Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo šestorice – subverzija s ciljem rušenja demokratski izabrane vlasti

Objavljeno

na

Vrijeme je i za zadnji u setu tekstova o subverzivnim i antihrvatskim rabotama koje su usred rata provodili pronosirani antihrvati, a od kojih jedan, Ivo Banac, bivši Račanov ministar, kućni prijatelj kojekakvih mahmuljina i mahmutčehajića, ex-supredsjednik Sorosevog “Otvorenog društva Hrvatska” i ex-predsjednik HHO-a u vrijeme brojanja srpskih civilnih žrtava Oluje koje su u koordinaciji sa Savom Štrbcem i pod financiranjem samog Sorosa, umnažane s ciljem prikazivanja operacije Oluje i hrvatskog državnog i vojnog vrha kao zločinačkih.

Takozvano “pismo šestorice” koje su potpisali Ivo Banac, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec i Krsto Cviić ogledan je primjer antihrvatskog djelovanja zamotanog u krinku “opravdanog demokratskog zahtjeva za ostavkom kakav postoji u svim demokracijama”. Sam čin traženja ostavke sam po sebi nije kriminalan, ali kad ga se stavi u vremenski kontekst i kad se pomno analizira namjera, ono ne može biti okvalificirano nikako drugačije nego kao čin teške veleizdaje. Treba reći da je Krsto Cviić kasnije priznao da je bio izmanipliran, a također i Ozren Žunec je temeljitoi revidirao svoje stavove kad je vidio kud to sve vodi, tako da možemo slobodno reći da je ovo zapravo pismo četvorice, 4 jahača apokalipse – Banca, Gotovca, Goldsteina i Pusićke, a u službi pokušaja puča u HDZ-u i državi kojeg su predvodili Josip Manolić i Stjepan Mesić uz pomoć likova kao što su Josip Boljkovac, Tomislav Pavao Duka, Slavko Degoricija, Tomislav Karamarko i slični. Sve ovo ne bi bio problem da se danas, upravo iz tih redova, ne želi nametnuti neka nova, deklarativno “suverenistička” a stvarno detuđmanizatorska desnica koja širi laži o Domovinskom ratu kombinacijom inverzija, spinova i indirektnih napada.

Pismo šestorice

Poštovani gospodine predsjedniče,

Obraćamo vam se, zabrinuti zbog porazne bilance hrvatske politike, osobito u posljednoj godini. Očekivanja i nade, što ih je Hrvatska osnovano gajila još prije godinu dana, izgubljene su ili odgođene do neizvjesnosti. Hrvatskoj i njenoj politici više se ne vjeruje. To nas je gotovo na sve strane dovelo u slijepe ulice, do rubova nacionalne tragedije i katastrofe. Sve je to posljednih mjeseci često pretresano s raznih aspekata u novinskim komentarima, intervjuima i drugim javnim istupima u zemlji i inozemstvu, pa evo sada i nekoliko tekstova u ovome broju Erasmusa.

Ukratko ćemo rezimirati najbitnije:

Odgovor: Nije li slatko s ove vremenske distance čitati sve ovo? Netko bi tad možda rekao da su likovi poput Goldsteina, Banca, Pusićke ili Gotovca zabrinuti za Hrvatsku, ali s današnje distance takve laži ne bi progutala ni mala djeca. Danas je jasno da je riječ o najsramnijem antihrvatskom kružoku koji je ovo pismo uputio s ciljem da Hrvatsku baci na koljena. Datum kad je ovo pismo-pamflet poslano javnosti je 20. rujna 1993. To je dakle neposredno nakon operacije Medački džep kad međunarodna zajednica vrši ogroman pritisak na Hrvatsku, to je 4 dana nakon srpsko-muslimanskog sporazuma Izetbegović-Krajišnik koji je intenzivirao zajedničke napore Srba i Muslimana u agresiji na Hrvate u dolini Neretve, pogotovo na području Mostara gdje je samo produbljena suradnja ugovorena još ljeta 1993. godine između Safeta Oručevića i Ratka Mladića. I ono najbitnije, ovo pismo je lansirano s ciljem da se uzdrma politička pozicija doktora Franje Tuđmana pred drugi opći sabor HDZ-a koji se imao održati 15. listopada 1993.

Šestorica: 1. Dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i su-omogućili tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturalne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske. Time Hrvatska postaje strateški teško ranjiva, s dugotrajnim napetostima u bosanskom susjedstvu i opasnostima od novih stradavanja i patnji na najdužoj mogućoj granici sa Srbijom i krajinama pod njenim utjecajem, sve do samoga srca Hrvatske.

Odgovor: Ovo je stara teza koja je dovela s jedne strane do haških presuda Hrvatima iz BiH a s druge strane abolirala muslimanski genocid nad Hrvatima u BiH. Tuđman se zalagao za (kon)federalni ustroj BiH, jer je to zapravo jedini način na koji BiH može opstati. Drugi model je unitarna BiH. Treći model ne postoji (ovo što sad imamo je neki baštard-križanac ta dva modela koji jedva funkcionira zahvaljujući patronatu međunarodne zajednice. A svima, ali baš svima je jasno da, kad bi međunarodna zajednica digla ruke i pustila narode i građane BiH da sami rješe problem, da ta ista BiH ne bi opstala ni 5 minuta jer Srbi bi se odmah izdvojili a Muslimani bi po drugi put napali Hrvate). Naravno da unitarni model ne može proći, jer je takav model pokušao Milošević s jugoslavijom i svi znamo kako je to završilo. Unitarni model nije moguć u jednoj Švicarskoj ili Belgiji, pa kako bi tek bio moguć u BiH? Ovo a priori napadanje na bilo kakav prijedlog (kon)federalnog ustroja BiH nije ništa drugo nego lobiranje za Muslimane, koji su najbrojniji narod. To je isto kao da su tražili da se u jugoslaviji ukinu republike i stvori unitarna država. Naravno da bi takva država išla u prilog najbrojnijem narodu, što su bili Srbi. Zato Milošević i je najprije pokušao s unitarnom jugoslavijom, a kad nije išlo prebacio se na plan B odnosno Veliku Srbiju.
Ovih 6 diletanata i zlonamjernika kažu da bi BiH „po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske“. Za one koji se hrane deluzijama, BiH je jedna cjelina. Za one koji žive u realnosti i koji imaju osjećaj odgovornosti, BiH je država triju naroda, a dva od ta tri naroda, Srbi i Muslimani, potpisali su 2. kolovoza 1991. godine „Historijski sporazum“ koji je Srbima omogućeno da nesmetano preko BiH napadaju Hrvatsku čitavu jesen i ranu zimu 1991. godine. Osim toga, činjenica je da je prva osoba koja je predložila podjelu BiH bio upravo Alija Izetbegović, koji je takav prijedlog još u svibnju 1991. godine iznio Radovanu Karadžiću, a ovaj o tome odmah izvjestio Slobodana Miloševića.

https://www.youtube.com/watch?v=obxq7EMhbYo

Isto tako, činjenica je da se u tadašnjem jugoslavenskom medijskom prostoru podjela BiH prvi put spominje nakon sastanka Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu, kad je načelno spominjana kantonizacija BiH. Isto tako, činjenica je da je između tri strane postignut dogovor, uz posredstvo međunarodne zajednice o „Načelima za ustavno ustrojstvo BiH“ poznatije kao Cutillerov plan, kojeg su 18. ožujka 1992. potpisali u Sarajevu Izetbegović, Boban i Karadžić. U točki 1. tog plana stoji da se konstitutivne jedinice u BiH imaju temeljiti na etničkim načelima. Potpis tog sporazuma bio je, uz referendum, jedan od dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH. Međutim, šestoricu klaunova (zapravo četvoricu jer su Cviić i Žunec kasnije povukli svoje riječi priznavši da su bili izmanipulirani) nisu zanimale činjenice. Njih je zanimalo da u savezu s Mesićem i Manolićem sruše Tuđmana i dočepaju se vlasti. Ostalo su priče za malu djecu.

Šestorica: 2. Zbog vašeg patronata nad sadašnjim vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO, Hrvatska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom; neke od najvažnijih institucija međunarodne zajednice odbijaju nas prihvatiti i uskraćuju nam gotovo svaku pomoć; postali smo taoci uskogrudne politike trenutne hercegovačke oligarhije koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvatske komponente multikulturalnog identiteta Bosne.

Odgovor: Akademik Ivan Aralica tvrdi da je idejni vođa pisanja ovog pamfleta Ivo Banac po narudžbi Josipa Manolića. https://kamenjar.com/hrvatskoj-treba-lustracija-detudmanizacije-i-to-jedina-lustracija-koja-je-hrvatskoj-ne-samo-potrebna-nego-i-nuzna/

Iz količine bolesne mržnje koja se u drugoj točki ovog pamfleta cijedi prema Hercegovcima možemo zaključiti da je akademik Aralica govorio istinu. Jer, Manolić i Banac nikad nisu mogli sakriti svoju bolesnu mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima. Teza da nas „Hercegovci uvlače u rat s Muslimanima“ je lažljiva i produkt je njihove bolesne mržnje prema Hercegovcima, a ne prema stvarnim činjenicama. Jer, prema stvarnim činjenicama, uzrok muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH je realizacija muslilmanskog strateškog ofenzivnog vojnog plana opisanog u ovom članku: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

Ovu tezu o „ostavljanju na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH ste već vidjeli. https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac/
https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

Ivo Banac

Dakle, opet zaudara po Bancu. Pogledajmo sad koje su stvarne činjenice a iz čega će se vidjeti koliko je bolesna mržnja tog Banaca, ali i tog Vlade Gotovca bila prema Tuđmanu (za Pusićku i Goldsteina znamo da su sami od sebe antihrvatski orijentirani pa se njihovo ponašanje podrazumjeva, iako ne i količina zlobe i zloće koja prelazi sve granice dobrog ukusa). Dakle, u trenutku pisanja ovog pamfleta Srbi drže dvije trećine BiH koje su temeljito etnički očistili. Dakle, tamo nema Hrvata, jer ih je protjerano oko 140 tisuća. Istodobno, s područja koje vojno kontrolira muslimanska vojska prognano je preko 150 tisuća Hrvata. Gdje su dakle te famozne Bančeve dvije trećine? Druga stvar, zašto je hrvatska konstitutivna jedinica po Owen-Stoltenberg planu čija mapa je predstavljena 20. kolovoza 1993. godine dobila manje teritorija u odnosu na Vance-Owen pan iz siječnja iste godine? Što se u međuvremenu promjenilo? Promjenilo se to da su Muslimani od Hrvata etnički očistili područja općina Bugojno, Fojnica, Travnik, Jablanica i Konjic koje su onda izdvojene iz hrvatske konstitutivne jedinice. Drugim rječima, međunarodna zajednica je priznala i svojim prijedlogom Owen-Stoltenberg amenovala etničko čišćenje koje su Muslimani proveli nad Hrvatima. I onda, Hrvati, sigurno najmiroljubiviji narod na svijetu u povijesti čovječanstva kaže „o.k. što je bilo bilo je, ovo nije u redu ali ćemo i ovo potpisati samo da ne bude rat, da bude mir, da ljudi više ne ginu“. A onda ih Banac, Gotovac, Pusićka, Goldstein, Cviić i Žunec optuže da ostavljaju na cjedilu 2/3 Hrvata u BiH, dakle praktički za izdaju. A pritom ne odgovaraju kako to nas Hercegovci uvlače u rat s Muslimanima, i jesu li Hercegovci etnički očistili od Hrvata Travnik, Bugojno, Fojnicu itd? Shvaćate li u koju nemoguću situaciju ova kamarila veleizdajnika stavlja doktora Tuđmana, hrvatsko vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne u tom trenutku? Što god napraviš ili si agresor, ili si izdajnik, ili si i jedno i drugo. A sve što ti u tom trenutku želiš je da te Muslimani prestanu napadati, da se okrenete borbi protiv zajedničkog agresora i da se Hrvatima osigura jednakopravnost s ostala dva naroda u BiH. A ovdje su vam razlozi zašto to nije bilo moguće tada, a danas je još gore. Nije to kriv Tuđman nego takvi kao Banac, Gotovac, Goldstein, Pusić, Mesić, Manolić i slični.

U ovoj točki postoji još jedna zanimljivost: Oni Muslimane zovu Muslimani a ne „bošnjaci“. Dakle, 20. rujna 1993. tzv. „bošnjaci“ ne postoje. Uostalom, u točki 5. spomenutog sporazuma Izetbegović-Krajišnik potpisanog 4 dana prije ovog pamfleta stoji da „u slućaju raspada BiH sva prava Republike BiH prelaze na muslimansku republiku“, dakle ne na „bošnjačku“ nego na muslimansku. Uzgred budi rečeno, sporazum Izetbegović-Krajišnik, dakle sporazum između Srba i Muslimana u kojem nema Tuđmana, nema Hrvata, nema Hercegovaca, je jedini dokument u vrijeme cijelog rata na području Hrvatske i BiH u kojem se izrijekom spominje mogućnost raspada BiH. Ali, to ovim jalnušima nije smetnja da i dalje za podjelu i mogućnost raspada BiH optužuju Tuđmana, Hercegovce itd.

Šestorica: 3. Vaša koncepcija da se traumatski problem otrgnutih područja Hrvatske razriješi taktikom povremenih mirovnih ponuda kombiniranih sa stalnim ratobornim prijetnjama i poigravanjem na rubu rata – uzastopno doživljava neuspjeh: nema smirivanja, hrvatski građani ponovo stradavaju, ljudi ginu i sve su udaljeniji izgledi da će državni teritorij biti integriran i da će se prognanici vratiti svojim domovima. To je nepodnošljiv teret za gospodarstvo, koje trpi i nazaduje, a narod tone u bijedu.
Odgovor: Opet, gledano s ove strane vremena, vidi se svo „vizionarstvo“ ovakvih tvrdnji. O ovom sam već pisao kad sam odgovarao na Bančev članak „Hrvatstvo“ pa se nema potrebe ponavljati. Ipak, budući da se ovdje radi o vremenskom kontekstu koji se odnosi na medački džep, evo jednog linka za bolje upoznavanje s širim kontekstom te priče https://www.facebook.com/notes/predrag-nebihi/meda%C4%8Dki-d%C5%BEep/1953326374726937/

Šestorica: 4. Korijeni navedenih nevolja barem djelomično leže u Vašim upornim pokušajima da probleme Bosne i Srba u Hrvatskoj rješavate u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, usprkos uzastopnom iskustvu da je baš on najperfidniji i nazloćudniji partner, s kojim se ništa dobra ne može rješiti.

Odgovor: Rješenje navedenih problema tražilo se u okviru MKBJ (Međunarodna konferencija o bivšoj jugoslaviji) kojoj su supredsjedali predstavnik UN-a i predstavnik EZ-a. Oni su priznavali Miloševića za legitimnog predstavnika Srba, i to je cijela priča. Tuđman se mogao samo joguniti, a i ovako njemu i Hrvatskoj međunarodna zajednica nije bila sklona, pa bi eventualni bojkot međunarodne konferencije imaju za Hrvatsku veće posljedice od nazočnosti na istoj. A Hrvati ne mogu Srbima birati političke predstavnike, kao ni Srbi Hrvatima. Najgore od svega je, opet gledano s današnjeg stajališta, što su ovakvi pamfleti i ovakve rabote dovele Hrvate u BiH u situaciju da im Muslimani biraju političke predstavnike, i to je, uz haške presude, rezultat ovakvih pamfleta i rabota u svezi s njima, među kojima se posebno ističe pokušaj puča u režiji Mesića i Manolića. Na taj način, ovakvim zaplotnjačkim rovarenjem, došlo se do situacije da su ne 2/3, nego 3/3 Hrvata u BiH ostavljeni na cjedilu. A taj Banac, kolovođa ove pisanije nema obraza u tolikoj mjeri da se danas nuđa kao intelektualni lider hrvatske desnice.

Šestorica: 5. Vašim autoritarnim stilom upravljanja i netrpeljivošću prema drukčijem mišljenju unazađena je hrvatska demokracija u njenim začecima, oskaćene su kompetencije Sabora i vlade, ograničena sloboda medija, degradirana institucija opozicije i višestranačkog sistema.
Odgovor: Ponovo, ovo sam već odgovorio Bancu pa koga zanima nek pročita na dva gornja linka. Ukratko, ovo su klasična detuđmanizatorska naklapanja i laži frustriranih likova kojima je Tuđman kriv zato jer ih je satrao na sve do jednim demokratskim, pluralnim, višestranačkim izborima na kojima se s njima natjecao.

Šestorica: 6. U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mjenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju buduće države.

Odgovor: Opet princip čekića i nakovnja. Da je Tuđman ugušio stranku prava koja je isticala fašističke simbole prozivali bi ga gušenje demokracije. Ovako ga prozivaju za toleriranje fašističkih simbola. Dakle, potpuno je svejedno što bi Tuđman napravio ili ne bi napravio, on bi po njima svejedno bio kriv. Osim toga, 20 godina nakon pisanja ovog pamfleta Vesna Pusić bit će ministricom vanjskih poslova RH, a Hrvatsku će se i dalje optuživati za toleranciju fašističkih simbola. Dakle, debelo nakon Tuđmanove smrti. Osim toga, Tuđman je svoj antifašizam pokazao onda kad se trebao pokazati, kad je fašizam bio prijetnja, i on to sigurno nije imao što dokazivati takvim besprizornim likovima poput ove šestorice klaunova.

Šestorica: 7. Pod pokroviteljstvom stranke kojoj ste na čelu vrši se jednostranačka politizacija vojske, policije i gospodarstva, uz toleranciju bezočnog bogaćenja privilegirane oligarhije. Umjesto oslobađanja putem privatizacije i tržišta, privreda se guši podržavljenjima i faktičnom ekspropriacijom od strane vladajuće stranke.

Odgovor: Ovo o jednostranačkoj politizaciji vojske, kao čovjek koji je tad bio u HV-u, mogu iz prve ruke reći da je bezočna laž. Isto je i s ostalim resorima. Druga stvar je što stranka koja je osvojila vlast na izborima i dobila u ruke odgovornost za vođenje države ima pravo na čelo pojedinih resora staviti svoje ljude koji će voditi politiku i program na kojima su dobiveni izbori. To je demokratska praksa u svim demokratskim zemljama, tu nema ničeg čudnog a pogotovo ne nedemokratskog. Valjda je trebao Vesnu Pusić staviti na čelo vojske, Banca na čelo policije, Goldsteina za ministra gospodarstva a Gotovcu predati svoju funkciju Predsjednika RH. Ma i tad bi ti jalnuški diletanti našli povoda da mu nešto kenjaju i prigovaraju. Zanimiljivo, u ovom ulomku Tuđmanu zamjeraju što ne provodi privatizaciju. Načelno su u pravu, sa stajališta liberalnog kapitalizma nema sumnje da je bolje da su sredstva za proizvodnju u privatnim nego u društevnim rukama. Međutim, je li vrhunac ratnih zbivanja pravi trenutak za jedan takav proces?

Šestorica: 8. Trijumfalizam i optimizam bez pokrića, kojima odišu Vaši govori i drugi javni istupi, izazivaju sve više sumnji da, ili više ne vidite stvarno stanje oko sebe, ili zavaravate i sebe i javnost.
Odgovor: Ovdje se uopće nema što pisati. Ovu imbecilnu tvrdnju rješit ću jednim jedinim linkom: https://www.youtube.com/watch?v=f8QIzKbY1E8

Šestorica: U takvim okolnostima nužno je mjenjati politiku i ljude koje je vode. Samo nova politika i novi ljudi mogu Hrvatskoj povratiti izgubljeni kredibilitet i u svijetu i kod kuće. Nedvojbeno jasnom mirotvornom politikom, uz dosljedno poštivanje prava nacionalnih manjina ne samo deklarativno nego i u praksi, novo hrvatsko vodstvo može početi postepeno vraćati povjerenje i u otrgnutim krajevima s većinskim srpskim stanovništvom. Hrvatska država mora uspostaviti kontakt i dati podršku onom djelu srpskog stanovništva u tim krajevima koji se nije uključio u zločinački rat protiv Hrvatske. Time će zacrtati put ka strpljivom razrješenju najmučnijeg problema hrvatske države – bez novog velikog rata ili malih ratovanja.

Odgovor: Bla bla, kenj kenj, deluzije u vidu nekakvih Srba koji se nisu uključili u rat protiv Hrvatske, (teza koja je pala u predmetu Gotovina u Haagu gdje je dokazano da su Srbi u Hrvatskoj rabili doktrinu „naoružanog naroda“). Ovdje zapravo politički polemičar nema što odgovarati, ovo je za jedan ojačani psihijatrijski tim dobra zadaća, da analizira ove pisanije i postavi dijagnozu pisaca ovog pamfleta. Ja ovako laički mogu reći da vidim simptome paranoidne šizofrenije praćene teškim deluzivnim epizodama, a sve začinjeno ogromnim količinima jala, zavisti, zlobe, ljubomore i (auto)destruktivnosti.

Šestorica: Veliko je umijeće državnika i drugih javnih djelatnika znati se povući u pravo vrijeme na prikladan i dostojan način. Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje. Na tom je putu potrebno formiranje jake vlade s nedvojbeno suverenom demokratskom i miroljubivom orijentacijom i velikim punomoćima da takvu politiku samostalno provodi. Preduvjet je da se kompetencije predsjednika držae svedu na analogne onima kakve imaju šefovi država u Austriji, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama razvijene parlamentarne demokracije. Time počinje stvarni proces demokratizacije i ozdravljanja države Hrvatske, bude se nade i otvaraju perspektive za budućnost i smireno se u normalnom roku mogu pripremati novi izbori i nužne ustavne promjene.

Odgovor: Kažu „Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje“. A ja kažem: da bi se mislilo, prvo bi se trebalo imati čime misliti. Da je to bilo po njihovom mišljenju, ovu scenu https://www.youtube.com/watch?v=f8QIzKbY1E8 mi nikad ne bi gledali. Sreća pa je hrvatski narod na slobodnim demokratskim izborima takvima pokazivao palac dolje a Tuđmanu palac gore. A kad su ovi i ovakvi konačno dočekali Tuđmanovu smrt i kad su uz silnu radost došli na vlast, hrvatski narod je tek tad mogao vidjeti što je to pljačka, izdaja, veleizdaja, pljačkaška privatizacija, prodaja obiteljskog srebra u bescjenje (primjerice 25% INA-e za 505 milijuna dolara) dilanje dokumenata s oznakom državne tajne, optuživanje vlastitog naroda koji se branio od agresije i zločina za agresiju i zločine, izvrtanje istine, vladavinu laži, obmana, diletantizma, nekompetencije itd Ivo Banac, kolovođa ove pisanije po narudžbi Josipa Manolića traži da se „ kompetencije predsjednika držae svedu na analogne onima kakve imaju šefovi država u Austriji, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama razvijene parlamentarne demokracije“. Valjda Sjedinjene Američke Države iz kojih Banac, sa sigurne udaljenosti piše ovaj pamflet nisu dovoljno demokratske. Valjda Francuska nije dovoljno demokratska. Zašto bi se trebali ugledati na zemlje poput Italije i Njemačke s jakom fašističkom tradicijom a ne na Ameriku i Francusku s jakom antifašističkom i demokratskom tradicijom koji su imale i još uvijek imaju čisti predsjednički sustav? Naravno da ova gomila jalnuških diletanata, stoke sitnog zuba, bjednih cincarskih izdajica nije u stanju odgovoriti na ovo jednostavno pitanje.

Uostalom, zato je hrvatski narod i birao Tuđmana a ne njih. Na izborima, i to demokratskim, višestranačkim, pluralističkim, koji to za njih nisu bili jedino iz razloga što narod njih nije birao. A takav način rezoniranja bazdi po totalitarnom mentalnom sklopu do neba…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Ristić umjesto Bajrušija – Josipović ponovno zatraljao

Objavljeno

na

Objavio

Josipović je  nastavio sa svojim lažima o događajima u Širokom Brijegu 1945. godine, a ovaj  put mu je umjesto Roberta  Bajrušija pokušao asistirati novinar Večernjeg lista Borislav Ristić. I opet neuspješno, jer je  Ivo Josipović u tolikoj mjeri intelektualno potkapacitiran da nije uspio zahvatiti ni  ovaj Ristićev centaršut kako treba.

Ali, sad bar  imamo dokaz  da je cijelu priču pokrenuo portal Kamenjar.com mojim osvrtom na upad sljedbenika najgore zločinačke ideologije u povijesti čovječanstva – socijalizma, na tribinu u organizaciji don Damira Stojića na kojoj je  o svom obraćenju u zatvoru, gdje je nevin proveo više od 17 godina, svjedočio Dario Kordić.
Ristić je u Večernjem listu, dakle novini kojom suvereno vladaju pijuni Georga Sorosa tobože „napao“ Josipovića u jednom igrokazu kojim je mene osobno pokušao pogoditi ispod pojasa.  A koji dan kasnije  Ristiću se u „napadu“ na Josipovića pridružio i  notorni Branimir Pofuk, koji par dana kasnije  u svom pamfletiću u kojem napada i pljuca po svojoj omiljenoj meti – Katoličkoj crkvi u  Hrvatskoj, nimalo slučajno spominje medački džep.

Također nimalo slučajno, Ristić relativizira genocidni zločin streljanja  261 ranjenika iz vukovarske bolnice trpajući taj genocidni zločin u organizaciji  „Uprave bezbednosti JNA“ kolokvijalno poznatije kao KOS, s  legalnim, legitimnim, preventivnim i neočekivanim napadom HVO-a na selo Ahmiće u srednjoj Bosni, kao što relativizira zločinačku ulogu jugo-srpskog generala Ratka Mladića trpajući ga  u isti koš s generalom Mirkom Norcem, kojeg  je pravosuđe u Hrvatskoj, bez ijednog jedinog dokaza, osudilo u čak  dva predmeta.

Ako ponovno pročitate moja dva teksta u kojima sam za Kamenjar.com prokomentirao prepisku između Sesardića i Josipovića, lako ćete uočiti da sam istakao upravo slučaj Ahmića i  generala Norca kao  antipode Josipovićevim papajzanijama u kojima relativizirajući ratni zločin  nad Franjevcima u Širokom Brijegu on  zapravo brani ideologiju internacional-socijalizma (komunizma) i svog oca koji je kao  visoko-pozicionirani  član komunističke partije u bivšoj propaloj državi sudjelovao u odlukama o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Pa kad  Josipović već nema hrabrosti bubnuti da je pokćerka Stjepana Ševe, mala Rosemarie u  dobi od  9 godina bila „naoružana“, on se tim lažima istovara po Franjevcima sa Širokog.

Pritom Josipović ponovno ne navodi niti  jedan relevantan izvor za  svoje izmišljotine. Ponovno mu se pričinjavaju „britanski i  njemački izvori“ kojima on naravno, ne navodi točnu  referencu jer isti ne postoje, ali u priču uvodi novu kategoriju – „rođake partizanskih sudionika borbi“.  Pritom kaže:

U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri.“

Josipović ovdje kao  izvor navodi nekakvog „g. Torbicu“ i to je jedini „rođak“ kojem navodi  bar prezime. Ovim bijednim „argumentom“ Josipović zakucava obje  moje teze kao  točne:

1. Riječ je o potpuno maloumnoj osobi

2. Riječ je o  osobi koja  nema blagog pojma o pravnoj znanosti

Svjedočenje  fantomskih „rođaka“ pa i „g. Torbice“ u pravnoj znanosti zove se svjedočenje iz druge ruke, odnosno svjedočenje po čuvenju, odnosno rekla-kazala i ni u jednom uređenom  pravnom sustavu bilo koje pravne države ne može se uzeti kao dokaz.
Osim toga, ono što  Josipović iz treće ruke prepričava to što mu je „g. Torbica“ prepričao iz druge ruke u direktnoj je suprotnosti s onim što je  Robert Bajruši objavio u svom famoznom dodatku, navodeći dokument-izjavu „komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića“ koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika koji da su se predali“.
Dakle, izjavu direktnog  sudionika borbi, a vrlo vjerojatno i počinitelja ratnog zločina  nad  nenaoružanim Franjevcima, Josipović iz treće ruke  pobija preko  „g. Torbice“ iz druge ruke.
To  vam tako izgleda kad internacional-socijalisti odnosno komunisti krenu sa svojim lažima, pa onda  svaki put iznova griješe upadajući u novu, sve dublju i sve veću laž.

Josipović također u svom pamfletu Ristića „napada“ samo pričom o tome da mu „udaraljke iz spota sliče na hrenovke“ i to je sve.

Iz  toga  je jasno da su se Ristić (koji  je se mnom  na facebooku imao nekoliko pokušaja srazova argumentima i predviđanjima i svaki put je izvukao deblji  kraj jer je i on jedan intelektualno potkapacitirani  blefer koji se  u svom  „napadu“ na Josipovića a zapravo u napadu zavisti  otresao o mene ) Josipović, Pofuk i  Bajruši  udružili u pokušaju  neuspješnog napada na Kamenjar i mene osobno.
Unatoč činjenici da ja stalno njih i  puno sličnih njima stalno pozivam na  sučeljavanje argumentima, kad god hoće, gdje god hoće, koliko god njih da se skupi protiv mene samog, pod kojim  god uvjetima hoće, oni glume da me ignoriraju, a  stalno im se događa da se očešu od mene, i  o demokratski portal Kamenjar kojeg bi oni na silu htjeli proglasiti „ustašoidnim“. Pa zašto onda svi odreda čitaju tekstova s  „ustašoidnog“ portala?  Zašto tu usiljeno ne glume ignoranciju?

Par riječi o medačkom džepu: baš kao i  u slučaju Ahmića, riječ je o preventivnom, legalnom i  legitimnom napadu. Akcija „medački džep“ odnosno pravim imenom „džep 93“ je briljantna  i kao  suza  čista, kirurški  precizno  izvedena vojna operacija nižeg taktičkog značaja. Da je bilo tko od nabrojanih  diletanata uopće pročitao presudu notornog Mrčele o medačkom džepu vidio bi da se čak ni notorni Mrčela nije usudio osuditi  generala Norca za ubojstvo. Naime, general Norac u toj presudi osuđen je samo za uništavanje imovine, bez obzira što ta priča nimalo ne  drži vodu i što  je  sve u svezi s tim nepostojećim kaznenim djelom bilo počinjeno u  skladu s  međunarodnim ratnim pravom.

Par riječi o Ahmićima: Ahmići su bili legalan i legitiman vojni cilj HVO-a, a tijekom operacije bilo je  nešto kolateralne štete. Materijalnih dokaza da se u Ahmićima dogodio ratni  zločin nema, a ako  su točne špekulacije o incidentima tijekom  te operacije koje se mogu podvesti pod kršenje međunarodnog ratnog prava, riječ je o  pojedinačnim incidentima koji su se dogodili na mah.

Postoje  dva osnovna tipa  ratnih zločina, jedan je zločin na mah kakav se dogodio u vijetnamskom selu My  Lai  od strane američke  vojske, i postoji hladnokrvan, smišljen  i  organiziran zločin kakvog su  počinili njemački nacional-socijalistički zločinci  u  češkom (tada još čehoslovačkom) selu  Lidice.

Ako je  zločina  u Ahmićima i bilo, takav  spada u My Lai kategoriju.
S druge strane, streljanje 261 ranjenika na Ovčari bez  ikakve sumnje spada u Lidice kategoriju.

Trpati takve stvari kao što to čini Ristić, u isti koš, podlo je i zlonamjerno. Isto tako, ako je  već Ristić naveo Blaškića kao paradigmatskog počinitelja zločina Hrvata nad Muslimanima u BiH mogao je  bar  navesti Hadžihasanovića ili Kuburu kao u Haagu  pravomoćno osuđene muslimanske zločince za zločine nad Hrvatima. Međutim, gle čuda, Ristić od Muslimana navodi  samo Delića, koji je u  Haagu osuđen samo  za zločine nad Srbima, a oslobođen za zločine nad Hrvatima.
Malo  je  tu  previše zlonamjernih  podmetanja da  bi se govorilo o „slučajnostima“.

U „Matchdayu 2.“ pokazao sam kako Josipović spominjanje zloglasne nacional-socijalističke tajne policije GESTAPO u izvješću OZNA-e želi proturiti kao  „njemački izvor“. I sad, u svom kupus-pamfletu objavljenom u Večernjem listu ponavlja  istu laž. Josipović zapravo stalno ponavlja jedne te iste laži ne  nudeći nikakve izvore ni reference.  To je vjerojatno stoga jer je  usvojio informacijsku doktrinu  socijalista Josepha Goebbelsa po kojoj „ako dovoljno puta izgovoriš laž, ljudi će to početi smatrati istinom“.
Josipovićeva laž da su Franjevci  bili naoružani i da su sudjelovali i borbama najbolje je demantirana forenzičkim nalazom medicinskog tima koji se bavio  ovim pitanjem, a kojeg  možete vidjeti na slijedećem linku:

http://www.cmj.hr/2007/48/4/17696307.htm

Kad bi Josipovićevu laž pokušali nekako spojiti  s  ovim medicinsko-forenzičkim, dakle  znanstvenim nalazom, ispalo bi da su „rođaci  g.  Torbice“ bili toliko precizni da su uslijed borbe u kojoj  sve pršti od metaka, bombi,  granatiranja i  bombardiranja bili  toliko precizni da  su gotovo sve do jednog  Franjevca  uspjeli pogoditi u glavu, a najmanje troje i u zatiljak. A ako su Franjevci u  borbi bili pogođeni u zatiljak, to  znači da  su  bili leđima okrenuti „mladim partizanima“ a  to pak onda  znači  da bi njihovo oružje bilo napereno u  suprotnom smjeru od partizana, odnosno, prema  ustašama i Nijemcima.
I  stoga, da se je  na bih dalje upuštao u bilo kakav pokušaj repliciranja Josipoviću u pokušaju opravdavanja ovog  notornog ratnog zločina nad hercegovačkim Franjevcima, ja ću se  usredotočiti  na ono  što njega, Bajrušija, Pofuka, a moguće i Ristića najviše bode i boli, a to je nikakva  ili gotovo  nikakva razlika između nacional  i internacional socijalizma.

Njemački izvor

Vladimir Resun, operativac sovjetske tajne policije GRU, 1978. godine prebjegao je u Englesku  kako bi, pod pseudonimom „Viktor Suworow“ mogao objaviti svoju  knjigu „Ledolomac“.
O svemu tome snimljena je TV-serija  „Crvena Europa“, koja obiluje vrlo zanimljivim detaljima koji spadaju u domenu  „Tabu tema“, nečeg o čemu se ne smije ni misliti a kamoli govoriti, bez  obzira što  se radi o tvrdim, dokumentiranim i  vrlo argumentiranim činjenicama. Takvi poput Josipovića odmah  će potegnuti da se tu radi o  „revizionizmu“ što je  njihov  pojam za širi, dublji i  nadasve kompletniji uvid u činjenice.

Tako imamo činjenicu da je uz  Marxa i  Engelsa, dakle začetnika ideje genocida, najveći  idejni zločinac u povijesti čovječanstva, Vladimir Iljič Lenjin  1916. godine u  svom „Vojnom programu  revolucije proleterijata“ napisao kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj  razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako  bi se  revolucija pokrenula na globalnoj  razini“.  Zatim  imamo 1920. godine pokušaj Tuhačevskog  da kroz Poljsku prodre u  Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u  pokušaju provođenja revolucije. Dakle, 1920. godine, Njemačka je na koljenima  zbog poraza u prvom  svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalno lošom ekonomskom situacijom koju prati ogromna inflacija, i takvi uvjeti  su  plodno tlo za sijanje socijalističkih-komunističkih ideja, jer takve sulude ideje mogu se provoditi samo u uvjetima rata i totalne bijede, budući da  takve ideje nitko normalan u bilo kojoj stabilnoj državi ne bi prihvatio.  Mala digresija: poznata je ona  komunistička direktiva s kraja drugog  svjetskog rata u bivšoj jugoslaviji koja je i dovela  do masovnih  pljački, ubijanja i otimačine, jer je cilj bio uspostaviti čim veći  bjedu, budući da je čim veća  bjeda plodnije  tlo za sijanje komunističkih ideja. I to stoji u korijenu svih zločina, pa i  onih  570 tisuća ubijenih  od strane  režima kumrovečkog bravara koje navodi britanski izvor,  ugledni  Daily Mail.

Pohod  Tuhačevskog neslavno je propao jer je hrabra poljska  konjica taj pohod osujetila u  samom  začetku, a  njemački narod  je s  druge strane, unatoč lošim životnim uvjetima bio dovoljno zreo za odbacivanje komunističkih  ideja.

1923. godine, u Rusiji  se obilježava 6 obljetnica „oktobarske  revolucije“ dakle  7. studenog odnosno  novembra ( i tu je jasno vidljiva ta neodoljiva želja komunista za produkcijom laži, čak i  onih  najbizarnijih, kad događaj  iz studenog  bez ovećeg facijalnog grča, mrtvi-hladni smještaju u listopad).
Sutradan, 8.  studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje  „I nama treba revolucija“ i u  jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Razloge pogledajte na ovom, njemačkom izvoru koji se referira na bivšeg sovjetskog tajnog agenta  kojeg je prihvatila i politički azil mu odobrila Velika Britanija:

1927. godine, novi vođa sovjetske komunističke partije i kominterne, Josif Visarjonovič Staljin kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći  na vlast u  Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju kako bi  se stvorila kriza da   bi fašist  Hitler mogao doći  na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.
U to vrijeme u Njemačkoj je  postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka,  prije svega konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s  jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Moskvi, odnosno kominterni odnosno Staljinu. Stoga Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da  pomognu Hitleru  istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. I kad je srušena  Weimarska republika a Hitler 1933. došao na vlast, samo je trebalo čekati izbijanje rata. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i  njemački fašisti odnosno nacional-socijalisti tijesno surađuju  (što je samo još jedan dodatak u prilog tezi kako nije problem ni u nacionalizmu  ni  u  internacionalizmu,  nego je problem u socijalizmu, koji je u  samom svom  startu  jedna zločinačka  i genocidna ideologija). 23. kolovoza 1939.  godine tajna  suradnja njemačkih  nacional  i sovjetskih internacional socijalista postaje javna kroz sporazum Molotov-Ribbentrop. Nakon toga kreće zajednički napad sovjetskih internacional i  njemačkih  nacional  socijalista  na  katoličku  Poljsku, i krvavi genocid  nad  poljskim narodom, koji je, među ostalim bio krvav djelom i zato što je  predstavljao osvetu  za ometanje pučističkih komunističkih nastojanja Tuhačevskog 1920. godine.

Ostatak  vrlo zanimljivih i prešućivanih činjenica pogledajte u videu, odnosno u  njemačkom izvoru.

Zaključak je  jasan.  Nacistička braća komunisti danas pojam „revizionizam“ svim silama žele dovesti u negativan kontekst isključivo zato da se ne bi vidjelo kako oni ne samo da nisu ništa bolji,  nego su u većini  slučajeva čak i gori od svoje braće po socijalizmu i ateizmu.  Pa  onda miješaju kruške i  jabuke, izmišljaju „naoružane fratre“ kako  bi pokušali  opravdati ubojstva nedužnih malodobnih djevojčica itd.

Vrijeme je da se pravosudna grana vlasti u Republici Hrvatskoj počne držati rezolucije 1481. Vijeća Europe kao i Deklaracije Europskog parlamenta  od 23.  kolovoza 2008. godine i da  svaku fašističku,  nacističku, komunističku, odnosno zajedničkim nazivom – socijalističku  tendenciju počne tretirati jednako, kao zagovaranje  zločinačkih, totalitarnih i  genocidnih  ideja, i da u sankcioniranju istih nema milosti,  te da time osnaži demokratske tendencije u hrvatskom društvu, kako se više nikad ne bi  moglo dogoditi da zagovornici genocidnih ratnih  i poratnih zločina sjede na Pantovčaku, ili da glume novinare po mainstream  medijima…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Korišteni  izvori i  korisni  linkovi:

– Crvena Europa, epizoda 1. „Sovjet“
https://www.youtube.com/watch?v=bMg0g0kWnd4&t

– Crvena Europa, epizoda 2. „Izdajnik“
https://www.youtube.com/watch?v=HFY95NcSW90

– Crvena   Europa, epizoda 3. „Komunizam“
https://www.youtube.com/watch?v=P3_L96j-huE&t

– Crvena Europa epizoda 4. „Imperij“
https://www.youtube.com/watch?v=lPYeDPeK0Ks&t

– Crvena Europa epizoda 5. „Suworow“
https://www.youtube.com/watch?v=qA_d172pLKw&t

– Crvena Europa epizoda  6. „Osloboditelj“
https://www.youtube.com/watch?v=fI_YIRCumCo

– Crvena Europa epizoda 7. „Saveznik“
https://www.youtube.com/watch?v=SzP1iGMwfs8&t

– Crvena Europa epizoda 8. „Katastrofa“
https://www.youtube.com/watch?v=S114XmqAyOs&t

Rekonstrukcija ubojstva Stjepan Ševo
https://www.youtube.com/watch?v=MCiCmWeng4o&t

Ostali korisni linkovi:

https://kamenjar.com/grabovica-najtezi-i-najkrvolocniji-zlocin-u-muslimansko-hrvatskom-gradanskom-ratu-u-bih/

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32939-analiza-saetka-presude-dariju-kordiu

https://kamenjar.com/gdje-su-dokazi/

https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

https://kamenjar.com/ivo-josipovic-ustasofili-zele-promijeniti-vrijednosni-sustav/

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tko bi mogao stajati iza namještanja Milijanu Brkiću?

Objavljeno

na

Objavio

Navodna afera s Milijanom Brkićem kao glavnim organizatorom prisluškivanja previše podsjeća na neke ranije slučajeve koji su se dogodili pod vrlo sličnim okolnostima. Dinamika iznošenja lažnih optužbi je toliko podudarna da se ne može raditi o slučajnostima.

Ukoliko pogledamo tko je tada stajao iza napada, nije problem zaključiti tko je i sada u ulozi organizatora lažnih konstrukcija.

Namještena afera koja je imala posve identičnu strukturu se dogodila uoči izbora u prosincu 2011. godine. Tada je protiv glavnog tajnika HDZ-a nekoliko mjeseci prije izbora iznenada otvorena istraga, nakon medijske pripreme vrlo slične kao i u aktivnostima protiv Milijana Brkića.

Najprije su krenuli napisi u medijima prema kojima taj političar želi srušiti vrh HDZ-a i da navodno ima neki tajni plan. Zatim se kazneni progon započeo najavljivati kroz probrane medije, izjavama da se polako stezao obruč. Nakon takve medijske pripreme je navedeni političar doista postao osumnjičen i pozvan na davanje izjave u USKOK, naravno uz medijsku paradu ispred zgrade, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net.

ISTRAGA OBUSTAVLJENA

Nakon davanje izjave u USKOK-u je protiv tog političara formalno otvorena istraga kao konačna metoda difamacije. Mjesecima je povlačena po medijima što je postalo povod za izbacivanje sa izbornih lista. Ako se ne sjećate o kojem slučaju se radi, podsjetit ćemo vas da je žrtva fabriciranih prijava taj put bio Ivan Jarnjak.

Pitate se koji krivac je stajao iza cijele akcije?

Ako možemo zaključiti po objavama u medijima, jedan poznati političar mu je prijetio da će protiv njega biti podnesene i druge optužnice, a dojam je pojačala činjenica da je tadašnji glavni državni odvjetnik viđen kako dolazi upravo njemu na sastanak.

O insinuacijama u tom slučaju dovoljno govori činjenica da je istraga obustavljena jer nije bilo nikakvih dokaza, o čemu je USKOK izvijestio jedan dan nakon provedenih izbora.

Nakon odbacivanja kaznene prijave nitko se nije ispričao, niti su represivna tijela odgovarala za služenje političkim interesima i za unutarstranačke obračune. Međutim, navedeni organizator je i nakon obustave istrage zaprijetio Jarnjaku da mu se spremaju nove optužnice. Jarnjak je na takvu prijetnju optužbama vrlo burno reagirao i umalo je došlo do fizičkog obračuna.

FABRICIRANJE NOVIH OPTUŽBI

Razlog radi kojeg je protiv Ivana Jarnjaka tada bila podnesena kaznena prijava bio je u njegovim najavama da bi se mogao kandidirati za neko od vodećih mjesta u HDZ-u. Iz takve situacije se može zaključiti da je neutemeljena prijava imala isključivi cilj difamacije mogućeg kandidata.

U potrazi za porijeklom represivnih metoda, više puta je bilo objavljeno da je organizator netko tko je vjerojatno bio suradnik UDBE, što je u medijima potvrdio i bivši ravnatelj te službe. Zanimljivo je da su upravo 2011. godine na izborne liste HDZ-a prvi put stavljeni Davor Božinović i Andrej Plenković kao novi perspektivni kadrovi. Dakle, podmetnuta je lažna afera Tuđmanovom ministru a na listu je došao Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićevog ureda.

Ako usporedimo strukturu prikazanog slučaja sa insinuacijama o Milijanu Brkiću, očito je da se radi o istovjetnim metodama, a samo je sadržaj optužbi drugačiji. Razlika je i trajanje navodne afere te izostanak cilja kojeg su pokretači očekivali.

Očito su vjerovali da će tri-četiri mjeseca biti dovoljno za cijelu operaciju, a to se moglo vidjeti i po naručenim naslovima u nekim medijima krajem 2018. godine. Nakon što su shvatili da im se plan izjalovio, panično su krenuli sa fabriciranjem novih težih optužbi koje sada već graniče sa nevjerojatnim. Radi toga se podmetanje toliko rastegnulo da više nikome ne nalikuje na pošteni pravni postupak.

Ako usporedimo navedena dva slučaja iz 2011. i 2018. vidljiva je potpuno ista struktura:

1. senzacionalno medijsko otkrivanje plana rušenja vlasti,

2. navodi o stezanju obruča radi pripreme kaznene prijave,

3. najava preko medija da će biti osumnjičeni,

4. davanje izjave u USKOKU uz javnu paradu probranih novinara,

5. otvaranje istrage,

6. odbacivanje prijava i istrage nakon popuštanja pozornosti medija,

7. prijetnja novim lažnim optužbama.

KAKO JE MOGUĆE PRISLUŠKIVATI MUP?

Propadanje plana organizatora je vidljivo u prebacivanju navodnih skandala na razna druga područja. Kad su odbačene sve optužbe protiv Milijana Brkića za tzv. elitnu prostituciju i tzv. SMS aferu, a pokazalo se da supruzi nije nadzirao poštu pa će i ta prijava biti uskoro odbačena, odjednom je izmišljen tzv. novi krak afere o prisluškivanju ministara ili premijera, ali bez ikakvih iznesenih dokaza koje bi takve optužbe prirodno zahtijevale.

Zašto niti jednom ozbiljnom mediju, niti novinaru, nije neobično kako to da nema dokaza za ovako ozbiljne optužbe?

Zašto niti jedan novinar nije provjerio kakve bi to tehničke uređaje i pristup komunikacijskim pravcima trebao imati netko tko bi želio prisluškivati MUP?

Ako je nešto tako izvedivo amaterima sa laptopom, zašto onda strane obavještajne službe trebaju silnu tehniku za prisluškivanje?

Znate li da u MUP-u postoji odjel inženjera kojima je jedina zadaća kriptografska zaštita komunikacija?

Zašto ministar Božinović ne kaže da prisluškivanje uopće nije bilo moguće? Bio je predstojnik Mesićevog ureda i sigurno se sjeća da čak niti strane službe nisu mogle prisluškivati, pa im je Mesić bez zakonske osnove zato ponudio Tuđmanove transkripte.

Kako to da iz postupka cijelo vrijeme cure navodne informacije medijima, a osumnjičenici i njihovi odvjetnici uopće nemaju prava uvida u spis?

Da li to znači da ministar policije uopće nije žrtva prisluškivanja, nego on ustvari manipulira tijelima kaznenog progona?

Cijela navodna afera traje već više od pola godine. Mislite li da neki opskurni tjednik već ne bi odavno objavio neki konkretni dokaz da išta takvo postoji?

Kako to da državni odvjetnik odjednom izgubi spis i ne preuzme odgovornost, nego odmah uz presumpciju krivnje pokušava insinuirati nešto što u spisu ne stoji?

A onda se nakon razvlačenja otkrije da je sve bilo po zakonu, ali državni odvjetnik ne stane pred javnost i ne ispriča se za narušavanje ugleda?

Možda naši pravosudni dužnosnici nisu upoznati da Europski sud za ljudska prava u okviru čl. 18. Konvencije primjenjuje tzv. test predominantnosti političkih motiva u kaznenom progonu, što ovakav slučaj stavlja uz bok mračnoj praksi u nekim bivšim državama Sovjetskog Saveza. Veliki domaći pobornici europskih principa će možda imati čast da ih se spomene u presudi Europskog suda za ljudska prava.

U lažnoj aferi postoji toliko nelogičnosti da je teško nabrojati.

Kako to da se jednog osumnjičenika okrivljuje da on prenosi informacije medijima, a on uopće nema uvida u spis?

Ponavljaju mu pretragu i uhićenje, iako je pola godine bio u zatvoru i informacije su jedino mogle curiti iz državnih tijela?

Zamislite paradoks da okrivljuju osumnjičenika da je on sam protiv sebe davao lažne informacije?

Kako to da postupak traje toliko dugo iako su sve istražne radnje davno provedene?

VARGA JE MOŽDA PRISLUŠKIVAO MERKEL, MACRONA…

Javnost nije reagirala na prisluškivanje premijera i ministra, pa će možda sljedeći broj opskurnog tjednika vjerojatno pokušavati sa nekim još neobičnijim konstrukcijama. Možda će pisati nešto kao da je Varga prisluškivao Merkel i Macrona, postavljat će se pitanje ima li kakve intime među njima, a jedna strana televizija sa domaćom adresom će možda pokrenuti veliku priču o nekom novom domaćem cilju prisluškivanja, možda da je nadziran Luka Modrić ili kardinal Bozanić.

Možda će se javiti neki preparirani svjedok sa nekom starom pričom u kojoj će opet napadati ugled Milijana Brkića. Ne bi bilo neobično niti da netko kaže da je pronašao neku žicu kraj telefonske utičnice, neki diktafon, bateriju ili neki sličan dokaz.

Jedini problem sa starim trikovima je što nakon par izvedbi više nikome nisu zanimljivi i nemaju očekivani efekt. Suradnici koji se u ovoj paradi skrivaju iza političkih marioneta istrošili su uvjerljivost medijskih manipulacija i nitko im više ne vjeruje. U cijelom slučaju je vrlo zanimljivo ponašanje najviših vladinih dužnosnika koji konstantno glume nezainteresiranost i prepuštaju istraživanje institucijama, a ustvari tim institucijama rukovode i omogućuju rastezanje namještenog slučaja isključivo za medijske potrebe.

Zar to nismo godinama slušali od Mesića, koji je szstavno ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, a na čelu tih institucija bili su ljudi koje je on osobno tamo “uhljebio”!

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari