Pratite nas

Komentar

Plaće pokvarenim četnicima su ogromne

Objavljeno

na

Josipović i Mesić su nagrađeni predsjeničkim foteljama

Glavni Josipovićev suradnik godinama bio je Šimonović  nagradjen je visokim polozajem u UN. Šola u zabranjenoj kolumni piše: “U svojoj “zabelešci” od 1. 3. 2007. godine na str. 203 g. Cvetićanin opisuje kako hrvatski zastupnik prof. Šimonović nudi povlačenje hrvatske tužbe za genocid, ako se stvari mogu riješiti nagodbom, ali i da to nije stav Vlade RH, no  da će joj to savjetovati. Pitam se: Zar je za taj prijedlog prije trebao saznati srpski ambasador nego Vlada RH?

No g. Šimonović ide dalje i moli (!) srpskog ambasadora za “žuto svetlo” sa srpske strane “da zna šta da kaže sudu u Hagu: da zastanu malo dok mi diskutujemo stvar, ili da idu dalje. Moli, također, diskreciju.” No godinu dana prije toga, čini se, na tajnom sastanku s g. Cvetićaninom, kako stoji na istoj stranici, tu je ideju iznio prof. Josipović, nakon čega je Cvetićanin poslao “hitnu poruku Beogradu”. Za koga i u čije ime je prof. Josipović nudio nagodbu srpskoj strani? Iz Cvetičaninove “zabeleške” prof. Josipović ispada, najblaže rečeno, informator Beograda, kao da zapravo radi za interese Srbije, a ne za interese mnoštva masakriranih hrvatskih žrtava od Vukovara do Škabrnje.”

U cijeloj priči itekako je vazno naglasiti da ovo nije prvi put da dvojac Josipović-Šimonović radi na isti način. Poznato je da je 1999. g. Hrvatski drzavni sabor donio Deklaraciju kojom se onemogućuje da vojnoredarstvene akcije Bljesak i Oluja mogu razmatrati u Haagu. Dolaskom Račanove koalicije na vlast to je promjenjeno. Novu deklaraciju koju je usvojio novi sabor pisao je spomenuti dvojac, ali su tekst prvo dali sudu u Haagu, pa kada im je tamo dano “zeleno svijetlo” dali su ga hrvatskim vlastima.

Spomenimo jos samo kako je Josipović pisao knjigu o ratnim zločinima u kojoj je izbjegao spomenuti ili citirati bilo što što je u hrvatskom interesu. Dakle bilo sto od onoga sto je sudca Merona navelo da zaključi kako bi bilo NERAZUMNO osuditi nekoga zato sto je odslobađao okupirana područja svoje države, odnosno da ju Simonović onaj ministar u Vladi RH koji je tvrdio da će omogućiti lažno svjedočenje u Haagu protiv generala Gotovine i Markača “samo da svjedok ne gleda u oči generalima jer su oni u Hrvatskoj heroji” Zato je cini mi se naivno pitanje iz Miklenićevog teksta.

Ovo o čemu piše Šola nije ni naivnost ni poslušnost. Ono je očita VELEIZDAJA. Nije zato slučajno HNES Josipovića i proglasio VELEIZDAJNIKOM.

 Pogledajte kako plaćaju one sitnije, jednako ogavne kakvi su ovi na visokim pozicijama, kao npr. Terselićka (imali li nekoga kome se ne gadi čim je ugleda? – doista jedno od najogavnijih iskustava, zar ne?)

Napomenimo i to kako Terselicku nije zaboravio ni HNES. Kao Slovenku proglasio je nepoželjnom osobom kao i strane državljane Strbca i Bildta.

akademik Josip Pečarić

glasbrotnja.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari