Pratite nas

Kultura

Pismo mostarke najljepše na svijetu

Objavljeno

na

Mostarki Nataši Milošević će se sutra uručiti Svečana nagrada za najljepše pismo mladih BiH 2014. Njezino pismo je prije nepuna dva mjeseca proglašeno najljepšim pismom na svijetu u sklopu 43. međunarodnog natjecanja u pisanju pisama koje organizira Svjetski poštanski savez (UPU). Ceremonija će se održati na Maloj sceni HNK Mostar gdje će biti uručene nagrade i ostalim dobitnicima. Natašin dar k lijepom pisanju prva je prepoznala njezina profesorica hrvatskog Nives Šimunović koja joj je i sugerirala da se natječe.

Neopisiv osjećaj

Literarni rad na temu “Napiši pismo i opiši kako glazba utječe na naše živote” nikoga nije ostavio ravnodušnim. Ni Nataša niti njezina obitelj se ni u snu nisu nadali da će baš njezino, između milijun i pol pisama iz cijelog svijeta, koji su konkurirali za nagradu, biti izabrano kao najljepše. “Bila sam kod bake kada su iz pošte nazvali moju mamu i priopćili joj da sam ja pobijedila. To je neopisiv osjećaj! Nisam mogla vjerovati da sam pobijedila. Bila sam izvan sebe od sreće”, kaže Nataša. Iako je tek krenula u osmi razred, rado čita Ivu Andrića i Svetozara Ćorovića koji su joj, kaže, najdraži pisci. Iako voli pisati, Nataša otkriva da joj je slikarstvo grana umjetnosti koju najviše voli. “Volim slikati. Taj talent sam naslijedila od svoga djeda, slikara, Vladimira Miloševića koji je svojevremeno izlagao svoja djela u mostarskim galerijama. Ne znam kamo će me život odnijeti, ali znam da hoće u pravcu neke umjetnosti”, kaže Nataša. Njezin otac Berislav je iznimno ponosan na kćerin uspjeh. “Nadao sam se da će pismo moje kćeri biti među prvih deset u BiH. Nisam niti slutio da će biti najljepše na svijetu”, govori Berislav. Sretne su i sve Natašine prijateljice. Sutra će na svečanu dodjelu nagrade u Kosači doći njezin cijeli razred i profesorica kako bi bili dio ove, za Natašu i njezinu obitelj, važne ceremonije.

Natjecanje datira od 1971.

Izbor najljepšeg pisma u BiH organiziraju zajedno Hrvatska pošta Mostar, Pošte Srpske i BH Pošta. “HP Mostar posebno ima razlog za slavlje jer ne samo što je domaćin ove lijepe svečanosti, već je i Natašino pismo stiglo upravo na našu adresu”, priopćeno je iz HT-a Mostar. Drugo mjesto na državnom natjecanju osvojio je Omar Krupić, učenik OŠ “5. oktobar” Sanski Most, a treće mjesto pripalo je Andreju Kozicu, učeniku OŠ “Vuk Karadžić” Banja Luka. Učenici koji su osvojili prva tri mjesta bit će nagrađeni  novčanim nagradama (500, 300 i 200 KM), tablet računalima i poklon paketima.
Natjecanje je prvi put organizirano 1971. godine i od tada su milijuni mladih ljudi sa svojim pismima bili dio ovog natjecanja. Svake godine Međunarodni ured UPU-a izabere temu o kojoj će mladi pisati pisma, a države sudionice organiziraju natjecanje na državnoj razini preko svojih pošta uz potporu medija i ministarstava obrazovanja. Stručni žiri je Natašin rad ocijenilo najboljim između 1082 pisma koja su pristigla na adrese tri bh. poštanska operatora pa je njezino pismo predstavljalo BiH na međunarodnom natjecanju i osvojilo zlatnu medalju. Nakon svečane dodjele u Mostaru Natašu očekuje put u Ženevu gdje će joj biti uručena zlatna medalja i gdje će sudjelovati u programima koje organizira UPU.

Piše: Valerija Ćorić/DnevniList

U Mostaru, 24.3.2014.

Drago Proljeće,

lako su moje žice zakržljale i raštimane, sluh me još služi, samo me glas izdao, a kako i ne bi kada nepomično već godinama ležim u ovoj napuštenoj i prašnjavoj kolibi pokraj rijeke. Već sam izgubila nadu da će me netko pronaći, obrisati prašinu s mene i opet me vratiti u orkestar Proljetnih vjesnika, za kojim su uvijek trčala djeca iz mog sela.Znam da si tu negdje u blizini jer me ujutro probudi cvrkut ptica i žubor nemirne rijeke, te mi tako ostaje tračak nade, poput sunčevih zraka koje se probijaju kroz pukotinu kolibe, da ću izaći na svjetlost dana i zasvirati prvu proljetnu melodiju. Često sanjam kišu i ona me uvijek podsjeti na mladost kada sam putovala po festivalima. Ukrašavali su me svježe ubranim mimozama, a moga violinistu nagrađivali sitnišem i brojnim pohvalama. Sjećam se jedne bolesne djevojčice, koja je danima bespomoćno ležala na postelji i govorila ocu da bi joj jedino milozvučna melodija violine vratila vjeru i nadu u ozdravljenje. Nesretni otac je prešao stotine kilometara da pronađe najboljeg violinistu, kako bi pomogao svojoj kćeri. To je bio jedan od najdirljivijih susreta s ljudima, i to ne običnim, nego najiskrenijim bićem – malenom djevojčicom koja je u svojim svijetlim očima boje morskih dubina zadržavala suze radosnice. Ne mogu zaboraviti ni vesele trenutke moga života, mnogobrojne serenade odsvirane pod prozorima zaljubljenih mladih djevojaka, svatova čija veselja su upotpunjavali moji zvukovi… Čula sam od slučajnih prolaznika da je stigla neka nova vrsta glazbe i da je osvojila svijet. Sve manje se posjećuju koncertne dvorane, sve se manje pleše, igranke više ne postoje, a ulični svirači gotovo su iščezli.U zadnji čas, kada sam već izgubila posljednju nadu, pojavio se jedan stari ribar koji je u ovoj kolibi tražio izgubljeni pribor za ribolov. Umjesto njega pronašao je mene i kao pravi znalac pažljivo me izvukao ispod zatrpanih stvari, puhnuo prašinu s mog starog tijela, našao u blizini bačeno gudalo, te prevukao njime po opuštenim žicama. Kada je čuo samo tupi jecaj, rekao je: “Evo još jedne moje vršnjakinje!” Potom se nasmiješio poput snalažljivog trgovca i dodao: “Možda ce nečemu i poslužiti!” U trenutku sam se uplašila da ću završiti kao neki antikvitet ili kao potpala za vatru, međutim starac me pažljivo zamotao u tkaninu i odnio u svoju radionicu.”Imala sam sreću”, pomislih. Veseli ribar ne samo da je ribario vec je imao i skromnu radionicu za pravljenje čamaca. Tamo mi je zategnuo i naštimao žice, popravio i lakirao gudalo. Na kraju je provjerio zvuk i na moje veliko zadovoljstvo odsvirao jednu od mojih omiljenih kompozicija.U tom trenutku njegovo naborano lice je postalo ljepše, prozračnije i nekako sjetno. Kao da su se u njemu probudile mladalačke emocije. Napokon me je zapakirao u kutiju koju je sam napravio.”Bit će presretan kad ju vidi!”, glasno je razmišljao ribar i uputio se u selo. Kada je došao pred trošnu seosku kuću, ispred vrata ga je čekao bosonogi dječak plave kose. Očito mu je to bio unuk, sluteći po snažnom zagrljaju i veselom poviku: “Djede, stigao si!” Dječak je imao samo djeda koji se borio za njih obojicu, nesebičnom ljubavlju i ribolovom koji ih je hranio. Djed je znao za njegovu veliku ljubav – glazbu i snove da nauči svirati. Dječak je često maštao o predivnoj violini, sjajnoj poput dijamanta na toplim zrakama proljetnog sunca. Obično je od zelenih i glatkih travki pravio usne harmonike, a ostale instrumente od drveća iz okolnih šuma svoga zavičaja. On nikada nije imao pravi pravcati instrument, sve do tog dana, kada je njegov stari djed, u želji da razveseli svog unučica, iz kutije izvadio violinu. Bio je tako sretan kada je ugledao taj čudnovati instrument da ga je odmah uzeo u svoje nježne ručice i počeo svirati čarobnu melodiju koju dosad nitko nije čuo. Seoski učitelj je saznao za njegov talent i pomogao mu poslavši ga na privatne sate violine u grad. Njegov trud je urodio plodom na prvom natjecanju koje mu je donijelo vrijednu nagradu i proslavilo ga među mnogim glazbenicima. Ali slava ga nije napravila oholim i nezahvalnim. U znak zahvalnosti u svom selu je izgradio novu školu koja po njemu danas nosi njegovo ime. Djeda je učinio sretnim nižući uspjeh za uspjehom, tako da je starac svoje posljednje godine proveo prateći svog unuka.Tako sam ja, drago Proljeće, promijenivši život jednoga dječaka, nastavila putovati, veseliti ljude i njihova srca ispunjavati ljubavlju. Moja uloga bi bila zanemariva da iz mojih žica nisu izlazile najpoznatije svjetske melodije koje se slušaju i danas. Imena osoba koje su me vratile u život nisu važna, jer je samo važno da svi koji vole glazbu i stare vrijednosti, stvaraju nove melodije koje i njemu i pažljivom slušatelju donose mir u duši, vjeru u ponovno rađanje i vječni život.

Zauvijek tvoja prijateljica,
Violina!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Današnja mlađarija gledana starinskim očima!

Objavljeno

na

Objavio

hercegovina
Foto: Perica Biško

Današnja mlađarija
gledana starinskim očima!

Bože sačuvaj

Faljen Isus moj narode mali,
di smo ono zadnji puta stali
čini mi se da je bilo ovo,
kada kineš reci “MISUSOVO”!

Kad zapivaš prst u uvo stavi,
kućetinu na tri sprata pravi,
i neka se susjed malo stidi,
njegova se od naše ne vidi!

A makinja nek plovi ko lađa,
malo veća a i malo mlađa,
za to mora odrišit se kesa,
al kupit će ćaća Mercedesa!

Mora malo i podignut s banke
a i tamo veze su mu jake,
manji kredit podići se mora,
kupit slabo ,ne bi bila fora!

Od kad mater ženi sina brale
svadbene se proširiše sale,
nove prave one stare ruše
mora zovnut bar iljadu duše!

Tu ti sala nesmi bit mala,
nemoj otić da ne kažeš fala
mada i to desiti se znade,
Ercegovac pošteno je čeljade!

A u kući di no žive stari
vatrenika više se ne vari,
ni to nije više rađa laka,
lakše je pomust iz tetrapaka!

A šta ćeš, tako vrime gazi,
mlađarija na njive ne slazi,
ni u jesen, kamol u srid lita,
a svako malo za ćevapa pita!

Prije mladost kopala kanale
a danas gonjaju signale,
čim na vrata, eto ti ga vraže
za wifi svi lozinku traže!

Nema više oni lipi stvari
sa’ momak curu priko veze bari,
nema više lale moja mila
da po selim skupljaju se sila .

Nit matere više dicu biju,
niti oće a niti li smiju,
ne pije se lozovača ljuta
sada viski baca pored puta!

Danas mladost nikoga ne šljivi!
Noćni život ona sada živi
i ne da se nikom zajebavat,
čeljad ustaje a oni iđu spavat!

I još ovo, Bože oslobodi,
raspale gaćetine sad su u modi,
kad od plaće isčanča o’ ćaće
ode kupit te raspale gaće.

A bez tetovaže nema niko više,
išaralo se ko da roman piše,
nakvom varbom navarbalo kosu
a minđuše nose i u nosu!

Bože sačuvaj, današnje mladosti,
prije bi ti ćaća polomijo kosti,
fratar bi te navistijo s oltara,
ka’ bi ti iz džepa ispala cigara!

Nema se više spokoja ni mir,
od kad nesta ovaca i pastira,
nitko više za staro ne mari
sad nas šišaju samo političari!

A o njima ću rano moja ljuta
napisati nešto neki drugi puta!
Živjeli!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

HERCEGOVINA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Petrinji predstavljena knjiga Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu Dana sjećanja u Hrvatskom domu je predstavljena knjiga Rasudbe hrvatske državnosti autora Marka Ljubića.  Uz autora su o knjizi govorili Nenad Piskač te akademik Josip Pečarić.

Akademik Josip Pečarić je u više navrata citirao knjigu i njezin sadržaj, a njegovo izlaganje donosimo u nastavku:

Dopustite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim i zahvalim autoru g. Marku Ljubiću i organizatorima ovog predstavljanja što su mi omogućili govoriti na večerašnjem predstavljanju knjige RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI.

Na koricama svoje knjige g. Ljubić je izdvojio, uz sjajne komentare biskupa Košića i prof. dr. sc. Matka Marušića, i moje riječi:

“Kolumnist Marko Ljubić u svojim tekstovima, ali i u javnim nastupima, na jedinstveni način pokazuje kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, uočavanju bitnih u odnosu na umjetno i manipulativno ponuđene nebitne dvojbe i probleme.  On zna tu zbilju predočiti širokom krugu čitatelja na način koji je svima razumljiv i blizak. S druge strane kako su te raščlambe doista sveobuhvatne i precizne, uvijek sam se pitao zašto on nije savjetnik bilo Predsjednice RH bilo u Vladi RH. Njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje njegovim čitateljima, mnogim državotvornim Hrvatima, pa je nedvojbeno Ljubić jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista”.

Zapravo odgovor na pitanje zašto Ljubić nije savjetnik ili Predsjednice ili u Vladi posredno je dao, vjerojatno će vas iznenaditi koga ću citirati, Zlatko Dalić:

“Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”… Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet… Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko (podcrtao JP), i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju…”, dodao je.

https://kamenjar.com/zlatko-dalic-netko-je-sustavno-zatomio-sve-sto-je-bilo-hrvatsko-i-dodu-22-decka-i-u-mjesec-dana-sve-to-poniste/

Da, danas su i na vlasti i u oporbi i u glavnim medijima upravo oni koji su učinili sve da bi se, kako kaže Dalić, ZATOMILO SVE ŠTO JE BILO HRVATSKO. A takvi sigurno ne žele Ljubića koji svojim radom djeluje potpuno suprotno tome.

A kako su Dalić, Modrić i ostali Vatreni i sami doživjeli kako vlast pokušava zatomiti sve što je hrvatsko možemo vidjeti u jučerašnjem Hrvatskom tjedniku u kome Ivica Marijačić piše:

Plenković je) veliki uspjeh hrvatskih nogometaša na Svjetskome nogometnome prvenstvu u Rusiji htio iskoristiti za stjecanje političkih bodova. Naime, spektakularnu masovnu proslavu u Zagrebu, na dan povratka iz Rusije htio je odrediti vlastitim protokolom u sklopu kojega je bila i zamisao da osobno primi toga dana u Banskim  dvorima nogometaše, ali i da pod svaku cijenu spriječi nastup Marka Perkovića Thompsona na središnjem zagrebačkom trgu jer se plašio da Thompson ne zapjeva, kako je govorio, !Za dom spremni“. Dakle, premijerova ideja bila je da u 16 sati toga dana priredi prijam za nogometaše, ali budući da je iz protokola izbacio Thompsona, nogometaši su izrijekom odbili ići premijeru. Kad su čuli da je iz protokola izbacio Marka Perkovića Thompsona, zatražili su od pilota da vozi prema Splitu. Kako bi se spriječio veliki skandal, nogometašima je poslana informacija da će Thompsonu biti dopušteno otpjevati jednu pjesmu !Geni kameni“. Tada hrvatska nogometna reprezentacija u zrakoplovu odlučuje da se ipak leti za Zagreb, ali i dalje ne vjeruju Plenkoviću. Štoviše, uvjereni su da on laže i da ne će dopustiti nastup M. Perkoviću Thompsonu nastup te, kako bi doskočili njegovoj mogućoj prijevari, pozivaju popularnoga glazbenika da dođe u zračnu luku i ondje im se pridruži u autobusu, što se konačno i dogodilo na užas ljevičarskih jugosrpskih medija u Hrvatskoj i samoga Plenkovića. Plenkoviću je preostalo da spasi što se dade spasiti i da ne ostane usamljen i ponižen u Banskim dvorima. Nakon što mu je postalo jasno da ga nogometaši ignoriraju, otišao je i bio sam u Gradskoj kavani, blizu, ali ipak izvan slavlja hrvatskoga naroda i nogometaša na trgu. Bila je to bijeda jednoga dužnosnika, posve otuđenoga i prezrenoga od vlastitoga naroda.

No taj poraz s dočeka nogometaša očito nije pokolebao Andreja Plenkovića u borbi protiv „ekstremizma“. I u danima poslije, nastavio je svoju bazičnu misiju „čišćenja“ HDZ-a i nacije od strašnih grijeha kao što su nacionalizam, patriotizam.

A kad nu je propalo profitiranje na račun velikog uspjeha Vatrenih, Plenković nalazi način kako druge optužiti za nekakvo profitiranje povodom zakazanog prosvjeda u Vukovaru. O tome danas piše naš poznati kolumnist Marcel Holjevac:

Naravno, politizacija od koje strahuju Plenković i njegov trbuhozborac i tumač misli Jandroković zapravo je mogućnost da se skup pretvori u prosvjed protiv Vlade ili, nedajbože, Plenkovića osobno. Tu se naročito istaknuo Plenkovićev dežurni poltron, Jandroković, ali i ministrica Žalac.

No prosvjed zapravo i jest protiv Plenkovića osobno, samo što Plenković to ne može dokazati. Ali zna. I zato se služi vrlo prljavim metodama difamacije i pokušajima, preko svojih poltrona, prikazivanja Penave i vukovarskih branitelja u što gorem svjetlu: I Jandroković i Kuščević i Žalac, kao i sam Plenković, sad govore da “neki žele profitirati na žrtvi Vukovara”, a Jandroković je čak otišao u neukusu dotle da je rekao, ”svima koji žele profitirati na žrtvi i stradanju Vukovara poručujem da to nije dobro, to je vrlo ružno i to mogu činiti samo loši ljudi”.

Stigmatizacija branitelja

Jasno je da samo loši ljudi stigmatiziraju cijele populacije, to su radili i Staljin i Hitler i Slobini komunisti. Kad kaže ”Bit će tu nekih aktera koji će pokušati izvući za sebe možda neke političke bodove. Bit će tu i onih koji će možda željeti ugroziti vladajuću većinu u Hrvatskom saboru i pokušati srušiti vladu, ali još jednom ponavljam da oni koji pokušavaju profitirati na žrtvi Vukovara – zaista zaslužuju svaku osudu”, Jandroković zapravo govori protiv prava na prosvjed.

(…)

Žalac je pak dotakla dno izjavom: „Meni je osobno najgore od svega u cijeloj toj priči što se predviđa da zapjeva naš pjevač Thompson koristeći žrtvu Vukovara“, na što joj je Thompsonov management odvalio zvonku šamarčinu podsjetivši je da je ministrica, a ne baba vračara. Da je to i istina, a Thompson je potvrdio da nije, na koji način bi Thompson koristio žrtvu Vukovara time što bi pjevao na prosvjednom skupu kojim se traži kažnjavanje onih koji su Vukovar i ubili?

https://narod.hr/hrvatska/marcel-holjevac-strah-i-prijezir-u-banskim-dvorima-ili-zasto-plenkovic-zazire-od-svog-naroda

Čitajući Ljubićevu knjigu moći ćete vidjeti sve to o čemu govori Zlatko Dalić i Holjevac u Ljubićevim politološkim analizama, tj. moći ćete sami otkriti kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, tj. zašto su te moje riječi i izdvojene na koricama ove knjige. A posebno i ono Dalićevo o “zajedništvu”, jer nitko u Hrvatskoj ne piše toliko o tome kao Ljubić. Danas vidimo koliko vlast (i oporba) pokazuje i prezir prema narodu opstruirajući više od 800,000 potpisa za referendum. A Ljubić uporno dokazuje kako ni te inicijative nisu dovoljne da bi i hrvatski narod stao uz bok drugim narodima svijeta kod kojih su prilikom izbora svi oni jednaki. Hrvati izvan Hrvatske su i dalje neravnopravni! A vlasti pokazuju da su im jedino važni takvi izbori koji će omogućiti da i dalje vladaju ne vodeći računa o željama hrvatskih ljudi. Pri tome pod hrvatskim ljudima mislim i na sve one brojne Srbe u RH koji su bili za Hrvatsku i od kojih su se mnogi borili za nju, a vlastima oni nisu zanimljivi već samo pupavčevi Srbi koji sprovode velikosrpsku politiku diktiranu iz Beograda. Zato nitko od njih neće upitati Pupovca je li on fašist kada je podržavao fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Zbog dr. Šretera je uzalud i prozivan u Saboru, sjetimo se i njegove zločinačke laži tijekom Domovinskog rata o pokrštavanju 11000 srpske djece. A branitelji ga prozivaju i ovih dana. Uzalud uz ovakvu vlast, zar ne?

Ali uvjeren sam da će vam sam autor o tome mnogo više i mnogo bolje govoriti od mene.

Zapravo, Ljubićevu knjigu doživljavam, kako sam naglasio na predstavljanjima u Zagrebu i Tisnom, kao udžbenik iz koga studenti (i ne samo oni) mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine  i slične.

Prvo poglavlje ovog udžbenika je:

HRVATSKA DRŽAVNOST IZMEĐU NACIONALNOG IDENTITETA I DRUŠTVENIH PODJELA 

Ljubićeva osnova misao vezana uz 9 studija u ovom poglavlju je:

Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu komemoriranu tijekom nekoliko prigodnih dana. Istinu o našim ključnim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac.

A sam naslov prve studije puno govori:

Temeljni razdor: Hrvatski suverenizam ili neojugoslavenski regionalizam

I tako redom imamo poglavlja:

NEGATORI HRVATSKE DRŽAVNOSTI s 9 studija;

ILUZIJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI S POLITIČKIM SRPSTVOM sa 6 studija;

KOST U GRLU – HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE sa 7 studija; i

POLITIČKA KULTURA I KULTURA DRŽAVNOSTI s 8 studija, a završna studija je Kako Hrvatsku izvesti na staze nacionalnoga uspjeha?

Završit ću ovo izlaganje s riječima autora koje je sam izdvojio iz ovog posljednjeg poglavlja:

U svim fazama razvitka svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo ključni su instrumenti upravljanja razvitkom državnoga poretka. Nema važnijega od toga, niti postoji alternativa. Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrhom, niti nosi pozitivno obilježje, ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima, primjerice, Sjeverna Koreja.

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari