Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo šestorice – subverzija s ciljem rušenja demokratski izabrane vlasti

Objavljeno

na

Vrijeme je i za zadnji u setu tekstova o subverzivnim i antihrvatskim rabotama koje su usred rata provodili pronosirani antihrvati, a od kojih jedan, Ivo Banac, bivši Račanov ministar, kućni prijatelj kojekakvih mahmuljina i mahmutčehajića, ex-supredsjednik Sorosevog “Otvorenog društva Hrvatska” i ex-predsjednik HHO-a u vrijeme brojanja srpskih civilnih žrtava Oluje koje su u koordinaciji sa Savom Štrbcem i pod financiranjem samog Sorosa, umnažane s ciljem prikazivanja operacije Oluje i hrvatskog državnog i vojnog vrha kao zločinačkih.

Takozvano “pismo šestorice” koje su potpisali Ivo Banac, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec i Krsto Cviić ogledan je primjer antihrvatskog djelovanja zamotanog u krinku “opravdanog demokratskog zahtjeva za ostavkom kakav postoji u svim demokracijama”. Sam čin traženja ostavke sam po sebi nije kriminalan, ali kad ga se stavi u vremenski kontekst i kad se pomno analizira namjera, ono ne može biti okvalificirano nikako drugačije nego kao čin teške veleizdaje. Treba reći da je Krsto Cviić kasnije priznao da je bio izmanipliran, a također i Ozren Žunec je temeljitoi revidirao svoje stavove kad je vidio kud to sve vodi, tako da možemo slobodno reći da je ovo zapravo pismo četvorice, 4 jahača apokalipse – Banca, Gotovca, Goldsteina i Pusićke, a u službi pokušaja puča u HDZ-u i državi kojeg su predvodili Josip Manolić i Stjepan Mesić uz pomoć likova kao što su Josip Boljkovac, Tomislav Pavao Duka, Slavko Degoricija, Tomislav Karamarko i slični. Sve ovo ne bi bio problem da se danas, upravo iz tih redova, ne želi nametnuti neka nova, deklarativno “suverenistička” a stvarno detuđmanizatorska desnica koja širi laži o Domovinskom ratu kombinacijom inverzija, spinova i indirektnih napada.

Pismo šestorice

Poštovani gospodine predsjedniče,

Obraćamo vam se, zabrinuti zbog porazne bilance hrvatske politike, osobito u posljednoj godini. Očekivanja i nade, što ih je Hrvatska osnovano gajila još prije godinu dana, izgubljene su ili odgođene do neizvjesnosti. Hrvatskoj i njenoj politici više se ne vjeruje. To nas je gotovo na sve strane dovelo u slijepe ulice, do rubova nacionalne tragedije i katastrofe. Sve je to posljednih mjeseci često pretresano s raznih aspekata u novinskim komentarima, intervjuima i drugim javnim istupima u zemlji i inozemstvu, pa evo sada i nekoliko tekstova u ovome broju Erasmusa.

Ukratko ćemo rezimirati najbitnije:

Odgovor: Nije li slatko s ove vremenske distance čitati sve ovo? Netko bi tad možda rekao da su likovi poput Goldsteina, Banca, Pusićke ili Gotovca zabrinuti za Hrvatsku, ali s današnje distance takve laži ne bi progutala ni mala djeca. Danas je jasno da je riječ o najsramnijem antihrvatskom kružoku koji je ovo pismo uputio s ciljem da Hrvatsku baci na koljena. Datum kad je ovo pismo-pamflet poslano javnosti je 20. rujna 1993. To je dakle neposredno nakon operacije Medački džep kad međunarodna zajednica vrši ogroman pritisak na Hrvatsku, to je 4 dana nakon srpsko-muslimanskog sporazuma Izetbegović-Krajišnik koji je intenzivirao zajedničke napore Srba i Muslimana u agresiji na Hrvate u dolini Neretve, pogotovo na području Mostara gdje je samo produbljena suradnja ugovorena još ljeta 1993. godine između Safeta Oručevića i Ratka Mladića. I ono najbitnije, ovo pismo je lansirano s ciljem da se uzdrma politička pozicija doktora Franje Tuđmana pred drugi opći sabor HDZ-a koji se imao održati 15. listopada 1993.

Šestorica: 1. Dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i su-omogućili tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturalne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske. Time Hrvatska postaje strateški teško ranjiva, s dugotrajnim napetostima u bosanskom susjedstvu i opasnostima od novih stradavanja i patnji na najdužoj mogućoj granici sa Srbijom i krajinama pod njenim utjecajem, sve do samoga srca Hrvatske.

Odgovor: Ovo je stara teza koja je dovela s jedne strane do haških presuda Hrvatima iz BiH a s druge strane abolirala muslimanski genocid nad Hrvatima u BiH. Tuđman se zalagao za (kon)federalni ustroj BiH, jer je to zapravo jedini način na koji BiH može opstati. Drugi model je unitarna BiH. Treći model ne postoji (ovo što sad imamo je neki baštard-križanac ta dva modela koji jedva funkcionira zahvaljujući patronatu međunarodne zajednice. A svima, ali baš svima je jasno da, kad bi međunarodna zajednica digla ruke i pustila narode i građane BiH da sami rješe problem, da ta ista BiH ne bi opstala ni 5 minuta jer Srbi bi se odmah izdvojili a Muslimani bi po drugi put napali Hrvate). Naravno da unitarni model ne može proći, jer je takav model pokušao Milošević s jugoslavijom i svi znamo kako je to završilo. Unitarni model nije moguć u jednoj Švicarskoj ili Belgiji, pa kako bi tek bio moguć u BiH? Ovo a priori napadanje na bilo kakav prijedlog (kon)federalnog ustroja BiH nije ništa drugo nego lobiranje za Muslimane, koji su najbrojniji narod. To je isto kao da su tražili da se u jugoslaviji ukinu republike i stvori unitarna država. Naravno da bi takva država išla u prilog najbrojnijem narodu, što su bili Srbi. Zato Milošević i je najprije pokušao s unitarnom jugoslavijom, a kad nije išlo prebacio se na plan B odnosno Veliku Srbiju.
Ovih 6 diletanata i zlonamjernika kažu da bi BiH „po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske“. Za one koji se hrane deluzijama, BiH je jedna cjelina. Za one koji žive u realnosti i koji imaju osjećaj odgovornosti, BiH je država triju naroda, a dva od ta tri naroda, Srbi i Muslimani, potpisali su 2. kolovoza 1991. godine „Historijski sporazum“ koji je Srbima omogućeno da nesmetano preko BiH napadaju Hrvatsku čitavu jesen i ranu zimu 1991. godine. Osim toga, činjenica je da je prva osoba koja je predložila podjelu BiH bio upravo Alija Izetbegović, koji je takav prijedlog još u svibnju 1991. godine iznio Radovanu Karadžiću, a ovaj o tome odmah izvjestio Slobodana Miloševića.

https://www.youtube.com/watch?v=obxq7EMhbYo

Isto tako, činjenica je da se u tadašnjem jugoslavenskom medijskom prostoru podjela BiH prvi put spominje nakon sastanka Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu, kad je načelno spominjana kantonizacija BiH. Isto tako, činjenica je da je između tri strane postignut dogovor, uz posredstvo međunarodne zajednice o „Načelima za ustavno ustrojstvo BiH“ poznatije kao Cutillerov plan, kojeg su 18. ožujka 1992. potpisali u Sarajevu Izetbegović, Boban i Karadžić. U točki 1. tog plana stoji da se konstitutivne jedinice u BiH imaju temeljiti na etničkim načelima. Potpis tog sporazuma bio je, uz referendum, jedan od dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH. Međutim, šestoricu klaunova (zapravo četvoricu jer su Cviić i Žunec kasnije povukli svoje riječi priznavši da su bili izmanipulirani) nisu zanimale činjenice. Njih je zanimalo da u savezu s Mesićem i Manolićem sruše Tuđmana i dočepaju se vlasti. Ostalo su priče za malu djecu.

Šestorica: 2. Zbog vašeg patronata nad sadašnjim vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO, Hrvatska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom; neke od najvažnijih institucija međunarodne zajednice odbijaju nas prihvatiti i uskraćuju nam gotovo svaku pomoć; postali smo taoci uskogrudne politike trenutne hercegovačke oligarhije koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvatske komponente multikulturalnog identiteta Bosne.

Odgovor: Akademik Ivan Aralica tvrdi da je idejni vođa pisanja ovog pamfleta Ivo Banac po narudžbi Josipa Manolića. https://kamenjar.com/hrvatskoj-treba-lustracija-detudmanizacije-i-to-jedina-lustracija-koja-je-hrvatskoj-ne-samo-potrebna-nego-i-nuzna/

Iz količine bolesne mržnje koja se u drugoj točki ovog pamfleta cijedi prema Hercegovcima možemo zaključiti da je akademik Aralica govorio istinu. Jer, Manolić i Banac nikad nisu mogli sakriti svoju bolesnu mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima. Teza da nas „Hercegovci uvlače u rat s Muslimanima“ je lažljiva i produkt je njihove bolesne mržnje prema Hercegovcima, a ne prema stvarnim činjenicama. Jer, prema stvarnim činjenicama, uzrok muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH je realizacija muslilmanskog strateškog ofenzivnog vojnog plana opisanog u ovom članku: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

Ovu tezu o „ostavljanju na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH ste već vidjeli. https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac/
https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

Ivo Banac

Dakle, opet zaudara po Bancu. Pogledajmo sad koje su stvarne činjenice a iz čega će se vidjeti koliko je bolesna mržnja tog Banaca, ali i tog Vlade Gotovca bila prema Tuđmanu (za Pusićku i Goldsteina znamo da su sami od sebe antihrvatski orijentirani pa se njihovo ponašanje podrazumjeva, iako ne i količina zlobe i zloće koja prelazi sve granice dobrog ukusa). Dakle, u trenutku pisanja ovog pamfleta Srbi drže dvije trećine BiH koje su temeljito etnički očistili. Dakle, tamo nema Hrvata, jer ih je protjerano oko 140 tisuća. Istodobno, s područja koje vojno kontrolira muslimanska vojska prognano je preko 150 tisuća Hrvata. Gdje su dakle te famozne Bančeve dvije trećine? Druga stvar, zašto je hrvatska konstitutivna jedinica po Owen-Stoltenberg planu čija mapa je predstavljena 20. kolovoza 1993. godine dobila manje teritorija u odnosu na Vance-Owen pan iz siječnja iste godine? Što se u međuvremenu promjenilo? Promjenilo se to da su Muslimani od Hrvata etnički očistili područja općina Bugojno, Fojnica, Travnik, Jablanica i Konjic koje su onda izdvojene iz hrvatske konstitutivne jedinice. Drugim rječima, međunarodna zajednica je priznala i svojim prijedlogom Owen-Stoltenberg amenovala etničko čišćenje koje su Muslimani proveli nad Hrvatima. I onda, Hrvati, sigurno najmiroljubiviji narod na svijetu u povijesti čovječanstva kaže „o.k. što je bilo bilo je, ovo nije u redu ali ćemo i ovo potpisati samo da ne bude rat, da bude mir, da ljudi više ne ginu“. A onda ih Banac, Gotovac, Pusićka, Goldstein, Cviić i Žunec optuže da ostavljaju na cjedilu 2/3 Hrvata u BiH, dakle praktički za izdaju. A pritom ne odgovaraju kako to nas Hercegovci uvlače u rat s Muslimanima, i jesu li Hercegovci etnički očistili od Hrvata Travnik, Bugojno, Fojnicu itd? Shvaćate li u koju nemoguću situaciju ova kamarila veleizdajnika stavlja doktora Tuđmana, hrvatsko vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne u tom trenutku? Što god napraviš ili si agresor, ili si izdajnik, ili si i jedno i drugo. A sve što ti u tom trenutku želiš je da te Muslimani prestanu napadati, da se okrenete borbi protiv zajedničkog agresora i da se Hrvatima osigura jednakopravnost s ostala dva naroda u BiH. A ovdje su vam razlozi zašto to nije bilo moguće tada, a danas je još gore. Nije to kriv Tuđman nego takvi kao Banac, Gotovac, Goldstein, Pusić, Mesić, Manolić i slični.

U ovoj točki postoji još jedna zanimljivost: Oni Muslimane zovu Muslimani a ne „bošnjaci“. Dakle, 20. rujna 1993. tzv. „bošnjaci“ ne postoje. Uostalom, u točki 5. spomenutog sporazuma Izetbegović-Krajišnik potpisanog 4 dana prije ovog pamfleta stoji da „u slućaju raspada BiH sva prava Republike BiH prelaze na muslimansku republiku“, dakle ne na „bošnjačku“ nego na muslimansku. Uzgred budi rečeno, sporazum Izetbegović-Krajišnik, dakle sporazum između Srba i Muslimana u kojem nema Tuđmana, nema Hrvata, nema Hercegovaca, je jedini dokument u vrijeme cijelog rata na području Hrvatske i BiH u kojem se izrijekom spominje mogućnost raspada BiH. Ali, to ovim jalnušima nije smetnja da i dalje za podjelu i mogućnost raspada BiH optužuju Tuđmana, Hercegovce itd.

Šestorica: 3. Vaša koncepcija da se traumatski problem otrgnutih područja Hrvatske razriješi taktikom povremenih mirovnih ponuda kombiniranih sa stalnim ratobornim prijetnjama i poigravanjem na rubu rata – uzastopno doživljava neuspjeh: nema smirivanja, hrvatski građani ponovo stradavaju, ljudi ginu i sve su udaljeniji izgledi da će državni teritorij biti integriran i da će se prognanici vratiti svojim domovima. To je nepodnošljiv teret za gospodarstvo, koje trpi i nazaduje, a narod tone u bijedu.
Odgovor: Opet, gledano s ove strane vremena, vidi se svo „vizionarstvo“ ovakvih tvrdnji. O ovom sam već pisao kad sam odgovarao na Bančev članak „Hrvatstvo“ pa se nema potrebe ponavljati. Ipak, budući da se ovdje radi o vremenskom kontekstu koji se odnosi na medački džep, evo jednog linka za bolje upoznavanje s širim kontekstom te priče https://www.facebook.com/notes/predrag-nebihi/meda%C4%8Dki-d%C5%BEep/1953326374726937/

Šestorica: 4. Korijeni navedenih nevolja barem djelomično leže u Vašim upornim pokušajima da probleme Bosne i Srba u Hrvatskoj rješavate u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, usprkos uzastopnom iskustvu da je baš on najperfidniji i nazloćudniji partner, s kojim se ništa dobra ne može rješiti.

Odgovor: Rješenje navedenih problema tražilo se u okviru MKBJ (Međunarodna konferencija o bivšoj jugoslaviji) kojoj su supredsjedali predstavnik UN-a i predstavnik EZ-a. Oni su priznavali Miloševića za legitimnog predstavnika Srba, i to je cijela priča. Tuđman se mogao samo joguniti, a i ovako njemu i Hrvatskoj međunarodna zajednica nije bila sklona, pa bi eventualni bojkot međunarodne konferencije imaju za Hrvatsku veće posljedice od nazočnosti na istoj. A Hrvati ne mogu Srbima birati političke predstavnike, kao ni Srbi Hrvatima. Najgore od svega je, opet gledano s današnjeg stajališta, što su ovakvi pamfleti i ovakve rabote dovele Hrvate u BiH u situaciju da im Muslimani biraju političke predstavnike, i to je, uz haške presude, rezultat ovakvih pamfleta i rabota u svezi s njima, među kojima se posebno ističe pokušaj puča u režiji Mesića i Manolića. Na taj način, ovakvim zaplotnjačkim rovarenjem, došlo se do situacije da su ne 2/3, nego 3/3 Hrvata u BiH ostavljeni na cjedilu. A taj Banac, kolovođa ove pisanije nema obraza u tolikoj mjeri da se danas nuđa kao intelektualni lider hrvatske desnice.

Šestorica: 5. Vašim autoritarnim stilom upravljanja i netrpeljivošću prema drukčijem mišljenju unazađena je hrvatska demokracija u njenim začecima, oskaćene su kompetencije Sabora i vlade, ograničena sloboda medija, degradirana institucija opozicije i višestranačkog sistema.
Odgovor: Ponovo, ovo sam već odgovorio Bancu pa koga zanima nek pročita na dva gornja linka. Ukratko, ovo su klasična detuđmanizatorska naklapanja i laži frustriranih likova kojima je Tuđman kriv zato jer ih je satrao na sve do jednim demokratskim, pluralnim, višestranačkim izborima na kojima se s njima natjecao.

Šestorica: 6. U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mjenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju buduće države.

Odgovor: Opet princip čekića i nakovnja. Da je Tuđman ugušio stranku prava koja je isticala fašističke simbole prozivali bi ga gušenje demokracije. Ovako ga prozivaju za toleriranje fašističkih simbola. Dakle, potpuno je svejedno što bi Tuđman napravio ili ne bi napravio, on bi po njima svejedno bio kriv. Osim toga, 20 godina nakon pisanja ovog pamfleta Vesna Pusić bit će ministricom vanjskih poslova RH, a Hrvatsku će se i dalje optuživati za toleranciju fašističkih simbola. Dakle, debelo nakon Tuđmanove smrti. Osim toga, Tuđman je svoj antifašizam pokazao onda kad se trebao pokazati, kad je fašizam bio prijetnja, i on to sigurno nije imao što dokazivati takvim besprizornim likovima poput ove šestorice klaunova.

Šestorica: 7. Pod pokroviteljstvom stranke kojoj ste na čelu vrši se jednostranačka politizacija vojske, policije i gospodarstva, uz toleranciju bezočnog bogaćenja privilegirane oligarhije. Umjesto oslobađanja putem privatizacije i tržišta, privreda se guši podržavljenjima i faktičnom ekspropriacijom od strane vladajuće stranke.

Odgovor: Ovo o jednostranačkoj politizaciji vojske, kao čovjek koji je tad bio u HV-u, mogu iz prve ruke reći da je bezočna laž. Isto je i s ostalim resorima. Druga stvar je što stranka koja je osvojila vlast na izborima i dobila u ruke odgovornost za vođenje države ima pravo na čelo pojedinih resora staviti svoje ljude koji će voditi politiku i program na kojima su dobiveni izbori. To je demokratska praksa u svim demokratskim zemljama, tu nema ničeg čudnog a pogotovo ne nedemokratskog. Valjda je trebao Vesnu Pusić staviti na čelo vojske, Banca na čelo policije, Goldsteina za ministra gospodarstva a Gotovcu predati svoju funkciju Predsjednika RH. Ma i tad bi ti jalnuški diletanti našli povoda da mu nešto kenjaju i prigovaraju. Zanimiljivo, u ovom ulomku Tuđmanu zamjeraju što ne provodi privatizaciju. Načelno su u pravu, sa stajališta liberalnog kapitalizma nema sumnje da je bolje da su sredstva za proizvodnju u privatnim nego u društevnim rukama. Međutim, je li vrhunac ratnih zbivanja pravi trenutak za jedan takav proces?

Šestorica: 8. Trijumfalizam i optimizam bez pokrića, kojima odišu Vaši govori i drugi javni istupi, izazivaju sve više sumnji da, ili više ne vidite stvarno stanje oko sebe, ili zavaravate i sebe i javnost.
Odgovor: Ovdje se uopće nema što pisati. Ovu imbecilnu tvrdnju rješit ću jednim jedinim linkom: https://www.youtube.com/watch?v=f8QIzKbY1E8

Šestorica: U takvim okolnostima nužno je mjenjati politiku i ljude koje je vode. Samo nova politika i novi ljudi mogu Hrvatskoj povratiti izgubljeni kredibilitet i u svijetu i kod kuće. Nedvojbeno jasnom mirotvornom politikom, uz dosljedno poštivanje prava nacionalnih manjina ne samo deklarativno nego i u praksi, novo hrvatsko vodstvo može početi postepeno vraćati povjerenje i u otrgnutim krajevima s većinskim srpskim stanovništvom. Hrvatska država mora uspostaviti kontakt i dati podršku onom djelu srpskog stanovništva u tim krajevima koji se nije uključio u zločinački rat protiv Hrvatske. Time će zacrtati put ka strpljivom razrješenju najmučnijeg problema hrvatske države – bez novog velikog rata ili malih ratovanja.

Odgovor: Bla bla, kenj kenj, deluzije u vidu nekakvih Srba koji se nisu uključili u rat protiv Hrvatske, (teza koja je pala u predmetu Gotovina u Haagu gdje je dokazano da su Srbi u Hrvatskoj rabili doktrinu „naoružanog naroda“). Ovdje zapravo politički polemičar nema što odgovarati, ovo je za jedan ojačani psihijatrijski tim dobra zadaća, da analizira ove pisanije i postavi dijagnozu pisaca ovog pamfleta. Ja ovako laički mogu reći da vidim simptome paranoidne šizofrenije praćene teškim deluzivnim epizodama, a sve začinjeno ogromnim količinima jala, zavisti, zlobe, ljubomore i (auto)destruktivnosti.

Šestorica: Veliko je umijeće državnika i drugih javnih djelatnika znati se povući u pravo vrijeme na prikladan i dostojan način. Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje. Na tom je putu potrebno formiranje jake vlade s nedvojbeno suverenom demokratskom i miroljubivom orijentacijom i velikim punomoćima da takvu politiku samostalno provodi. Preduvjet je da se kompetencije predsjednika držae svedu na analogne onima kakve imaju šefovi država u Austriji, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama razvijene parlamentarne demokracije. Time počinje stvarni proces demokratizacije i ozdravljanja države Hrvatske, bude se nade i otvaraju perspektive za budućnost i smireno se u normalnom roku mogu pripremati novi izbori i nužne ustavne promjene.

Odgovor: Kažu „Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje“. A ja kažem: da bi se mislilo, prvo bi se trebalo imati čime misliti. Da je to bilo po njihovom mišljenju, ovu scenu https://www.youtube.com/watch?v=f8QIzKbY1E8 mi nikad ne bi gledali. Sreća pa je hrvatski narod na slobodnim demokratskim izborima takvima pokazivao palac dolje a Tuđmanu palac gore. A kad su ovi i ovakvi konačno dočekali Tuđmanovu smrt i kad su uz silnu radost došli na vlast, hrvatski narod je tek tad mogao vidjeti što je to pljačka, izdaja, veleizdaja, pljačkaška privatizacija, prodaja obiteljskog srebra u bescjenje (primjerice 25% INA-e za 505 milijuna dolara) dilanje dokumenata s oznakom državne tajne, optuživanje vlastitog naroda koji se branio od agresije i zločina za agresiju i zločine, izvrtanje istine, vladavinu laži, obmana, diletantizma, nekompetencije itd Ivo Banac, kolovođa ove pisanije po narudžbi Josipa Manolića traži da se „ kompetencije predsjednika držae svedu na analogne onima kakve imaju šefovi država u Austriji, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama razvijene parlamentarne demokracije“. Valjda Sjedinjene Američke Države iz kojih Banac, sa sigurne udaljenosti piše ovaj pamflet nisu dovoljno demokratske. Valjda Francuska nije dovoljno demokratska. Zašto bi se trebali ugledati na zemlje poput Italije i Njemačke s jakom fašističkom tradicijom a ne na Ameriku i Francusku s jakom antifašističkom i demokratskom tradicijom koji su imale i još uvijek imaju čisti predsjednički sustav? Naravno da ova gomila jalnuških diletanata, stoke sitnog zuba, bjednih cincarskih izdajica nije u stanju odgovoriti na ovo jednostavno pitanje.

Uostalom, zato je hrvatski narod i birao Tuđmana a ne njih. Na izborima, i to demokratskim, višestranačkim, pluralističkim, koji to za njih nisu bili jedino iz razloga što narod njih nije birao. A takav način rezoniranja bazdi po totalitarnom mentalnom sklopu do neba…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari