Pratite nas

Pismo obeshrabrenim roditeljima

Objavljeno

na

Jedna je majka s gorčinom rekla: »Kaže se da Bog roditeljima daje sve milosti koje im trebaju da izvrše svoje odgojno poslanje. Ako je to istina, zašto smo mi doživjeli neuspjeh?«

Majka

Jedan je biskup primijetio: »Neki su roditelji tako obeshrabreni da se čak pitaju nisu li potpuno pogriješili«. Jedna je majka s gorčinom rekla: »Kaže se da Bog roditeljima daje sve milosti koje im trebaju da izvrše svoje odgojno poslanje. Ako je to istina, zašto smo mi doživjeli neuspjeh? Zašto smo prečesto loši odgojitelji?« Ako je Bog s nama, zašto se osjećamo tako bespomoćnima? Zašto tako bolno udaramo o svoje granice?

Ponovimo najprije da ne možemo suditi ni svoje promašaje ni svoje uspjehe. Naš je život poput tapiserije kojoj vidimo samo stražnju stranu: Bog jedini vidi njezinu pravu stranu. Ono što nama izgleda kao neuspjeh možda je pobjeda, i obrnuto. Nijedan roditelj ne može reći da je uspio ili promašio u odgoju svoje djece. Sjetimo se primjera dobrog razbojnika: njegov naoko promašeni život na kraju postiže svoj cilj.

Dakle, svi mi znamo da smo grješnici. Kad ispitamo svoj život kao supružnika ili odgojitelja, dobro vidimo da u ovom ili onom trenutku nismo ispunili svoju zadaću zbog nedostatka ljubavi, iz lijenosti ili iz kukavičluka. Što smo svjesniji svojega grijeha, to smo više u napasti reći: »Čemu služi Božja velikodušnost kad rasipam sve što mi da!?« To je zamka Zloga. Bog želi neprestano davati i darivati blago svojega srca; njegove su zalihe neiscrpne! Jedino što može slomiti Očevo srce naše je nepovjerenje.

»Dobri Bog može sve, čak i ispraviti naše gluposti, što je i učinio na križu. Kad nam je sve dao, na nama je sve primiti, a to potpuno ovisi o svakome od nas.«18

Nemojmo hraniti osjećaj krivnje: to je otrovna biljka, to je đavolsko oružje. Od Boga dolazi kajanje, bol onoga koji je povrijedio ljubav. Kajanje nas ne zatvara u zlo koje smo učinili nego nas, kao rasipnog sina, upućuje na povratak Ocu. Zato postoji sakrament pomirenja: da bi nam Bog dao svoj oprost, da bi nas ispunio svojim milosrđem, da bi nas pridignuo i iscijelio. A kad je Bog oprostio, gotovo je: spominjati se svojega grijeha značilo bi sumnjati u Božju ljubav.

Bog nas ljubi više nego što se uopće usuđujemo zamisliti. To teoretski znamo, no vjerujemo li doista u to? Naša je velika napast nedostatak povjerenja. Mi smo poput apostola na dan Uskrsa koji »od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili« (Lk 24,41). Ne usuđujemo se vjerovati da nas Bog ljubi poput najboljega mogućeg oca jer nam se to čini prelijepim da bi bilo istinito! Ne usuđujemo se doslovno vjerovati Evanđelju: »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11,1113).

Bog nas više od svega želi obdariti svojim darovima. Znamo li ih tražiti od njega? Znamo li uporno i svakog dana od njega tražiti što nam treba da bismo mogli odgajati svoju djecu? »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!«(Mt 7,7) Pitate se možda: a zašto tražiti? Zar Bog ne zna što nam je potrebno?

Kad smo obeshrabreni, prva stvar koju treba učiniti i uvijek ponavljati jest s povjerenjem sve predati Gospodinu. Sve: svoje sumnje, bolna pitanja, pobunu, grižnju savjesti, nesanicu, suze i bojažljiva nadanja

Jasno da zna, i to bolje od nas samih. Ali »kad nas želi obdariti, mora s nama imati beskrajno strpljenje: često odbijamo i najbolje darove, ili ih ne prepoznajemo, ili se njima služimo da bismo hranili svoju taštinu ili svoju oholost. I zato, u svojoj mudrosti, Bog je uspostavio molitvu prošnje (…). Prošnja u nama priprema put za darove koje tražimo: čini nas poniznima i Boga ostavlja slobodnim obdariti nas po božanskoj mjeri«19.

Kad smo obeshrabreni, kad više ne znamo što bismo s djetetom koje nas zbunjuje, kad imamo dojam da smo nesposobni preuzeti svoje odgovornosti, prva stvar koju treba učiniti i uvijek ponavljati − prije nego što potražimo rješenja i odgovore na svoja pitanja − jest s povjerenjem sve predati Gospodinu. Sve: svoje sumnje, bolna pitanja, pobunu, grižnju savjesti, nesanicu, suze i bojažljiva nadanja. Povjerimo mu svoju djecu, koja su najprije njegova. On ih ljubi još puno više od nas, on zna što je za njih najbolje. Uvijek je spreman oprostiti i iz svakog zla zna izvući neko dobro.

Bog uvijek odgovori onomu koji mu vapi. Ako nam se čini da ne odgovara, to je zato što nismo spremni primiti njegov odgovor – jer smo u prevelikoj žurbi, nestrpljivi ili jer tražimo odgovore za koje mislimo da su dobri, koji će odgovarati našem načinu gledanja na stvari… I zaboravljamo da naši planovi nisu uvijek i njegovi.

Zaboravljamo još nešto: da bi nam pomogao, Bog se često služi drugim ljudima. Daje nam braću i sestre: druge roditelje koji su poput nas suočeni s poteškoćama u odgoju djece. Jasno da je svaki slučaj jedinstven i da nema govora o tome da se uspoređujemo sa susjedima, što bi nas moglo obeshrabriti ili dovesti do lakoumnih sudova. Jasno, svatko je sam pred patnjom i uvijek će biti poteškoća koje ne ćemo moći izraziti. Ostaje istina da je najčešće, ako ostajemo sami sa svojim problemima, to zato što nemamo dovoljno jednostavnosti da ih podijelimo s drugima. Toliko se bojimo da ne ćemo odgovarati slici »dobre kršćanske obitelji« da se ne usuđujemo govoriti o svojim poteškoćama. Toliko nas je strah da će nas osuditi, krivo shvatiti ili odbaciti, da radije ostajemo sami sa svojim trpljenjem. A jedni drugima možemo biti tako dragocjena pomoć! Dobro znate da je često dovoljno porazgovarati o nekom problemu da bismo jasnije vidjeli. Kad nas preplave poteškoće, najčešće male stvari pomažu da opet stanemo na noge: nečiji osmjeh, telefonski poziv prijateljice koja pita kako smo, ljubazna gesta, itd. Više nego ikada pomažimo jedni drugima, budimo bliski, otvoreni, raspoloživi, znajmo saslušati strpljivo i prihvatiti bez osuđivanja. To je teško, ali je s Bogom moguće.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum/bitno.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Hongkonški David protiv kineskog Golijata

Objavljeno

na

Objavio

Trumpovim pozivom na pregovore lopta prebačena u kinesko dvorište, pa Kina plaća sve troškove eventualne nasilne reakcije u Hong Kongu

Građanski prosvjedi u Hong Kongu, koji su počeli prije dva mjeseca, zadnjih su dana ponovno eskalirali. Milijuni prosvjednika izašli su na ulice protiveći se zakonu o izručenju Kini, ali i zabrinuti zbog sve veće ugroženosti demokracije i vladavine prava u Hong Kongu. Oni tvrde kako Peking ima sve veći utjecaj na hongkonške vlasti.

Posljednja je eskalacija dobila novu dimenziju i zbog sve nervoznijih reakcija Kine, koja je dovukla vojsku na granice s Hong Kongom, a kineska propagandna mašinerija prosvjednike naziva “teroristima” i “kriminalcima”.

Ovakav razvoj situacije privlači pažnju sve više ljudi širom svijeta, jer bi vojna intervencija Kine u Hong Kongu neminovno u sukob uvukla Ameriku i zapadne saveznike, što bi moglo prouzročiti sukobe globalnih razmjera. Sve ovo navodi nas na preispitivanje stavova o Kini koji su se već odomaćili u medijima i akademskoj zajednici, a koji Kinu predstavljaju kao običnu diktaturu, u kojoj je komunistička ideologija samo “mrtvo slovo na papiru”, čije se ambicije zaustavljaju na kineskim granicama, piše Borislav Ristić / Večernji list

Friedmanova doktrina kako ekonomska liberalizacija nužno vodi sve većoj demokratizaciji političkog sustava u Kini je doživjela svoj krah. Zbog toga treba obratiti pažnju na glasove sinologa koji upozoravaju kako u Kini, naročito od dolaska predsjednika Xi Jinpinga na vlast, politika prožima sve pore društva. Po njima je nemoguće govoriti o Kini a stavljati u zagradu komunističku ideologiju. Njoj su zapadna demokracija i liberalni kapitalizam glavni ideološki neprijatelji, a izvoz vlastite ideologije glavni povijesni zadatak.

Kinom danas vladaju “revolucionarni nasljednici” osnivača crvene dinastije. Zadržavanje feudalnog tipa nasljeđivanja vlasti govori o razini povjerenja koja vlada unutar Komunističke partije Kine.

Formulu dinastičkog komunizma najbolje je izrazio jedan od lidera KPK osamdesetih Liao Chenyun, koji je rekao kako njihova djeca ne nasljeđuju vlast zbog očuvanja privilegija, već zato što računaju na njihovu lojalnost: “Oni bar neće iskopavati naše grobove.”

Na trgu Tienanmen i danas stoje četiri divovska portreta Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Staljin tu nije slučajan izbor, niti tek relikt prošlosti. Službena kineska ideologija je lenjinizam-staljinizam. Kao što znamo, Mao je “raskrstio” s Hruščovom zato što je Hruščov raskrstio sa Staljinom. Nakon raskida, Mao je sebe proglasio jedinim pravim nasljednikom Staljina.

Predsjednik Xi često optužuje Gorbačova za propast SSSR-a. U biti, optužba ide sve do Hruščova – za kolaps komunizma krivo je napuštanje Staljinova puta. Danas kineski komunisti prisežu kako oni nikada neće učiniti Mau ono što je Hruščov učinio Staljinu.

Xi sebe smatra punokrvnim nasljednikom Maa. Još od kulturne revolucije u Kini nije viđena takva ideološka propaganda kakvu danas šire sinovi kineskih komunističkih očeva. To je prisega lojalnosti očuvana u krvi. Klasični kineski politički pragmatizam naučava kako postoje dvije glavne poluge za očuvanje vlasti “nad planinama i rijekama” – wu (oružje, nasilje) i wen (jezik, kultura).

Kineski komunisti ovaj su nauk o fizičkom i ideološkom nasilju kao temelju vlasti preveli na jezik marksističke ortodoksije kroz poznatu Staljinovu metaforu “inženjera ljudskih duša”, u kojoj on govori o tome kako je “proizvodnja ljudskih duša” čak važnija od “proizvodnje tenkova”.

Riječi nisu sredstvo uvjeravanja neistomišljenjika, već su ona oružje kojim pobjeđujemo i uništavamo neprijatelja. A taj zadatak uništenja neprijatelja nikada ne može završiti. Xijeva opsjednutost “partijskom čistoćom” i “jedinstvom”, njegovi napadi na “neprijateljski zapadni liberalizam” i “ideološku subverziju”, govore o tome kako se ne nazire kraj napuštanju Staljinova puta u Kini.

Ne treba, dakle, imati nikakve sumnje u staljinističku prirodu Xijeve vlasti i, u tom svjetlu, svu ozbiljnost situacije oko Hong Konga. Stoga je zanimljiva Trumpova reakcija na ovu krizu.

Trump zna kako predsjednik Xi ima problem s tim kako bi svijet reagirao na invaziju. Ako bi Trump podržao prosvjednike, kao što to od njega traži dio zapadne javnosti, time bi riješio Xijeve dileme i imali bismo vojnu invaziju.

Zato Trump sada okreće situaciju i Xija poziva na pregovore s prosvjednicima, sve pod izgovorom prijateljstva i poštovanja, tako da ovaj više nema izgovor za invaziju. Time on pred svijetom blokira opciju nasilnog gušenja prosvjeda u ovom sukobu Davida i Golijata.

Sada je lopta prebačena u kinesko dvorište, pa Kina plaća sve troškove eventualne nasilne reakcije u Hong Kongu. Isplativije je glumiti zmaja od papira.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Patten: Kineska intervencija u Hong Kongu bila bi ‘katastrofa’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Plenković: Ako Mađarević nije bila hakirana, to je katastrofa

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski premijer Andrej Plenković u nedjelju je u Barbanu, osvrčući se na aferu ksenofobnih komentara hrvatske diplomatkinje Elizabete Mađarević, poručio da prvo treba provjeriti je li njezin profil na Facebooku na kojemu su se pojavile sporne izjave bio hakiran, jer ako nije to bi bila “katastrofa”.

Premijer je posjetio Barban gdje će prisustvovati Trci na prstenac, a prethodno je s ministrom državne imovine Marijom Banožićem načelniku Daliboru Pausu uručio odluku o darovanju općini Barban zemljište na kojemu se odvija trka.

“Mislim da su ministar (Gordan Grlić Radman) i ministarstvo dobro reagirali, dakle povukli su ju nazad i ovih će dana provesti cijelu proceduru, ako se utvrdi da je došlo do težih povreda službene dužnosti, kako se meni čini, to bi upravo moglo biti to”, kazao je premijer.

Dodao je da ako točno da nije hakirana, da je to “katastrofa” te da se ministarstvo jasno ogradilo.

“Kada ste na dužnosti i još na mandatu u zemlji primateljici, takve stvari se ne rade”, naglasio je Plenković, dodajući kako nije odmah dobila otkaz jer postoji pravna procedura.

Kako su ranije objavili hrvatski mediji, Mađarević, koja je od siječnja 2019. na diplomatskom mandatu u Berlinu, na svojem Facebook profilu širila je rasistička i ksenofobna stajališta, pisala o “bijeloj Europi” i o tome kako je samo takva Europa “čista”, širila antimigrantske teze i napadala prava LGBT zajednice.

Novinari su premijera pitali i kada će izabrati novoga veleposlanika Hrvatske u Berlinu.

“Kada se dogovorimo, ministar, predsjednica i ja, i predložit ćemo novu osobu za veleposlanika”, rekao je premijer.

Sličan odgovor premijer je imao i na pitanje kada će odrediti povjernika u Europskoj komisiji.

“Radimo i tijekom godišnjih odmora, što se povjerenika tiče to ćete sve čuti idući tjedan, jer je potrebna sjednica Vlade i Odbora za europske poslove. Sve će biti uređeno i riješeno u roku”, kazao je Plenković.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari