Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo predsjedniku navodne Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti

Objavljeno

na

Poštovani g. Predsjedniče HAZU,

Poštovano Predsjedništvo,

Poštovane kolegice akademkinje, poštovane kolege akademici,

Zahvaljujem se Predsjedniku akademiku Zvonku Kusiću na lijepom izlaganju. Međutim s obzirom da je jučer u Hrvatskom saboru Glavni tajnik Akademije akademik Pavao Rudan branio naše izvješće za prošlu godinu i ukazao na neke veoma važne činjenice mislim da ih trebam komentirati zato da bi se time mogli pohvaliti i sljedeće godine. Iz izlaganja Predsjednika Kusića očito je da ste zadovoljni nastupom Glavnog tajnika.

Ali ja sam dobio informaciju od jednog kolumniste, jednog kolege sa sveučilišta i jednog saborskog zastupnika (a već imamo i na youtube) koji se baš ne služi na čast ni njemu ni Akademiji:

“Glavni tajnik HAZU akademik Rudan Vas je spomenuo, ne izrijekom doduše, ali mu je poseban krimen vaš  prijedlog Predsjednici da se u Hrvatsku vojsku uvede pozdrav “Za dom spremni”, te mu je problematično Vaše rođenje u Crnoj Gori i studiranje u Beogradu itd.” Preciznosti radi spomenimo da se radi o prijedlogu Mladog Jastreba koji su potpisnici Peticije ZDS podržali.

Istina je da sam u prošloj godini napisao knjigu “Dva pisma koja su skinula maske”, međutim Pismo ZDS nije upućeno Akademiji već Pismo HAZU i potpisalo ga je niz akademika, nadbiskupa, biskupa, sveučilišnih nastavnika i drugi javnih osoba. Logično bi bilo očekivati da – ako već govori o tome u sklopu Izvješća o radu HAZU – govori o tom pismu. Istina Akademija je odgovorila poslije više od dva mjeseca i odgovor je doživio niz podrugljivih komentara. To što je propustila tada učiniti Akademija ove godine je učinila Biskupska konferencija i kardinal Bozanić u svom govoru u Vukovaru.

S druge strane činjenica da je u ime Akademije Glavni tajnik spomenuo moje rođenje u Crnoj Gori itekako je veoma značajna! Prva pomisao je kako je time uvrijedio sve Hrvate izvan Hrvatske koji Hrvatsku vide kao svoju domovinu. I to u ime Akademije! A ovdje vas je Predsjednik, ne bez ponosa, izvjestio i o posjeti mom Kotoru.

Međutim, kada sam prije dvije godine tražio da se sve vas obavijesti o predstavljanju knjige “Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba”, dakle knjige satiričnog naslova koji govori o izjavi Slobodana Miloševića, a koju je predstavljao admiral Davor Domazet Lošo (danas član Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH., J.P.) Glavni tajnik je to odbio učiniti. Ne samo da je na taj način branio Vožda od poruge nego je tvrdio nešto zbog čega sam ga sam doživio kao nekoga kome je Milošević veoma drag. Naime iznio je posebnu teoriju o prebrojavanju krvnih zrnaca tvrdeći da su mi, dok sam živio u Srbiji, Srbi bili sunarodnjaci. O tome sam pisao i Predsjedniku i objavio u tjedniku 7Dnevno ne navodeći ime Glavnog tajnika. Međutim od jučer je jasno da je u takav pogled uključena i Akademija jer u njeno ime Glavni tajnik spominje i Crnu Goru. Očito sam po tom velikom dostignuću Akademije tada bio Crnogorac. Valjda sam i izabran u Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, o čemu vas je izvjestio Predsjednik, zato što sam Crnogorac. Uostalom, kako je svojevremeno tvrdio i sam Milošević u Haagu kada je pročitao moju knjigu “Sramotni sud u Haagu” i tražio dozvolu da je kopira. Pri tome, jasno, tako nešto ne važi za Srbe! Sam Glavni tajnik je takvo svoje ponašanje sam i definirao u Saboru: Identifikacija s agresorom. A svoju zaštitu Slobodana Miloševića pokušao je u Saboru obraniti govoreći lijepim riječima o akademiku Franji Tuđmanu, mada dvojim da govoreći o mojoj biografiji nije želio asocirati i na činjenicu da je i veliki hrvatski predsjednik također živio i radio u Beogradu. A da je ipak Glavni tajnik dobar srpski učenik pokazuje da je morao nešto malo reći i neistinito. Nisam završio fakultet 1975. nego 1972. kao prvi u svojoj generaciji upisa iako sam 400 dana bio u bolnici, a magistrirao sam početkom 1975. S obzirom da Glavni tajnik izučava moju biografiju još od vremena neizbora prof. dr. Iva Goldsteina u HAZU sigurno je to morao znati. Morao bih objaviti i smiješne odgovore Glavnog tajnika iz prepiske koju ste vi svi dobili u onoj knjizi koju sam tada napisao oko tog izbora i poslao samo Predsjedništvu HAZU. Naime, sada Glavni tajnik veliča dr. Tuđmana, a ta pisma će pokazati koliko mu je bilo do Oca moderne Hrvatske kada se borio da u HAZU uđe onaj koji je velikog hrvatskog predsjednika proglasio najvećim revizionistom u Hrvatskoj povijesti! Zar to nije degutantno?

S obzirom da je očito Akademiji vrlo važna Peticija ZDS, molim Vas da imate u vidu da je o njoj dosta pisano i u mojoj knjizi “Oba su pala”, koja je objavljena ove godine, Mogu Vam, poštovani Predsjedniče Akademije, u tu svrhu poslati pismo koje sam dobio u ime Predsjednice RH prije predstavljanja te knjige u Klubu Veterana Zagreba u nazočnosti više Tuđmanovih generala u kome piše:

“Predsjednica Republike srdačno Vam čestita na novoj knjizi, još jednom prinosu što ga dajete suvremenoj domoljubnoj političkoj misli, te upućuje srdačne pozdrave Vama, poštovanim promotorima i svim sudionicima predstavljanja.”

Postoji mogućnost da ova dvojakost u prebrojavanju krvnih zrnaca za Srbe i Hrvate ipak nije stav Akademije. Naime javljeno mi je i sljedeće:

“U sklopu izvješća HAZU zastupnik Bunjac postavio pitanje Jovanoviću pozivajući se na dr. sc. Josipa Stjepandića o sukobu interesa. Ovaj mu je odgovorio da je dr. Stjepandić frustriran…” Ovdje se radi o optužbi poznatog hrvatskog znanstvenika koji živi i radi u Njemačkoj, a koji je glavni urednik ili urednik više znanstvenih časopisa. On je pored Jovanovića optužio i Glavnog tajnika HAZU za znanstveno nepoštenje, a o tome je izvjestio i Akademiju, a i akademika Rudana. Glavni tajnik je arogantno odgovorio uplećući u taj odgovor i mene! A Jovanović je sebe optužio po onom dobro poznatom – na izuzetcima se potvrđuje pravilo. Naime, on je našao izuzetak nekoga tko i inače puno objavljuje, pa je puno objavljivao dok je bio na nekoj funkciji. Naš “veliki” znanstvenik je tako sebe poistovjetio s takvim znanstvenikom. Vjerovali ili ne!

A pitanje je tko je doista frustriran? Evo jučer su tri moja doktora prošli na Vijeću FER-a za redovite profesore. Tri časopisa koja sam stvorio su na CC I/ili na SCIE listama. Na web of Sciences imam 574 rada, a Jovanović ima čak 5 CC radova od kojih su mu tri u časopisu čiji je glavni urednik Glavni tajnik HAZU, a koji je sada zajedno s Jovanovićem optužen za znanstveno nepoštenje! Valjda je zato sebe usporedio s jako produktivnim znanstvenikom! Misli naš bivši ministar: Kada već toliko objavljuje u časopisu Glavnog tajnika HAZU onda na takvu usporedbu ima pravo!

A sva tri moja časopisa su po Scopusu bolje rangirani od časopisa akademika Rudana, pa me i ne čudi što Upravni odbor HRZZ-a u kome je i Glavni tajnik HAZU smatra kako moji časopisi nisu dobri časopisi.

A sve to doista nekoga mora frustrirati, zar ne? Napomenut ću samo da je u odgovoru na pitanje zastupnika Mišića, Glavni tajnik uime Akademije govorio uvredljivo o Hrvatima znanstvenicima u dijaspori. Logično je da tako govori o njima kada ga je jedan od njih prijavio za znanstveno nepoštenje, zar ne?

Naravno, nije na meni da odgovorim što je istina. Radi li se o “znanstvenom” otkriću HAZU, ili o korištenju Sabora za pravdanje optuženih za znanstveno nepoštenje uvjerenih da je dovoljno nekoga napasti zbog Peticije ZDS pa da ne moraju govoriti o svom znanstvenom nepoštenju. Kako je Peticija ZDS pisana zbog obrane od napada na Thompsona i simbola Domovinskog rata “Bojne Čavoglave”, možda bi moglo optuženim za znanstveno nepoštenje pomoći to što je Pupovac jučer zapravo tražio da se mladima zabrani pjevati Thompsonove pjesme. A da i ne spominjem zahtjev za povrat imena Hrvatski državni sabor ili priču o Predsjednici i povjesnoj hrvatskoj zastavi.

Nadam se ipak da će mi Akademija razriješiti dvojbu: krvna zrnca ili optužba za znanstveno nepoštenje!

Akademik Josip Pečarić

  1. 12. 2016.

 

PRILOG:

POGLAVLJE “PISMA” KNJIGE POSLANE PREDSJEDNIŠTVU HAZU:

NAVODNA HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI?

PISMA

Predsjedniku HAZU,

Predsjedništvu HAZU

Moram pohvaliti Hrvatsku Akademiju Znanosti i Umjetnosti jer konačno u svoje redove prima najboljeg hrvatskog povjesničara. Ako ništa drugo već samom činjenicom da je prof. dr. sc. Ivo Goldstein egzatno dokazao genocidnost hrvatskog naroda dovoljno je da ga se izabere za redovitog člana HAZU.

A dokaz je zaista nesšto izuzetno u povijesnoj znanosti, a široj javnosti je poznat zahvaljujuci prof. Vladimiru Mrkociju koji u Fokusu, 6. prosinca 2002. navodi tvrdnju Ive Goldsteina iz njegove knjige Croatia: A History, Hurst & Co. London 1999.:

Četnici se osvećuju Hrvatima i muslimanima za genocid u NDH, kao na primjer 15. IV. 1941., kada je četnicčka jedinica koja se povlačila pred ustašama u Mostaru i okolici ubila više tuceta hrvatskih civila i popalila veliki broj kuća.

Dakle, 10. IV. 1941. je proglašena je NDH, a već u prvih 3-4 dana hrvatski narod je napravio genocid pa se četnici 15. IV. 1941. osvećuju za taj genocid. Takva genocidnost jednog naroda doista nije zabilježena u povijesti, pa se radi o izuzetnom otkriću kolege Goldsteina.

Pri tome treba uzeti u obzir da Pavelić još nije ni stigao u Zagreb, pa se za taj genocid očito treba okriviti cijeli narod.

Zahvaljujuči kolegi Goldsteinu ne mogu se Hrvati više izvlačiti na zločine ustaša.

Jednostavno rečeno – ovaj sjajan Goldsteinov dokaz pokazao je da se radi o genocidnosti cijelog naroda.

Pri tome ne treba smetnuti s uma da je niz sličnih izuzetnih dostignuća prof. dr. sc. Iva Goldsteina opisano npr. u:

 

[1] M. Brandt, Život sa suvremenicima, Zagreb, 1966., str. 190-191.[1]

[2] Neven Budak, O knjizi Iva Goldsteina “Hrvatski rani srednji vijek”, Novi Liber, Zagreb, 1995, 511 str., Radovi, Zavod za Hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), 299-333.[2]

[3] J. Pečarić, Brani li Goldstein NDH? Zagreb, 2002.

[4] J. Pečarić, Nepoćudne knjige, Zagreb, 2003.[3]

[5] V. Geiger, Osvrt na knjigu Hrvatska 1918 – 2008 Ive Goldsteina: Niz otvorenih pitanja, Vijenac, 397, 21. 05. 2009.[4]

 

Stoga je veličina HAZU izuzetna, jer tako velikog znanstvenika bira u svoje redove.

Čestitam s oduševljenjem.

Vaš,

akademik Josip Pečarić

 

24.4.2012.

 

Poštovani gospodine Akademiče,

 

najljepša Vam hvala na pismu koje sam primio. Odmah ću ga danas predočiti Upravi HAZU.

S poštovanjem,

Pavao Rudan

 

Akademik Pavao Rudan

Glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

 

24.4.2012.

 

 

Najljepsa Vama hvala na tomu.

Nadam se da cete mi javiti tko od njih zeli moje knjige.
Vas,
Josip Pecaric

 

24.4.2012.

 

 

Postovani kolega Rudan,
Ocekivao sam povratne informacije od Vas u svezi s mojim pismom.
Naravno, ocekivao sam eventualni odgovor od onih kojima je upuceno.
Danas sam u Akademiji doznao da je pismo upuceno prof. Goldsteinu i da vec postoji njegov odgovor na moje pismo.

Doista je zabavno da na pismo upuceno Predsjedniku i Predsjednistvu HAZU odgovara netko tko cak nije ni clan HAZU?

Ili nam zapravo predstojeci izbori, bar kada je u pitanju taj kandidat, uopce nisu potrebni?

Ili je g. profesor vec iznad onih kojima je pismo upuceno pa odgovara umjesto njih?

 

S postovanjem,
Josip Pecaric

26.4.2012.

Poštovani gospodine akademiče Pečarić,

Zahvaljujem na Vašoj poruci. Budući da je Vaše pismo upućeno Predsjedniku Akademije i članovima Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, na sastanku Predsjedništva HAZU održanom 26. travnja 2012. godine jednoglasno je zaključeno da se Vaše pismo uputi Razredu Akademije u kojem je gospodin profesor dr. sci. Ivo Goldstein predložen za člana te da tajnik Razreda zamoli profesora Goldsteina, o kojem ste Vi napisali svoje mišljenje, da se u svezi Vašeg pisma i on očituje. Poštovani gospodine akademiče Pečarić, Vaše su pismo pročitali članovi Uprave no siguran sam da i Vi sami smatrate kako je potrebno u ovom, kao i sličnim slučajevima, postupiti prema načelu: AUDIATOR ET ALTERA PARS ponaosob stoga, što se ne radi o znanstvenom predmetu matematike, u kojoj ste vjerujem jedan od najboljih stručnjaka, već o povijesnoj znanosti.

Siguran sam da će sve članove Akademije zainteresirati i Vaše, ali i mišljenje profesora Goldsteina o kojem pišete u Vašem pismu te da će znanstvena istina potom biti svima dostupna. Jasno je kako nitko ne sumnja u ničija znanja, no bilo bi žalosno da se u raspravama bilo koje vrste, posebno onim raspravama vezanim uz toliko osjetljiv problem naše tužne, žalosne i grozne povijesti 20. stoljeća, javljaju netočne informacije.

Lijepo Vas molim, gospodine akademiče Pečarić, primite moje pozdrave,

Pavao Rudan

27.4.2012.

 

 

Poštovani gospodine akademiče Rudan,

Zavaljujem na Vašem odgovoru.

Prije svega očekivao sam da će te mi javiti zaključke s Predsjedništva, a ne da o njima čujem u hodnicima Akademije.

Očekivao sam da ćete se obratiti Prvom razredu. Međutim Predsjedništvo je učinilo i više od toga. Iskazalo im je nepovjerenje i sumnju da mogu sami odgovoriti na moje pismo sastavljeno od nekoliko rečenica i jednog citata pa čak i u zdravu pamet kolega u tom razredu i sugeriralo im je da im kandidat pomogne u odgovoru.

Nadam se da mi nećete proslijediti odgovor kandidata, već odgovor Prvog razreda, jer je prof. Goldstein što je imao reći rekao u svojim djelima. A da ste pogledali moje knjige i druge tekstove vidjeli bi da mislim da ne bih ništa pametno imao za pročitati.

Meni je puno zanimljivije zašto je Predsjedništvo mislilo da mi Prvi razred ne može sam odgovoriti.

Je li razlog to što se priča da je prof. Goldstein kada je predložen od strane članova razreda dobio samo 2 (DVA) glasa, a onda poslije pojedinačnih razgovora s članovima razreda (pa i u hotelu Palace) dobio potrebnih 8 (OSAM)?

Je li razlog što su hrvatski povjesničari oštro kritizirali skoro svako veće Goldsteinovo djelo, a referenti iz Prvog razreda nisu o tome progovorili ni riječ u svome Izvješću i recenzijama?

Ne znam, valjda će mi netko i objasniti.

Dakle, iako se ne radi o matematici nego o povijesti smiješna je spoznaja da članovi cijelog Predsjedništva i cijelog Prvog razreda (po mišljenju Predsjedništva) nisu sposobni otvoriti str. 144. Goldsteinove knjige Croatia: A History i vidjeti koliko je prof. Mrkoci točno interpretirao Godsteinov tekst.

S obzirom da po meni to odgovara onome što je tamo napisano, ostaje da vidim kakav je njihov pogled na moju interpretaciju. Čisto zabave radi jer tu se radi o logici, a tu sam, kao matematičar, u značajnoj prednosti nad njima, zar ne?

Naravno, dopuštam da članovi Predsjedništva sumnjaju u svoju moć logičnog zaključivanja, zato ću moj tekst i Goldsteinov tekst sa str. 144. njegove knjige poslati ne samo članovima Predsjedništva već i članovima moga razreda. Oni vam sigurno mogu pomoći u logičnoj interpretaciji.

Istina, od svih članova Drugog razreda, jedino je meni svojevremeno nuđeno da ostavim profesuru u matematici i dođem u Hrvatski institut za povijest od strane tadašnjeg ravnatelja Mirka Valentića. Možda vam i on može pomoći zašto je taj institut izdao moju prvu knjigu iz povijesti (Srpski mit o Jasenovcu), odnosno zašto on misli da je logika važna i u povijesnoj znanostiJ

U svezi s pitanjem tko je stručan za pitanja iz povijesne znanosti i HAZU, posebno mi je drago da je Akademija uvidjela koliko je važno da bi bilo „žalosno da se u raspravama bilo koje vrste, posebno onim raspravama vezanim uz toliko osjetljiv problem naše tužne, žalosne i grozne povijesti 20. stoljeća, javljaju netočne informacije.“

Naime, svi se dobro sjećamo kako je još jučer Akademija pozivala Stjepana Mesića da ih uči o povijesti Drugog svjetskog rata.

S druge strane, tim prije sam iznenađen što nitko od članova Predsjedništva nije zatražio dvije moje knjige koje su nastale povodom knjige oca i sina Goldstein „Holokaust u Zagrebu“.

Očekujem da će članovi Prvog razreda pomno proučiti mnogobrojna djela onih povjesničara koji su ukazivali na netočnosti u djelima kandidata prof. Goldsteina u svezi s „našom tužnom, žalosnom i groznom povijesti 20. stoljeća“

S poštovanjem,

akademik Josip Pečarić

27.4.2012.

Poštovani akademiče Rudan,
Doista me oduševila želja Akademije da se u svezi s našom povjesnicom ne javljaju netočne informacije.

Kako je doista puno povjesničara pisalo o takvim “spoznajama” prof. Goldsteina evo šaljem vam nelektorirani tekst prof. Mrkocija o takvim informacijama u knjizi profesora Goldsteina Croatia, A History. Sigurno će to pomoći i našem Prvom razredu u odgovoru na moje pismo u kome ukazujem i na postojanje takvih djela.

Vaš Josip Pečarić

P.S. U svezi s pisanjem povijesti od strane nepovjesničara možda bi Vam bilo interesantno upitati akademika Strčića zašto je od mene tražio da napišemo zajedničku knjigu “Dva pogleda na NDH” i to u nazočnosti akademika Jelčića!

27.4.2012.

[1] Profesor Brandt (mentor Iva Goldsteina): To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.

[2] Prof. Budak: Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobradenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.

[3] Knjige [3] i [4] sam osigurao svakom članu Predsjedništva koji se doista želi upoznati s izuzetnim dostignućima kolege Goldsteina.

[4] Zanimljivi su podnaslovi u članku. Npr.: Sumanute tvrdnje i Ideološki zaključci.

Dr. Sc. Vladimir Geiger kaže: Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija u ovoj Goldsteinovoj knjizi, koju su skloni mu mediji, bez zadrške, nazvali »kapitalnim djelom«.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Popis stratišta, grobišta, zatvora i logora u Samoboru i okolici u svibnju 1945. Godine

Objavljeno

na

Objavio

Samobor je grad s najviše zatočenih u sabirne logore nakon Zagreba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

STRATIŠTA I GROBIŠTA U SAMOBORU I OKOLICI:

1. Stražnički put
– Strijeljani civili i vojnici. Prema iskazima svjedoka tu je ubijeno i pokopano oko 30 ljudi
– U smjeru Vrhovčaka. Malo podalje od drugog zavoja, s desne strane svjedoci pokazuju jamu dimenzija 3×4 metra gdje je prvo stratište i grobište civila i domobrana.
– Kad se dođe do zaravni zvanoj Brezina na stazi. Tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ nalaze se četiri grobišta. Dva su dimenzija 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom 40 cm.
– Žrtve su pokapali građani Samobora pod prisilom, vatrogasci i za vrijeme „radnih akcija“ kad su se prikrivala grobišta
– Mile Perković
– Petar (Milin sin) Perković
– Katica Perković (Milina kći) 12 godina svjedokinja slučajno preživjela – udana Beršić

2. Jelenščak
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Prema kazivanju očevidaca, određen broj zatočenika, najmanje dva kamiona dovedeni su i ubijeni na stratištu u Jelenščaku i Filipčevoj šumi.
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor
– Mjesto je udolina s tri strane omeđena strmim padinama
– Dovedeni logoraši su sami sebi morali kopati rake
– Nakon toga su ih mučili, tukli maljem i zatim strijeljali
– U ulici Tatjane Marinić u dvorištu jedne kuće ubijeno i pokopano je 9 njemačkih vojnika, u voćnjaku Marijana Šoštarića pokopan je jedan njemački vojnik. U okućnici Vida Vrbančića u Svetoj Heleni zakopan je Filip Grdović iz Golog Vrha. Na gradilištu Miroslava Penića pokopan je Zvonimir Ivezić iz Vukovara član Ustaške vojnice. Ubijen je i jedan domobranski vodnik iz Osijeka, jedna žena tabornica iz Dugog Sela.

3. Kod Lavice uz Gradnu
– Uzvodno uz Gradnu pod strmom stijenom sačuvana su dva bunkera iz 2. Svjetskog rata. Malo podalje uzvodno na putu za Vugrinščak bilo je stratište domobrana u svibnju 1945. Broj strijeljanih nije znan ali su komunističke vlasti na tom mjestu posadili borove da sakriju grobište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu u samoborskom parku

4. Stari grad, brdo Tepec i Anindol
– Danas su od Starog grada ostale su samo zidine a od kapelice u sredini samo temelji
– Od kapele sv. Ane do vrha Tepeca, kapelice sv. Jurja, vodi slabo održavani put i staza sa 12 postaja križnog puta
– Na prostoru između parkirališta„Rukljačeve gostionice“ i „tancplaca“ s obje strane su pokopani nevini svećenici (moguće vlč. Maretić iz Stare Gradiške i vlč. A. Đurić)
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna
– Zarobljenici iz logora na Vugrinščaku (jedan od njih je Milan Sertić iz Udbine) bježali prema Starom Gradu ali su ih kod kapele sv. Jurja dočekali i poubijeli. Zločinski su ih prekrili lišćem i kamenjem kod sjeverne kule Starog Grada. Predpostavlja se da su poslije pokopani u tzv. „radnim akcijama“.
– Stari Grad je 1945. imao na jednoj kuli kameni i betonski krov. U svim prostorima Starog grada partizani su držali zarobljenike. Danonoćno se čula rafalna paljba. Stari Grad su minirali i tako se taj dio svoda i zidova srušio i pokopao zarobljenike
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu koji su morali prikriti tragove zločina

5. Ulica Milana Reisera i Preradovićeva ulica, Filipčev sjenik i Šoštarićev štagalj
– Najveće stratište u gradu
– Prostor današnjih srednjih škola
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prostor između Betonske ceste i Samoborčekove pruge
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Tu je ubijeno i zakopano 170 domobrana iz kuće i dvorišta obitelji Čudić u Gajevoj 50
– Partizani su išli od kuće do kuće s nalogom da stanovnici moraju ići zakopavati mrtve
– Mrtvace vezane žicom zakopavali su dva po dva, puna dva dana. U svaki odjeljak rova stalo je oko 10 ljudi
– 20.5.1945. 15 zarobljenika iz zgrade poglavarstva posalno je lopatama zakopavati ubijene u Reiserovoj ulici i na ostalim lokacijama
– Kanal u kojima su ubijeni zakopavani dugačak cca. 60 metara
– Prema izjavi svjedoka bilo je oko 500 ubijenih
– 6-7 ekipa su razvažali mrtve. Kolima su ih Betonskom cestom prevozili do jednog bunkera iza današnjeg Ildaksa gdje su pokopali 25 mrtvih
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu oko Reiserova dobra

6. Žumberačko naselje
– Prostor od Perkovčeve ulice do Samoborke
– Najveće gubilište u gradu
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prilikom gradnje vojarne Taborec 1962. u Žumberačkoj građene stambene zgrade časnike, dočasnike , činovnike i političare (mahom Srbijanci, Srbi i Crnogorci)
– Pod temeljima zgrade Žumberačke 12 je gomila ljudskih kostiju
– Na izvođenju radova za kanalizacije za 10 i 12 Žumberačke nailazilo se na ljudske kosti
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

7. Filmsko Naselje
– Od križanja ispred škole Bogumila Tonija izgrađen za vrijeme rata bunker. Od njega do mjesta gdje su sagrađeni pogoni Samoborke vodio je rov. Na sredini rova je izgrađen još jedan bunker. Rov je jedne noći punoj rafala osvanuo zatrpan. Prilikom gradnje Filmskog naselja radnici pri kopanju temelja našli gomile ljudskih kostiju

8. Giznik – „Rupica“
– U Maloj Rakovici 9.5.1945. uhićeno je 5 domaćih 19-godišnjaka domobrana: Juraj Sečen, Josip Vraneković, Josip Biber, Jenko …. i Levak. Uz njih su uhitili i 24-godišnjeg Tomu Franjko i odveli u štab u kuće seljana Kuhara u Maloj Rakovici.
– U rano jutro 10.5.1945. su ih vezane odveli na stratište „Rupica“ na Gizniku u vinograd Drageca Bezjaka na mjestu današnje kuće Franje Kupresa. Ubijeni su rafalom iz pušaka partizana. Pokopali su ih u vinogradu s druge strane puta kod sadašnje kuće Vida Kovačića. Nekoliko dana iza toga roditelji i rodbina su tajno iskopali ubijene i pokopali ih u obiteljske grobnice na samoborskom groblju.

9. Polje iznad hidropatskog kupališta
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

10. Mala Rakovica „Gmajna“ (pašnjak)
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali. Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na Gmajni u Maloj Rakovici.
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

11. Mala Rakovica „Lanišče“

12. Velika Rakovica „Vrtlišče“
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali.
– Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na gmajni u Maloj Rakovici.

13. Rudarska draga kod kapele sv. Nikole
– 20.5.1945. strijelja jedan časnik stotinjak metara iznad pećine
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

14. Područje Stare ciglane prema Klokočevcu
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor do stratišta „Jelenščak“

15. Samobor – Sajmište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

16. Bregana – područje samačkog hotela

17. Bobovica, Otok Samoborski, obala rijeke Save
– Partizani XVIII. brigade XXV. divizije otkrili skrivene vojnike u selu Bobovica, žicom ih povezali i strijeljali na obali rijeke Save
– Vojnici domobranskog voda 2. voda 2. satnije, jedan od ubijeni, jedan klobučar iz Jaske, drugi vojnici i civili
– domobranski dočasnik iz Ljubuškog Stanko Leko se oslobodio žice s kojom je vezan ali su ga ponovo uhitili i ubili sa skupinom civila u voćnjaku u selu Samoborski Otok

18. Grdanjci – mjesno groblje

SVETA NEDELJA

19. Sveta Nedelja – „Veliki travnik“ i „Pakovica“
– Dovedena jedna grupa iz logora „Mala Rakovica“
– Na lijevoj obali potoka Rakovica kraj drugog mosta na udaljenosti 10-15 metara od potoka na livadi koji domaći zovu „Veliki Travnik- Trebež“ na parceli zvanoj Paka
– Grobnica 35-45 vojnika. Svjedoci pretpostavljaju da su tu ubijeni hrvatski vojnici domobrani i ustaše pretežito iz Slavonije iz okolice Novske, dvojica iz Hrvatskog Zagorja, jedan iz Stenjevca u Zagrebu…. Svi koji su htjeli pobjeći su strijeljani a svi ostali poklani.
– Svjedoci koji su sutradan vidjeli stratište kazuju da je leševa bilo s obje strane potoka
– Jedan koji je rodom iz Virovitice je uspio pobjeći a stariji ljudi kažu da se uspio spasiti i ranjeni Bartol Dutković rodom sa Svetonedeljskog Brega.
– Strijeljanje se dogodilo 10. i 11. svibnja 1945.
– 1950-ih godina čišćen je potok Rakovica i veliki grobni humak je bagerima razgrnut i poravnan a preko njega je izraslo rakitovo grmlje. Prigodom čišćenja Rakovice 1970.-ih buldožerima su izvučene ljudske kosti i dijelovi domobranskih odora pa je zato napravljen mali zavoj potoka kako bi se sačuvala grobnica
– Danijela Jonke, Fučkar zapovjednik domobranske Prosvjetne bojne, Crnić i još dvojica njihovih prijatelja domobrana odvedeni iz doma obitelji Stranić na Gizniku povezane žicom u logor „Voćnjak“ i od tamo tako njih pet povezanih odvedeni do stratišta „Pakovica“ ili šumi „Lipje“
– 11.5.1945. došli su vatrogasci iz Samobora sa svojim zapovjednikom Filipom Račićem, iskopali rake, leševe posuli živim vapnom i prekrili zemljom

20. Sveta Nedelja – šuma „Lipje“
– Šuma je smještena u podnožju Mužinić Brega na desnoj obali potoka Rakovica
– U njoj je mučeno 14 hrvatskih vojnika 20-godišnjaka iz sela Bregi, Stupnik i Obrež.
– Ubijeni su na Križevo u proljeće 1945.
– Tu su ubijeni i pokopani: Josip Ivanec, Juraj Fabijančić, Josip Delić, Alojz Dutković, Stanko Dutković, tri brata koje su zvali „Gabreki“, i još petorica nepoznatih mladića. Neke od mladića su roditelji nekoliko dana nakon strijeljanja potajno iskopali iz jama i pokopali ih u obiteljske grobnice na svetonedeljskom groblju
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

21. Sveta Nedelja – šuma „Padež“
– Tu je ubijen Vinko Čačković domobran iz Svete Nedelje 9.5.1945.

22. Sveta Nedelja – livada „Lug“
– Livada između Samobora i Svete Nedelje
– Tu je ubijen 9.5.1945. mladi svećenik Slavko Ivanec neposredno prije svoje mlade mise

23. Kerestinec – polje „Racko“
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prema Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

24. Kerestinec – polje iza crkve uzvišenja Svetog Križa – žrtve su logoraši iz dvorca Kerestinec
– postoji više grobišta, broj žrtava oko 350
– civili, Hrvati i ostali

25. Kerestinec – kanal pored dvorca Kerestinec
– žrtve su dovožene kamionima te streljane
– broj žrtava nepoznat, vojnici i civili, Hrvati i ostali

26. Kerestinec – Miholićev put 26 a
– strijeljani hrvatski vojnici, uglavnom avijatičari
– broj žrtava 108

27. Kerestinec – padina Stupničkoobreške ulice prema Ježdovcu
– svjedoci kazuju da je u ljeto 1945. Zemlja kipila krvlju koliko je ljudi tamo ubijano
– tamo se zakopavalo jer zemlja ima dosta pjeska pa je lakše bilo zakopavati ubijene

28. Mala Gorica – Šuma Starča
– Ubojstvo saborskog zastupnika za kotar Pakrac Ivana Terihaja koji se iz Pakračke Klise doselio u Rakitje. Partizani su ga uhitili u njegovoj kući i odveli u šumu Starča u Maloj Gorici i tamo ga ubili.

29. Rakov Potok – šuma „Stupnica“
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora
– Pročitati u V. Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, str. 181
– Da prikriju zločine narodne su vlasti dugo vremena branile pristup i područje proglasili „farmom puževa“
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestinec a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– likvidirani hrvatski vojnici
– postoji više grobišta
– oko 650 žrtava

30. Sveti Martin pod Okićem
– 12.9.1946. pred župnim dvorom iz zasjede je lovačkom puškom ubijen župnik Pavao Bedenik u dobi od 32 godine

31. Jazovka u Žumberku
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mara Juratovac, djevojka 17 godina rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– (djevojka 19 godina) Juratovac rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– Juro Juratovac (Crni) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 11.4.1944.
– Petar Juratovac (Šuco) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko Juratovac (Kostur) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Franjo Juratovac (Pajkov) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko (Franje) Delišimunović rodom iz Gornje Vasi – ubijen 1945.
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca

32. Sošice
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i drugih mjesta i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mučene, a neke i žive bacali u vrlo dubok ponor koji se nalazi između sela Gornje i Sopti
– Ubijanja se vršila do polovice lipnja 1945.
– Seljaci su čuli jauke žrtava bačenih živih u jamu

33. Križni putu 1. – Ogulin – grobište Samoboraca
– 21.7.1945. krenula je kolona zarobljenika iz Samobora na „Križni put“. Više od 4000 ljudi svi iz manjih logora u centru, logoraši iz „Kloštra“, logor „Reiserova perivoja“ i iz logora „Mala Rakovica kreće za Ogulin. Kolonu prate patrizani naoružani strojnim puškama.
– Smjer Mirnovečka cesta, Dugava, Galgovo, Klinča Sela, Kupinec, Pisarovina, Pokupsko, logor „Viktorovac“ u Sisku (neke zarobljenike ubijaju i tovare u 20-50 zaprežnih kola i odvoze), logor „Staklana“ u Sisku, novačenje u VIII. Kordunašku udarnu brigadu, Petrinja, Glina, Gvozd, Topusko, motel „Korana“ u Karlovcu, Vojarna bana Jelačića u Karlovcu, Duga Resa, Zvečaj, Generalski Stol prijevoz vlakom, Realna gimnazija u Ogulinu, Petrovo Selo, oko 2 sata u noći strijeljano je više od 100 Samoboraca, njihovo grobište je udaljeno 400 metara od Ogulina na lijevoj strani ceste Ogulin-Josipdol. To je najveće stratište i grobište Samoboraca.

34. Križni put 2.
– Polazak iz logora „Mala Rakovica“ oko 3000 zarobljenika
– Rakovica (prva ubijanja na kraju kolone), sajmište prije Jastrebarskog ( u toj šumi je puno ubijenih zarobljenika), logor „Dubovac“ u Karlovcu (noću kolone kamiona odvoze zarobljenike u Jazovku, šumu Kozjaču iza karlovačkog Starog grada…), Pisarovan, Pokupsko, šuma Kljuka (puno ubijenih-kolona prepolovljena), logor „Viktorovac“ u Sisku, Hrvatska Kostajnica, Dubica, Jasenovac (jasenovački logor je pun, noćima su vršena smaknuća logoraša na stratištama i u rijeci Savi), Novska, Daruvar, Pakrac, Voćin, Papuk, Velika kod Požege logor uz Orljavu, Požega, logor u Našicama, 21. Kolovoza 1945. dolazak na Zeleno Polje u Osijek kad je donesena opća amnestija.

ZATVORI U SAMOBORU:

1. Zgrade u Obrtničkoj ulici
– Zgrada Općinskog suda, zgrada do nje, zgrada nasuprot nje
– Zarobljenici nekoliko dana boravili u jednom skladištu bez sanitarnog čvora nekoliko dana

2. Zatvor u hotelu Lavici
– Jedan od manjih samoborskih logora
– Nalazio se neposrednoj blizini hotela Lavica i kuće Špišić-Orešković
– U logoru je moglo biti oko 150 ljudi: njemačkih vojnika, ustaša i domobrana
– Otvoren je 9.5.1945. a logoraši su odvedeni do 21.5.1945.
– Domobrane iz Lavice su prebacili u logor Voćnjak u Obrtničkoj 2
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

3. Zgrada Poglavarstva Grada
– Zarobljenike su čuvali pripadnici XIII. partizanske žumberačke brigade

4. Bahovčeva zgrada (bivše policijske postaje)
– 20.5.1945. prema izjavi svjedoka ranom zorom su u dvorištu strijeljani zarobljenici

5. Zgrada današnjeg „Stočara“
– Prilikom selekcije u sabirnim logorima odvajaju se mladi i zatvaraju u „Stočaru“
– Proveli nekoliko dana i noći bez uvjeta za nuždu
– U Obrtničkoj na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Noću ljude izdvajaju i odvode na različita samoborska stratišta
– Teže optužene OZNA-ši premještaju preko ceste u kuće br. 2 i 4

6. Zatvor u kupalištu Šmidhen

7. Zatvor u Perkovčevoj – kuća obitelji Vuković
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

8. Kerestinečki dvorac
– u svibnju 1945. godine dvorac je bio zatvor za preko 1000 zarobljenika
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka

SABIRNI LOGORI U SAMOBORU:

1. Logor „Mala Rakovica“
– Osnovan 9.5.1945. a u funkciji do kraja lipnja 1945.
– Na mjestu bivše vojarne Taborec
– 1962. Izgrađena vojna baza JNA za veziste
– Logor se prostirao od vojarne do Kladje čak do lijeve obale Rakovice
– Prostorno najveći sabirni logor u Samoboru
– Mogao je imati oko 2500 zarobljenika: Nijemaca, ustaša i domobrana.
– Neki svjedoci tvrde da su logor čuvali srpski partizani pripadnici partizanske VIII. Kordunaške brigade.
– Iz njega pod stražom odvodili pojedince i grupe u nepoznato
– Jedna grupa odvedena u Svetu Nedelju na stratište „Pakovica“
– Najveća grupa odvedena iz logora krenula 21.5.1945. koja se priključila koloni „Križnog puta“ Samoboraca s Trga kralja Tomislava, Langovom ulicom, Rakovica, Galgovo, Sisak, Petrinja, Glina, Karlovac, Ogulin
– Jedna veća grupa krenula Betonskom cestom preko Svete Nedelje za Podsused. Tu su ih strpali u vagone za stoku i odveli ih u Srbiju na prisilan rad (sječa šume). Vojnik Prelec iz Strmca je uspio ostati živ i vratiti se kući.

2. Logor u Reiserovu dvorcu i perivoju
– Trajao više od mjesec dana od 9.5.1945. na dalje
– Opasan s ulicama Langovom , Samostanskom i Nazorovom. Tijekom rata u njemu boravili njemački vojnici. U dvorištu postoji bunker iz II. svjetskog rata.
– U svibnju 1945. Bio je jedan od najvećih sabirnih logora. Okružen bodljikavom žicom.
– Tu je bilo zatočeno oko 1500 ljudi vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) s konjskom i volovskom zapregom
– Svake se noći čula pucnjava iz logora jer su unutar logora bila strijeljanja. Tijekom 1970. prilikom kopanja temelja nađeni kosturi.

3. Logor „Parku u Mlinskoj“ uz Gradnu
– Trajao više od mjesec dana
– Između Žokaljeva i Bradačeva mlina nalazi se perivoj gdje je danas smješten dječji vrtić
– Oko logora bili iskopani cik-cak rovovi opasani bodljikavom živom
– U logoru bilo smješteno više od 1000 ljudi
– U logoru bilo najviše Samoboraca i Slavonaca
– Noću odvodili ljude na strijeljanje
– Neki su strijeljani i u samom logoru
– Tko je htio piti vodu iz Gradne bio je ubijan
– Logorašima nisu dali ni jesti pa su pojeli svu travu, lišće i koru s drveća
– Večina logoraša odvedena na „Križni put“ a rijetki su se vratili živi kućama
– U ožujku 1947. u perivoju udbaš D. je ubio Ivana Colića oženjenog iz Malog Lipovca

4. Logor „Šmidhen“
– 20.5.1945. odvedeni zarobljenici da zakopavaju poubijane na Reiserovoj ulici

5. Logor „Voćnjak“ kraj Općinskog suda
– U Obrtničkoj ulici
– Zgrada br. 2 je bilo zapovjedništvo mjesta, zgrada br. 4 zatvor
– Iza tih objekata je bio voćnjak prema osnovnoj školi gdje je bio logor
– Na suprotnoj strani ulice na broju 1 je u podrumu bilo smješteno 500 ljudi
– Na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Tu su bili zatočeni: S Regović, Stjepan Mikek, Pero Noršić i Birkić koje su sve ubili. Od 40 ljudi u toj jednoj prostoriji 70% ih je bilo ubijeno.
– 20.5.1945. iz tog logora je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

6. Logor na Anindolu
– Trajao više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

7. Logor na Vugrinšćaku
– trajao nekoliko dana
– na tom prostoru ispod Starog grada bila je smještena poveća skupina hrvatskih vojnika i redarstvenika pretežno iz Gospića, Brinja, Udbine i Ogulina

8. Logor u Gajevoj 50
– trajao 1 dan
– dom obitelji Čudić (vlasnik Mijo Čudić)
– u dvorištu je bilo smješteno 250 vojnika Slavonci, Ličani, Bosanci i Hercegovci
– razdvajanje logoraša po kriteriju: teži za strijeljanje, lakši za logore i „Križe puteve“
– izdvojiše 170 ljudi od kojih je neke komesar zvao po imenu. Izdvojene zatvoriše u podrum.
– Oko 21 sat iz dvorišta odvode onih 80 ljudi u nepoznatom smjeru čija je sudbina do danas nepoznata
– Oko 22 sata ostale zarobljenike vezaše bodljikavom žicom i razdjeliše ih po tri skupine od 50 ljudi u koloni

9. Kerestinečki dvorac
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prem Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Uloga Mike Tripala u ubojstvima hercegovačkih franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću…

Tek što su završili „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“, koji se održavaju svake godine od 4. do 7. veljače, iz Vicepostulature su nas obavijestili o još jednom značajnom otkriću. Naime, nakon godina prikupljanja materijala, svjedočenja direktnih svjedoka i njihovih potomaka i mukotrpnih istraživanja, Vicepostulatura je u općini Promina, blizu Oklaja (kod naselja Mratovo), locirala posljednje počivalište još trojice umorenih hercegovačkih mučenika.

Do sada je naporima Vicepostulature locirano posljednje počivalište 37 od 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, koji su zvjerski pobijeni nakon pada Hercegovine koncem Drugog svjetskoga rata. Najviše ih je stradalo nakon 7. veljače 1945., kada je pao Široki Brijeg. Iako je prvenstveni cilj Vicepostulature i fra Miljenka Stojića pronalazak posmrtnih ostataka i uzdizanje pobijenih hercegovačkih franjevaca na rang mučenika Katoličke crkve, istraživanja koja se provode prilikom potrage za posljednjim počivalištima franjevaca, uvijek nam iznova otkrivaju svu svirepost vremena u kojem su ti mučenici stradali.

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću.

Zatrovani sovjetskom literaturom

Možemo slobodno reći kako su franjevački samostan i njegova gimnazija bili duhovno i intelektualno središte Hrvata u Hercegovini. Osim obrazovanja i prosvjećivanja, samostan i gimnazija bili su snažni centri iz kojih se širila hrvatska nacionalna misao do svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Brojni polaznici ove gimnazije izrasli su u obrazovane i omiljene župnike koji su, u župama u koje su raspoređeni, njegovali hrvatsku nacionalnu misao, jezik i kulturu.

Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Široki Brijeg je označen kao centar iz kojeg se širio otpor velikosrpskim planovima za Hercegovinu i Hrvatsku. Ogorčenost koju su prema franjevcima i Širokom Brijegu imale strukture velikosrpstva iz vremena Kraljevine Jugoslavije, prenijela se i na komunistički pokret i njihove ideologe. Zatrovan sovjetskom literaturom u kojoj je kler označen kao jedan od glavnih protivnika njihove vizije svijeta, komunistički pokret i njegove partizanske jedinice, prilikom zauzimanja Hercegovine pokazale su svu brutalnost ideološke indoktrinacije u praksi. Kada navedenoj indoktrinaciji dodamo i velikosrpsku mržnju prema franjevcima još iz vremena Kraljevine, te činjenicu kako su glavni zapovjednici „Mostarske operacije“ bili Srbi – kao posljedicu imamo neviđena razaranja i pokolje.

Fotografije samostana, crkve i gimnazije snimljene nakon partizanskog zauzimanja Širokog Brijega, najbolje svjedoče o količini mržnje i bijesa iskaljenoj tokom bitke za taj grad. Odmah po zauzimanju samostana, strijeljano je metkom u potiljak i zatrpano u atomskom skloništu 12 fratara iz ovog samostana. Riječ je uglavnom o profesorima u klasičnoj gimnaziji i bogoslovima. Dan nakon masakra počela je golgota i za druge širokobriješke franjevce koji su se sklonili iz samostana pred topničkom paljbom, a vratili su se u samostan nakon što su borbe prestale. Upravo u toj skupini franjevaca, koja je izbjegla prvi dan masakra u samostanu, sklonivši se u franjevačku mlinicu na rijeci Lištici, treba tražiti imena trojice franjevaca pogubljenih i bačenih u mratovsku jamu kod Oklaja.

O ideološkoj pozadini obračuna s hercegovačkim franjevcima nakon Drugog svjetskoga rata, izlagao sam prije nekoliko godina rad na spomenutom simpoziju. Rad pod naslovom „Ideološka podloga masovnih ubojstava Hrvata u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini za vrijeme i nakon Drugog svjetskoga rata“, jasno pokazuje kako su Crkva i hercegovački franjevci označeni za egzekuciju mnogo prije početka Drugog svjetskoga rata pod utjecajem sovjetske prakse i propagande.

Uloga M. Planinc, M. Tripala i B. Vuletića

No, jedan drugi aspekt navedenih likvidacija slabo je istražen, a posljednje lociranje posmrtnih ostataka trojice hercegovačkih franjevaca ponovno otvara pitanje odgovornosti partizanskih zapovjednika iz Dalmacije za likvidacije hercegovačkih franjevaca i civila nakon okončanja ratnih operacija. Iako smo već naglasili kako je glavni zapovjednik „Mostarske operacije“, u koju spada i bitka za Široki Brijeg, bio Srbin, i to Petar Drapšin, do danas nije do kraja razjašnjena uloga brojnih partizana s područja Dalmacije. Tako ne znamo sa sigurnošću koja je bila uloga Milke Planinc, Mika Tripala ili Brune Vuletića u navedenim operacijama, ali i zločinima koji su potom počinjeni. Do sadaje poznato da su navedeni tokom operacija o kojima smo pisali bili na – navedenom području…

Novu dimenziju za istraživanje odgovornosti nekih od partizanskih zapovjednika, koji su potom postali visoki jugoslavenski državni dužnosnici nakon rata, otvaraju lokacije na kojima su pronađene masovne grobnice. Među njima i posmrtni ostaci pobijenih hercegovačkih franjevaca. Naime, utvrđeno je kako su pojedini franjevci, zajedno s civilima, nakon pada Širokog Brijega i Mostara, odvedeni prema Dalmaciji. Egzekucije su potom izvršene na skrovitim mjestima do kojih osobe koje ne poznaju teren, jako teško mogu doći.

Nedavno otkrivena lokacija posljednjeg počivališta trojice hercegovačkih franjevaca potvrđuje već iznesenu tezu kako su franjevce do mratovske jame kod Oklaja vodili ljudi koji su jako dobro poznavali to područje. Dakle, franjevce je na egzekuciju vodio netko tko je jako dobro poznavao područje Promine, ali i netko tko je imao autoritet na navedenom području i ono najvažnije – netko tko je imao dovoljno političke i vojne snage da zapovijedi likvidaciju skupine franjevaca.

Cijelo vrijeme dok sam pripremo tekst, čitao literaturu i kontaktirao izvore, pojavljuje se jedno ime čiju bi ulogu u navedenim događajima želio raščistiti iz više razloga. Prema dostupnim podacima i izjavama sugovornika upućenih u ovu temu, osoba koja je jako dobro poznavala Prominu, pa i Mratovo i mratovsku jamu, a koja je imala dovoljno političke snage za ovakvu akciju, bio je ni više ni manje nego – Miko Tripalo…!

U jami Golubinka kraj Mratova pronađena još trojica hercegovačkih franjevaca

Jedan od prvaka Hrvatskog proljeća svoju karijeru je počeo kao tajnik Okružnog komiteta SKOJ-a Knin i kao član Okružnog komiteta KPH Knin. U srpnju 1944., Tripalo je izabran u jedinstveni naroodnooslobodilački front za okrug Knin. Tripala za Prominu vežu i pregovori sa četnicima. Malo je poznato kako je upravo Tripalo, tijekom jeseni 1944., četnike s Promine uveo u partizanske jedinice. Upravo koncem 1944. i početkom 1945., bilježimo niz zborova i događaja na području Promine na kojima je nastupao Miko Tripalo.

Svjedočenje fra Miljenka Stojića

Povjesničar Zdravko Dizdar, koji vuče korijene s područja Promine, tvrdi kako je Tripalo na području Promine djelovao tri godine i kako nema čuke koju nije poznavao. Sada je najvažnije pitanje – je li Tripalo znao za mratovsku jamu? Prema povijesnim izvorima, nakon okončavanja Kninske operacije – od 7. studenog 1944. do 9. prosinca 1944. – više stotina zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika pobijeno je upravo na navedenoj jami. Pokolj ovih razmjera nije se mogao dogoditi bez znanja čovjeka koji je, kako tvrde izvori, poznavao svaku čuku na području Promine…

Kako su hercegovački franjevci na navedenoj jami pobijeni dva mjeseca nakon što je na istom mjestu izvršen pokolj nad njemačkim i hrvatskim vojnicima, možemo sa sigurnošću tvrditi kako je lokacija jame bila poznata i tadašnjem visokom partijskom dužnosniku iz tog kraja – Miku Tripalu. No, je li Tripalo sudjelovao, posredno ili neposredno, u samoj likvidaciji hercegovačkih franjevačkih mučenika? Pitanje smo postavili čovjeku koji je najupućeniji u ovu problematiku, čovjeku koji slijedi i najsitniji trag kako bi došao do istine vezane za pobijene hercegovačke franjevce. Evo što nam je fra Miljenko Stojić izjavio o mogućoj ulozi Mika Tripala u stradanju ove skupine hercegovačkih franjevaca:

„Želio bih najprije istaći da Vicepostulatura ne traži krvnike pobijenih hercegovačkih franjevaca, nego traži same žrtve. Tako je i u ovom slučaju. Međutim, uvijek se u takvim slučajevima neizostavno dođe i do povijesnog konteksta u kojemu se to dogodilo, tko je to napravio… Do sada, istina, neka prikupljena svjedočenja spominju Mika Tripala kao onoga tko je itekako sudjelovao u tim nesretnim događajima na jami Golubinka kraj Mratova, ali na povjesničarima je slijediti i taj i druge tragove da bi se na kraju otkrila prava istina…“

Kao što smo već utvrdili, nakon pada Širokog Brijega skupina zarobljenih franjevaca odvedena je prema Vrgorcu. U Kozici je dio zarobljenika upućen prema Makarskoj, a dio nastavio put dalje prema Zagvozdu. Danas s vrlo velikom sigurnošću možemo tvrditi kako je dio zarobljenika ubijen nad jednom jamom iznad Kozice, na Stazi prema Makarskoj. Drugi su stradali u Zagvozdu, a posljednja skupina, čijom se sudbinom bavimo u ovom tekstu, umorena je na mratovskoj jami kod Oklaja. Iako su partizani likvidacije izvršili već u sumrak, iako su izabrali skrovito i teško pristupačno mjesto, pa čak i betonirali okno jame – tragovi su, ipak, ostali.

Naime, sam čin likvidacije promatrale su dvije skrivene i preplašene pastirice koje su se skrile pod smreku preplašene zvukom partizanskih kamiona. One su pokupile i stvari koje su franjevci odbacivali uz put dok su ih vodili prema gubilištu – pasiće, kape i papiriće s imenima. Upravo zahvaljujući papirićima s imenima koje su franjevci odbacili, kako bi ostao neki trag o njihovu posljednjem počivalištu, danas sa sigurnošću znamo kako su nad mratovskom jamom pogubljeni dr. fra Radoslav Vukušić i dr. fra Fabijan Paponja.

Nažalost, od trećeg papirića ostala su samo slova fra ….. ić, tako da ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet trećeg likvidiranog franjevca, kao ni dviju časnih sestara, koje su prema izjavama svjedoka, također dovedene na jamu zajedno s franjevcima. Pastirice su predmete koje su odbacili franjevci odnijele na Visovac, gdje se godinama, u strogoj tajnosti, služila misa za pobijene franjevce i redovnice.

I ustaše i partizani ‘koristili’ mratovsku jamu!

Prema dostupnim informacijama i izvorima, mratovsku jamu Golubinku prvi su počeli, kao gubilište, koristiti ustaše, koji su u lipnju 1941. nad njom pogubili 43 Srbina iz Knina. Stradali su bili istaknuti politički predstavnici srbijanskih stranaka iz vremena Kraljevine Jugoslavije, te pripadnici četničkog pokreta. Iako je poimenično utvrđen točan broj Srba koje su ustaše ubili, to nije smetalo velikosrpskoj propagandi, koja je godinama tvrdila kako je nad Golubinkom pogubljeno čak 1500 Srba iz Knina i okolice. Licitacija s brojem pobijenih Srba nad Golubinkom posebno je bila aktivna pred Domovinski rat.

Godinama su nad Golubinkom organizirane komemoracije „nedužnim srpskim žrtvama“. Istodobno, nitko nikada niti jednom riječi nije spomenuo činjenicu kako je u tu istu Golubinku, koncem 1944., pobijeno i ubačeno više stotina hrvatskih i njemačkih vojnika koji su tamo dovedeni nakon pada Knina. Također, do današnjeg dana nitko niti jednom riječju, barem službeno, nije spomenuo hercegovačke franjevačke mučenike koji su svoj ovozemaljski put završili nad mračnim dubinama Golubinke…

Željko Primorac / 7Dnevno

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari