Pratite nas

Pismo obeshrabrenim roditeljima

Objavljeno

na

Jedna je majka s gorčinom rekla: »Kaže se da Bog roditeljima daje sve milosti koje im trebaju da izvrše svoje odgojno poslanje. Ako je to istina, zašto smo mi doživjeli neuspjeh?«

Majka

Jedan je biskup primijetio: »Neki su roditelji tako obeshrabreni da se čak pitaju nisu li potpuno pogriješili«. Jedna je majka s gorčinom rekla: »Kaže se da Bog roditeljima daje sve milosti koje im trebaju da izvrše svoje odgojno poslanje. Ako je to istina, zašto smo mi doživjeli neuspjeh? Zašto smo prečesto loši odgojitelji?« Ako je Bog s nama, zašto se osjećamo tako bespomoćnima? Zašto tako bolno udaramo o svoje granice?

Ponovimo najprije da ne možemo suditi ni svoje promašaje ni svoje uspjehe. Naš je život poput tapiserije kojoj vidimo samo stražnju stranu: Bog jedini vidi njezinu pravu stranu. Ono što nama izgleda kao neuspjeh možda je pobjeda, i obrnuto. Nijedan roditelj ne može reći da je uspio ili promašio u odgoju svoje djece. Sjetimo se primjera dobrog razbojnika: njegov naoko promašeni život na kraju postiže svoj cilj.

Dakle, svi mi znamo da smo grješnici. Kad ispitamo svoj život kao supružnika ili odgojitelja, dobro vidimo da u ovom ili onom trenutku nismo ispunili svoju zadaću zbog nedostatka ljubavi, iz lijenosti ili iz kukavičluka. Što smo svjesniji svojega grijeha, to smo više u napasti reći: »Čemu služi Božja velikodušnost kad rasipam sve što mi da!?« To je zamka Zloga. Bog želi neprestano davati i darivati blago svojega srca; njegove su zalihe neiscrpne! Jedino što može slomiti Očevo srce naše je nepovjerenje.

»Dobri Bog može sve, čak i ispraviti naše gluposti, što je i učinio na križu. Kad nam je sve dao, na nama je sve primiti, a to potpuno ovisi o svakome od nas.«18

Nemojmo hraniti osjećaj krivnje: to je otrovna biljka, to je đavolsko oružje. Od Boga dolazi kajanje, bol onoga koji je povrijedio ljubav. Kajanje nas ne zatvara u zlo koje smo učinili nego nas, kao rasipnog sina, upućuje na povratak Ocu. Zato postoji sakrament pomirenja: da bi nam Bog dao svoj oprost, da bi nas ispunio svojim milosrđem, da bi nas pridignuo i iscijelio. A kad je Bog oprostio, gotovo je: spominjati se svojega grijeha značilo bi sumnjati u Božju ljubav.

Bog nas ljubi više nego što se uopće usuđujemo zamisliti. To teoretski znamo, no vjerujemo li doista u to? Naša je velika napast nedostatak povjerenja. Mi smo poput apostola na dan Uskrsa koji »od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili« (Lk 24,41). Ne usuđujemo se vjerovati da nas Bog ljubi poput najboljega mogućeg oca jer nam se to čini prelijepim da bi bilo istinito! Ne usuđujemo se doslovno vjerovati Evanđelju: »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11,1113).

Bog nas više od svega želi obdariti svojim darovima. Znamo li ih tražiti od njega? Znamo li uporno i svakog dana od njega tražiti što nam treba da bismo mogli odgajati svoju djecu? »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!«(Mt 7,7) Pitate se možda: a zašto tražiti? Zar Bog ne zna što nam je potrebno?

Kad smo obeshrabreni, prva stvar koju treba učiniti i uvijek ponavljati jest s povjerenjem sve predati Gospodinu. Sve: svoje sumnje, bolna pitanja, pobunu, grižnju savjesti, nesanicu, suze i bojažljiva nadanja

Jasno da zna, i to bolje od nas samih. Ali »kad nas želi obdariti, mora s nama imati beskrajno strpljenje: često odbijamo i najbolje darove, ili ih ne prepoznajemo, ili se njima služimo da bismo hranili svoju taštinu ili svoju oholost. I zato, u svojoj mudrosti, Bog je uspostavio molitvu prošnje (…). Prošnja u nama priprema put za darove koje tražimo: čini nas poniznima i Boga ostavlja slobodnim obdariti nas po božanskoj mjeri«19.

Kad smo obeshrabreni, kad više ne znamo što bismo s djetetom koje nas zbunjuje, kad imamo dojam da smo nesposobni preuzeti svoje odgovornosti, prva stvar koju treba učiniti i uvijek ponavljati − prije nego što potražimo rješenja i odgovore na svoja pitanja − jest s povjerenjem sve predati Gospodinu. Sve: svoje sumnje, bolna pitanja, pobunu, grižnju savjesti, nesanicu, suze i bojažljiva nadanja. Povjerimo mu svoju djecu, koja su najprije njegova. On ih ljubi još puno više od nas, on zna što je za njih najbolje. Uvijek je spreman oprostiti i iz svakog zla zna izvući neko dobro.

Bog uvijek odgovori onomu koji mu vapi. Ako nam se čini da ne odgovara, to je zato što nismo spremni primiti njegov odgovor – jer smo u prevelikoj žurbi, nestrpljivi ili jer tražimo odgovore za koje mislimo da su dobri, koji će odgovarati našem načinu gledanja na stvari… I zaboravljamo da naši planovi nisu uvijek i njegovi.

Zaboravljamo još nešto: da bi nam pomogao, Bog se često služi drugim ljudima. Daje nam braću i sestre: druge roditelje koji su poput nas suočeni s poteškoćama u odgoju djece. Jasno da je svaki slučaj jedinstven i da nema govora o tome da se uspoređujemo sa susjedima, što bi nas moglo obeshrabriti ili dovesti do lakoumnih sudova. Jasno, svatko je sam pred patnjom i uvijek će biti poteškoća koje ne ćemo moći izraziti. Ostaje istina da je najčešće, ako ostajemo sami sa svojim problemima, to zato što nemamo dovoljno jednostavnosti da ih podijelimo s drugima. Toliko se bojimo da ne ćemo odgovarati slici »dobre kršćanske obitelji« da se ne usuđujemo govoriti o svojim poteškoćama. Toliko nas je strah da će nas osuditi, krivo shvatiti ili odbaciti, da radije ostajemo sami sa svojim trpljenjem. A jedni drugima možemo biti tako dragocjena pomoć! Dobro znate da je često dovoljno porazgovarati o nekom problemu da bismo jasnije vidjeli. Kad nas preplave poteškoće, najčešće male stvari pomažu da opet stanemo na noge: nečiji osmjeh, telefonski poziv prijateljice koja pita kako smo, ljubazna gesta, itd. Više nego ikada pomažimo jedni drugima, budimo bliski, otvoreni, raspoloživi, znajmo saslušati strpljivo i prihvatiti bez osuđivanja. To je teško, ali je s Bogom moguće.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum/bitno.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Politika

Kolinda Grabar-Kitarović u Karlovcu: I ja sam spremna staviti svoj život na kocku za Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Kandidatkinja HDZ-a za novi predsjednički mandat Kolinda Grabar-Kitarović na predizbornom skupu u Karlovcu pozvala je u četvrtak navečer birače da 22. prosinca iziđu na izbore i da biraju “kontinuitet rasta i razvoja, suradnje, jer želimo bogatu Hrvatsku prepoznatljivu u svijetu, kojoj se svi dive“.

Govoreći o hrvatskoj vojnoj industriji, rekla je da su među najboljima u svijetu, da  podržava karlovačku tvrtku HS produkt, te da kao predsjednica i vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske „zna držati pušku u rukama“.

Uz riječi kako u Domovinskom ratu nije bila braniteljica rekla je da sada „redovito odlazi među naše vojnikinje i vojnike u Afganistanu i drugdje diljem svijeta, jer se danas Hrvatska brani daleko od Hrvatske“.

„Želim im reći da je predsjednica, njihova vrhovna zapovjednica uvijek tu u prvim redovima gdje ste i vi, da im pokažem da sam i ja spremna staviti svoj život na kocku za Hrvatsku“, rekla je Grabar Kitarović.

Posebno se obratila umirovljenicima i najavila da će se zalagati za postavljanje pravobranitelja za prava umirovljenike, jer se njihov glas „mora puno glasnije čuti“.

Braniteljima, umirovljenicima, blokiranima, mladima  i svima drugima rekla je da ona i HDZ nude optimizam i vjeru u sebe, u svoju Hrvatsku i njezine ljude, jer da „Hrvatska sa svojim talentiranim ljudima svuda u svijetu pokazuje da smo uvijek među najboljima“.

„Idemo dičiti se time, idemo vratiti te ljude u Hrvatsku, stvoriti uvjete da riješimo pitanje svih pitanja, a to je demografija. Neka se mladi školuju u inozemstvu, pustimo ih. Za to sam da osnujemo zakladu kojom će se stipendirati talentirani mladi hrvatski državljani, na najboljim svjetskim učilištima, a onda da se vrate ovdje i prenesu nova znanja i iskustva, da se ne vrtimo u krug nekih starih ideja, već da Hrvatsku postavimo onako kako smo je postavili u vanjskoj politici, rame uz rame s onim najboljima“, rekla je u govoru Grabar Kitarović.

Za kritike da se na skupovima državnika u inozemstvu „progura u prve redove“ rekla je: „Čekajte, pa nisam ja tamo nekakva Kolinda i ne znam što, ja sam predsjednica Republike Hrvatske i moja je dužnost pokazati gdje je mjesto mojem narodu i mojoj  državi, a to je u prvim redovima“, istaknula je  i dobila veliki pljesak 200-tinjak okupljenih članova i simpatizera HDZ-a. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945.

Objavljeno

na

Objavio

Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno, preorano odlukom komunističkih vlasti.

Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.

Nekon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.

Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, svi ljudi dobre volje, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić ,izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić.

Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Sekulića Hrvoja. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi Valentine Mekovec, prof. solo pjevanja. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!

Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.

Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18.5.1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskim vojnicima, pripadnicima domobranstvu i ustaštvu, tadašnjim Oružanim snagama NDH.

Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:

„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže tito mi ti se kunemo….“

O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16 rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta boj je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“

Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“

Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari