Pitanje ovogodišnjeg adventa: vremenito ili vječno
Ljudi današnjice si obično ne vole postavljati teška osobna pitanja. Vole biti tjelesno i misaono opušteni i ponašati se onako kako je trenutni društveni trend, onako kako svi standardizirano žive. Pa zašto bih ja bio drugačiji, što čini većina to ću i ja? Najčešći osobni stav naših sunarodnjaka je izrečen u rečenici: „Tako se danas živi…takav je stil današnjeg tempa života.“ Svi nažalost pomalo bježimo od teških pitanja, pogotovo onih koja su osobne duhovne naravi.
Došašće koje je započelo pred nas postavlja bezbroj pitanja. Pitanja o kojima ovisi naša trenutna radost, naša trajna sreća. Dakako ako smo vjernici i ako želimo neke kvalitetne promjene na sebi. Mediji će nas tijekom ovogodišnjeg došašća u vijestima žestoko obasipati informacijama sa trgova iz raznih gradova u HR. Novinari će izvještavati koliko se ljudi okuplja na različitim mjestima u tim gradovima, te što je popularno. Neizostavne će biti vijesti o delicijama, njihovim cijenama, itd. Proteklih godina vrlo često sam u takvim izvještajima čuo riječ šušur. Pa tako novinarka kaže: „Sve je u znaku adventskog šušura…“ Kao kajkavac nisam znao značenje riječi „šušur“. Eto, sada znam riječ više! Frapantno mi je bilo da se puno toga vrti oko: kuhanih kobasica, kuhanog vina, fritula, jela i pića, klizališta. Rekoh, dobro, neka se ljudi zabavljaju. Neka u tim turbulentnim vremenima bude opuštanja, zabave, veselja. No, u meni je nastalo i drugo pitanje. A to pitanje glasi: koji je zapravo izvorni smisao i duhovna dubina adventa? Ne zadržavamo li se zapravo previše na sekundarnom, hedonizmu, a prvotno, izvorno adventsko, smisleno nam izmiče kao pijesak među naglo otvorenim prstima na našoj šaci. Onda se sjetih da došašće može postojati i biti bez ozbiljnih pitanja, a i Božić bez Isusa. Kako? Ma, i to je moguće. U nekim za narod vrlo važnim javnim institucijama prošlih je godina kako se moglo čitati na društvenim mrežama bio samo okićeni bor bez djeteta Isusa, bez betlehemske štalice. A svi rado na razini raznih rasprava ponavljamo da smo katolički narod. Koji problemi mogu biti vezani uz shvaćanje izvornog adventa?
Dao sam si truda te sam istraživao što je to šušur koji je postao kao novinarsko medijski pojam vrlo važan. Ponukan čitanjem sv. Pavla Rimljanima od prve nedjelje došašća razmatranjem sam shvatio da po teologiji sv. Pavla postoji vremenito i vječno. „Braćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.“ Rim 13,11-14a Zašto se baš to čitanje čita na prvu nedjelju došašća? Kakve veze imaju te misli sv. Pavla s nama? Dakako zbog toga što postoji vremenito i vječno. Vjernik može pretjerano živjeti samo za vremenito, ali može živjeti i za vječne vrednote. Može sebi ugađati na razne načine tijekom došašća u raspjevanom šušuru. Može ako želi ići svaki dan na zornice. Može odabirati i meditirati duhovne adventske vrednote i produbiti svoju nutrinu uma, srca i savjesti teškim pitanjima. Pitanjima: koje su moje životne vrijednosti za koje živim, šušurnati advent ili duhovna tišina, duhovna razmatranja, molitva i meditacija, ili bijeg od sebe. O tome što ću od toga odabrati ovisi moj duhovni rast ili ostanak na istoj duhovnoj razini, na šušuru, sekularnom shvaćanju adventa i Božića. Što ću odabrati? Da bih dobro odabrao vjerojatno mi može pomoći razmatranje nad pojmovima i značenjem riječi: šušur, vremenito, vječno, sekularno. Imam potpunu slobodu što ću izabrati.
Šušur
Riječ “šušur” kažu da je čarobna dalmatinska riječ koja označava živu, veselu, glasnu i živopisnu atmosferu, posebno u ljetnim mjesecima. Čim je šušur, to znači da je nešto dobro, živo i u punom ritmu. Riječ se koristi za opis situacije u kojoj je puno ljudi, buke i aktivnosti, kao na primjer na dalmatinskim trgovima i terasama gdje su stolovi jedan do drugoga, a gosti se tiskaju i zabavljaju. Ljeto bez šušura se uspoređuje s manistrom bez toća, salatom bez kvasine, tunom bez marinade ili pršutom bez slanine, što ukazuje na njezinu važnost za autentični dalmatinski doživljaj. Riječ se također koristi i u kontekstu buke na plaži, gdje se preporučuje odlazak na obližnju terasu. Uz to, riječ “šušur” može imati i značenje vike, galame ili poželjne živosti, a u nekim kontekstima se koristi i kao sinonim za gužvu ili neko urnebesno događanje.
Vremenito
Vremenitost ili temporalnost je filozofski pojam koji se odnosi na sve što ima ograničeno i promjenljivo postojanje u vremenu, što nastaje, mijenja se, propada i nestaje. Vremenitost se odnosi na sve ono što sačinjava osjetilnu, pojavnu stvarnost. Sveti Toma Akvinski je izjednačio po značenju vremenito i svjetovno (temporalno i sekularno). Filozofija i teologija je tradicionalno usmjerena na ono što je vječno, ili bar trajno u vremenitom. U hrvatskom jeziku, riječ “vremenit” označava ono što je ograničeno vremenom, koje u odmicanju i slijedu vremena ima početak i kraj, suprotno od izvanvremenskog, bezvremenskog ili vječnog. Vremenita dobra? To je sve ono za čime čovjek u životu mašta, trudi se i ostvaruje: kuća, stan, dobar auto, dobar biznis, vikendica. Sve što je materijalne naravi.
Vječno
Riječ “vječno” označava nešto što traje beskonačno, bez početka ili kraja, neprekidno i stalno u trajanju. U hrvatskom jeziku, jezičnom izričaju koristi se za opisivanje onoga što je trajno, neograničeno u vremenu, kao u izrazima poput “vječna ljubav” ili “vječni život”, vječne neprolazne vrijednosti. Značenje pojma se proširuje i na kvalitativne aspekte, kao što je “vječni život” koji podrazumijeva život prikladan za vječnost, a ne samo beskonačno trajanje u vremenu. U filozofskim i vjerničkim kontekstima, “vječnost” često upućuje na transcendentnost vremenskoga, a u teologiji se koristi za opisivanje Božje neograničenosti i savršenstva koje nadilazi vremenska ograničenja. Molitva za vječne vrednote može uključivati izražavanje zahvalnosti Bogu za njegove beskrajne darove i žrtvu Isusa Krista koja omogućuje spasenje i vječni život.
Sekularno
Riječ “sekularno” potječe od latinskog “saeculum”, što znači “ovaj vijek”, “ljudski vijek” ili “sadašnje vrijeme”. U svojoj izvornoj upotrebi, riječ nije bila u suprotnosti sa “svetim”, već je označavala vremenski period, često oko stogodišnjice. U hrvatskom jeziku, “sekularno” može značiti “vjekovno, stoljetno, stogodišnje” u smislu trajanja ili mjerenja vremena, kao i “svjetovno, ne-crkveno” u smislu odnosa prema vjeri. U suvremenom kontekstu, “sekularno” često označava ono što je odvojeno od religije, od države i javnih institucija, što se naziva sekularnost ili laičnost. Ovo načelo u sebi podrazumijeva da država ne smije imati državnu religiju, a da vjerska pripadnost ne bi trebala utjecati na donošenje političkih i javnopravnih odluka. U tom smislu, sekularna država je ona u kojoj su crkva i država pravno odvojene, a većinska vjera naroda ne uživa priznanje ili materijalne povlastice koje bi ugrozile jednakost građana. Međutim, značenje riječi “sekularno” se u proteklih stotinu i pedeset godina promijenilo, posebno u kontekstu političkih i društvenih pokreta. Danas se često koristi u smislu “slobodno od vjere” ili “bez religije”, kao u izrazu “škole su sekularne”. Ovo novo značenje je usko povezano s pojmovima sekularizam i sekularizacija, koji su se razvili kao rezultat protuvjerskog djelovanja i često se povezuju s ateističkim tumačenjima. Povijesno gledano, ovo nije bilo izvorno značenje, jer je “sekularno” u srednjem vijeku bilo usmjereno na bavljenje ovim svijetom, a ne na “nebeski” svijet, što je bilo dominantno tada. U nekim državama, poput Francuske, sekularizam se primjenjuje u najstrožem smislu — potpuna isključenost religije iz javne sfere, uključujući zabranu isticanja vjerskih simbola u javnim školama. U Hrvatskoj se sekularizam često kod nekih definira u tom najstrožem francuskom smislu, iako se značenje može razlikovati ovisno o kontekstu. Međutim, neki smatraju da je ovo značenje u suprotnosti s načelima slobodnog i demokratskog društva, jer uključuje uklanjanje vjere iz javnog života. Dok bi ispravno shvaćeno sekularno područje trebalo omogućiti i vjerskim zahtjevima, a ne zahtijevati “nevjerovanje”.
Mudro življenje – Duhovno poniranje
Veliko je pitanje da li kao pojedinci i zajednica mudro živimo. A posebno je važno pitanje znamo li duhovno i intelektualno ponirati u sami sebe? Ponirati u sebe može i treba svaki čovjek, pa i onaj koji se ne smatra vjernikom. Znamo li tijekom dana sabirati misli, promatrati realno sebe i svijet oko sebe. Moguće je da smo površni u svemu, pa tako i u onom što zovemo kontemplacija. Čovjeku, vjerniku pogotovo je nužna kontemplacija. A ona često ili bolje rečeno trajno treba počivati na Božjim istinama sadržanim u Svetom pismu. Kako stojimo sa darovima Duha Svetoga? Cjelovitu stvarnost izvornog vjerničkog života imamo kao ponudu. Nju nam nudi Crkva. Nju nam nikako ne mogu u pravom smislu i cjelovito ponuditi oni koji „guraju“ sve jače sekularne stvarnosti i ideje vezane uz liturgijska vremena i velike svetkovine. Izvrtanje smisla pravog došašća, samog Božića je popraćeno jakim konzumerizmom, potrebom za uživanjem, kupnjom, trgovinom, razbibrigom. Gdje sam tu ja? Gdje su moje misli, na što trošim vrijeme? Živim li mudro? Mudrost tko je ima, tko ju izgrađuje, je velika vrlina ljudskog uma koju karakterizira duboko osobno znanje, uvid i sposobnost rasuđivanja. Rasuđujem li dobro? Šušur od molitvene tišine, vremenito od vječnoga, sekularno od duboke autentične katoličke vjere i njezinih postulata.
Molitva blaženog Alojzija Stepinca za sedam darova Duha Svetoga
Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavlju i daj nam: dar mudrosti, da sa slašću razmatramo Božje istine, i da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari; dar razuma, da što dublje zaronimo duhom svojim u otajstva svete vjere, koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće; dar savjeta, da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i naše spasenje; dar jakosti, da osobitom odlučnošću svladamo sve napasti i ostale zapreke duhovnom životu; dar znanja, da pravo spoznamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stranputicom u duhovnom životu; dar pobožnosti, da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo; dar straha Božjega, da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem veličanstvu.
Vladimir Trkmić