Pratite nas

Vijesti

Pismo mladog Vukovarca: Evo koje su namjere srbijanske politike!

Objavljeno

na

Mislim da biste trebali iskoristiti medijsku pozornost koja je sad usmjerena na naš grad i obznaniti hrvatskom narodu namjere srbijanske politike da nam se Vukovar mirnim putem ponovo otme, i odluke o postavljanju ćirilice kao direktnom poticaju za provođenje takve politike. Treba postaviti pitanje što Vlada čini po tom pitanju?

Potpore Stožeru za obranu Hrvatskog Vukovara dolaze sa svih strana, a pitanje ćirilice u Vukovaru ne jenjava. Na njega se osvrću i o njemu promišljaju i mladi ljudi. Jedno takvo pismo mladog Vukovarca čiji su podatci poznati Stožeru prenosimo u cijelosti:

‘Mladi sam građanin Vukovara, grada iz kojeg sam za rata protjeran i u kojeg se nakon svih žrtava koje je grad i njegov narod podnio, namjeravam vratiti i biti njegov dio.

Zahvaljujem vam se stoga na vašoj borbi i nastojanju da Vukovar ostane hrvatski, što od rata do dana stavljanja dvojezičnih ploča nije bilo u pitanju.

Molim vas da budete još oštriji i još aktiviraniji u svojim nastojanjima da se izborite za ovaj grad u kojem se nanovo vodi rat, no onaj koji zadaje isključivo duhovne i kulturne rane hrvatskom narodu, a za cilj ima brisanje njegovog identiteta kao hrvatskog i uvođenje srpske kulture kao dominantne u gradu, nakon čega će se uistinu moći reći da je Vukovar srpski, a ne hrvatski grad.

Sve ovo potkrjepljujem linkovima koji dokazuju da su upravo to namjere srbijanske politike. Vjerujem da ste upoznati sa SANU memorandumom, no mislim da se to može politički iskoristiti kako bismo dobili ovu bitku.

Nakon što ste pročitali link (nije tlapnja nego činjenica), mislim da biste trebali iskoristiti medijsku pozornost koja je sad usmjerena na naš grad i obznaniti hrvatskom narodu namjere srbijanske politike da nam se Vukovar mirnim putem ponovo otme, i odluke o postavljanju ćirilice kao direktnom poticaju za provođenje takve politike. Treba postaviti pitanje što Vlada čini po tom pitanju?

Nadalje, što se tiče ravnopravnosti svih građana Vukovara, a i kao potvrda provođenja velikosrpske politike nad Vukovarom prilažem ovaj link.

Treba postaviti pitanje o kakvoj mi to ravnopravnosti govorimo u gradu gdje će djeca po zakonu morati učiti o spolnom odgoju, ali će zato hrvatska povijest biti optimalna?!

Možemo li za građane koji ne priznaju domovinski rat i uče svoju djecu politici koja se potiče SANU memorandumom, a koja direktno šteti Republici Hrvatskoj reći da su to jednakovrijedni građani koji vole ovu zemlju i kojima se treba dozvoliti kulturološka sloboda, te kako njihova kultura, kao htijenje, mišljenje i način života doprinosi (zapravo razara) ovoj zemlji?

Ima li u Ustavu gdje navedeno da se Hrvatska treba braniti od neprijateljske politike?
Ukoliko ima, pozivajte se i na to. Ukoliko nema, tražite da se uvede.

Predlažem da se izjasnite ovako:

1) Svaki građanin Vukovara srpske nacionalnosti koji NE PODRŽAVA, odnosno koji se odriče gore navedene politike koja je direktno štetna za RH te za hrvatski narod u Vukovaru, je u našem gradu dobrodošao i smatra se ravnopravnim građaninom.

2) Srbi u Vukovaru bi o tome trebali dati pismenu izjavu (ime, prezime, adresa, OIB, potpis), kao i beskompromisnu ispriku i žaljenje za agresiju njihovog naroda i države nad Vukovarom i RH, te izjavu kojom potvrđuju domovinski rat kao pravedan te kojom prihvaćaju učenje o domovinskom ratu u školama kao legitiman dio Hrvatske, odnosno i njihove povijesti.

3) Tek ukoliko postotak skupljenih izjava prelazi broj potreban za uvođenje dvojezičnog pisma, te ukoliko se srpska vlada javno ogradi od SANU memoranduma koje je izdala njihova akademija znanosti i umjetnosti, Hrvati u Vukovaru će prihvatiti dvojezično pismo.

To se naravno neće dogoditi jer imamo nesreću da u hrvatskom Vukovaru žive neki od najradikalnijih Srba te će s time uvođenje ćirilice biti spriječeno.

Ovakvo izjašnjavanje s potkrjepljivanjem dokaza koji su sadržani u gore navedenim linkovima je samo logično i pošteno, te odbacuje izjave vlade koje borbu za ne uvođenje ćirilice nazivaju neutemeljenom, zatim direktno opovrgava izjave da je uvođenje ćirilice ‘zdravorazumsko’.

Također, obznanjivanjem ovih, uvjerio sam se, slabo poznatih činjenica hrvatskom narodu putem medija, navesti na njegov veći angažman po tom pitanju.

Javite se navijačkim zajednicama, osigurajte im smještaj i hranu (ako treba po kućama ili traženjem sponzorstva od političkih pristaša). Morate navesti ljude da budu agresivniji po tom pitaju jer su u pitanju kultura naše djece i unučadi. Mirnim prosvjedima, barem u onom broju nećete ništa riješiti. Dovedite Torcidu i BBB da se ujedine u našem gradu. Budite glasniji.

Organizirajte bine s projekcijom i program.

Javio sam se u želji da pomognem našem gradu, ne da bi se za mene čulo, zato vas molim da moje ime nipošto ne objavljujete.

Sretno dalje, borite se!

Bog!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

SIPA na zamolbu iz Hrvatske pretraživala objekte po Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Službenici Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) u subotu su, po naredbi Suda BiH i Tužiteljstva BiH, izveli akciju u nekoliko općina u Hercegovini.

Akcija je izvedena na području općina Posušje, Ljubuški i Široki Brijeg, a SIPA je pretražila tri poslovna objekta s ciljem pronalaska tragova i predmeta koji se dovode u vezu s organiziranim kriminalom.

Kako navode BH mediji, sva tri objekta nalaze se u vlasništvu jedne pravne osobe

Akcija je odrađena po zamolbi za pružanjem međunarodne pravne pomoći nadležnih organa Republike Hrvatske, prilikom čega su otkriveni i privremeno oduzeti predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u daljem kaznenom postupku.

Iz SIPA-e su naveli da se tragovi i predmeti dovode u vezu s kaznenim djelima organiziranog kriminala, porezne utaje ili prevare, carinske prevare i krivotvorenje službenog dokumenta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Davor Marijan: Tuđman je najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Dvadeset godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika o njegovu povijesnom značaju i njegovu naslijeđu za Jutarnji list komentirao je Davor Marijan povjesničar zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest

Dvadeset godina nakon smrti o Franji Tuđmanu i dalje nema suglasja. Za neke je kriv za sve probleme koje Hrvatska ima i koju stoga proglašavaju promašajem i neuspjelim projektom.

Na drugom spektru mišljenja su oni koji mu zbog uspostave Hrvatske sve gledaju kroz prste. Upravo je Hrvatska os oko koje se vrti lik i djelo, a i smisao onog kompleksa koji se ponekad, i često pejorativno naziva tuđmanizam.

Tuđman je u mnogočemu reprezentativni primjer hrvatske elite druge polovice XX. stoljeća. Politički je krenuo od Radićeva HSS-a, a u Drugom svjetskom ratu se priklonio komunističkoj opciji, za koju je dulje vrijeme bio uvjeren da je u sklopu Jugoslavije riješila i hrvatsko pitanje.

Kao poslijeratni general JNA i partizanski povjesničar do potkraj 1960-ih bio je tipičan primjer pripadnika povlaštene političke elite. Uspeo se relativno visoko u hijerarhiji te elite, čini se bez mnogo razmišljanja o svakolikoj podlozi na kojoj se temeljio njezin status.

No, također izdvojen je iz tog povlaštenog kruga u trenutcima kada se činilo da je režim čvrst i postojan. Slom hrvatskog proljeća 1971. riješio ga je iluzije jugoslavenstva. Potom je dva desetljeća bio politički nepodoban i otpadnik tijekom koga se emancipirao od Jugoslavije i komunizma i transformirao u hrvatskog nacionalista. Vrijeme disidentstva iskoristio je da pripravan dočeka novu priliku. Odavao je dojam osobe s misijom, što je nesumnjivo i bio.

Kada je došlo njegovih pet minuta, predvodeći Hrvatsku demokratsku zajednicu pokazao se jedinim doraslim zahtjevima vremena. Generalski pedigre se u tim prijelaznim vremenima teško može previdjeti i to je značajan dio glasača honorirao na proljetnim izborima 1990. U javnom nastupu bio je ukočen i krut, mnogima i nesimpatičan, što većem dijelu Hrvata nije bila zapreka za potporu, posebice nakon međunarodnog priznanja hrvatske države.

Njegov recept za ideološke podjele bila je pomirba kojom je bivšem sustavu priznavao i dobre učinke protiveći se njihovom “posvemašnjem zatiranju”. Potpunom negacijom Tuđman bi negirao i samog sebe. Stoga je njegovo ponašanje iznenadilo dojučerašnje baštinike vlasti i političke moći. Tuđman nije, kako bi se to očekivalo u vremenima preokreta, nakon pobjede skidao glave i vješao komuniste po banderama.

Najbolje je funkcionirao u ratnim uvjetima i izvanrednim okolnostima na spoju nečega što nije ni rat ni mir. Govoriti da bi netko tada bolje funkcionirao je groteskno, kao što su i pokušaji da se vojna pobjeda u ratu pripiše nekim generalima JNA koji tijekom rata nisu opravdali svoj mirnodopski čin. No, premda se zalagao za demokraciju upitno je njegovo razumijevanje iste. Bio je proizvod vremena u kojem demokracije nije bilo, što mu se spočitava iz pojedinih krugova koji su također dijelili iste formativne okolnosti.

Okončanjem rata i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1998. realno je okončana i njegova državnička uloga. No kao mnogi prije njega, nije znao kada treba otići. Dolazila su nova vremena u kojima se nije najbolje snalazio. Uostalom, uskoro je preminuo na više nego simboličnom isteku XX. stoljeća, kao da je i sudbina željela reći da za novo stoljeće i tisućljeće trebaju novi ljudi.

Na žalost oni koji su došli nakon njega uglavnom su imali više demokratskog deficita od njega. Umjesto da na temelju koji je Tuđman postavio grade bolju Hrvatsku oni su pokušavali iščupati upravo temelj. Očito neuspješno, no ideološki rat i podjele u Hrvatskoj i danas su vrlo jake, premda ne koliko u prvom desetljeću stoljeća kada su detuđmanizaciju neki krugovi nametali kao primarni nacionalni interes, iako se radilo o čudnoj mješavini osobnih taština, žala za propalom jugoslavenskom državom i glorificiranja Europske unije kao nove zajednice koja nam je neophodno potrebna.

Dobrim je dijelom je upravo zbog toga Tuđman postao najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti. Krivi ga se za sve što je učinio i što je propustio učiniti. Posebice su problematični prigovori o sporoj demokratizaciji i izgradnji pravne države, gdje su za njega postavljeni previsoki standardi.

Uz to se potpuno zanemaruje učinak rata na Hrvatsku i činjenica da sustav nije uopće bio restriktivan koliko je mogao biti u takvim okolnostima. Primjerice, tijekom rata jedan Feral Tribune teško da bi izlazio i u državama s dugom tradicijom demokracije.

Tuđmanovo predsjedničko djelovanje karakterizira jako nastojanje da do željenog cilja – suverene Hrvatske dođe na miran način. To se nastojanje posebice dobro uočava u odnosu prema JNA i njegovu odbijanju da dade zeleno svjetlo za sukob s njome već potkraj 1990., što mu je kasnije stvorilo vrlo velike probleme i u HDZ-u.

Kritičari mu posebice zamjeraju zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmana se optuživalo da je tamošnje Hrvate okrenuo protiv Sarajeva, što je tvrdnja koja ne vodi računa o činjenicama.

Nema dvojbe da Tuđman nije vjerovao u budućnost BiH nakon što je Srbija osporila njezine granice. Do početka 1992. vjerovao je da je podjela između triju naroda način da se izbjegne rat u BiH, a nakon što je u veljači 1992. podržao referenduma o neovisnosti, zalagao se da Hrvati dobiju svoj entitet.

Javno je govorio da sumnja u opstojnost BiH i njegov odnos prema toj republici nije bio zaplotnjački. Naprotiv, 1991. se našao pred pritiskom dijela hrvatskih krugova iz BiH koji su željeli da se krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom priključe Hrvatskoj. U tom je smislu očito vodio računa prvenstveno o interesu Republike Hrvatske i na takvo što nije mogao pristati jer bi posljedice za teritorijalni opseg Hrvatske bile katastrofalne.

Uz smirivanje radikalizma kod Hrvata u BiH pomogao im je da se 1992. na većem dijelu teritorija obrane od srpskih napada, kao i da BiH opstane kao politički i zemljopisni pojam. Uza sve navedeno, odnos prema BiH ne može se svesti na relaciju Tuđman – Bosna i Hercegovina, već na obostrani odnos Bosna i Hercegovina – Hrvatska, odnosno Hrvatska – Bosna i Hercegovina.

Uz privatizaciju koja je potpuno neistražena, iz današnje perspektive se čini da je Tuđmanov najveći grijeh to što je nužnu dekomunizaciju podredio pomirbi Hrvata, premda je očito da se u kontekstu koji je određivao agresivni srpski nacionalizam odlučio za najmanje loše rješenje.

Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele i nejednakost koja je forsirana gotovo pola stoljeća. Poslije se pokazalo da pomirba nije moguća, no za to su trebale proći godine nakon Tuđmanove smrti. Koliko je vjerovao u pomirbu, vidi se iz kadrovske politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva.

Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore, pogotovo ako su se bili voljni učlaniti u HDZ. Činio je greške i imao je i loših procjena.

No, to ga pokazuje kao čovjeka, a ne sveca ili diktatora, ovisno o kutu političkog gledanja. Uz sve navedeno bio je državnik, najveći ako ne i jedni kojeg su Hrvati imali u prošlom stoljeću (onaj drugi Zagorac je ipak bio Jugoslaven).

 

Plenković: Tuđman je bio pravi hrvatski suverenist koji je tu zadaću ispunio tada kad je trebalo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari