne, imajući na umu sve posljedice koje takva “sumnja” izaziva kod emigranata. Osim ove, koristili su i dezinformaciju o “pronevjeri novca”, a često i obje optužbe u kombinaciji. Svađe su najčešće bile neminovne, začinjene i otvorenim prijetnjama, a nakon prijetnja uskoro su na scenu stupali Udbini egzekutori, koji su nakon ubojstava lako ustvrdili da se radilo o “međusobnom obračunu u ustaškom podzemlju”!

Na susretu “Borja” s Milanom Koprivnikom i Zlatanom Josipovićem, 16. studenoga 1974., osim što iscrpno izvješćuje udbaše o kontaktima i susretima Martinovića oko Svih svetih (komemoracija na Bleiburgu, 1. studenoga), daje i ključnu informaciju da je Martinović svakog ponedjeljka i srijede popodne sam u trgovini!

Milan Dorič (rođ. 1930. u Dravogradu), vjerojatno je najdugovječniji doušnik jugoslavenske komunističke tajne službe – Udbe. Prema vlastitom iskazu austrijskim policajcima, (1954.) pošto je naoružan uhićen u neposrednoj blizini austrijsko-jugoslavenske granice, za Udbu je pristao raditi u zatvoru, u zamjenu za puštanje s robije. Tvrdi, i potkrjepljuje dokumentima, da je 1946., kao 16-godišnjak osuđen na 20 godina robije, poslije mu je kazna smanjena na 15 godina, zato što je radio kao kurir između četnika u Salzburgu i belogardejaca u Ljubljani. Dorič je u Klagenfurtu osuđen na manju zatvorsku kaznu, i izgon iz Republike Austrije. Autor ovoga teksta nema spoznaja gdje je Dorič boravio od 1955. do kraja 1965. godine, od kada intenzivno radi za slovensku Udbu. Tek jedna crtica iz njegova dosjea, iz 1977. godine, u kojoj se u Njemačkoj spominje njegov susret s izvjesnim Vasom Đekićem, s kojim je zajedno bio u zatvoru na Golom otoku, 1958., ukazuje na možebitnu dulju zatvorsku kaznu? Prema dostupnim podacima, sredinom 60-ih godina odselio se u Bavarsku (Fürth), gdje i danas živi. Izvanbračno je dijete Franca Kmeteca i Hrvatice Helene Dorić, te nosi majčino prezime, i tako se emigraciji “prodaje” za Hrvata. Imao je status emigranta, i vješto se infiltrirao u sve relevantne hrvatske organizacije i udruge u Njemačkoj. Uz znanje i blagoslov Udbe, surađuje i s njemačkim BfV (Bundesamt für Verfassungsschutz – Savezni ured za zaštitu Ustava), odajući i jednima i drugima djelatnost hrvatskih emigranata. Zvuči skoro nevjerojatno, ali kada je u Fürthu kupovao ugostiteljski lokal, financijski mu pomažu hrvatski emigranti, Udba i BfV! Redovito je odlazio u SFRJ na konzultacije, ali i na liječničke preglede, naravno s lažnim identitetom, a preko granice su ga prevozili udbaši uvježbani na tome području. Na vezi ga drži nekoliko udbaša, ali vodi ga Ivo Mrevlje, a često se pojavljuje i Tone Tratnik.

S vremenom stupa u kontakt i s austrijskom Državnom policijom (Staatspolizei), te i njima nudi i prodaje informacije o hrvatskim emigrantima. Dok je (izgleda) jedino Udba znala i dirigirala sve njegove kontakte, Nijemci su očito vjerovali da radi samo za njih, dok su Austrijanci bili uvjereni da radi za njih i Nijemce. Dorič je postao svojevrsna veza između BfV i Staatspolizei u Würzburgu i Klagenfurtu.

Austrijancima predao popis s oko 700 nepoželjnih hrvatskih emigranata

Tako je Austrijancima predao popis s oko 700 hrvatskih emigranata za koje se traži zabrana ulaska u Austriju (na komemoracije na Bleiburgu!), uvjerivši ih da je to njemački zahtjev, dok je uistinu iza toga “zahtjeva” stajala Udba. Iako je imao zabranu ulaska u Austriju, to ga nije sprječavalo da redovito posjećuje Korušku, gdje je vrlo aktivan u Ribičkom društvu u Edlingu, gdje uspostavlja svoju bazu za obavještajne i kriminalne aktivnosti. Imao je više identiteta, a jedan od njih je bio i “Emil Kos”. 1973. godine je teže obolio, tako da nije mogao biti uobičajeno učinkovit, pa su i Udbine novčane dotacije bile prestale. Njegova supruga Mira piše pisma Udbi, i moli je za pomoć – očito je bila upućena u njegovu prljavu rabotu.

Kad je prizdravio, obnovio je suradnju sa sve tri službe (imao je kontakte i sitnije “poslove” i s Amerikancima!). Njegova obavještajna veza u Austriji, policajac Valentin Schönlieb, zauzima se za Doriča kod saveznih vlasti u Beču, i 27. rujna 1974. mu šalje dozvolu za legalan ulazak u Austriju, a vizu dobiva u lažnu putovnicu! Službeno je kod austrijskih vlasti Milan Dorič važio za jednog od “najekstremnijih” hrvatskih emigranata!
U siječnju 1975. godine u Ljubljani se sastaju udbaši iz SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine i Slovenije. Na tome sastanku je očito donesena odluka o sudbini Nikice Martinovića.

Milan Paulin, visokopozicionirani agent slovenske Udbe (SDV), 4. veljače 1975. pismenim putem predlaže šefu Janezu Zemljariču: “Glede suradnika Hanzija, koji poznaje širok krug ekstremista, prevladava mišljenje da bi ga se iskoristilo za neku konkretnu akciju, na jednoga od njemu poznatih ekstremista, potom bi ga se povuklo natrag u SFRJ, gdje bi mu se dala financijska sredstva, da otvori ugostiteljski lokal. Na kojega ekstremista bi se ‘HANZIJA’ usmjerilo, zavisi od konkretnog dogovora.” Vlastoručni potpis: Milan Paulin! Na dokumentu je rukom dopisano: “Na uvid također Ivi! Slažem se s prijedlogom” Potpis: Janez Zemljarič, 5. veljače 1975. godine. (Ivo Mrevlje, nap. aut.)

Dva dana ranije, 3. veljače 1975., Milan Koprivnik predaje suradniku “Hanziju” dvije jugoslavenske putovnice i dva okvira municije za automatsko, brzostrijelno oružje (MP) “patent Šmajser”, sve službeno zatraženo i isporučeno “za specijalne svrhe”, na revers, iz vojnog skladišta JNA. Dorič je već od studenoga mjeseca 1974. najviše boravio u gostinjcu “Krainz” u Edlingu, gdje je ostao do kraja veljače 1975.

Ponedjeljak je, 17. veljače, 18,15 sati. Nikola Martinović je, kao i svakog ponedjeljka popodne, sam u svojoj trgovini voćem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Nepoznati muškarac ulazi u trgovinu i hladnokrvno, s tri hica, u glavu, vrat i prsa, likvidira Nikolu Martinovića. Na ulazu u trgovinu ubojica susreće djevojčicu od 12 godina, kojoj samo kaže “Verschwinde!” (“Gubi se!”), i žurno napušta mjesto zločina. Svjedokinja je ubojicu opisala ovako: Dvadesetogodišnji muškarac, oko 175 cm visok, ovalna lica, s duljom tamnom kosom, u crnim hlačama i crnom, zakopčanom jaknom. Iza Nikice, uz dvoje žive djece iz braka u Bosni i Hercegovini, ostaju i dvije kćeri iz braka s Austrijankom Eleonorom (A-M., 5 g. I M-Th., 14 g.) te 18-godišnji posinak Karl. Ubojstvo je u austrijskoj javnosti odjeknulo, ali mediji su najprije izašli u javnost s pričom o „neuspjelom pokušaju pljačke”, no ubrzo je svima bilo jasno da se radi o klasičnom političkom atentatu. Na dan sahrane, 21. ožujka 1975. godine, iz Beča u Beograd leti visoka vladina delegacija, u “prijateljski posjet”.

Udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj

Supruga Milana Dorića ne pristaje na povratak u Jugoslaviju, tako da udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj. “Hanzi” i dalje “ustašuje” po Njemačkoj, surađuje s Nijemcima, Austrijancima i pomalo s Amerikancima, a sve pod dirigentskim štapićem slovenske Udbe, koja ga najviše i financira. U srpnju 1976. Milan Dorič boravi u Nürnbergu, gdje treba otvoriti novi lokal, ali, prema Udbinim dokumentima, on tamo naveliko kocka, pa kažu da je za vrlo kratko vrijeme prokockao “dvadeset, a možda i četrdeset tisuća maraka”!

Od ranih 70-ih godina u blizini Doriča vrzma se još jedan Udbin “kapitalac”, Josip Majerski (rođ. 2. prosinca 1945. u Bapskoj kod Vukovara). Po mnogočemu sličan je Doriću, i on je poslan u Njemačku kao karijerni agent-provokator. U Njemačku je tobože “pobjegao” kao “proljećar”, i dobio politički azil. Isto kao i Dorić, Majerski se infiltrira u sve hrvatske organizacije, potiče na “ekstremizam”, nabavljaja i trguje oružjem, inicira terorističke akcije, sve to naravno u dogovoru s udbaškim bossovima u jugokonzulatima i centralom u Zagrebu. Za Majerskog se u široj javnosti saznalo kada se pojavio kao “agent-prebjeg” 1983., nekih mjesec dana nakon ubojstva Stjepana Đurekovića kod Münchena. Pet godina ranije, 1978., Udba ga je ekspresno, zajedno s obitelji, opskrbljenog lažnim dokumentima, zrakoplovom otpratila u Zagreb, mjesec dana prije ubojstva Brune Bušića u Parizu. (Njemačka policija je provjeravala popis putnika zrakoplova Lufthanse na liniji Franfurt-Zagreb, 13.10.1978., i nije pronašla putnika s imenom “Janko Matijević”!)

U Slavonskom Brodu Majerski nastavlja doušnički posao, dobiva posao konduktera u autobusu, i prati razgovore putnika. Potom je dobio posao u nekom dječjem domu, ali zbog bluda nad maloljetnicama biva osuđen na osam mjeseci zatvora. U Njemačku je 6. srpnja 1983. “pobjegao” s jugoslavenskom putovnicom, i putujući udobno – vlakom. U interviewu za “Hrvatski tjednik”, u kolovozu 2014., Majerski tvrdi: “Nepravda je bila utoliko što sam radio za Jugoslaviju. Ipak sam bio jedno vrijeme njihov agent, a sigurno nije bilo ni domoljubno ni lijepo s nekim razgovarati, a onda o tome raditi izvješća za jugoslavenske vlasti. Ali zbog toga sasvim sigurno nitko od hrvatskih emigranata nije stradao niti imao teške posljedice. Smatram da sam svoje grijehe kasnije dobrano iskupio.” Međutim, predavši se njemačkim vlastima, danima je ispitivan o svemu, pa naravno i o svojemu petogodišnjem boravku u Jugoslaviji. Ispričao je Nijemcima kako su ga dvojica Udbinih agenata, Rajković i Prka, u Sl. Brodu ispitivali o emigrantima Anti Kostiću i Stanku Nižiću, koje je Udba poslije ubila. Na pitanje “je li Vam bilo poznato u koju svrhu su Vas ispitivali agenti jugoslavenske tajne policije?”, Majerski odgovara: “Bilo mi je poznato da su osobe o kojima sam bio ispitivan bile protivnici jugoslavenskog režima. Prema načinu, kako sam ispitivan, mogao sam pretpostaviti da se protiv ovih osoba pripremalo atentate od strane jugoslavenske tajne službe. To je bilo moje zanimanje, i normalno je što sam svojim nadređenima davao te informacije. U konačnici, za to sam bio i plaćen.”

Tijekom petogodišnjeg izbivanja Majerskog s “radnog mjesta” u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj ubijeni su Bruno Bušić, Stanko Nižić, Mate Kolić, Đuro Zagajski, Ante Kostić i Stjepan Đureković!

Osim s Đurekovićem, Majerski je sa svima ostalima održavao redovite kontakte, o kojima je za novac izvješćivao Udbu na jugokonzulatima. Nijemcima izjavljuje da je 1973. od konzula Šimića preuzeo pištolj “Zbrojovka, cal. 7,65”, i imao ga je sve do odlaska u Jugoslaviju, 1978. godine. Teško se oteti dojmu da je ova “predaja” njemačkim vlastima bila pomno izrežirana u jugoudbaškoj kuhinji: on, naime, precizno, do u najsitnije detalje njemačkoj policiji otkriva, “cinkari” sva zbivanja, imena i sve tajne hrvatske emigrantske scene u Europi, a i šire! Istovremeno njemački tisak, posebice Der Spiegel, otkriva prljavu doušničku rabotu Majerskog, te ga čak naziva “der Totenvogel” (“ptica strvinar”), jer, “gdje se on pojavljivao, uskoro su padale mrtve glave!” Majerskog se dovodi u vezu s otmicom hrvatskog emigranta i pjesnika, Vjenceslava Čižeka, 1977. godine. Nijemcima je ispričao da mu je Udba redovito isplaćivala 2000 DM mjesečno, i da je imao dogovor kako će mu na devizni račun u Jugoslaviji uplaćivati dodatnih 3000 DM mjesečno, plus stan, na dar! Ali, kaže da su ga prevarili, i u Jugoslaviji navodno nije dobio ništa! Nakon iscrpnog, višednevnog cinkarenja Hrvata njemačkoj tajnoj policiji, Majerski je osuđen na dvije i pol godine zatvora, koje je odležao u specijalnom zatvoru u Stammheimu. Po izlasku iz zatvora obnavlja stare kontakte s emigrantima, sada kao “gorljivi Hrvat”, ali kontaktira i dalje s udbašima, npr. Dorićem i Krunoslavom Pratesom…

Josip Majerski o ubojstvu Martinovića

Austrijski dnevnik KTZ (Kärntner Tageszeitung – Koruške dnevne novine) iz Klagenfurta uspijeva 1987. doći do Majerskog u Münchenu, gdje s njime obavlja opširan interview, objavljen u nekoliko nastavaka. Na susret s austrijskom novinarima, “da ne bude sam”, Majerski moli Dorića da ide s njim, što ovaj odbija, pa ga umjesto njega prati Krunoslav Prates. U razgovoru za KTZ Majerski opširno priča o famoznom “KPD-u” (“Kärntner Privat-Dienst” – “Koruška privatna služba”), kriminalno-obavještajnoj tajnoj organizaciji sa sjedištem u Klagenfurtu, kojoj uz nekolicinu “običnih” kriminalaca, pripadaju i brojni suradnici iz svih slojeva društva, od odvjetnika i visokopozicioniranih policajaca do carinika i vojnih časnika. Konfrontiran s ovim navodima, šef savezne policije u Beču, Danzinger, odmahuje rukom: “To je stara, prožvakana priča. Majerski je opskurni momak…”. Ta “služba” se, prema Majerskom, bavila špijunažom, snimajući objekte u Jugoslaviji, posebice one na granicama prema Italiji i Austriji, a naručitelj je bio DDR. Imala je čak i privatni športski zrakoplov, s kojim je prodirala i duboko u prostor SFRJ, gdje je imala suradnike u vojnim strukturama JNA, koji su njenim članovima omogućavali “slobodan let”.

Josip Majerski je autor “strogo povjerljivog” dokumenta, napisanog nepoznatog datuma za nepoznatog naručitelja, u kojemu prilično detaljno izvješćuje o ciljevima i članstvu odiozne “Koruške privatne službe”, uz tvrdnju da je Udba prateći Nikicu Martinovića došla do spoznaja o njenom postojanju. Tvrdi da je Martinović, isto kao i njegov posinak Karl (tada 18-godišnjak!?) bio član te skupine. Majerski javlja da je Bugojanska skupina 1972. godine u Jugoslaviju ušla upravo zahvaljujući Nikici Martinoviću i KPD-u, kojem je za to navodno “debelo plaćeno”. Dalje navodi, da je Martinović od te “službe” zahtijevao prebacivanje promidžbenog materijala u Jugoslaviju, i da im je tako postao “teret”, te su odlučili likvidirati ga! Pošto je Martinović smetao i Udbi, “brzo su se dogovorili”, stoji u izvješću. Za 20.000 američkih dolara navodno je Martinovića osobno ubio šef “KPD”, H.P.!

Pošto je posinak Karl Martinović imao “izvjesna saznanja” o pozadini ubojstva očuha Nikole, te je navodno počeo ucjenjivati neke članove “službe”, o čemu je “jednoj osobi u Münchenu” u ožujku 1981. ispričao “sve što zna”, postao im je preopasan, te član skupine A.W. “organizira” uhićenje mladoga Karla, koji se u ćeliji “objesio” 16. veljače 1982. godine, dan uoči obljetnice očuhove smrti, kao četvrta žrtva u obitelji Nikice Martinovića. I Karl je doživio samo 25 godina.

Austrijska istražna tijela obnovila su istragu o ubojstvu Nikice Martinovića, kao i otmici i ubojstvu hrvatskoga studenta Stjepana Crnogorca, koji je otet u Salzburgu 1972. godine, omamljen i odveden u Ljubljanu, gdje je nakon dvotjednog ispitivanja i mučenja likvidiran, i sahranjen na još uvijek nepoznatom mjestu. Slovenski publicist Roman Leljak otkrio je u slovenskim arhivama važne dokaze o ovim ubostvima, i predao ih je austrijskim istražnim službama. Josip Majerski, koji danas živi u Zagrebu, vjerojatno bi mogao pomoći da se, nakon punih 40 godina, ubojstvo Nikice Martinovića konačno rasvijetli.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

16. Siječnja 1988. umro Dr. Andrija Artuković

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog, prema nekim izvorima 29. studenog 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.) Hrvatski političar, pravnik, član Ustaškog Pokreta i ministar u vladi NDH. Bio je jedan od organizatora Velebitskog ustanka.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.

Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje.

Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme montiranog suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati