Pratite nas

Kultura

Pjesmu “Kad si bila četiri svoja sina” Branka Mlinar posvetila Kati Šoljić

Objavljeno

na

Omiška pjesnikinja Branka Mlinar pjesmu “Kad si bila četiri svoja sina”, posvećenu Kati Šoljić, rođenoj na današnji dan, njezinoj boli i patnji, uvrstila je u svoju najnoviju, tek tiskanu zbirku “Vukovar istini pripada”

Vukovarska majka hrabrosti, Kata Šoljić, bila je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu. Rodila je šestero djece: Niku, Ivu, Miju i Matu, te kćeri Mariju i Anu. U Domovinskom je ratu izgubila četvoricu sinova: Niku, Ivu, Miju i Matu. Ova junakinja Domovinskog rata rođena je na današnji dan, 23. veljače 1922. godine u Vukšiću Donjem kod Brčkog, a preminula je u Zagrebu, 8. srpnja 2008. godine, te je zaslužila da je se još jednom prisjetimo, kao i na svu žrtvu i patnju koju je prošla.Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim je ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu su bili i kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

– Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi – govorila je Kata Šoljić.

Kati Šoljić trebalo je dvanaest godina da pronađe i pokopa  svu četvoricu sinova. Najstariji sin Niko (pronađen je gotovo slučajno na groblju u Srijemskoj Mitrovici) bio je posljednji kojeg su ekshumirali.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti. Godine 2004. godine primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata koju je dodjelila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata.

O Kati Šoljić pjesmu je napisala omiška pjesnikinja Branka Mlinar, pod nazivom “Kad si bila četiri svoja sina”. Ova pjesma je lani u konkurenciji 118 autora ušla među 10 najboljih na 6. susretu hrvatskoga duhovnog književnog stvaralaštva “Stjepan Kranjčić”.

Autorica više zbirki pjesama, Branka Mlinar pjesmu “Kad si bila četiri svoja sina” uvrstila je u svoju posljednju, nedavno tiskanu zbirku pjesama pod nazivom “Vukovar istini pripada”, koja će uskoro biti promovirana.

Ovom pjesmom odlučili smo obilježiti datum rođenja i sjećanje na hrvatsku majku hrabrosti Katu Šoljić.

Kad si bila četiri svoja sina

       / Kati  Šoljić /

Kad si bila

četiri svoja sina,

zrcalo zemlje,

majka hrabrosti.

Imala si krila

veća od svih ptica,

ponos i nadu,

blago u njedrima.

 

Kad si bila

četiri svoja sina,

kruh i vino,

himna sveta, molitva.

Imala si ruke

čvršće od planina,

četiri zlata oko vrata,

biser sjajni, more ljubavi.

 

Kad si bila

Vlak slobode, Vodotoranj,

Bljesak, koloplet munja,

sokolica nebeska,

svjetlo koje spaja

sve izvore sebedarja.

Imala  si pjesmu,

cijeli svijet na dlanu,

četiri sunca, četiri rijeke bistre

što u srce kao ljubav stanu.

 

Kad si bila

četiri svoja sina,

četiri zvona, četiri svitanja.

Niko. Mijo. Mato. Ivo.

Četiri cvijeta, četiri svemira.

Imala si snagu heroja,

imala si lice pobjednika.

 

Kad si bila

četiri svoja sina,

četiri hrasta, četiri vihora.

Slavila si život, sve oprostila,

četiri križa blagoslovila,

s krunicom cvala

i nosila nadu, znamen Božji

tamo gdje je zvala  domovina.

Kad si bila, sve si bila.

Sve si bila, kad si bila.

Sve si bila i ostala.

Uzorita žena jaka,

zrcalo zemlje,

odsjaj ljubavi svete.

Hrvatska majka hrabrosti!

 Branka  Mlinar

120px-Pleter52.svg

[ad id=”40551″]

JOŠKO DADIĆ/Dalmacijanews

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Tu su mnogi ostavili mladost

Objavljeno

na

Objavio

Fotografija piše stih
i čuva spomen na njih!!!

MIR I SPOKOJ

Tu su mnogi ostavili mladost,
tu su njima prolazile noći,
po vrletim surovih planina
kap sna tražile su oči.

Samo malo spokoja i mira,
ispod ovog uplakanog neba,
samo malo za odmorit dušu,
to je sve,što im sada treba!

Ali razum snu na oči ne da,
smrt je blizu i uvijek te gleda,
odaju je vjetrovi što pušu,
ne daju joj da iščupa dušu!

U svakoj neprospavanoj noći
sa razumom svađaju se oči,
ispod ovog uplakanog neba,
pitaju ga: Što nam ovo treba!?

A očima razum odgovara:
Od jednog, nema većeg dara,
a taj dar zove se sloboda,
mir i spokoj hrvatskoga roda!

Svako dijete miran san će sniti
jer mi ćemo iznad njega bditi,
nek osjete svog djetinjstva radost
kad već nama uzeta je mladost!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

RATNICI DJEČJEG LICA

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nismo preživjeli da bismo šutjeli nego svjedočili i bili glas onima koji se žrtvovaše za svoju Domovinu!

Objavljeno

na

Objavio

Fotografija: Stjepan Zec

U osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, 12. lipnja 2019. godine u 19 sati, održana je umjetničko-književna tribina Domovinski rat u knjigama i pjesmama. Tribina se održala pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Republike, Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva hrvatskih branitelja, Osječko-baranjske županije te Grada Osijeka.

Tribinu je moderirao predsjednik Osječke podružnice Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Damir Buljević, a ulomke iz romana čitale su dr. sc. Antonija Huljev i Danijela Šandor. Uvodni dio o važnosti promoviranja vrijednosti Domovinskoga rata vodila je dr. sc. Antonija Huljev, nakon čega su kroz razgovor svoju autobiografsko-memoarsku prozu predstavili autori: Vilim Karlović (“Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, 2011.), Marijan Gubina (“260 dana”, 2011.), Zdravko Carević Car (“Ovim su šorom prolazili svatiˮ, 2013.), Damir Plavšić (“Ne plači, moj dobri anđele: Bitka za Vukovar, zatočeništvo i Slobodaˮ, 2015.) te Goran Hiller (“Ispovijest zarobljenikaˮ, 2018.).

Dr. sc. Antonija Huljev istaknula je kako u posljednje vrijeme svjedočimo porastu poratne književnosti nastale iz pera svjedoka vremena te izravnih sudionika Domovinskoga rata, čiji su najveći obol dali upravo Slavonija, Baranja i Srijem. Zadnjih nekoliko godina sve se više objavljuju književna autorska djela kojima cilj nije izričito književno dostignuće već očuvanje istinskih vrijednosti Domovinskoga rata i sjećanja na proživljene traume iz Domovinskoga rata. Autori koji su svoja iskustva podijelili na tribini Domovinski su rat dočekali kao civili ili kao branitelji, no ono što im je zajednička poveznica jest teška trauma koju su nakon mnogo godina odlučili ispisati te hrvatsku javnost upoznati s manje poznatim činjenicama iz Domovinskoga rata, a koje se tiču zarobljavanja, mučenja itd. Sva ova djela, istaknuto je na tribini, prevladavaju jednostranu obradu povijesti često naglašavajući i “pogled s druge straneˮ, što je u najvećem dijelu odlika knjige Vilima Karlovića.

Ova književna djela nadilaze jednonacionalni pogled, a što vodi kritičkom mišljenju i kulturi sjećanja, koja je uvijek problematičan pojam jer je sjećanje odnos prema proživljenom iskustvu pa stoga da bi i povijest bila prikazana maksimalno objektivno, potrebno je prevladati emotivan pristup ovom diskursu. Književnost o Domovinskom ratu izuzetno je važna jer nam ne dopušta zaborav i prihvaćanje fabriciranih “istinaˮ druge strane, zaključak je tribine, kao i činjenica, istaknuli su sudionici, da se u nastavi povijesti temama Domovinskoga rata ne pristupa u dovoljnoj mjeri i to uglavnom pred kraj školske godine, kada su ocjene već zaključene pa samim time i gradivo ove tematike često gubi na važnosti. Upravo iz toga razloga književna djela o Domovinskom ratu imaju iznimnu važnost. Ona postaju kulturni udžbenici i neizostavna sastavnica koja mora popuniti praznine i nejasnoće. Ispisivanjem svojih ratnih dionica ovdje prisutni autori nedvojbeno su pridonijeli očuvanju kulture sjećanja na Domovinski rat. Autori predstavljenih autobiografskih proza pristupom u pisanju razbijaju neke ustaljene stereotipove nikada se pri tome ne odvajajući od činjenice tko je bio agresor, a tko branitelj i žrtva. Oni su iskreno iznoseći svjedočanstva svojih prestrašnih trauma logorovanja, odvođenja na strijeljanja i silovanja, premlaćivanja itd., potvrdili onu Alberta Einsteina koja kaže da domoljublje nije kratki i burni izljev emocija, nego smirena i konstantna posvećenost tijekom cijeloga života. To su, između ostaloga, i dokazali jer ispisivati ove književne retke zasigurno im nije bilo lako. Ali bilo je nužno. O problemu suočavanja s proživljenom traumom posebno je govorio Goran Hiller istaknuvši kako je ga je pisanja romana često emotivno vraćalo u proživljena vremena i stoga je roman mogao pisati samo jednom tjedno.

Svi sudionici istaknuli su važnost oprosta i vjere koji su jedini jamci da se iste strahote ne ponove. Gosti tribine imali su priliku vidjeti i spot pjesme Stari moj (https://www.youtube.com/watch?v=UEr1pJodGx4) čiju glazbu i tekst potpisuje Zdravko Carević Car i čiji sin Matko glumi u spotu te Prošao sam sve (https://www.youtube.com/watch?v=mGcbn4f-ft4), pjesmu u izvedbi Dine Jelusića, a koja je nadahunuta knjigom Marijana Gubine. Sjajan prikaz intermedijalnosti bila je poema Kraljica slavonske ravnice autora Damira Plavšića, predočena publici video prikazom. Budući da su na tribini bili prisutni i učenici iz osječkih osnovnih škola, za ovakvim se kulturnim aktivnostima nameće sve veća potreba. Završetak tribine zaključio je Damir Buljević riječima: “Nismo preživjeli da bismo šutjeli nego svjedočili i bili glas onima koji se žrtvovaše za svoju domovinu!ˮ

Piše: Kristijan Huljev / Kamenjar.com

Kraljica slavonske ravnice

Jedna djevojčica u sobi bez stropa,

kleči i moli na odvaljenom betonu,

među raskidanim igračkama, ciglom i šutom.

Netko je u susjednoj sobio zdrobio lutku.

Sklopljene ručice prizivaju Boga,

niz lice se cijede biserne suze.

Tihe jecaje malene djevojčice

zaglušuje buka neprijateljskih granata.

Maleno tijelo drhti od straha,

od studeni, gladi i boli.

U susjednoj sobi tresak i škripa vrata.

Netko je u kući.

Uzdiže glavu prema nebu,

raščupanu kosu raspršuje vjetar.

Drhtave su ruke izgrebane, suhe.

Vani ubijaju srpske granate.

Ostala je sama.

Nema više očevog čvrstog i toplog zagrljaja

ni majčinog nježnog milovanja kose.

Njeno ranjeno bijelo štene, leži u kutu i tiho cvili.

Odzvanja pjesma “… bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate…ˮ.

Četnici vode svoj krvavi pir.

Zagrmilo je. BLJESAK.

U sobi su zasjale tisuće zvjezdica.

Štene je skočilo i veselo maše repom,

lutka u krilu ponovo je lijepa i čista.

Biserne suze zaostale u oku

zasjale su poput sunca,

bijelo lice ozario je osmijeh:

nestali su četnici, bol i tuga.

Ustala je.

Sjajna, lepršava, bijela haljinica pleše na povjetarcu.

Uzima najdražu lutku, doziva razigrano štene.

Ispred nje – tisuće djece zovu je u Svjetlost.

(…)

Damir Plavšić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari