Pratite nas

Kultura

Pismo mostarke najljepše na svijetu

Objavljeno

na

Mostarki Nataši Milošević će se sutra uručiti Svečana nagrada za najljepše pismo mladih BiH 2014. Njezino pismo je prije nepuna dva mjeseca proglašeno najljepšim pismom na svijetu u sklopu 43. međunarodnog natjecanja u pisanju pisama koje organizira Svjetski poštanski savez (UPU). Ceremonija će se održati na Maloj sceni HNK Mostar gdje će biti uručene nagrade i ostalim dobitnicima. Natašin dar k lijepom pisanju prva je prepoznala njezina profesorica hrvatskog Nives Šimunović koja joj je i sugerirala da se natječe.

Neopisiv osjećaj

Literarni rad na temu “Napiši pismo i opiši kako glazba utječe na naše živote” nikoga nije ostavio ravnodušnim. Ni Nataša niti njezina obitelj se ni u snu nisu nadali da će baš njezino, između milijun i pol pisama iz cijelog svijeta, koji su konkurirali za nagradu, biti izabrano kao najljepše. “Bila sam kod bake kada su iz pošte nazvali moju mamu i priopćili joj da sam ja pobijedila. To je neopisiv osjećaj! Nisam mogla vjerovati da sam pobijedila. Bila sam izvan sebe od sreće”, kaže Nataša. Iako je tek krenula u osmi razred, rado čita Ivu Andrića i Svetozara Ćorovića koji su joj, kaže, najdraži pisci. Iako voli pisati, Nataša otkriva da joj je slikarstvo grana umjetnosti koju najviše voli. “Volim slikati. Taj talent sam naslijedila od svoga djeda, slikara, Vladimira Miloševića koji je svojevremeno izlagao svoja djela u mostarskim galerijama. Ne znam kamo će me život odnijeti, ali znam da hoće u pravcu neke umjetnosti”, kaže Nataša. Njezin otac Berislav je iznimno ponosan na kćerin uspjeh. “Nadao sam se da će pismo moje kćeri biti među prvih deset u BiH. Nisam niti slutio da će biti najljepše na svijetu”, govori Berislav. Sretne su i sve Natašine prijateljice. Sutra će na svečanu dodjelu nagrade u Kosači doći njezin cijeli razred i profesorica kako bi bili dio ove, za Natašu i njezinu obitelj, važne ceremonije.

Natjecanje datira od 1971.

Izbor najljepšeg pisma u BiH organiziraju zajedno Hrvatska pošta Mostar, Pošte Srpske i BH Pošta. “HP Mostar posebno ima razlog za slavlje jer ne samo što je domaćin ove lijepe svečanosti, već je i Natašino pismo stiglo upravo na našu adresu”, priopćeno je iz HT-a Mostar. Drugo mjesto na državnom natjecanju osvojio je Omar Krupić, učenik OŠ “5. oktobar” Sanski Most, a treće mjesto pripalo je Andreju Kozicu, učeniku OŠ “Vuk Karadžić” Banja Luka. Učenici koji su osvojili prva tri mjesta bit će nagrađeni  novčanim nagradama (500, 300 i 200 KM), tablet računalima i poklon paketima.
Natjecanje je prvi put organizirano 1971. godine i od tada su milijuni mladih ljudi sa svojim pismima bili dio ovog natjecanja. Svake godine Međunarodni ured UPU-a izabere temu o kojoj će mladi pisati pisma, a države sudionice organiziraju natjecanje na državnoj razini preko svojih pošta uz potporu medija i ministarstava obrazovanja. Stručni žiri je Natašin rad ocijenilo najboljim između 1082 pisma koja su pristigla na adrese tri bh. poštanska operatora pa je njezino pismo predstavljalo BiH na međunarodnom natjecanju i osvojilo zlatnu medalju. Nakon svečane dodjele u Mostaru Natašu očekuje put u Ženevu gdje će joj biti uručena zlatna medalja i gdje će sudjelovati u programima koje organizira UPU.

Piše: Valerija Ćorić/DnevniList

U Mostaru, 24.3.2014.

Drago Proljeće,

lako su moje žice zakržljale i raštimane, sluh me još služi, samo me glas izdao, a kako i ne bi kada nepomično već godinama ležim u ovoj napuštenoj i prašnjavoj kolibi pokraj rijeke. Već sam izgubila nadu da će me netko pronaći, obrisati prašinu s mene i opet me vratiti u orkestar Proljetnih vjesnika, za kojim su uvijek trčala djeca iz mog sela.Znam da si tu negdje u blizini jer me ujutro probudi cvrkut ptica i žubor nemirne rijeke, te mi tako ostaje tračak nade, poput sunčevih zraka koje se probijaju kroz pukotinu kolibe, da ću izaći na svjetlost dana i zasvirati prvu proljetnu melodiju. Često sanjam kišu i ona me uvijek podsjeti na mladost kada sam putovala po festivalima. Ukrašavali su me svježe ubranim mimozama, a moga violinistu nagrađivali sitnišem i brojnim pohvalama. Sjećam se jedne bolesne djevojčice, koja je danima bespomoćno ležala na postelji i govorila ocu da bi joj jedino milozvučna melodija violine vratila vjeru i nadu u ozdravljenje. Nesretni otac je prešao stotine kilometara da pronađe najboljeg violinistu, kako bi pomogao svojoj kćeri. To je bio jedan od najdirljivijih susreta s ljudima, i to ne običnim, nego najiskrenijim bićem – malenom djevojčicom koja je u svojim svijetlim očima boje morskih dubina zadržavala suze radosnice. Ne mogu zaboraviti ni vesele trenutke moga života, mnogobrojne serenade odsvirane pod prozorima zaljubljenih mladih djevojaka, svatova čija veselja su upotpunjavali moji zvukovi… Čula sam od slučajnih prolaznika da je stigla neka nova vrsta glazbe i da je osvojila svijet. Sve manje se posjećuju koncertne dvorane, sve se manje pleše, igranke više ne postoje, a ulični svirači gotovo su iščezli.U zadnji čas, kada sam već izgubila posljednju nadu, pojavio se jedan stari ribar koji je u ovoj kolibi tražio izgubljeni pribor za ribolov. Umjesto njega pronašao je mene i kao pravi znalac pažljivo me izvukao ispod zatrpanih stvari, puhnuo prašinu s mog starog tijela, našao u blizini bačeno gudalo, te prevukao njime po opuštenim žicama. Kada je čuo samo tupi jecaj, rekao je: “Evo još jedne moje vršnjakinje!” Potom se nasmiješio poput snalažljivog trgovca i dodao: “Možda ce nečemu i poslužiti!” U trenutku sam se uplašila da ću završiti kao neki antikvitet ili kao potpala za vatru, međutim starac me pažljivo zamotao u tkaninu i odnio u svoju radionicu.”Imala sam sreću”, pomislih. Veseli ribar ne samo da je ribario vec je imao i skromnu radionicu za pravljenje čamaca. Tamo mi je zategnuo i naštimao žice, popravio i lakirao gudalo. Na kraju je provjerio zvuk i na moje veliko zadovoljstvo odsvirao jednu od mojih omiljenih kompozicija.U tom trenutku njegovo naborano lice je postalo ljepše, prozračnije i nekako sjetno. Kao da su se u njemu probudile mladalačke emocije. Napokon me je zapakirao u kutiju koju je sam napravio.”Bit će presretan kad ju vidi!”, glasno je razmišljao ribar i uputio se u selo. Kada je došao pred trošnu seosku kuću, ispred vrata ga je čekao bosonogi dječak plave kose. Očito mu je to bio unuk, sluteći po snažnom zagrljaju i veselom poviku: “Djede, stigao si!” Dječak je imao samo djeda koji se borio za njih obojicu, nesebičnom ljubavlju i ribolovom koji ih je hranio. Djed je znao za njegovu veliku ljubav – glazbu i snove da nauči svirati. Dječak je često maštao o predivnoj violini, sjajnoj poput dijamanta na toplim zrakama proljetnog sunca. Obično je od zelenih i glatkih travki pravio usne harmonike, a ostale instrumente od drveća iz okolnih šuma svoga zavičaja. On nikada nije imao pravi pravcati instrument, sve do tog dana, kada je njegov stari djed, u želji da razveseli svog unučica, iz kutije izvadio violinu. Bio je tako sretan kada je ugledao taj čudnovati instrument da ga je odmah uzeo u svoje nježne ručice i počeo svirati čarobnu melodiju koju dosad nitko nije čuo. Seoski učitelj je saznao za njegov talent i pomogao mu poslavši ga na privatne sate violine u grad. Njegov trud je urodio plodom na prvom natjecanju koje mu je donijelo vrijednu nagradu i proslavilo ga među mnogim glazbenicima. Ali slava ga nije napravila oholim i nezahvalnim. U znak zahvalnosti u svom selu je izgradio novu školu koja po njemu danas nosi njegovo ime. Djeda je učinio sretnim nižući uspjeh za uspjehom, tako da je starac svoje posljednje godine proveo prateći svog unuka.Tako sam ja, drago Proljeće, promijenivši život jednoga dječaka, nastavila putovati, veseliti ljude i njihova srca ispunjavati ljubavlju. Moja uloga bi bila zanemariva da iz mojih žica nisu izlazile najpoznatije svjetske melodije koje se slušaju i danas. Imena osoba koje su me vratile u život nisu važna, jer je samo važno da svi koji vole glazbu i stare vrijednosti, stvaraju nove melodije koje i njemu i pažljivom slušatelju donose mir u duši, vjeru u ponovno rađanje i vječni život.

Zauvijek tvoja prijateljica,
Violina!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Marko Ljubić: Nevenka poziva na otpor zlu!

Objavljeno

na

Objavio

Foto – Dorian Stigler

U Društvu hrvatskih književnika, 13. studenog 2018. na Trgu bana Jelačića, je predstavljena nova knjiga gđe. Nevenke Nekić, hrvatske književnice, pod naslovom “S Udbonosni patuljak”, kojoj je urednica bila gđa. Marija Peakić-Mikuljan. Predstavljači su bili g. Marko Ljubić, hrvatski publicist i novinar i Javor Novak, hrvatski književnik i publicist, a moderatorica gđa. Lada Žigo, voditeljica tribina DHK.

Tekst izlaganja Marka Ljubića:

Ocjenjivati javno knjigu iz pozicije književnog kritičara, pokušavati ljudima čitateljima preporučiti ili zadati obveznu strukturu, pripadnost, svrstavanje po formama i oblicima književnog izričaja, nekako je meni oduvijek značilo svojevrsno okivanje onoga što je autor napisao i izrekao. A Nevenka Nekić i okovi ne idu zajedno. Jasno mi je da nije moguće bez bar donekle zadate strukture kritike objediniti književno stvaralaštvo,vrednovati ga, uspoređivati i na temelju toga prema nekim usporednicama preporučiti suvremenicima i onima iz budućnosti, ali, neugoda koju sam oduvijek osjećao vođen i legendom da su kritičari netalentirani kniževnici, koje počesto rukovodi svijest o nedostatku talenta pa onda i frustracija, kod mene je snažnija od  obveze poštivanja tih minimalnih pravila, pa ću o knjizi Neveke Nekić govoriti kao čitatelj bez imalo interesa za davnašnju i strukovnu standardizaciju. Ispričat ću svoju priču u Nevenkinoj priči  “S Udbonosni patuljak”, koju je kao urednica potpisala još jedna sjajna književnica, Marija Peakić Mikuljan.

Djelo “S Udbonosni patuljak” se može kvalificirati na različite načine, koliko čitatelja toliko načina, pri čemu će svaka od tih kvalifikacija imati svoje uporište. To je kratki, snažni politički triler, krim roman, politička novela ili historiografska novela- roman, a meni se kao političkom komentatoru aktualnih hrvatskih bespuća, ponajviše sviđa ideja, tu knjigu predstaviti kao snažnu, neobičnu, dijelom strastvenu, dijelom u prozi, dijelom u poeziji, političku kolumnu, koja se otima uredničkim stnadardima i priča autentičnu priču s prijelaza epoha, i koja, usprkos tome što zahvaća dio neposredne hrvatske i zagrebačke prošlosti, autentične junake zbog kojih će neki s razlogom ovo djelo nazvati roman s ključem, zapravo vrišteći ukazuje na zagrebačku i hrvatsku sadašnjost i prilično sigurno neposrednu sutrašnjicu.

Zato je uvodna prispodoba sa snom i patuljkom zapravo poziv svima nama na intelektualni nemir.

Nevenku je s druge strane i onako teško svrstavati, jer mnogi će reći da ljudi čak i fizički sliče na ono što govore i pogotovo da književnici sliče na svoje priče, stihove, simboliku i poruke. Nekako mi njena ova knjiga zato više možda nego i jedna druga koju je napisala sliči na Nevenku s naslovnica s onom njenom vjetrovitom ili bujnom, kako kome drago, frizurom, koja simbolizira nepokornost i strast osobe, koja, koliko god zračili milinom, toplinom, zrači i snagom nepokornosti i buntovništva, iz kojega ne treba očekivati potvrdu navika ili neki predvidljivi red.

Naime sve u ovoj knjizi ukazuje na otpor.

Nevenka uvodi čitatelja u svoju priču svojevrsnim proroštvom, nekom vrstom predskazanja, koristeći san, dajući svemu praiskonsku biblijsku dimenziju zapisa u čovjekovom životu, koji je kao u slučaju njezinog glavnog lika Stjepana, kome u prvim rečenicama ostavlja ime, zatim uvodi nadimak Kolibrić, koji u jednome kritičnom trenutku razvoja njegovoga života postaje nježan ali zloslutan Koli, da bi na samome kraju ponovo postao Stjepan – kad je manje više sve ispričano i sudbina mu zakucala na životna vrata. Snu s patuljkom, koji je također sudbonosan, a čitatelji mogu po volji i višeznačno, time i izravno kreativno kao svojevrsni suatori s punim pravom tumačiti i interpretirati simboliku patuljka u osobnim doživljajima i tumačenjima same priče, autorica daje suvremenoj priči klasičnu dimenziju, izabire tipične crno-bijele simbole bez straha od stereotipa, pa zlo smješta u crno, crne patuljkove oči, a crnom daje simboliku zla. Već ovdje, na ovome dijelu, pomalo se cijela priča može usporediti i sa slikom, pisanje s potezima kista, a riječi mogu ostati bez tona s puninom vizualnog osjeta. Teško je naime ne uočiti u cijeloj knjizi neku vrstu izražajne integriranosti, neku vrstu simboličke manifestacije slikarstva, poetike i pripovjedanja.

Autorica svome Kolibriću namjenjuje prilično jednostavnu sudbinu, čovjeka razapetog između slobode svoga duha kome je podređen njegov cijeli život, duhu Kolibrića pridaje elemente s jedne strane genijalnosti, vrcakvosti, socijalnosti i komunikativnosti, a s druge strane, upravo taj duh je posve zarobio njenoga glavnog junaka, oduzeo mu praiskonsku mogućnost emotivne emancipacije, ostavio ga bez obitelji i učinio posve sebičnim, zarobljenikom samoga sebe, pa je njegova sudbina zapečaćena upravo snagom njegovoga duha. I utoliko izložena crnom, očima patuljka i početnom predskazanju. Moglo bi se reći da je autorica, a ne znam točno zbog uvjerljivosti, koliko potaknuta stvarnim poznavanjem života svoga zaključanoga junaka, a koliko svojom pripovjedačkom imaginacijom, odlučila kazniti oholost, neumjerenost, svaku vrstu sebičnosti, samozadovoljstva i tako prolaznih vrjednota kojima smo svi počesto opčinjeni upravo danas više možda nego ikada, i zbog kojih se gotovo pretežito oko nas, bar u javnosti -praktično urušava svijet koji bismo izvan svake sumnje mi ovdje okupljeni, htjeli živjeti i koliko toliko poštovati njegove vrjednote.

Ne oduzima svome Kolibriću Nevenka ljudsku toplinu, njegovom duhu, dovitljivosti, genijalnim humoreskama i satiričnim doskočicama ostavlja toplu ljudsku narav, ali ispod te naravi, razvija se priča u kojoj se on susreće sa svakodnevnim prolaznicima, kao s neukim i posve običnim Matijom radeći na uglju, gdje na upečatljiv način Kolibrićevu umnu superiornost i umjetničku narav, suprotstvalja mudrosti neukog čovjeka, koja kao i san s patuljkom, obilježi praktično cijeli život glavnog junaka. Ali, kao podsvijest, koja nikada neće iskoračiti iz okova nadmoćnog duha koji Kolibriću daje prava na koja većina ljudi ne smije ni pomisliti.

Zbog te nadmoćnosti, Kolibrić je i zatvaran, smijao se Mogulu kako Nevenka naziva “najvećega među nama” do devedesete godine, a mnogima i danas, uvodeći u osebujan Kolibrićev lik zgodu s doskočicom – komentarom lova, kada Mogul slavodobitno pred postrojbom fotoreportera pozira uz sedamnaest ubijenih divljih veprova, a Kolibrić fotografiju pred isljednicima komentira – kao osamnaest svinja.

I brani se pogrješkom u brojanju.

Već tu, a i čitavim nizom detalja sličnoga značaja i simbolike, Nevenka Kolibriću daje tipičan karakter čovjeka koji će svoju umnu nadmoć i podređen joj karakter, koji se jednostavno ne će i ne može kontrolirati ni pred evidentnom opasnošću, a koji ga vrlo seriozno, koncizno ali i realno prati do samoga kraja. Sve za duh, pri čemu je to sve doslovno, od vlastite sigurnosti, do gubitka obitelji, Dunje koja ga voli u svakoj zgodi, pogotovo kad bi zapao u nevolje i ostao sam, te sina, koji ga nijemo pita – zašto si takav, i što je stariji sve je hladniji i nesigurniji uz tako velikoga i produhovljenoga oca.

Zato je ovo priča i o gubitku oca.

Zato bi se također priča o Kolibriću, na ovaj Nevenkin način mogla mirne duše gotovo u cjelini i vjerno preslikati na tolike aktualne priče i ljude, na živote koji nas okružuju, veličine, koje su ili proizveli Mogulovi nasljednici radi svojih namjera i otvorene destrukcije temeljnih ljudskih vrjednota u današnjoj Hrvatskoj, pri čemu su te veličine za razliku od Nevenkinog Kolibrića, prazne, neproduhovljene, pa ni nemaju ništa izuzev nasilja i virtualnosti kao zalog, za razliku od Kolibrića – ali u konačnici manje više završava i on kao i oni.

I to je po mom mišljenju najvrjednija kritika u ovoj knjizi.

Krtika samoljubivosti. Samoljubivosti koja nema ni oči, ni razum, ni mudrost, pa iako ima mogućnost i gledati i misliti i čuti mudre ljude kao neukog Matiju suputnika u jednome trenutku životnoga pada, ili prisjetiti se trčkaranja davnašnjoj baki u krilo po toplinu i savjet, nema im se snage ni integriteta predati, uvažiti ih pred svojom veličinom, komoditetom i nekom vrstom mesijanskoga izazova.

Zato je posve konzistentno započeti priču o Kolibriću snom i patuljkom, zato će točno s tim patuljkom Kolibrić završiti a priča ostati neispričana i kao prijeteća poruka kojoj posebnu i specifičnu simboliku daje Peđa, s crnom kravatom na ulaznim vratima dvorane na Krematoriju.

U tome vidim snažnu kritiku današnjega Zagreba, Hrvatske, koje, pričajući i živeći život Kolibrića, Nevenka snažno i strasno voli, ali ne dopušta da joj crne patuljkove oči ili svijest o zagrebačkoj ili hrvatskoj realnoj veličajnosti, blokiraju razum i praiskonsku ljudsku mudrost. Nevenka ne dopušta da Kolibrićeve “đurđe” postanu obrazac hrvatske žene, vodeći Kolibrića kroz život i preko “đurđa” kako je on nazivao prolaznice u svome hedonističkom poimanju života, od tuluma do tuluma. Nevenkina je žena Dunja ili Magda, tako malo prva, druga nešto više, a tako snažno prisutne u ovoj priči. Ukratko, tko god svijet gleda s ozemlja, tko nema perspektive recimo Projekta Velebit oko koga se trenutno okuplja jedna skupinica ljudi, koji dobro vide ljepotu, izazovnost ali i zloslutnost Gabičinih čvrstih grudi, dugih nogu i iskušenje užitka bez ljudske kontrole i svojevrsne obveznosti vrijednijem u ljudskom životu, jasno je kao dan da će mu na nekim vratima nadzirući ispraćaj, završetak, ali i svakodnevnicu do toga trenutka, stajati Peđa i smijuljiti se bolu, suzi i tihoj patnji Dunje i Ivana, ostavljene supruge i sina.

Ili ostavljenoga zavičaja, grada i zemlje Hrvatske.

Nevenka dramaturški snažno, pedagoški neumoljivo i autoritativno ukazuje na to ovom svojom pričom.

Jednostavnost forme kojom ona snažno, gotovo u svakom pasusu, u monologu, dijalozima koji ne guše razvoj priče, postiže dramaturšku napetost, otkriva tipično Nevenkin način pripovjedanja, koga se ne može izuzeti iz učiteljske naravi gotovo refleksnog autoriteta izgrađenoga godinama rada s djecom i mladim ljudima. Kombinacija stavova i pitanja, zapravo u svakoj mislenoj cjelini u knjizi, omogućuje gotovo uredan dijalog čitatelja, ne s njom, ne s junacima koji se smjenjuju u zgodama i događajima, nego sa samim sobom, pa čitanje postaje svojevrsna rasprava, pri čemu čitatelj ima neograničenu mogućnost sudjelovanja, zazuzimanja stavova i komentiranja odluka, poruka, pitanja. Taj pedagoški refleks u određenim elementima ima gotovo surovu snagu, pa Nevenka s lakoćom presjeca dvojbe oko opredjeljenja između zla i dobra, dajući likovima s one strane hrvatske kršćanske naravi često i vrlo groteskna obilježja, predstavljajući ih kao Kolibrić Mogula osamnaestom svinjom, ističući njihove trbušine, oči što vire iz sala, pri čemu ni u jednom trenutku ta obilježja fizičkoga izgleda nisu sama po sebi predmet izrugivanja ili kvalifikacije. Primjerice, Kolibrićev zatvorski cimer, sitni džepar i razbojnik, iako ima i trbušinu, nezgrapan je, krezub, ukratko kao tipičan razbojnik neugledan, nije oličenje zla, jer ga Nevenka uz sve to što ga pripada u tipičnoj kategorizaciji ljudi s one strane, izdvaja iz zla o kojemu ona piše, a koje predstavljaju, s jedne strane ogrezli likovi čija zapuštena tjelesa zapravo govore o izuzetku ljudskoga dostojanstva, a s druge strane, upravo zlu u toj kombinatorici daje i fizički privlačne dimenzije kao svojevrsnom iskušenju predstavljajući zgodnu  Gabicu i Peđu, pa i Klancira, njihovoga zlog pajdaša.

Dramaturška nit u cijeloj knjizi je vidljiva, što stilom, što sadržajem priče, što osobenošću likova koji se isprepliću, ali bez nepotrebnoga gomilanja važnosti i usmjeravanja pozornosti čitatelja na nevažne prolaznike i događaje. Prolaznicima, pogotovo predstavljajući zgode iz Kolibrićeva pokušaja naći posao nakon zatvora, hodočašćenje po kancelarijama, sve od reda sivim i tmurnim rupama kakve ne nude svijetlo i društvenost, te ljudskost po svojoj sivoj naravi, što Nevenka kratkim opisima tu i tamo ponekoga usputnoga detalja posve realno postiže i u vizualnoj dimenziji, autorica postiže poziv na realno preispitivanje današnjice, ponašanja ljudi koji bježe od bilo kakva rizika pružanja ruke neposlušnicima ili oponentima režima, ili intelektualno radoznalim suvremenicima, do prelaska na drugu stranu ulice, kako sveprisutne oči zla ne bi vidjele i – izazvale neugodna pitanja. Ti prolaznici su zapravo u ovoj knjizi snažna, gotovo bolna kritka današnjih Zagrepčana i Hrvata, koji usprkos tome što i vide, i znaju obilježja, i zla i dobra, što vide sve oko sebe, nemaju snage zastati i usprotiviti se novim mogulima. S naglaskom, da je ranijega Mogula zamjenio neki nepoznati i nepersonalizirani, ali ništa manje nazočan, dok su Golemi ili Svileni, gotovo pa vjerno oživljeni i preslikani u hrvatsku stvarnost. Točno kao u ovoj priči, u ovome političkom krimiću s dubokim poetskim sekvencama i slikarskom imaginacijom, simbolika koju vidimo, ali ju ne uvažavamo, događa se u našim životima i oko nas na svakome koraku.

Počevši od ovoga pomalo mitskog mjesta hrvatskog identiteta, Društva hrvatskih književnika, gdje predstavljamo Nevenkinu knjigu, nad kojim visi neki Peđa na vratima, koga ni ne moramo vidjeti, ali nema sumnje da čeka ili očekuje kremiranje. I sve čini da do njega dođe, a mi mu se nemamo snage oduprijeti ostajući u ilegali u svojoj domovini.

Nevenka inače postiže snagu izražaja koristeći često svima poznate simbole, pogotovo kad se radi o zloslutnim značenjima. Recimo, tri poljupca lažnoga brata i sestre, koji su odveli Kolibrića, prvo Koliju, zatim ga sahranili kao Stjepana, tipičan je simbol i predskazanje, gotovo uz rame patuljkovih crnih, zlih i oživljenih očiju. Istodobno, tri poljupca govore o snažnom karakteru autorice, koja ne dopušta nagađanje o svojim stavovima, odnosu prema svojim vrjednotama ili nazivlju iskustvenoga zla, kao što ih ne dopušta ni u jednome dijelu knjige, ali ni u cijelom svom književnom i javnom opusu.

Konačno, čitatelj će se u ovoj priči susresti s čitavim nizom autentičnih historigrafskih detalja, koje u svojoj autorskoj imaginaciji autorica ne slijedi doslovno, predpostavljajući čak i kronologiju živoj priči i čovjeku i ljudima oko njega, susresti će se s prigušenim i obezplemenjenim Zagrebom u liku tople žene Magde, koja je kao i Zagreb i Hrvatska čak i danas, živjela u sivim prostorima i poslušno glumila cijeli svoj život bezbojnog partijskog aparatčika čuvajući u limenoj kutijici priču o svojoj prošlosti duboko u svome stančiću, daleko od nadzora Tamo Gdje Treba kako Nevenka imenuje zgradu na Zrinjevcu, ukazujući pojmovima Zrinjevca i zloglasne zgrade na sveprisutni paradoks neposredne zagrebačke prošlosti; pohranjenu priču u kutijici kojoj su “osloboditelji” koji nam se i danas nameću kao sudbina i civilizacijski uzor, oduzeli njenu plemenitost, pa je tek u smrti postala ono što je bila po rođenju, odgoju i naslijedstvu – plemenita. Čitatelj će se susresti s nevjerojatno lijepim figurama, od kojih ću istaći opis tišine, tišinom trave u vodi, što na određenim mjestima teškom i zloslutnom razvoju događaja, pa i teškim i snažnim izrazima, daje ljepotu dostojnu kategorizacije književnosti –lijepom. Na kraju, ovu knjigu ne valja uspoređivati. Čak ni s prethodnim Nevenkinim knjigama, jer usporedbe i pokušaj svrstavanja po mom mišljenju, s jedne strane, oduzimaju Nevenki ono iskonsko što je upravo u ovoj priči izrekla, jer život, pa i poetika autora je kao rijeka, da parafraziram antičkog filozofa – nikada nećemo ući u istu rijeku. Zato vodu valja pustiti neka miluje i zapljuskuje svoje obale, a u ovoj knjizi valja potražiti još jednu, bar malčice novu Nevenku, nas same, naš Zagreb i Hrvatsku, a puna je pouka. Šteta bi ih bila propustiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Troplet predstavlja Antu Čuvala i njegove tri izuzetno vrijedne knjige

Objavljeno

na

Objavio

U okviru Tropletovih dana kulture 2018, u utorak, 13. studenoga u 19 sati, u Hrvatskom domu H. S. Kosača u Mostaru, Troplet organizira „Susret s autorom“ i predstavlja prof. dr. Antu Čuvala i njegove tri izuzetno vrijedne knjige koje je objavio ove godine.

Unazad nekoliko mjeseci objavljena je njegova knjiga Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.) a potom  100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918.-2018. – Grozote u Odesi 1916.-1917. i knjižica Croatian Martyrs for the Faith (Hrvatski mučenici za vjeru), koje ćemo ovom prigodom predstaviti.

U predstavljanju, pored autora, prof. dr. Ante Čuvala, sudjeluju: Anita Martinac, književnica; Hrvoje Mandić, povjesničar angažiran u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH i fra Miljenko Mića Stojić, voditelj Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“. Događanje će glazbom oplemeniti VIS „Amen“.

Ante Čuvalo je bivši dugogodišnji politički emigrant s tri mandata u Hrvatskm narodnon vijeću. Studirao je filozofiju i teologiju i stekao doktorat iz povijesti na Ohio State University. Bio je profesor povijesti na Ohio State University i na collegu u Jolietu blizu Chicaga.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Po povratku u domovinu, zajedno sa suprugom, utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers. Objavili su nekoliko knjiga na engleskom, španjolskom i hrvatskom jeziku.

M.J./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari