Pratite nas

Kultura

Pismo mostarke najljepše na svijetu

Objavljeno

na

Mostarki Nataši Milošević će se sutra uručiti Svečana nagrada za najljepše pismo mladih BiH 2014. Njezino pismo je prije nepuna dva mjeseca proglašeno najljepšim pismom na svijetu u sklopu 43. međunarodnog natjecanja u pisanju pisama koje organizira Svjetski poštanski savez (UPU). Ceremonija će se održati na Maloj sceni HNK Mostar gdje će biti uručene nagrade i ostalim dobitnicima. Natašin dar k lijepom pisanju prva je prepoznala njezina profesorica hrvatskog Nives Šimunović koja joj je i sugerirala da se natječe.

Neopisiv osjećaj

Literarni rad na temu “Napiši pismo i opiši kako glazba utječe na naše živote” nikoga nije ostavio ravnodušnim. Ni Nataša niti njezina obitelj se ni u snu nisu nadali da će baš njezino, između milijun i pol pisama iz cijelog svijeta, koji su konkurirali za nagradu, biti izabrano kao najljepše. “Bila sam kod bake kada su iz pošte nazvali moju mamu i priopćili joj da sam ja pobijedila. To je neopisiv osjećaj! Nisam mogla vjerovati da sam pobijedila. Bila sam izvan sebe od sreće”, kaže Nataša. Iako je tek krenula u osmi razred, rado čita Ivu Andrića i Svetozara Ćorovića koji su joj, kaže, najdraži pisci. Iako voli pisati, Nataša otkriva da joj je slikarstvo grana umjetnosti koju najviše voli. “Volim slikati. Taj talent sam naslijedila od svoga djeda, slikara, Vladimira Miloševića koji je svojevremeno izlagao svoja djela u mostarskim galerijama. Ne znam kamo će me život odnijeti, ali znam da hoće u pravcu neke umjetnosti”, kaže Nataša. Njezin otac Berislav je iznimno ponosan na kćerin uspjeh. “Nadao sam se da će pismo moje kćeri biti među prvih deset u BiH. Nisam niti slutio da će biti najljepše na svijetu”, govori Berislav. Sretne su i sve Natašine prijateljice. Sutra će na svečanu dodjelu nagrade u Kosači doći njezin cijeli razred i profesorica kako bi bili dio ove, za Natašu i njezinu obitelj, važne ceremonije.

Natjecanje datira od 1971.

Izbor najljepšeg pisma u BiH organiziraju zajedno Hrvatska pošta Mostar, Pošte Srpske i BH Pošta. “HP Mostar posebno ima razlog za slavlje jer ne samo što je domaćin ove lijepe svečanosti, već je i Natašino pismo stiglo upravo na našu adresu”, priopćeno je iz HT-a Mostar. Drugo mjesto na državnom natjecanju osvojio je Omar Krupić, učenik OŠ “5. oktobar” Sanski Most, a treće mjesto pripalo je Andreju Kozicu, učeniku OŠ “Vuk Karadžić” Banja Luka. Učenici koji su osvojili prva tri mjesta bit će nagrađeni  novčanim nagradama (500, 300 i 200 KM), tablet računalima i poklon paketima.
Natjecanje je prvi put organizirano 1971. godine i od tada su milijuni mladih ljudi sa svojim pismima bili dio ovog natjecanja. Svake godine Međunarodni ured UPU-a izabere temu o kojoj će mladi pisati pisma, a države sudionice organiziraju natjecanje na državnoj razini preko svojih pošta uz potporu medija i ministarstava obrazovanja. Stručni žiri je Natašin rad ocijenilo najboljim između 1082 pisma koja su pristigla na adrese tri bh. poštanska operatora pa je njezino pismo predstavljalo BiH na međunarodnom natjecanju i osvojilo zlatnu medalju. Nakon svečane dodjele u Mostaru Natašu očekuje put u Ženevu gdje će joj biti uručena zlatna medalja i gdje će sudjelovati u programima koje organizira UPU.

Piše: Valerija Ćorić/DnevniList

U Mostaru, 24.3.2014.

Drago Proljeće,

lako su moje žice zakržljale i raštimane, sluh me još služi, samo me glas izdao, a kako i ne bi kada nepomično već godinama ležim u ovoj napuštenoj i prašnjavoj kolibi pokraj rijeke. Već sam izgubila nadu da će me netko pronaći, obrisati prašinu s mene i opet me vratiti u orkestar Proljetnih vjesnika, za kojim su uvijek trčala djeca iz mog sela.Znam da si tu negdje u blizini jer me ujutro probudi cvrkut ptica i žubor nemirne rijeke, te mi tako ostaje tračak nade, poput sunčevih zraka koje se probijaju kroz pukotinu kolibe, da ću izaći na svjetlost dana i zasvirati prvu proljetnu melodiju. Često sanjam kišu i ona me uvijek podsjeti na mladost kada sam putovala po festivalima. Ukrašavali su me svježe ubranim mimozama, a moga violinistu nagrađivali sitnišem i brojnim pohvalama. Sjećam se jedne bolesne djevojčice, koja je danima bespomoćno ležala na postelji i govorila ocu da bi joj jedino milozvučna melodija violine vratila vjeru i nadu u ozdravljenje. Nesretni otac je prešao stotine kilometara da pronađe najboljeg violinistu, kako bi pomogao svojoj kćeri. To je bio jedan od najdirljivijih susreta s ljudima, i to ne običnim, nego najiskrenijim bićem – malenom djevojčicom koja je u svojim svijetlim očima boje morskih dubina zadržavala suze radosnice. Ne mogu zaboraviti ni vesele trenutke moga života, mnogobrojne serenade odsvirane pod prozorima zaljubljenih mladih djevojaka, svatova čija veselja su upotpunjavali moji zvukovi… Čula sam od slučajnih prolaznika da je stigla neka nova vrsta glazbe i da je osvojila svijet. Sve manje se posjećuju koncertne dvorane, sve se manje pleše, igranke više ne postoje, a ulični svirači gotovo su iščezli.U zadnji čas, kada sam već izgubila posljednju nadu, pojavio se jedan stari ribar koji je u ovoj kolibi tražio izgubljeni pribor za ribolov. Umjesto njega pronašao je mene i kao pravi znalac pažljivo me izvukao ispod zatrpanih stvari, puhnuo prašinu s mog starog tijela, našao u blizini bačeno gudalo, te prevukao njime po opuštenim žicama. Kada je čuo samo tupi jecaj, rekao je: “Evo još jedne moje vršnjakinje!” Potom se nasmiješio poput snalažljivog trgovca i dodao: “Možda ce nečemu i poslužiti!” U trenutku sam se uplašila da ću završiti kao neki antikvitet ili kao potpala za vatru, međutim starac me pažljivo zamotao u tkaninu i odnio u svoju radionicu.”Imala sam sreću”, pomislih. Veseli ribar ne samo da je ribario vec je imao i skromnu radionicu za pravljenje čamaca. Tamo mi je zategnuo i naštimao žice, popravio i lakirao gudalo. Na kraju je provjerio zvuk i na moje veliko zadovoljstvo odsvirao jednu od mojih omiljenih kompozicija.U tom trenutku njegovo naborano lice je postalo ljepše, prozračnije i nekako sjetno. Kao da su se u njemu probudile mladalačke emocije. Napokon me je zapakirao u kutiju koju je sam napravio.”Bit će presretan kad ju vidi!”, glasno je razmišljao ribar i uputio se u selo. Kada je došao pred trošnu seosku kuću, ispred vrata ga je čekao bosonogi dječak plave kose. Očito mu je to bio unuk, sluteći po snažnom zagrljaju i veselom poviku: “Djede, stigao si!” Dječak je imao samo djeda koji se borio za njih obojicu, nesebičnom ljubavlju i ribolovom koji ih je hranio. Djed je znao za njegovu veliku ljubav – glazbu i snove da nauči svirati. Dječak je često maštao o predivnoj violini, sjajnoj poput dijamanta na toplim zrakama proljetnog sunca. Obično je od zelenih i glatkih travki pravio usne harmonike, a ostale instrumente od drveća iz okolnih šuma svoga zavičaja. On nikada nije imao pravi pravcati instrument, sve do tog dana, kada je njegov stari djed, u želji da razveseli svog unučica, iz kutije izvadio violinu. Bio je tako sretan kada je ugledao taj čudnovati instrument da ga je odmah uzeo u svoje nježne ručice i počeo svirati čarobnu melodiju koju dosad nitko nije čuo. Seoski učitelj je saznao za njegov talent i pomogao mu poslavši ga na privatne sate violine u grad. Njegov trud je urodio plodom na prvom natjecanju koje mu je donijelo vrijednu nagradu i proslavilo ga među mnogim glazbenicima. Ali slava ga nije napravila oholim i nezahvalnim. U znak zahvalnosti u svom selu je izgradio novu školu koja po njemu danas nosi njegovo ime. Djeda je učinio sretnim nižući uspjeh za uspjehom, tako da je starac svoje posljednje godine proveo prateći svog unuka.Tako sam ja, drago Proljeće, promijenivši život jednoga dječaka, nastavila putovati, veseliti ljude i njihova srca ispunjavati ljubavlju. Moja uloga bi bila zanemariva da iz mojih žica nisu izlazile najpoznatije svjetske melodije koje se slušaju i danas. Imena osoba koje su me vratile u život nisu važna, jer je samo važno da svi koji vole glazbu i stare vrijednosti, stvaraju nove melodije koje i njemu i pažljivom slušatelju donose mir u duši, vjeru u ponovno rađanje i vječni život.

Zauvijek tvoja prijateljica,
Violina!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

Objavljeno

na

Objavio

Od kamena nije srce moje,
pa da bude svaki dan mi isti.
Danas vijem tri najdraže boje,
mog’ naroda, sveti barjak čisti!

Crven’ bijele i boje je plave,
odkad nas je i njega je bilo,
to je barjak ponosa i slave,
pod kojim se pjevalo i mrilo.

Vijem, dižem, do neba ga plava
….da heroji iz raja ga vide,
u njemu je junaštva im slava,
jadni, Jude koji ga se stide.

Da ga vide jer su pod njim pali,
da zalud im nije bilo mrijeti,
svojom žrtvom oni su ga tkali,
nek’ vijori za njih barjak sveti.

Podižem ga za sve one ljude,
što živote ne žališe svoje,
nek’ se vije na ponos nam bude,
a dušmani neka ga se boje.

Tri najljepše boje njega diče,
crvena je, k’o krv što se za njeg’ proli,
bijela, plavoj priljubi se viče,
to je barjak što se srcem voli.

Od davnina to je stijeg hrvata,
bijel’ i crven’ polja, grb mu krase
podižem ga za sve žrtve rata,
a najviše za VUKOVAR, zna se!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari