Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo šestorice – subverzija s ciljem rušenja demokratski izabrane vlasti

Objavljeno

na

Vrijeme je i za zadnji u setu tekstova o subverzivnim i antihrvatskim rabotama koje su usred rata provodili pronosirani antihrvati, a od kojih jedan, Ivo Banac, bivši Račanov ministar, kućni prijatelj kojekakvih mahmuljina i mahmutčehajića, ex-supredsjednik Sorosevog “Otvorenog društva Hrvatska” i ex-predsjednik HHO-a u vrijeme brojanja srpskih civilnih žrtava Oluje koje su u koordinaciji sa Savom Štrbcem i pod financiranjem samog Sorosa, umnažane s ciljem prikazivanja operacije Oluje i hrvatskog državnog i vojnog vrha kao zločinačkih.

Takozvano “pismo šestorice” koje su potpisali Ivo Banac, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec i Krsto Cviić ogledan je primjer antihrvatskog djelovanja zamotanog u krinku “opravdanog demokratskog zahtjeva za ostavkom kakav postoji u svim demokracijama”. Sam čin traženja ostavke sam po sebi nije kriminalan, ali kad ga se stavi u vremenski kontekst i kad se pomno analizira namjera, ono ne može biti okvalificirano nikako drugačije nego kao čin teške veleizdaje. Treba reći da je Krsto Cviić kasnije priznao da je bio izmanipliran, a također i Ozren Žunec je temeljitoi revidirao svoje stavove kad je vidio kud to sve vodi, tako da možemo slobodno reći da je ovo zapravo pismo četvorice, 4 jahača apokalipse – Banca, Gotovca, Goldsteina i Pusićke, a u službi pokušaja puča u HDZ-u i državi kojeg su predvodili Josip Manolić i Stjepan Mesić uz pomoć likova kao što su Josip Boljkovac, Tomislav Pavao Duka, Slavko Degoricija, Tomislav Karamarko i slični. Sve ovo ne bi bio problem da se danas, upravo iz tih redova, ne želi nametnuti neka nova, deklarativno “suverenistička” a stvarno detuđmanizatorska desnica koja širi laži o Domovinskom ratu kombinacijom inverzija, spinova i indirektnih napada.

Pismo šestorice

Poštovani gospodine predsjedniče,

Obraćamo vam se, zabrinuti zbog porazne bilance hrvatske politike, osobito u posljednoj godini. Očekivanja i nade, što ih je Hrvatska osnovano gajila još prije godinu dana, izgubljene su ili odgođene do neizvjesnosti. Hrvatskoj i njenoj politici više se ne vjeruje. To nas je gotovo na sve strane dovelo u slijepe ulice, do rubova nacionalne tragedije i katastrofe. Sve je to posljednih mjeseci često pretresano s raznih aspekata u novinskim komentarima, intervjuima i drugim javnim istupima u zemlji i inozemstvu, pa evo sada i nekoliko tekstova u ovome broju Erasmusa.

Ukratko ćemo rezimirati najbitnije:

Odgovor: Nije li slatko s ove vremenske distance čitati sve ovo? Netko bi tad možda rekao da su likovi poput Goldsteina, Banca, Pusićke ili Gotovca zabrinuti za Hrvatsku, ali s današnje distance takve laži ne bi progutala ni mala djeca. Danas je jasno da je riječ o najsramnijem antihrvatskom kružoku koji je ovo pismo uputio s ciljem da Hrvatsku baci na koljena. Datum kad je ovo pismo-pamflet poslano javnosti je 20. rujna 1993. To je dakle neposredno nakon operacije Medački džep kad međunarodna zajednica vrši ogroman pritisak na Hrvatsku, to je 4 dana nakon srpsko-muslimanskog sporazuma Izetbegović-Krajišnik koji je intenzivirao zajedničke napore Srba i Muslimana u agresiji na Hrvate u dolini Neretve, pogotovo na području Mostara gdje je samo produbljena suradnja ugovorena još ljeta 1993. godine između Safeta Oručevića i Ratka Mladića. I ono najbitnije, ovo pismo je lansirano s ciljem da se uzdrma politička pozicija doktora Franje Tuđmana pred drugi opći sabor HDZ-a koji se imao održati 15. listopada 1993.

Šestorica: 1. Dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i su-omogućili tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturalne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske. Time Hrvatska postaje strateški teško ranjiva, s dugotrajnim napetostima u bosanskom susjedstvu i opasnostima od novih stradavanja i patnji na najdužoj mogućoj granici sa Srbijom i krajinama pod njenim utjecajem, sve do samoga srca Hrvatske.

Odgovor: Ovo je stara teza koja je dovela s jedne strane do haških presuda Hrvatima iz BiH a s druge strane abolirala muslimanski genocid nad Hrvatima u BiH. Tuđman se zalagao za (kon)federalni ustroj BiH, jer je to zapravo jedini način na koji BiH može opstati. Drugi model je unitarna BiH. Treći model ne postoji (ovo što sad imamo je neki baštard-križanac ta dva modela koji jedva funkcionira zahvaljujući patronatu međunarodne zajednice. A svima, ali baš svima je jasno da, kad bi međunarodna zajednica digla ruke i pustila narode i građane BiH da sami rješe problem, da ta ista BiH ne bi opstala ni 5 minuta jer Srbi bi se odmah izdvojili a Muslimani bi po drugi put napali Hrvate). Naravno da unitarni model ne može proći, jer je takav model pokušao Milošević s jugoslavijom i svi znamo kako je to završilo. Unitarni model nije moguć u jednoj Švicarskoj ili Belgiji, pa kako bi tek bio moguć u BiH? Ovo a priori napadanje na bilo kakav prijedlog (kon)federalnog ustroja BiH nije ništa drugo nego lobiranje za Muslimane, koji su najbrojniji narod. To je isto kao da su tražili da se u jugoslaviji ukinu republike i stvori unitarna država. Naravno da bi takva država išla u prilog najbrojnijem narodu, što su bili Srbi. Zato Milošević i je najprije pokušao s unitarnom jugoslavijom, a kad nije išlo prebacio se na plan B odnosno Veliku Srbiju.
Ovih 6 diletanata i zlonamjernika kažu da bi BiH „po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske“. Za one koji se hrane deluzijama, BiH je jedna cjelina. Za one koji žive u realnosti i koji imaju osjećaj odgovornosti, BiH je država triju naroda, a dva od ta tri naroda, Srbi i Muslimani, potpisali su 2. kolovoza 1991. godine „Historijski sporazum“ koji je Srbima omogućeno da nesmetano preko BiH napadaju Hrvatsku čitavu jesen i ranu zimu 1991. godine. Osim toga, činjenica je da je prva osoba koja je predložila podjelu BiH bio upravo Alija Izetbegović, koji je takav prijedlog još u svibnju 1991. godine iznio Radovanu Karadžiću, a ovaj o tome odmah izvjestio Slobodana Miloševića.

https://www.youtube.com/watch?v=obxq7EMhbYo

Isto tako, činjenica je da se u tadašnjem jugoslavenskom medijskom prostoru podjela BiH prvi put spominje nakon sastanka Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu, kad je načelno spominjana kantonizacija BiH. Isto tako, činjenica je da je između tri strane postignut dogovor, uz posredstvo međunarodne zajednice o „Načelima za ustavno ustrojstvo BiH“ poznatije kao Cutillerov plan, kojeg su 18. ožujka 1992. potpisali u Sarajevu Izetbegović, Boban i Karadžić. U točki 1. tog plana stoji da se konstitutivne jedinice u BiH imaju temeljiti na etničkim načelima. Potpis tog sporazuma bio je, uz referendum, jedan od dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH. Međutim, šestoricu klaunova (zapravo četvoricu jer su Cviić i Žunec kasnije povukli svoje riječi priznavši da su bili izmanipulirani) nisu zanimale činjenice. Njih je zanimalo da u savezu s Mesićem i Manolićem sruše Tuđmana i dočepaju se vlasti. Ostalo su priče za malu djecu.

Šestorica: 2. Zbog vašeg patronata nad sadašnjim vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO, Hrvatska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom; neke od najvažnijih institucija međunarodne zajednice odbijaju nas prihvatiti i uskraćuju nam gotovo svaku pomoć; postali smo taoci uskogrudne politike trenutne hercegovačke oligarhije koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvatske komponente multikulturalnog identiteta Bosne.

Odgovor: Akademik Ivan Aralica tvrdi da je idejni vođa pisanja ovog pamfleta Ivo Banac po narudžbi Josipa Manolića. https://kamenjar.com/hrvatskoj-treba-lustracija-detudmanizacije-i-to-jedina-lustracija-koja-je-hrvatskoj-ne-samo-potrebna-nego-i-nuzna/

Iz količine bolesne mržnje koja se u drugoj točki ovog pamfleta cijedi prema Hercegovcima možemo zaključiti da je akademik Aralica govorio istinu. Jer, Manolić i Banac nikad nisu mogli sakriti svoju bolesnu mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima. Teza da nas „Hercegovci uvlače u rat s Muslimanima“ je lažljiva i produkt je njihove bolesne mržnje prema Hercegovcima, a ne prema stvarnim činjenicama. Jer, prema stvarnim činjenicama, uzrok muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH je realizacija muslilmanskog strateškog ofenzivnog vojnog plana opisanog u ovom članku: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

Ovu tezu o „ostavljanju na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH ste već vidjeli. https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac/
https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

Ivo Banac

Dakle, opet zaudara po Bancu. Pogledajmo sad koje su stvarne činjenice a iz čega će se vidjeti koliko je bolesna mržnja tog Banaca, ali i tog Vlade Gotovca bila prema Tuđmanu (za Pusićku i Goldsteina znamo da su sami od sebe antihrvatski orijentirani pa se njihovo ponašanje podrazumjeva, iako ne i količina zlobe i zloće koja prelazi sve granice dobrog ukusa). Dakle, u trenutku pisanja ovog pamfleta Srbi drže dvije trećine BiH koje su temeljito etnički očistili. Dakle, tamo nema Hrvata, jer ih je protjerano oko 140 tisuća. Istodobno, s područja koje vojno kontrolira muslimanska vojska prognano je preko 150 tisuća Hrvata. Gdje su dakle te famozne Bančeve dvije trećine? Druga stvar, zašto je hrvatska konstitutivna jedinica po Owen-Stoltenberg planu čija mapa je predstavljena 20. kolovoza 1993. godine dobila manje teritorija u odnosu na Vance-Owen pan iz siječnja iste godine? Što se u međuvremenu promjenilo? Promjenilo se to da su Muslimani od Hrvata etnički očistili područja općina Bugojno, Fojnica, Travnik, Jablanica i Konjic koje su onda izdvojene iz hrvatske konstitutivne jedinice. Drugim rječima, međunarodna zajednica je priznala i svojim prijedlogom Owen-Stoltenberg amenovala etničko čišćenje koje su Muslimani proveli nad Hrvatima. I onda, Hrvati, sigurno najmiroljubiviji narod na svijetu u povijesti čovječanstva kaže „o.k. što je bilo bilo je, ovo nije u redu ali ćemo i ovo potpisati samo da ne bude rat, da bude mir, da ljudi više ne ginu“. A onda ih Banac, Gotovac, Pusićka, Goldstein, Cviić i Žunec optuže da ostavljaju na cjedilu 2/3 Hrvata u BiH, dakle praktički za izdaju. A pritom ne odgovaraju kako to nas Hercegovci uvlače u rat s Muslimanima, i jesu li Hercegovci etnički očistili od Hrvata Travnik, Bugojno, Fojnicu itd? Shvaćate li u koju nemoguću situaciju ova kamarila veleizdajnika stavlja doktora Tuđmana, hrvatsko vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne u tom trenutku? Što god napraviš ili si agresor, ili si izdajnik, ili si i jedno i drugo. A sve što ti u tom trenutku želiš je da te Muslimani prestanu napadati, da se okrenete borbi protiv zajedničkog agresora i da se Hrvatima osigura jednakopravnost s ostala dva naroda u BiH. A ovdje su vam razlozi zašto to nije bilo moguće tada, a danas je još gore. Nije to kriv Tuđman nego takvi kao Banac, Gotovac, Goldstein, Pusić, Mesić, Manolić i slični.

U ovoj točki postoji još jedna zanimljivost: Oni Muslimane zovu Muslimani a ne „bošnjaci“. Dakle, 20. rujna 1993. tzv. „bošnjaci“ ne postoje. Uostalom, u točki 5. spomenutog sporazuma Izetbegović-Krajišnik potpisanog 4 dana prije ovog pamfleta stoji da „u slućaju raspada BiH sva prava Republike BiH prelaze na muslimansku republiku“, dakle ne na „bošnjačku“ nego na muslimansku. Uzgred budi rečeno, sporazum Izetbegović-Krajišnik, dakle sporazum između Srba i Muslimana u kojem nema Tuđmana, nema Hrvata, nema Hercegovaca, je jedini dokument u vrijeme cijelog rata na području Hrvatske i BiH u kojem se izrijekom spominje mogućnost raspada BiH. Ali, to ovim jalnušima nije smetnja da i dalje za podjelu i mogućnost raspada BiH optužuju Tuđmana, Hercegovce itd.

Šestorica: 3. Vaša koncepcija da se traumatski problem otrgnutih područja Hrvatske razriješi taktikom povremenih mirovnih ponuda kombiniranih sa stalnim ratobornim prijetnjama i poigravanjem na rubu rata – uzastopno doživljava neuspjeh: nema smirivanja, hrvatski građani ponovo stradavaju, ljudi ginu i sve su udaljeniji izgledi da će državni teritorij biti integriran i da će se prognanici vratiti svojim domovima. To je nepodnošljiv teret za gospodarstvo, koje trpi i nazaduje, a narod tone u bijedu.
Odgovor: Opet, gledano s ove strane vremena, vidi se svo „vizionarstvo“ ovakvih tvrdnji. O ovom sam već pisao kad sam odgovarao na Bančev članak „Hrvatstvo“ pa se nema potrebe ponavljati. Ipak, budući da se ovdje radi o vremenskom kontekstu koji se odnosi na medački džep, evo jednog linka za bolje upoznavanje s širim kontekstom te priče https://www.facebook.com/notes/predrag-nebihi/meda%C4%8Dki-d%C5%BEep/1953326374726937/

Šestorica: 4. Korijeni navedenih nevolja barem djelomično leže u Vašim upornim pokušajima da probleme Bosne i Srba u Hrvatskoj rješavate u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, usprkos uzastopnom iskustvu da je baš on najperfidniji i nazloćudniji partner, s kojim se ništa dobra ne može rješiti.

Odgovor: Rješenje navedenih problema tražilo se u okviru MKBJ (Međunarodna konferencija o bivšoj jugoslaviji) kojoj su supredsjedali predstavnik UN-a i predstavnik EZ-a. Oni su priznavali Miloševića za legitimnog predstavnika Srba, i to je cijela priča. Tuđman se mogao samo joguniti, a i ovako njemu i Hrvatskoj međunarodna zajednica nije bila sklona, pa bi eventualni bojkot međunarodne konferencije imaju za Hrvatsku veće posljedice od nazočnosti na istoj. A Hrvati ne mogu Srbima birati političke predstavnike, kao ni Srbi Hrvatima. Najgore od svega je, opet gledano s današnjeg stajališta, što su ovakvi pamfleti i ovakve rabote dovele Hrvate u BiH u situaciju da im Muslimani biraju političke predstavnike, i to je, uz haške presude, rezultat ovakvih pamfleta i rabota u svezi s njima, među kojima se posebno ističe pokušaj puča u režiji Mesića i Manolića. Na taj način, ovakvim zaplotnjačkim rovarenjem, došlo se do situacije da su ne 2/3, nego 3/3 Hrvata u BiH ostavljeni na cjedilu. A taj Banac, kolovođa ove pisanije nema obraza u tolikoj mjeri da se danas nuđa kao intelektualni lider hrvatske desnice.

Šestorica: 5. Vašim autoritarnim stilom upravljanja i netrpeljivošću prema drukčijem mišljenju unazađena je hrvatska demokracija u njenim začecima, oskaćene su kompetencije Sabora i vlade, ograničena sloboda medija, degradirana institucija opozicije i višestranačkog sistema.
Odgovor: Ponovo, ovo sam već odgovorio Bancu pa koga zanima nek pročita na dva gornja linka. Ukratko, ovo su klasična detuđmanizatorska naklapanja i laži frustriranih likova kojima je Tuđman kriv zato jer ih je satrao na sve do jednim demokratskim, pluralnim, višestranačkim izborima na kojima se s njima natjecao.

Šestorica: 6. U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mjenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju buduće države.

Odgovor: Opet princip čekića i nakovnja. Da je Tuđman ugušio stranku prava koja je isticala fašističke simbole prozivali bi ga gušenje demokracije. Ovako ga prozivaju za toleriranje fašističkih simbola. Dakle, potpuno je svejedno što bi Tuđman napravio ili ne bi napravio, on bi po njima svejedno bio kriv. Osim toga, 20 godina nakon pisanja ovog pamfleta Vesna Pusić bit će ministricom vanjskih poslova RH, a Hrvatsku će se i dalje optuživati za toleranciju fašističkih simbola. Dakle, debelo nakon Tuđmanove smrti. Osim toga, Tuđman je svoj antifašizam pokazao onda kad se trebao pokazati, kad je fašizam bio prijetnja, i on to sigurno nije imao što dokazivati takvim besprizornim likovima poput ove šestorice klaunova.

Šestorica: 7. Pod pokroviteljstvom stranke kojoj ste na čelu vrši se jednostranačka politizacija vojske, policije i gospodarstva, uz toleranciju bezočnog bogaćenja privilegirane oligarhije. Umjesto oslobađanja putem privatizacije i tržišta, privreda se guši podržavljenjima i faktičnom ekspropriacijom od strane vladajuće stranke.

Odgovor: Ovo o jednostranačkoj politizaciji vojske, kao čovjek koji je tad bio u HV-u, mogu iz prve ruke reći da je bezočna laž. Isto je i s ostalim resorima. Druga stvar je što stranka koja je osvojila vlast na izborima i dobila u ruke odgovornost za vođenje države ima pravo na čelo pojedinih resora staviti svoje ljude koji će voditi politiku i program na kojima su dobiveni izbori. To je demokratska praksa u svim demokratskim zemljama, tu nema ničeg čudnog a pogotovo ne nedemokratskog. Valjda je trebao Vesnu Pusić staviti na čelo vojske, Banca na čelo policije, Goldsteina za ministra gospodarstva a Gotovcu predati svoju funkciju Predsjednika RH. Ma i tad bi ti jalnuški diletanti našli povoda da mu nešto kenjaju i prigovaraju. Zanimiljivo, u ovom ulomku Tuđmanu zamjeraju što ne provodi privatizaciju. Načelno su u pravu, sa stajališta liberalnog kapitalizma nema sumnje da je bolje da su sredstva za proizvodnju u privatnim nego u društevnim rukama. Međutim, je li vrhunac ratnih zbivanja pravi trenutak za jedan takav proces?

Šestorica: 8. Trijumfalizam i optimizam bez pokrića, kojima odišu Vaši govori i drugi javni istupi, izazivaju sve više sumnji da, ili više ne vidite stvarno stanje oko sebe, ili zavaravate i sebe i javnost.
Odgovor: Ovdje se uopće nema što pisati. Ovu imbecilnu tvrdnju rješit ću jednim jedinim linkom: https://www.youtube.com/watch?v=f8QIzKbY1E8

Šestorica: U takvim okolnostima nužno je mjenjati politiku i ljude koje je vode. Samo nova politika i novi ljudi mogu Hrvatskoj povratiti izgubljeni kredibilitet i u svijetu i kod kuće. Nedvojbeno jasnom mirotvornom politikom, uz dosljedno poštivanje prava nacionalnih manjina ne samo deklarativno nego i u praksi, novo hrvatsko vodstvo može početi postepeno vraćati povjerenje i u otrgnutim krajevima s većinskim srpskim stanovništvom. Hrvatska država mora uspostaviti kontakt i dati podršku onom djelu srpskog stanovništva u tim krajevima koji se nije uključio u zločinački rat protiv Hrvatske. Time će zacrtati put ka strpljivom razrješenju najmučnijeg problema hrvatske države – bez novog velikog rata ili malih ratovanja.

Odgovor: Bla bla, kenj kenj, deluzije u vidu nekakvih Srba koji se nisu uključili u rat protiv Hrvatske, (teza koja je pala u predmetu Gotovina u Haagu gdje je dokazano da su Srbi u Hrvatskoj rabili doktrinu „naoružanog naroda“). Ovdje zapravo politički polemičar nema što odgovarati, ovo je za jedan ojačani psihijatrijski tim dobra zadaća, da analizira ove pisanije i postavi dijagnozu pisaca ovog pamfleta. Ja ovako laički mogu reći da vidim simptome paranoidne šizofrenije praćene teškim deluzivnim epizodama, a sve začinjeno ogromnim količinima jala, zavisti, zlobe, ljubomore i (auto)destruktivnosti.

Šestorica: Veliko je umijeće državnika i drugih javnih djelatnika znati se povući u pravo vrijeme na prikladan i dostojan način. Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje. Na tom je putu potrebno formiranje jake vlade s nedvojbeno suverenom demokratskom i miroljubivom orijentacijom i velikim punomoćima da takvu politiku samostalno provodi. Preduvjet je da se kompetencije predsjednika držae svedu na analogne onima kakve imaju šefovi država u Austriji, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama razvijene parlamentarne demokracije. Time počinje stvarni proces demokratizacije i ozdravljanja države Hrvatske, bude se nade i otvaraju perspektive za budućnost i smireno se u normalnom roku mogu pripremati novi izbori i nužne ustavne promjene.

Odgovor: Kažu „Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje“. A ja kažem: da bi se mislilo, prvo bi se trebalo imati čime misliti. Da je to bilo po njihovom mišljenju, ovu scenu https://www.youtube.com/watch?v=f8QIzKbY1E8 mi nikad ne bi gledali. Sreća pa je hrvatski narod na slobodnim demokratskim izborima takvima pokazivao palac dolje a Tuđmanu palac gore. A kad su ovi i ovakvi konačno dočekali Tuđmanovu smrt i kad su uz silnu radost došli na vlast, hrvatski narod je tek tad mogao vidjeti što je to pljačka, izdaja, veleizdaja, pljačkaška privatizacija, prodaja obiteljskog srebra u bescjenje (primjerice 25% INA-e za 505 milijuna dolara) dilanje dokumenata s oznakom državne tajne, optuživanje vlastitog naroda koji se branio od agresije i zločina za agresiju i zločine, izvrtanje istine, vladavinu laži, obmana, diletantizma, nekompetencije itd Ivo Banac, kolovođa ove pisanije po narudžbi Josipa Manolića traži da se „ kompetencije predsjednika držae svedu na analogne onima kakve imaju šefovi država u Austriji, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama razvijene parlamentarne demokracije“. Valjda Sjedinjene Američke Države iz kojih Banac, sa sigurne udaljenosti piše ovaj pamflet nisu dovoljno demokratske. Valjda Francuska nije dovoljno demokratska. Zašto bi se trebali ugledati na zemlje poput Italije i Njemačke s jakom fašističkom tradicijom a ne na Ameriku i Francusku s jakom antifašističkom i demokratskom tradicijom koji su imale i još uvijek imaju čisti predsjednički sustav? Naravno da ova gomila jalnuških diletanata, stoke sitnog zuba, bjednih cincarskih izdajica nije u stanju odgovoriti na ovo jednostavno pitanje.

Uostalom, zato je hrvatski narod i birao Tuđmana a ne njih. Na izborima, i to demokratskim, višestranačkim, pluralističkim, koji to za njih nisu bili jedino iz razloga što narod njih nije birao. A takav način rezoniranja bazdi po totalitarnom mentalnom sklopu do neba…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Popis stratišta, grobišta, zatvora i logora u Samoboru i okolici u svibnju 1945. Godine

Objavljeno

na

Objavio

Samobor je grad s najviše zatočenih u sabirne logore nakon Zagreba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

STRATIŠTA I GROBIŠTA U SAMOBORU I OKOLICI:

1. Stražnički put
– Strijeljani civili i vojnici. Prema iskazima svjedoka tu je ubijeno i pokopano oko 30 ljudi
– U smjeru Vrhovčaka. Malo podalje od drugog zavoja, s desne strane svjedoci pokazuju jamu dimenzija 3×4 metra gdje je prvo stratište i grobište civila i domobrana.
– Kad se dođe do zaravni zvanoj Brezina na stazi. Tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ nalaze se četiri grobišta. Dva su dimenzija 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom 40 cm.
– Žrtve su pokapali građani Samobora pod prisilom, vatrogasci i za vrijeme „radnih akcija“ kad su se prikrivala grobišta
– Mile Perković
– Petar (Milin sin) Perković
– Katica Perković (Milina kći) 12 godina svjedokinja slučajno preživjela – udana Beršić

2. Jelenščak
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Prema kazivanju očevidaca, određen broj zatočenika, najmanje dva kamiona dovedeni su i ubijeni na stratištu u Jelenščaku i Filipčevoj šumi.
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor
– Mjesto je udolina s tri strane omeđena strmim padinama
– Dovedeni logoraši su sami sebi morali kopati rake
– Nakon toga su ih mučili, tukli maljem i zatim strijeljali
– U ulici Tatjane Marinić u dvorištu jedne kuće ubijeno i pokopano je 9 njemačkih vojnika, u voćnjaku Marijana Šoštarića pokopan je jedan njemački vojnik. U okućnici Vida Vrbančića u Svetoj Heleni zakopan je Filip Grdović iz Golog Vrha. Na gradilištu Miroslava Penića pokopan je Zvonimir Ivezić iz Vukovara član Ustaške vojnice. Ubijen je i jedan domobranski vodnik iz Osijeka, jedna žena tabornica iz Dugog Sela.

3. Kod Lavice uz Gradnu
– Uzvodno uz Gradnu pod strmom stijenom sačuvana su dva bunkera iz 2. Svjetskog rata. Malo podalje uzvodno na putu za Vugrinščak bilo je stratište domobrana u svibnju 1945. Broj strijeljanih nije znan ali su komunističke vlasti na tom mjestu posadili borove da sakriju grobište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu u samoborskom parku

4. Stari grad, brdo Tepec i Anindol
– Danas su od Starog grada ostale su samo zidine a od kapelice u sredini samo temelji
– Od kapele sv. Ane do vrha Tepeca, kapelice sv. Jurja, vodi slabo održavani put i staza sa 12 postaja križnog puta
– Na prostoru između parkirališta„Rukljačeve gostionice“ i „tancplaca“ s obje strane su pokopani nevini svećenici (moguće vlč. Maretić iz Stare Gradiške i vlč. A. Đurić)
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna
– Zarobljenici iz logora na Vugrinščaku (jedan od njih je Milan Sertić iz Udbine) bježali prema Starom Gradu ali su ih kod kapele sv. Jurja dočekali i poubijeli. Zločinski su ih prekrili lišćem i kamenjem kod sjeverne kule Starog Grada. Predpostavlja se da su poslije pokopani u tzv. „radnim akcijama“.
– Stari Grad je 1945. imao na jednoj kuli kameni i betonski krov. U svim prostorima Starog grada partizani su držali zarobljenike. Danonoćno se čula rafalna paljba. Stari Grad su minirali i tako se taj dio svoda i zidova srušio i pokopao zarobljenike
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu koji su morali prikriti tragove zločina

5. Ulica Milana Reisera i Preradovićeva ulica, Filipčev sjenik i Šoštarićev štagalj
– Najveće stratište u gradu
– Prostor današnjih srednjih škola
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prostor između Betonske ceste i Samoborčekove pruge
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Tu je ubijeno i zakopano 170 domobrana iz kuće i dvorišta obitelji Čudić u Gajevoj 50
– Partizani su išli od kuće do kuće s nalogom da stanovnici moraju ići zakopavati mrtve
– Mrtvace vezane žicom zakopavali su dva po dva, puna dva dana. U svaki odjeljak rova stalo je oko 10 ljudi
– 20.5.1945. 15 zarobljenika iz zgrade poglavarstva posalno je lopatama zakopavati ubijene u Reiserovoj ulici i na ostalim lokacijama
– Kanal u kojima su ubijeni zakopavani dugačak cca. 60 metara
– Prema izjavi svjedoka bilo je oko 500 ubijenih
– 6-7 ekipa su razvažali mrtve. Kolima su ih Betonskom cestom prevozili do jednog bunkera iza današnjeg Ildaksa gdje su pokopali 25 mrtvih
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu oko Reiserova dobra

6. Žumberačko naselje
– Prostor od Perkovčeve ulice do Samoborke
– Najveće gubilište u gradu
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prilikom gradnje vojarne Taborec 1962. u Žumberačkoj građene stambene zgrade časnike, dočasnike , činovnike i političare (mahom Srbijanci, Srbi i Crnogorci)
– Pod temeljima zgrade Žumberačke 12 je gomila ljudskih kostiju
– Na izvođenju radova za kanalizacije za 10 i 12 Žumberačke nailazilo se na ljudske kosti
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

7. Filmsko Naselje
– Od križanja ispred škole Bogumila Tonija izgrađen za vrijeme rata bunker. Od njega do mjesta gdje su sagrađeni pogoni Samoborke vodio je rov. Na sredini rova je izgrađen još jedan bunker. Rov je jedne noći punoj rafala osvanuo zatrpan. Prilikom gradnje Filmskog naselja radnici pri kopanju temelja našli gomile ljudskih kostiju

8. Giznik – „Rupica“
– U Maloj Rakovici 9.5.1945. uhićeno je 5 domaćih 19-godišnjaka domobrana: Juraj Sečen, Josip Vraneković, Josip Biber, Jenko …. i Levak. Uz njih su uhitili i 24-godišnjeg Tomu Franjko i odveli u štab u kuće seljana Kuhara u Maloj Rakovici.
– U rano jutro 10.5.1945. su ih vezane odveli na stratište „Rupica“ na Gizniku u vinograd Drageca Bezjaka na mjestu današnje kuće Franje Kupresa. Ubijeni su rafalom iz pušaka partizana. Pokopali su ih u vinogradu s druge strane puta kod sadašnje kuće Vida Kovačića. Nekoliko dana iza toga roditelji i rodbina su tajno iskopali ubijene i pokopali ih u obiteljske grobnice na samoborskom groblju.

9. Polje iznad hidropatskog kupališta
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

10. Mala Rakovica „Gmajna“ (pašnjak)
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali. Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na Gmajni u Maloj Rakovici.
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

11. Mala Rakovica „Lanišče“

12. Velika Rakovica „Vrtlišče“
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali.
– Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na gmajni u Maloj Rakovici.

13. Rudarska draga kod kapele sv. Nikole
– 20.5.1945. strijelja jedan časnik stotinjak metara iznad pećine
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

14. Područje Stare ciglane prema Klokočevcu
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor do stratišta „Jelenščak“

15. Samobor – Sajmište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

16. Bregana – područje samačkog hotela

17. Bobovica, Otok Samoborski, obala rijeke Save
– Partizani XVIII. brigade XXV. divizije otkrili skrivene vojnike u selu Bobovica, žicom ih povezali i strijeljali na obali rijeke Save
– Vojnici domobranskog voda 2. voda 2. satnije, jedan od ubijeni, jedan klobučar iz Jaske, drugi vojnici i civili
– domobranski dočasnik iz Ljubuškog Stanko Leko se oslobodio žice s kojom je vezan ali su ga ponovo uhitili i ubili sa skupinom civila u voćnjaku u selu Samoborski Otok

18. Grdanjci – mjesno groblje

SVETA NEDELJA

19. Sveta Nedelja – „Veliki travnik“ i „Pakovica“
– Dovedena jedna grupa iz logora „Mala Rakovica“
– Na lijevoj obali potoka Rakovica kraj drugog mosta na udaljenosti 10-15 metara od potoka na livadi koji domaći zovu „Veliki Travnik- Trebež“ na parceli zvanoj Paka
– Grobnica 35-45 vojnika. Svjedoci pretpostavljaju da su tu ubijeni hrvatski vojnici domobrani i ustaše pretežito iz Slavonije iz okolice Novske, dvojica iz Hrvatskog Zagorja, jedan iz Stenjevca u Zagrebu…. Svi koji su htjeli pobjeći su strijeljani a svi ostali poklani.
– Svjedoci koji su sutradan vidjeli stratište kazuju da je leševa bilo s obje strane potoka
– Jedan koji je rodom iz Virovitice je uspio pobjeći a stariji ljudi kažu da se uspio spasiti i ranjeni Bartol Dutković rodom sa Svetonedeljskog Brega.
– Strijeljanje se dogodilo 10. i 11. svibnja 1945.
– 1950-ih godina čišćen je potok Rakovica i veliki grobni humak je bagerima razgrnut i poravnan a preko njega je izraslo rakitovo grmlje. Prigodom čišćenja Rakovice 1970.-ih buldožerima su izvučene ljudske kosti i dijelovi domobranskih odora pa je zato napravljen mali zavoj potoka kako bi se sačuvala grobnica
– Danijela Jonke, Fučkar zapovjednik domobranske Prosvjetne bojne, Crnić i još dvojica njihovih prijatelja domobrana odvedeni iz doma obitelji Stranić na Gizniku povezane žicom u logor „Voćnjak“ i od tamo tako njih pet povezanih odvedeni do stratišta „Pakovica“ ili šumi „Lipje“
– 11.5.1945. došli su vatrogasci iz Samobora sa svojim zapovjednikom Filipom Račićem, iskopali rake, leševe posuli živim vapnom i prekrili zemljom

20. Sveta Nedelja – šuma „Lipje“
– Šuma je smještena u podnožju Mužinić Brega na desnoj obali potoka Rakovica
– U njoj je mučeno 14 hrvatskih vojnika 20-godišnjaka iz sela Bregi, Stupnik i Obrež.
– Ubijeni su na Križevo u proljeće 1945.
– Tu su ubijeni i pokopani: Josip Ivanec, Juraj Fabijančić, Josip Delić, Alojz Dutković, Stanko Dutković, tri brata koje su zvali „Gabreki“, i još petorica nepoznatih mladića. Neke od mladića su roditelji nekoliko dana nakon strijeljanja potajno iskopali iz jama i pokopali ih u obiteljske grobnice na svetonedeljskom groblju
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

21. Sveta Nedelja – šuma „Padež“
– Tu je ubijen Vinko Čačković domobran iz Svete Nedelje 9.5.1945.

22. Sveta Nedelja – livada „Lug“
– Livada između Samobora i Svete Nedelje
– Tu je ubijen 9.5.1945. mladi svećenik Slavko Ivanec neposredno prije svoje mlade mise

23. Kerestinec – polje „Racko“
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prema Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

24. Kerestinec – polje iza crkve uzvišenja Svetog Križa – žrtve su logoraši iz dvorca Kerestinec
– postoji više grobišta, broj žrtava oko 350
– civili, Hrvati i ostali

25. Kerestinec – kanal pored dvorca Kerestinec
– žrtve su dovožene kamionima te streljane
– broj žrtava nepoznat, vojnici i civili, Hrvati i ostali

26. Kerestinec – Miholićev put 26 a
– strijeljani hrvatski vojnici, uglavnom avijatičari
– broj žrtava 108

27. Kerestinec – padina Stupničkoobreške ulice prema Ježdovcu
– svjedoci kazuju da je u ljeto 1945. Zemlja kipila krvlju koliko je ljudi tamo ubijano
– tamo se zakopavalo jer zemlja ima dosta pjeska pa je lakše bilo zakopavati ubijene

28. Mala Gorica – Šuma Starča
– Ubojstvo saborskog zastupnika za kotar Pakrac Ivana Terihaja koji se iz Pakračke Klise doselio u Rakitje. Partizani su ga uhitili u njegovoj kući i odveli u šumu Starča u Maloj Gorici i tamo ga ubili.

29. Rakov Potok – šuma „Stupnica“
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora
– Pročitati u V. Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, str. 181
– Da prikriju zločine narodne su vlasti dugo vremena branile pristup i područje proglasili „farmom puževa“
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestinec a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– likvidirani hrvatski vojnici
– postoji više grobišta
– oko 650 žrtava

30. Sveti Martin pod Okićem
– 12.9.1946. pred župnim dvorom iz zasjede je lovačkom puškom ubijen župnik Pavao Bedenik u dobi od 32 godine

31. Jazovka u Žumberku
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mara Juratovac, djevojka 17 godina rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– (djevojka 19 godina) Juratovac rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– Juro Juratovac (Crni) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 11.4.1944.
– Petar Juratovac (Šuco) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko Juratovac (Kostur) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Franjo Juratovac (Pajkov) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko (Franje) Delišimunović rodom iz Gornje Vasi – ubijen 1945.
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca

32. Sošice
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i drugih mjesta i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mučene, a neke i žive bacali u vrlo dubok ponor koji se nalazi između sela Gornje i Sopti
– Ubijanja se vršila do polovice lipnja 1945.
– Seljaci su čuli jauke žrtava bačenih živih u jamu

33. Križni putu 1. – Ogulin – grobište Samoboraca
– 21.7.1945. krenula je kolona zarobljenika iz Samobora na „Križni put“. Više od 4000 ljudi svi iz manjih logora u centru, logoraši iz „Kloštra“, logor „Reiserova perivoja“ i iz logora „Mala Rakovica kreće za Ogulin. Kolonu prate patrizani naoružani strojnim puškama.
– Smjer Mirnovečka cesta, Dugava, Galgovo, Klinča Sela, Kupinec, Pisarovina, Pokupsko, logor „Viktorovac“ u Sisku (neke zarobljenike ubijaju i tovare u 20-50 zaprežnih kola i odvoze), logor „Staklana“ u Sisku, novačenje u VIII. Kordunašku udarnu brigadu, Petrinja, Glina, Gvozd, Topusko, motel „Korana“ u Karlovcu, Vojarna bana Jelačića u Karlovcu, Duga Resa, Zvečaj, Generalski Stol prijevoz vlakom, Realna gimnazija u Ogulinu, Petrovo Selo, oko 2 sata u noći strijeljano je više od 100 Samoboraca, njihovo grobište je udaljeno 400 metara od Ogulina na lijevoj strani ceste Ogulin-Josipdol. To je najveće stratište i grobište Samoboraca.

34. Križni put 2.
– Polazak iz logora „Mala Rakovica“ oko 3000 zarobljenika
– Rakovica (prva ubijanja na kraju kolone), sajmište prije Jastrebarskog ( u toj šumi je puno ubijenih zarobljenika), logor „Dubovac“ u Karlovcu (noću kolone kamiona odvoze zarobljenike u Jazovku, šumu Kozjaču iza karlovačkog Starog grada…), Pisarovan, Pokupsko, šuma Kljuka (puno ubijenih-kolona prepolovljena), logor „Viktorovac“ u Sisku, Hrvatska Kostajnica, Dubica, Jasenovac (jasenovački logor je pun, noćima su vršena smaknuća logoraša na stratištama i u rijeci Savi), Novska, Daruvar, Pakrac, Voćin, Papuk, Velika kod Požege logor uz Orljavu, Požega, logor u Našicama, 21. Kolovoza 1945. dolazak na Zeleno Polje u Osijek kad je donesena opća amnestija.

ZATVORI U SAMOBORU:

1. Zgrade u Obrtničkoj ulici
– Zgrada Općinskog suda, zgrada do nje, zgrada nasuprot nje
– Zarobljenici nekoliko dana boravili u jednom skladištu bez sanitarnog čvora nekoliko dana

2. Zatvor u hotelu Lavici
– Jedan od manjih samoborskih logora
– Nalazio se neposrednoj blizini hotela Lavica i kuće Špišić-Orešković
– U logoru je moglo biti oko 150 ljudi: njemačkih vojnika, ustaša i domobrana
– Otvoren je 9.5.1945. a logoraši su odvedeni do 21.5.1945.
– Domobrane iz Lavice su prebacili u logor Voćnjak u Obrtničkoj 2
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

3. Zgrada Poglavarstva Grada
– Zarobljenike su čuvali pripadnici XIII. partizanske žumberačke brigade

4. Bahovčeva zgrada (bivše policijske postaje)
– 20.5.1945. prema izjavi svjedoka ranom zorom su u dvorištu strijeljani zarobljenici

5. Zgrada današnjeg „Stočara“
– Prilikom selekcije u sabirnim logorima odvajaju se mladi i zatvaraju u „Stočaru“
– Proveli nekoliko dana i noći bez uvjeta za nuždu
– U Obrtničkoj na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Noću ljude izdvajaju i odvode na različita samoborska stratišta
– Teže optužene OZNA-ši premještaju preko ceste u kuće br. 2 i 4

6. Zatvor u kupalištu Šmidhen

7. Zatvor u Perkovčevoj – kuća obitelji Vuković
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

8. Kerestinečki dvorac
– u svibnju 1945. godine dvorac je bio zatvor za preko 1000 zarobljenika
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka

SABIRNI LOGORI U SAMOBORU:

1. Logor „Mala Rakovica“
– Osnovan 9.5.1945. a u funkciji do kraja lipnja 1945.
– Na mjestu bivše vojarne Taborec
– 1962. Izgrađena vojna baza JNA za veziste
– Logor se prostirao od vojarne do Kladje čak do lijeve obale Rakovice
– Prostorno najveći sabirni logor u Samoboru
– Mogao je imati oko 2500 zarobljenika: Nijemaca, ustaša i domobrana.
– Neki svjedoci tvrde da su logor čuvali srpski partizani pripadnici partizanske VIII. Kordunaške brigade.
– Iz njega pod stražom odvodili pojedince i grupe u nepoznato
– Jedna grupa odvedena u Svetu Nedelju na stratište „Pakovica“
– Najveća grupa odvedena iz logora krenula 21.5.1945. koja se priključila koloni „Križnog puta“ Samoboraca s Trga kralja Tomislava, Langovom ulicom, Rakovica, Galgovo, Sisak, Petrinja, Glina, Karlovac, Ogulin
– Jedna veća grupa krenula Betonskom cestom preko Svete Nedelje za Podsused. Tu su ih strpali u vagone za stoku i odveli ih u Srbiju na prisilan rad (sječa šume). Vojnik Prelec iz Strmca je uspio ostati živ i vratiti se kući.

2. Logor u Reiserovu dvorcu i perivoju
– Trajao više od mjesec dana od 9.5.1945. na dalje
– Opasan s ulicama Langovom , Samostanskom i Nazorovom. Tijekom rata u njemu boravili njemački vojnici. U dvorištu postoji bunker iz II. svjetskog rata.
– U svibnju 1945. Bio je jedan od najvećih sabirnih logora. Okružen bodljikavom žicom.
– Tu je bilo zatočeno oko 1500 ljudi vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) s konjskom i volovskom zapregom
– Svake se noći čula pucnjava iz logora jer su unutar logora bila strijeljanja. Tijekom 1970. prilikom kopanja temelja nađeni kosturi.

3. Logor „Parku u Mlinskoj“ uz Gradnu
– Trajao više od mjesec dana
– Između Žokaljeva i Bradačeva mlina nalazi se perivoj gdje je danas smješten dječji vrtić
– Oko logora bili iskopani cik-cak rovovi opasani bodljikavom živom
– U logoru bilo smješteno više od 1000 ljudi
– U logoru bilo najviše Samoboraca i Slavonaca
– Noću odvodili ljude na strijeljanje
– Neki su strijeljani i u samom logoru
– Tko je htio piti vodu iz Gradne bio je ubijan
– Logorašima nisu dali ni jesti pa su pojeli svu travu, lišće i koru s drveća
– Večina logoraša odvedena na „Križni put“ a rijetki su se vratili živi kućama
– U ožujku 1947. u perivoju udbaš D. je ubio Ivana Colića oženjenog iz Malog Lipovca

4. Logor „Šmidhen“
– 20.5.1945. odvedeni zarobljenici da zakopavaju poubijane na Reiserovoj ulici

5. Logor „Voćnjak“ kraj Općinskog suda
– U Obrtničkoj ulici
– Zgrada br. 2 je bilo zapovjedništvo mjesta, zgrada br. 4 zatvor
– Iza tih objekata je bio voćnjak prema osnovnoj školi gdje je bio logor
– Na suprotnoj strani ulice na broju 1 je u podrumu bilo smješteno 500 ljudi
– Na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Tu su bili zatočeni: S Regović, Stjepan Mikek, Pero Noršić i Birkić koje su sve ubili. Od 40 ljudi u toj jednoj prostoriji 70% ih je bilo ubijeno.
– 20.5.1945. iz tog logora je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

6. Logor na Anindolu
– Trajao više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

7. Logor na Vugrinšćaku
– trajao nekoliko dana
– na tom prostoru ispod Starog grada bila je smještena poveća skupina hrvatskih vojnika i redarstvenika pretežno iz Gospića, Brinja, Udbine i Ogulina

8. Logor u Gajevoj 50
– trajao 1 dan
– dom obitelji Čudić (vlasnik Mijo Čudić)
– u dvorištu je bilo smješteno 250 vojnika Slavonci, Ličani, Bosanci i Hercegovci
– razdvajanje logoraša po kriteriju: teži za strijeljanje, lakši za logore i „Križe puteve“
– izdvojiše 170 ljudi od kojih je neke komesar zvao po imenu. Izdvojene zatvoriše u podrum.
– Oko 21 sat iz dvorišta odvode onih 80 ljudi u nepoznatom smjeru čija je sudbina do danas nepoznata
– Oko 22 sata ostale zarobljenike vezaše bodljikavom žicom i razdjeliše ih po tri skupine od 50 ljudi u koloni

9. Kerestinečki dvorac
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prem Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Uloga Mike Tripala u ubojstvima hercegovačkih franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću…

Tek što su završili „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“, koji se održavaju svake godine od 4. do 7. veljače, iz Vicepostulature su nas obavijestili o još jednom značajnom otkriću. Naime, nakon godina prikupljanja materijala, svjedočenja direktnih svjedoka i njihovih potomaka i mukotrpnih istraživanja, Vicepostulatura je u općini Promina, blizu Oklaja (kod naselja Mratovo), locirala posljednje počivalište još trojice umorenih hercegovačkih mučenika.

Do sada je naporima Vicepostulature locirano posljednje počivalište 37 od 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, koji su zvjerski pobijeni nakon pada Hercegovine koncem Drugog svjetskoga rata. Najviše ih je stradalo nakon 7. veljače 1945., kada je pao Široki Brijeg. Iako je prvenstveni cilj Vicepostulature i fra Miljenka Stojića pronalazak posmrtnih ostataka i uzdizanje pobijenih hercegovačkih franjevaca na rang mučenika Katoličke crkve, istraživanja koja se provode prilikom potrage za posljednjim počivalištima franjevaca, uvijek nam iznova otkrivaju svu svirepost vremena u kojem su ti mučenici stradali.

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću.

Zatrovani sovjetskom literaturom

Možemo slobodno reći kako su franjevački samostan i njegova gimnazija bili duhovno i intelektualno središte Hrvata u Hercegovini. Osim obrazovanja i prosvjećivanja, samostan i gimnazija bili su snažni centri iz kojih se širila hrvatska nacionalna misao do svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Brojni polaznici ove gimnazije izrasli su u obrazovane i omiljene župnike koji su, u župama u koje su raspoređeni, njegovali hrvatsku nacionalnu misao, jezik i kulturu.

Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Široki Brijeg je označen kao centar iz kojeg se širio otpor velikosrpskim planovima za Hercegovinu i Hrvatsku. Ogorčenost koju su prema franjevcima i Širokom Brijegu imale strukture velikosrpstva iz vremena Kraljevine Jugoslavije, prenijela se i na komunistički pokret i njihove ideologe. Zatrovan sovjetskom literaturom u kojoj je kler označen kao jedan od glavnih protivnika njihove vizije svijeta, komunistički pokret i njegove partizanske jedinice, prilikom zauzimanja Hercegovine pokazale su svu brutalnost ideološke indoktrinacije u praksi. Kada navedenoj indoktrinaciji dodamo i velikosrpsku mržnju prema franjevcima još iz vremena Kraljevine, te činjenicu kako su glavni zapovjednici „Mostarske operacije“ bili Srbi – kao posljedicu imamo neviđena razaranja i pokolje.

Fotografije samostana, crkve i gimnazije snimljene nakon partizanskog zauzimanja Širokog Brijega, najbolje svjedoče o količini mržnje i bijesa iskaljenoj tokom bitke za taj grad. Odmah po zauzimanju samostana, strijeljano je metkom u potiljak i zatrpano u atomskom skloništu 12 fratara iz ovog samostana. Riječ je uglavnom o profesorima u klasičnoj gimnaziji i bogoslovima. Dan nakon masakra počela je golgota i za druge širokobriješke franjevce koji su se sklonili iz samostana pred topničkom paljbom, a vratili su se u samostan nakon što su borbe prestale. Upravo u toj skupini franjevaca, koja je izbjegla prvi dan masakra u samostanu, sklonivši se u franjevačku mlinicu na rijeci Lištici, treba tražiti imena trojice franjevaca pogubljenih i bačenih u mratovsku jamu kod Oklaja.

O ideološkoj pozadini obračuna s hercegovačkim franjevcima nakon Drugog svjetskoga rata, izlagao sam prije nekoliko godina rad na spomenutom simpoziju. Rad pod naslovom „Ideološka podloga masovnih ubojstava Hrvata u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini za vrijeme i nakon Drugog svjetskoga rata“, jasno pokazuje kako su Crkva i hercegovački franjevci označeni za egzekuciju mnogo prije početka Drugog svjetskoga rata pod utjecajem sovjetske prakse i propagande.

Uloga M. Planinc, M. Tripala i B. Vuletića

No, jedan drugi aspekt navedenih likvidacija slabo je istražen, a posljednje lociranje posmrtnih ostataka trojice hercegovačkih franjevaca ponovno otvara pitanje odgovornosti partizanskih zapovjednika iz Dalmacije za likvidacije hercegovačkih franjevaca i civila nakon okončanja ratnih operacija. Iako smo već naglasili kako je glavni zapovjednik „Mostarske operacije“, u koju spada i bitka za Široki Brijeg, bio Srbin, i to Petar Drapšin, do danas nije do kraja razjašnjena uloga brojnih partizana s područja Dalmacije. Tako ne znamo sa sigurnošću koja je bila uloga Milke Planinc, Mika Tripala ili Brune Vuletića u navedenim operacijama, ali i zločinima koji su potom počinjeni. Do sadaje poznato da su navedeni tokom operacija o kojima smo pisali bili na – navedenom području…

Novu dimenziju za istraživanje odgovornosti nekih od partizanskih zapovjednika, koji su potom postali visoki jugoslavenski državni dužnosnici nakon rata, otvaraju lokacije na kojima su pronađene masovne grobnice. Među njima i posmrtni ostaci pobijenih hercegovačkih franjevaca. Naime, utvrđeno je kako su pojedini franjevci, zajedno s civilima, nakon pada Širokog Brijega i Mostara, odvedeni prema Dalmaciji. Egzekucije su potom izvršene na skrovitim mjestima do kojih osobe koje ne poznaju teren, jako teško mogu doći.

Nedavno otkrivena lokacija posljednjeg počivališta trojice hercegovačkih franjevaca potvrđuje već iznesenu tezu kako su franjevce do mratovske jame kod Oklaja vodili ljudi koji su jako dobro poznavali to područje. Dakle, franjevce je na egzekuciju vodio netko tko je jako dobro poznavao područje Promine, ali i netko tko je imao autoritet na navedenom području i ono najvažnije – netko tko je imao dovoljno političke i vojne snage da zapovijedi likvidaciju skupine franjevaca.

Cijelo vrijeme dok sam pripremo tekst, čitao literaturu i kontaktirao izvore, pojavljuje se jedno ime čiju bi ulogu u navedenim događajima želio raščistiti iz više razloga. Prema dostupnim podacima i izjavama sugovornika upućenih u ovu temu, osoba koja je jako dobro poznavala Prominu, pa i Mratovo i mratovsku jamu, a koja je imala dovoljno političke snage za ovakvu akciju, bio je ni više ni manje nego – Miko Tripalo…!

U jami Golubinka kraj Mratova pronađena još trojica hercegovačkih franjevaca

Jedan od prvaka Hrvatskog proljeća svoju karijeru je počeo kao tajnik Okružnog komiteta SKOJ-a Knin i kao član Okružnog komiteta KPH Knin. U srpnju 1944., Tripalo je izabran u jedinstveni naroodnooslobodilački front za okrug Knin. Tripala za Prominu vežu i pregovori sa četnicima. Malo je poznato kako je upravo Tripalo, tijekom jeseni 1944., četnike s Promine uveo u partizanske jedinice. Upravo koncem 1944. i početkom 1945., bilježimo niz zborova i događaja na području Promine na kojima je nastupao Miko Tripalo.

Svjedočenje fra Miljenka Stojića

Povjesničar Zdravko Dizdar, koji vuče korijene s područja Promine, tvrdi kako je Tripalo na području Promine djelovao tri godine i kako nema čuke koju nije poznavao. Sada je najvažnije pitanje – je li Tripalo znao za mratovsku jamu? Prema povijesnim izvorima, nakon okončavanja Kninske operacije – od 7. studenog 1944. do 9. prosinca 1944. – više stotina zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika pobijeno je upravo na navedenoj jami. Pokolj ovih razmjera nije se mogao dogoditi bez znanja čovjeka koji je, kako tvrde izvori, poznavao svaku čuku na području Promine…

Kako su hercegovački franjevci na navedenoj jami pobijeni dva mjeseca nakon što je na istom mjestu izvršen pokolj nad njemačkim i hrvatskim vojnicima, možemo sa sigurnošću tvrditi kako je lokacija jame bila poznata i tadašnjem visokom partijskom dužnosniku iz tog kraja – Miku Tripalu. No, je li Tripalo sudjelovao, posredno ili neposredno, u samoj likvidaciji hercegovačkih franjevačkih mučenika? Pitanje smo postavili čovjeku koji je najupućeniji u ovu problematiku, čovjeku koji slijedi i najsitniji trag kako bi došao do istine vezane za pobijene hercegovačke franjevce. Evo što nam je fra Miljenko Stojić izjavio o mogućoj ulozi Mika Tripala u stradanju ove skupine hercegovačkih franjevaca:

„Želio bih najprije istaći da Vicepostulatura ne traži krvnike pobijenih hercegovačkih franjevaca, nego traži same žrtve. Tako je i u ovom slučaju. Međutim, uvijek se u takvim slučajevima neizostavno dođe i do povijesnog konteksta u kojemu se to dogodilo, tko je to napravio… Do sada, istina, neka prikupljena svjedočenja spominju Mika Tripala kao onoga tko je itekako sudjelovao u tim nesretnim događajima na jami Golubinka kraj Mratova, ali na povjesničarima je slijediti i taj i druge tragove da bi se na kraju otkrila prava istina…“

Kao što smo već utvrdili, nakon pada Širokog Brijega skupina zarobljenih franjevaca odvedena je prema Vrgorcu. U Kozici je dio zarobljenika upućen prema Makarskoj, a dio nastavio put dalje prema Zagvozdu. Danas s vrlo velikom sigurnošću možemo tvrditi kako je dio zarobljenika ubijen nad jednom jamom iznad Kozice, na Stazi prema Makarskoj. Drugi su stradali u Zagvozdu, a posljednja skupina, čijom se sudbinom bavimo u ovom tekstu, umorena je na mratovskoj jami kod Oklaja. Iako su partizani likvidacije izvršili već u sumrak, iako su izabrali skrovito i teško pristupačno mjesto, pa čak i betonirali okno jame – tragovi su, ipak, ostali.

Naime, sam čin likvidacije promatrale su dvije skrivene i preplašene pastirice koje su se skrile pod smreku preplašene zvukom partizanskih kamiona. One su pokupile i stvari koje su franjevci odbacivali uz put dok su ih vodili prema gubilištu – pasiće, kape i papiriće s imenima. Upravo zahvaljujući papirićima s imenima koje su franjevci odbacili, kako bi ostao neki trag o njihovu posljednjem počivalištu, danas sa sigurnošću znamo kako su nad mratovskom jamom pogubljeni dr. fra Radoslav Vukušić i dr. fra Fabijan Paponja.

Nažalost, od trećeg papirića ostala su samo slova fra ….. ić, tako da ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet trećeg likvidiranog franjevca, kao ni dviju časnih sestara, koje su prema izjavama svjedoka, također dovedene na jamu zajedno s franjevcima. Pastirice su predmete koje su odbacili franjevci odnijele na Visovac, gdje se godinama, u strogoj tajnosti, služila misa za pobijene franjevce i redovnice.

I ustaše i partizani ‘koristili’ mratovsku jamu!

Prema dostupnim informacijama i izvorima, mratovsku jamu Golubinku prvi su počeli, kao gubilište, koristiti ustaše, koji su u lipnju 1941. nad njom pogubili 43 Srbina iz Knina. Stradali su bili istaknuti politički predstavnici srbijanskih stranaka iz vremena Kraljevine Jugoslavije, te pripadnici četničkog pokreta. Iako je poimenično utvrđen točan broj Srba koje su ustaše ubili, to nije smetalo velikosrpskoj propagandi, koja je godinama tvrdila kako je nad Golubinkom pogubljeno čak 1500 Srba iz Knina i okolice. Licitacija s brojem pobijenih Srba nad Golubinkom posebno je bila aktivna pred Domovinski rat.

Godinama su nad Golubinkom organizirane komemoracije „nedužnim srpskim žrtvama“. Istodobno, nitko nikada niti jednom riječi nije spomenuo činjenicu kako je u tu istu Golubinku, koncem 1944., pobijeno i ubačeno više stotina hrvatskih i njemačkih vojnika koji su tamo dovedeni nakon pada Knina. Također, do današnjeg dana nitko niti jednom riječju, barem službeno, nije spomenuo hercegovačke franjevačke mučenike koji su svoj ovozemaljski put završili nad mračnim dubinama Golubinke…

Željko Primorac / 7Dnevno

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari