Pratite nas

Kultura

Pismo mostarke najljepše na svijetu

Objavljeno

na

Mostarki Nataši Milošević će se sutra uručiti Svečana nagrada za najljepše pismo mladih BiH 2014. Njezino pismo je prije nepuna dva mjeseca proglašeno najljepšim pismom na svijetu u sklopu 43. međunarodnog natjecanja u pisanju pisama koje organizira Svjetski poštanski savez (UPU). Ceremonija će se održati na Maloj sceni HNK Mostar gdje će biti uručene nagrade i ostalim dobitnicima. Natašin dar k lijepom pisanju prva je prepoznala njezina profesorica hrvatskog Nives Šimunović koja joj je i sugerirala da se natječe.

Neopisiv osjećaj

Literarni rad na temu “Napiši pismo i opiši kako glazba utječe na naše živote” nikoga nije ostavio ravnodušnim. Ni Nataša niti njezina obitelj se ni u snu nisu nadali da će baš njezino, između milijun i pol pisama iz cijelog svijeta, koji su konkurirali za nagradu, biti izabrano kao najljepše. “Bila sam kod bake kada su iz pošte nazvali moju mamu i priopćili joj da sam ja pobijedila. To je neopisiv osjećaj! Nisam mogla vjerovati da sam pobijedila. Bila sam izvan sebe od sreće”, kaže Nataša. Iako je tek krenula u osmi razred, rado čita Ivu Andrića i Svetozara Ćorovića koji su joj, kaže, najdraži pisci. Iako voli pisati, Nataša otkriva da joj je slikarstvo grana umjetnosti koju najviše voli. “Volim slikati. Taj talent sam naslijedila od svoga djeda, slikara, Vladimira Miloševića koji je svojevremeno izlagao svoja djela u mostarskim galerijama. Ne znam kamo će me život odnijeti, ali znam da hoće u pravcu neke umjetnosti”, kaže Nataša. Njezin otac Berislav je iznimno ponosan na kćerin uspjeh. “Nadao sam se da će pismo moje kćeri biti među prvih deset u BiH. Nisam niti slutio da će biti najljepše na svijetu”, govori Berislav. Sretne su i sve Natašine prijateljice. Sutra će na svečanu dodjelu nagrade u Kosači doći njezin cijeli razred i profesorica kako bi bili dio ove, za Natašu i njezinu obitelj, važne ceremonije.

Natjecanje datira od 1971.

Izbor najljepšeg pisma u BiH organiziraju zajedno Hrvatska pošta Mostar, Pošte Srpske i BH Pošta. “HP Mostar posebno ima razlog za slavlje jer ne samo što je domaćin ove lijepe svečanosti, već je i Natašino pismo stiglo upravo na našu adresu”, priopćeno je iz HT-a Mostar. Drugo mjesto na državnom natjecanju osvojio je Omar Krupić, učenik OŠ “5. oktobar” Sanski Most, a treće mjesto pripalo je Andreju Kozicu, učeniku OŠ “Vuk Karadžić” Banja Luka. Učenici koji su osvojili prva tri mjesta bit će nagrađeni  novčanim nagradama (500, 300 i 200 KM), tablet računalima i poklon paketima.
Natjecanje je prvi put organizirano 1971. godine i od tada su milijuni mladih ljudi sa svojim pismima bili dio ovog natjecanja. Svake godine Međunarodni ured UPU-a izabere temu o kojoj će mladi pisati pisma, a države sudionice organiziraju natjecanje na državnoj razini preko svojih pošta uz potporu medija i ministarstava obrazovanja. Stručni žiri je Natašin rad ocijenilo najboljim između 1082 pisma koja su pristigla na adrese tri bh. poštanska operatora pa je njezino pismo predstavljalo BiH na međunarodnom natjecanju i osvojilo zlatnu medalju. Nakon svečane dodjele u Mostaru Natašu očekuje put u Ženevu gdje će joj biti uručena zlatna medalja i gdje će sudjelovati u programima koje organizira UPU.

Piše: Valerija Ćorić/DnevniList

U Mostaru, 24.3.2014.

Drago Proljeće,

lako su moje žice zakržljale i raštimane, sluh me još služi, samo me glas izdao, a kako i ne bi kada nepomično već godinama ležim u ovoj napuštenoj i prašnjavoj kolibi pokraj rijeke. Već sam izgubila nadu da će me netko pronaći, obrisati prašinu s mene i opet me vratiti u orkestar Proljetnih vjesnika, za kojim su uvijek trčala djeca iz mog sela.Znam da si tu negdje u blizini jer me ujutro probudi cvrkut ptica i žubor nemirne rijeke, te mi tako ostaje tračak nade, poput sunčevih zraka koje se probijaju kroz pukotinu kolibe, da ću izaći na svjetlost dana i zasvirati prvu proljetnu melodiju. Često sanjam kišu i ona me uvijek podsjeti na mladost kada sam putovala po festivalima. Ukrašavali su me svježe ubranim mimozama, a moga violinistu nagrađivali sitnišem i brojnim pohvalama. Sjećam se jedne bolesne djevojčice, koja je danima bespomoćno ležala na postelji i govorila ocu da bi joj jedino milozvučna melodija violine vratila vjeru i nadu u ozdravljenje. Nesretni otac je prešao stotine kilometara da pronađe najboljeg violinistu, kako bi pomogao svojoj kćeri. To je bio jedan od najdirljivijih susreta s ljudima, i to ne običnim, nego najiskrenijim bićem – malenom djevojčicom koja je u svojim svijetlim očima boje morskih dubina zadržavala suze radosnice. Ne mogu zaboraviti ni vesele trenutke moga života, mnogobrojne serenade odsvirane pod prozorima zaljubljenih mladih djevojaka, svatova čija veselja su upotpunjavali moji zvukovi… Čula sam od slučajnih prolaznika da je stigla neka nova vrsta glazbe i da je osvojila svijet. Sve manje se posjećuju koncertne dvorane, sve se manje pleše, igranke više ne postoje, a ulični svirači gotovo su iščezli.U zadnji čas, kada sam već izgubila posljednju nadu, pojavio se jedan stari ribar koji je u ovoj kolibi tražio izgubljeni pribor za ribolov. Umjesto njega pronašao je mene i kao pravi znalac pažljivo me izvukao ispod zatrpanih stvari, puhnuo prašinu s mog starog tijela, našao u blizini bačeno gudalo, te prevukao njime po opuštenim žicama. Kada je čuo samo tupi jecaj, rekao je: “Evo još jedne moje vršnjakinje!” Potom se nasmiješio poput snalažljivog trgovca i dodao: “Možda ce nečemu i poslužiti!” U trenutku sam se uplašila da ću završiti kao neki antikvitet ili kao potpala za vatru, međutim starac me pažljivo zamotao u tkaninu i odnio u svoju radionicu.”Imala sam sreću”, pomislih. Veseli ribar ne samo da je ribario vec je imao i skromnu radionicu za pravljenje čamaca. Tamo mi je zategnuo i naštimao žice, popravio i lakirao gudalo. Na kraju je provjerio zvuk i na moje veliko zadovoljstvo odsvirao jednu od mojih omiljenih kompozicija.U tom trenutku njegovo naborano lice je postalo ljepše, prozračnije i nekako sjetno. Kao da su se u njemu probudile mladalačke emocije. Napokon me je zapakirao u kutiju koju je sam napravio.”Bit će presretan kad ju vidi!”, glasno je razmišljao ribar i uputio se u selo. Kada je došao pred trošnu seosku kuću, ispred vrata ga je čekao bosonogi dječak plave kose. Očito mu je to bio unuk, sluteći po snažnom zagrljaju i veselom poviku: “Djede, stigao si!” Dječak je imao samo djeda koji se borio za njih obojicu, nesebičnom ljubavlju i ribolovom koji ih je hranio. Djed je znao za njegovu veliku ljubav – glazbu i snove da nauči svirati. Dječak je često maštao o predivnoj violini, sjajnoj poput dijamanta na toplim zrakama proljetnog sunca. Obično je od zelenih i glatkih travki pravio usne harmonike, a ostale instrumente od drveća iz okolnih šuma svoga zavičaja. On nikada nije imao pravi pravcati instrument, sve do tog dana, kada je njegov stari djed, u želji da razveseli svog unučica, iz kutije izvadio violinu. Bio je tako sretan kada je ugledao taj čudnovati instrument da ga je odmah uzeo u svoje nježne ručice i počeo svirati čarobnu melodiju koju dosad nitko nije čuo. Seoski učitelj je saznao za njegov talent i pomogao mu poslavši ga na privatne sate violine u grad. Njegov trud je urodio plodom na prvom natjecanju koje mu je donijelo vrijednu nagradu i proslavilo ga među mnogim glazbenicima. Ali slava ga nije napravila oholim i nezahvalnim. U znak zahvalnosti u svom selu je izgradio novu školu koja po njemu danas nosi njegovo ime. Djeda je učinio sretnim nižući uspjeh za uspjehom, tako da je starac svoje posljednje godine proveo prateći svog unuka.Tako sam ja, drago Proljeće, promijenivši život jednoga dječaka, nastavila putovati, veseliti ljude i njihova srca ispunjavati ljubavlju. Moja uloga bi bila zanemariva da iz mojih žica nisu izlazile najpoznatije svjetske melodije koje se slušaju i danas. Imena osoba koje su me vratile u život nisu važna, jer je samo važno da svi koji vole glazbu i stare vrijednosti, stvaraju nove melodije koje i njemu i pažljivom slušatelju donose mir u duši, vjeru u ponovno rađanje i vječni život.

Zauvijek tvoja prijateljica,
Violina!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

21. veljače – Međunarodni dan materinskoga jezika

Objavljeno

na

Objavio

Materinji ili materinski jezik je termin kojim označavamo prvi jezik koji neka osoba nauči u svojoj obitelji.

Stručnjaci tvrde da je znanje materinskog jezika vrlo važno pri formiranju mišljenja, a istraživanja pokazuju da osoba koja nije svladala svoj materinski jezik ima problema s učenjem ne samo drugih jezika već i s učenjem uopće.

Svjesna uloge materinskog jezika u razvoju komunikacijskih vještina i oblikovanju svijesti i kretivnosti, Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) donijela je 1999. godine odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika.

S ciljem promicanja jezične raznolikosti i višejezičnog obrazovanja UNESCO želi podsjetiti da jezici nisu samo vitalan dio civilizacijskog kulturnog naslijeđa, već i nezamjenjivi izraz ljudske kreativnosti i veličanstvene različitosti.

Osim uloge komunikacijskog sredstva i prijenosnika društvenih vrijednosti i identiteta, jezici mogu utjecati i na gospodarski razvoj.

Istraživanja pokazuju kako polovici od šest tisuća svjetskih jezika prijeti nestanak u idućih nekoliko naraštaja, jer polovicu svih jezika govori samo deset tisuća i manje govornika, a čak četvrtinu samo tisuću osoba. Obrazovni sustavi širom svijeta i Internet zanemaruju tisuće jezika, što ugrožava i bogatstvo ljudskog znanja.

Prema “Atlasu svjetskih jezika kojima prijeti nestanak” dominantni jezici poput engleskog, francuskog, španjolskog, ruskog i kineskog sve brže i više potiskuju manjinske jezike.

Jezična raznolikost neodvojiva je od biološke raznolikosti, pa je gubitak samo jednog jezika gubitak za ukupni životni potencijal na zemlji, navodi UNESCO, ističući svoju presudnu ulogu u promicanju normativnih i provedbenih strategija i aktivnosti u očuvanju jezika.

Nestanak bilo kojeg jezika predstavlja gubitak i osiromašenje za cjelokupni ljudski um i znanje, ističe UNESCO, navodeći kao primjer postojanje niza biljaka s vrlo velikim ljekovitim učinkom, ali koje su poznate samo tradicionalnim kulturama. Ako se izgube jezici i kulture, nestat će i znanje o biljkama i njihovim ljekovitim karakteristikama.

Stoga Međunarodni dan materinskoga jezika ima svrhu podsjećati čovječanstvo na niz moralnih i praktičnih obaveza kojima može očuvati lingvističku raznovrsnost kao jedno od najvećih bogatstava koje nam je prošlost ostavila.

Osnovan Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU: ‘Nećemo biti jezična policija, ali čuvat ćemo hrvatski od aktivista’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljen roman Anite Martinac ‘Grad bez ptica’

Objavljeno

na

Objavio

Roman hrvatske književnice Anite Martinac “Grad bez ptica“, u kojem piše o početcima demokratskih promjena ’90-ih godina i ratnim sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, predstavljen je u četvrtak u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu.

Roman su predstavili publicist Ante Beljo i književnik Ivan Tolj te autorica Anita Martinac.

Beljo je ustvrdio kako je roman dokument jednoga bremenitog vremena u kojem je hrvatski vojnik, uz ratno umijeće, očitovao iznimnu ljubav prema svojoj domovini.

Autorica je podsjetila kako su mnogi branitelji poginuli, umrli, odselili, promijenili izgled pa im se više i ne usuđuje postaviti pitanje: gdje su i kako žive?

Napomenula je kako voli slušati svoje sugovornike jer dok oni govore, naglasila je, oslikava njihove brazde na licu i proživljava njihove trenutke osjećajući bol.

Dodala je kako svojim pisanjem nastoji čitatelje provesti kroz neposredna iskustava ratnih sudionika.

Život se pobrinuo, rekla je, dodijeliti nam nezavidne uloge u kojima proživljavamo intenzivno nevolje, teškoće, jad, ali i ljubav.

Roman “Grad bez ptica” (229 str.) satkan je od 45 poglavlja, u kojem svako poglavlje kroz optiku neposrednih sudionika nosi jedinstvenu i pojedinačnu sudbinu i svoju priču.

Kompozicijska forma romana i literarizirani žurnalistički stil omogućili su autorici takvu romanesknu tvorbu, koju čini, ne jedan, nego više pripovjedača usredotočenih na vlastite sudbine početkom ’90-ih godina i tijekom rata na mostarskom i širem području.

Kronološki se radnja romana, čiji je grad glavni lik, odvija od početka 1990. do prve polovice lipnja 1992. kad je Mostar oslobođen od Jugoslavenske narodne armije.

Roman je objavila mostarska Udruga Središte Hrvatskoga svjetskog kongresa za istraživanje totalitarizma.

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru, a sama je bila sudionica rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Objavila je više knjiga pjesama i romana, među kojima i romane “Medaljon” i “Posljednji”. (Hina)

‘Grad bez ptica’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari