Pratite nas

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Što se dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik?

Objavljeno

na

Objavio

O pobjedi HDZ-a pišu se kako i priliči spektakularnoj pobjedi pravi panegirici, analizira se ta velika pobjeda kakvu odavno nismo vidjeli do u detalje, ali se u drugi plan stavlja oporba odnosno ostatak novog saziva Sabora, kao da politički život prestaje sa ovim izborima. Što se dakle dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik? Čemu se sve ima zahvaliti ovakav razvoj situacije na ostatku parlamentarne scene?Je li ovo kraj SDP-a? Ili je ovo u prvom redu kraj HSS-a?

Potpuni debakl SDP-a, od kojeg se neće tako lako oporaviti između ostaloga i zato jer je ljevica dobila svoju novu, (opasnu!) inačicu, zatim vjerojatni nestanak HSS-a, tu su i donekle podrezana krila inače vrlo uspješnom nastupu Škorine stranke, potom neobična vitalnost Mosta i krah balona zvanog Milan Bandić 365 stranka rada i solidarnosti. Tako bi telegramski izgledala analiza trijumfalne pobjede Andreja Plenkovića, pobjede koja je u prvom redu njegova osobna pobjeda, jer današnju HDZ-ovu politiku kreira, osmišljava i ključne konture joj daje upravo on: Andrej Plenković!

Žurim reći da su ovi rezultati izbora kao nikada apostrofirali potrebu da se doslovno zabrani anketiranje na način na koji se do sada radilo istraživanje javnog mnijenja uoči izbora, jer niti jedna agencija za istraživanje javnog mnijenja nije ni približno pogodila rezultate izbora. Ovo nije prvi put, ovo se prečesto događa i sada je kristalno jasno da agencije za ispitivanje tržišta nerijetko funkcioniraju kao agencije za manipulaciju birača.

Uporno ističem da bi morali krenuti putem Galupovog instituta ili nekadašnjeg američkog IRI-ja, uistinu znanstvenih istraživačkih centara koji su redovito pogađali rezulate izbora. Kod ovih naših agencija ili su metode neznanstvene ili su uzorci premaleni, kako bilo da bilo, na ovim izborima su agencije prešle sve granice, jer ništa, ali baš ništa nisu pogodile. Ni pobjedu HDZ-a, ni debakl SDP-a, ni uspjeh „Možemo“, ni veliki povratak Mosta. Baš ništa!

Dakle, ustrojiti neku vrstu državnog, znanstvenog centra za ispitivanje javnog mnijenja, te zakonskim normama onemogućiti da dva frenda osnuju firmu, nađu tri studenta koji mobitelom zivkaju susjede i krenu reketariti stranke, to bi nakon zakona o potresu mogao biti prvi ozbiljniji zakonski propis koji bi nova vlast trebala donijeti!

Debakl SDP-a je pak jasno pokazao da se ne može doći sa ulice, sjesti u fotelju šefa stranke i tek tako uzeti nacionalnu vlast. Taj je debakl pokazao najprije da je Bernardić uistinu potkapacitiran, to se najbolje vidjelo na sučeljavanjima jer nije bio do koljena Plenkoviću, kao što se pokazalo da niske strasti koje su ga vodile i u sastavljanju listi i u vulgarnim napadima na Jandrokovića, (koji je sada i Raspudiću održao predavanje o preferencijalnim glasovima), nije dovoljna energija za uspjeh u ovom poslu.

Naime izbaciti Marasa sa pozicije da uđe u Sabor, premda je on šef zagrebačkog SDP-a , anulirati nekoliko veterana koje osobno ne preferira, ali koji su mu mogli biti od velike pomoći na izborima, pobacati uspješne kadrove na začelja liste, samo zato jer imaš s njima nerašćičene račune, provincijalno je, neozbiljno i ne može dovesti ni do čega negoli do-debalka. I to se SDP-u i Bernardiću i dogodilo.

Ovo je njegov politički krah i politički kraj. No, čak gore od samog poraza za SDP, je činjenica da su dobili ozbiljnu zamjenu na ljevici, zamjenu koja djeluje originalno (makar to zapravo nije ) zamjenu koja djeluje puna energije, autentično i nepotrošeno. Mislim na „Možemo“ dakako.

U tom smislu držim da se SDP neće tako lako oporaviti, jer sa šabloniziranim birokratima poput Komadine ili Ostojića ne može se nikome biti alternativa 2020 godine! Najmanje Andreju Plenkoviću koji lijevom centru djeluje iznimno prihvatljivo! „Možemo“ može biti alternativa, ali treba jasno reći da se radi o radikalnoj, najradikalnijoj ljevici koju smo do sada imali prilike vidjeti, ljevici natopljenoj neojugoslavenstvom i titoizmom, ljevici koja Tita nastoji baštiniti do zadnjeg zareza, tako da „Radnička fronta“ već najavljuje mogućnost nacionalizacije štednih uloga građana. „Možemo“ se s nacionalizacijom za sada nije usuglasila, ali program Radničke fronte to jasno predviđa!

SDP dakle u ovom trenutku nije moguće podignuti na noge, jer su temelji prekrhki, a kadrovska baza neinventivna. Tu jednostavno nema nikoga i ničega, osim vječnog pozivanja na Račana što je mantra koja danas nema nikakve težine. Sad se pokazuje da je formiranje Restarta isto tako bilo bez zdravih temelja, a na neki način i na štetu SDP-a. Naime, neki viđeniji SDP-ovci nisu u Saboru, jer su se bolja mjesta morala dati i IDS-u i Mrak Taritaš, a osim toga pokazalo se da Snaga i HSU, koji nisu ništa drugo negoli interesne organizacije, nisu dale onu dodatnu energiju koja se očekivala.

Logično! Ljudi koji su pokradeni u aferi Franak imaju zajednički interes, ali glasovanje na parlamentarnim izborima nije idealno mjesto za demonstraciju te solidarnosti u nevolji. Slično vrijedi i za umorovljeničke krugove. Jedno je umirovljenička solidarnost, a drugo je kad čujete da čelnik Restarta odlučno na dilemu Tito ili Tuđman ,veli Tito! „Neću za Tita taman mi uzeli penziju“, kaže mi ovih dana jedan moj vremešni susjed umirovljenik. Naime, čim je tako jasno rekao „Tito“, Bero je iste sekunde izgubio brojne umirovljeničke glasove, a da to ni dan danas ne razumije. O svemu tome se dakle trebalo voditi računa, ali Bernardić je premlad, prezelen, preneiskusan, ako hoćete i prenaivan za velike role.

Miroslav Škoro je uspio! O tome nema dvojbe. Punih 16 mandata koje je osvojila njegova koalicija, najveći je broj mandata za desnicu u zadnjih 30 godina. U tom smislu ovo je veličanstveni uspjeh. Uspio je ujediniti desnicu, uspio je osvojiti 16 mandata i uspio se nametnuti kao vođa. No, sad ćemo vidjeti koliko je čvrsta ta koalicija, Zekanović je već najavio vlastiti klub u Saboru, a Škorina sestra je u tom smislu gotovo proročki rekla jutro nakon izbora na jednom tv nastupu, da je Domovinski pokret bila predizborna koalicija, no da oni nisu detaljizirali postizbornu koaliciju! Što u prijevodu otvara prostor da jednostavno netko izleti i krene sa HDZ-om, makar takvog za sad nema na vidiku. Dakle, u daljnjoj političkoj borbi najprije će se mjeriti čvrstina te koalicije. Za Škoru je zadnji dan parlamentarnih izbora zapravo prvi dan kampanje za lokalne izbore, jer će to biti prostori i za širenje i utemeljenje stranke na terenu, ali i za testiranje koliko i gdje stranka vrijedi na terenu. Činjenica da su izgubili u Vukovaru je prvorazredna senzacije u tom smislu, baš kao i skroman rezultat u Osijeku gdje su osvojili tek 15 posto glasova. HDZ se u Slavoniji pokazao puno jačim i žilavijim negoli se očekivalo i tu treba tražiti ta tri, četiri mandata koja su kod Škore unatoč predviđanjima izostala.

Milan Bandić nije prešao prag, ali gore od toga je tek šaka glasova koje je dobio preferencijalno. I ta se kula od karata dakle javno urušila, iako valja priznati da na parlamentarnim izborima on nikad nije briljirao. No, ovakava debakl još nije doživio. I ta zvijezda gasne, još palucka u Zagrebu po logici moći i vlasti, ali Bandić silazi sa političke scene, o tome nema dvojbe.

Most pak po meni nije baš potpuno iznenađenje, ali rekao bih da je doživio neočekivani uspjeh! Božo Petrov se pokazao vitalnijim negoli se očekivalo, uspio se podići sa poda, ovaj puta ideološki uravnotežiti stranku i najaviti prestanak ideološkog lutanja, te na scenu dovesti ljude koji su naciji bili poznati, ali ih je tek sada on gurnuo u političku arenu.

Publika je prepoznala njegovu autentičnost, prepoznala je njegovo poštenje i nagradila nova lica na političkoj sceni. Veliki uspjeh,velikih osam mandata i očuvana čvrstina i upornost koja ga je vodila, pokazuju da uz sve mane i grješke Božo Petrov nije slučajno stigao na političku scenu. Njemu se sve prebrzo izdogađalo, zateklo ga je, u prvoj rundi posve nespremnog, ali uz pomoć jednako upornog Grmoje, Božo Petrov je uspio i kad ga je većina otpisala! Pokazao se autentičnim, konzekventnim i načelnim. I publika je pokazala da to cijeni.

No, pravi, veliki, aposlutni pobjednik izbora je Andrej Plenković. U prvom mandatu je uspio promijeniti brojne relacije u Hrvatskoj, sada je na red došlo veliko pospremanje u stranci. Plenković ima jasnu viziju toga što hoće i kako to planira izvesti. U svim sučečljavanjima se pokazuje uistinu inteligentniji od svojih suparnika, u tom smislu je bez konkurencije, a sada ćemo vidjeti do koje razine će uvažavati istinske hrvatske nacionalne interese. U prvom redu u Vukovaru, jer tamo će ga najprije Škoro i Penava testirati, potom u odnosu prema Srbiji i moru nerješenih i netaknutih hrvatsko-srpskih pitanja koja nisu ni taknuta u prošlom mandatu, potom u tretmanu Pupovca, migrantske krize, ali i revoluciji koju traži hrvatska poljoprivreda. Počinje dakle drugo poluvrijeme Andreja Plenkovića.

Tihomir Dujmović / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Molim Domovinski pokret i MOST da s HDZ-om naprave veliku koaliciju

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Prije nekoliko dana, portali HKV (hkv.hr/vijesti/politika/34557-m-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020.html) i Kamenjar (https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/) objavili su moj članak POUKE I PRILIKE HRVATSKE POBJEDE NA SABORSKIM IZBORIMA OD 5. SRPNJA 2020.

U njemu sam predložio da se kao prvi, najvažniji i povijesno simboličan politički potez („Pomirenje“) na osnovi rezultata izbora za Sabor godine 2020. napravi VELIKA SVEHRVATSKA KOALICIJA.

Ta bi se koalicija sastojala od stranaka HDZ, Domovinski pokret Miroslava Škore, MOST-a i Saborskih zastupnika hrvatskih nacionalnih manjina („Manjinci“).

Na moje golemo oduševljenje (šaljem čestitke i izražavam divljenje i ponos zbog političke zrelosti i najboljih namjera!) g. Plenković je već 9. srpnja pristao na tu mogućnost (https://narod.hr/hrvatska/plenkovic-o-domovinskom-pokretu-ako-se-tenzije-smire-i-ako-se-odustane-od-koncepcije-koja-nije-normalna-tada-mozemo-razgovarati).
Zato bih ovdje (pristojnije) ponovio taj dio svoje poslijeizborne analize, odnosno detalje prijedloga stvaranja te VELIKE SVEHRVATSKE KOALICIJE.

S „Manjincima“ treba ići jer je to gospodski i uljudbeni i današnjem svijetu politički poželjan i kršćanski i hrvatski potez. Uvjeren sam da bi druženje i suradnja barem dijelom ublažili dosadašnja trvenja, nesuglasja, svađe i neugodnosti. Hrvatima i Srbima koji žive u Hrvatskoj stvarno ne trebaju napetost i svađe koje stalno tinjaju u njihovim odnosima, jer – žive u istoj državi, s istim interesom – boljega života.

Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST trebaju ući u koaliciju s tim da dobiju samo jednu protuuslugu no veličanstvenu i povijesno i politički najveću koja se može zamisliti: da hrvatska vlada odmah počne graditi HRVATSKO POVIJESNO GROBLJE NA UDBINI. O tome sam već pisao (https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/) ali moram ponoviti.

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.
Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo do dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.
To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.
Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti treba ponuditi da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove. Ne moraju pristati, ali molim da me ne ruže zbog tog prijedloga: oni su naša braća i sugrađani i njima i nama jednako treba mir, pomirenje i nepolitiziran oplakivanje žrtava.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:
– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,
– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,
– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,
– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,
– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,
– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.
Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

Time bi, ako uspije, Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST napravili bi više nego da deset godina sami upravljaju Hrvatskom! Ušli bi u hrvatsku povijest, održlio obećanje ustrajanja na domoljublju i spasili se mrcvarenja razmiricama iz klasične politike (državni tajnici, nadzorni odbori, obilježavanja događaja, BDP, vanjski dug i slično). Dovoljno je da nam donesu pomirenje i smirenje.
U članku „POUKE I PRILIKE“ (v. gore) rekao sam da je Plenković previše pametan da bi odbio takvu koaliciju, jer bi ona bila ne samo dobra za Hrvatsku nego bi bila oduševljeno primljena u EU. Kao nepokolebljivi podržavatelj HDZ-a, i g. Plenkovića, ponosam sam da sam to i tako pogodio.

Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.
Najzanimljivija bi bila situacija g. Pupovca! On bi trebao odbiti koaliciju s DPMŠ, ali to bi ga isključilo iz vlasti i k tome pokazalo njegovu netoleranciju. Iskreno govoreći, u interesu svehrvatskog pomirenja, bilo bi bolje da koaliciju prihvati i sjedne za stol s „neprijateljima“ koje sada napada sa sigurne udaljenosti; takvi bi razgovori sigurno dali neki oblik pozitivnog rezultata u odnosu na njegovu ružnu i za Hrvate i Srbe štetnu velikosrpsku politiku.

Veliku koaliciju bi bilo lijepo dobiti i stoga što u njoj ne bi bilo SDP-a, za koji su se mnogi nadali (zacijelo i EU) da će ona nastati koaliranjem HDZ-a i SDP-a. Pojam Velike koalicije time bi dobio novo značenje, izvorno hrvatsko: svehrvatska koalicija bez jugonostalgičara.
Zato kažem: ljudi, dobri ljudi, zaboravite i svoje i tuđe pogrješkice iz kampanje i koalirajte! Za dobro svih građana a vama na čast i slavu.

Prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus
Split

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari