Pratite nas

Komentar

Plaće pokvarenim četnicima su ogromne

Objavljeno

na

Josipović i Mesić su nagrađeni predsjeničkim foteljama

Glavni Josipovićev suradnik godinama bio je Šimonović  nagradjen je visokim polozajem u UN. Šola u zabranjenoj kolumni piše: “U svojoj “zabelešci” od 1. 3. 2007. godine na str. 203 g. Cvetićanin opisuje kako hrvatski zastupnik prof. Šimonović nudi povlačenje hrvatske tužbe za genocid, ako se stvari mogu riješiti nagodbom, ali i da to nije stav Vlade RH, no  da će joj to savjetovati. Pitam se: Zar je za taj prijedlog prije trebao saznati srpski ambasador nego Vlada RH?

No g. Šimonović ide dalje i moli (!) srpskog ambasadora za “žuto svetlo” sa srpske strane “da zna šta da kaže sudu u Hagu: da zastanu malo dok mi diskutujemo stvar, ili da idu dalje. Moli, također, diskreciju.” No godinu dana prije toga, čini se, na tajnom sastanku s g. Cvetićaninom, kako stoji na istoj stranici, tu je ideju iznio prof. Josipović, nakon čega je Cvetićanin poslao “hitnu poruku Beogradu”. Za koga i u čije ime je prof. Josipović nudio nagodbu srpskoj strani? Iz Cvetičaninove “zabeleške” prof. Josipović ispada, najblaže rečeno, informator Beograda, kao da zapravo radi za interese Srbije, a ne za interese mnoštva masakriranih hrvatskih žrtava od Vukovara do Škabrnje.”

U cijeloj priči itekako je vazno naglasiti da ovo nije prvi put da dvojac Josipović-Šimonović radi na isti način. Poznato je da je 1999. g. Hrvatski drzavni sabor donio Deklaraciju kojom se onemogućuje da vojnoredarstvene akcije Bljesak i Oluja mogu razmatrati u Haagu. Dolaskom Račanove koalicije na vlast to je promjenjeno. Novu deklaraciju koju je usvojio novi sabor pisao je spomenuti dvojac, ali su tekst prvo dali sudu u Haagu, pa kada im je tamo dano “zeleno svijetlo” dali su ga hrvatskim vlastima.

Spomenimo jos samo kako je Josipović pisao knjigu o ratnim zločinima u kojoj je izbjegao spomenuti ili citirati bilo što što je u hrvatskom interesu. Dakle bilo sto od onoga sto je sudca Merona navelo da zaključi kako bi bilo NERAZUMNO osuditi nekoga zato sto je odslobađao okupirana područja svoje države, odnosno da ju Simonović onaj ministar u Vladi RH koji je tvrdio da će omogućiti lažno svjedočenje u Haagu protiv generala Gotovine i Markača “samo da svjedok ne gleda u oči generalima jer su oni u Hrvatskoj heroji” Zato je cini mi se naivno pitanje iz Miklenićevog teksta.

Ovo o čemu piše Šola nije ni naivnost ni poslušnost. Ono je očita VELEIZDAJA. Nije zato slučajno HNES Josipovića i proglasio VELEIZDAJNIKOM.

 Pogledajte kako plaćaju one sitnije, jednako ogavne kakvi su ovi na visokim pozicijama, kao npr. Terselićka (imali li nekoga kome se ne gadi čim je ugleda? – doista jedno od najogavnijih iskustava, zar ne?)

Napomenimo i to kako Terselicku nije zaboravio ni HNES. Kao Slovenku proglasio je nepoželjnom osobom kao i strane državljane Strbca i Bildta.

akademik Josip Pečarić

glasbrotnja.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: ”Opasne državne politike ali i ‘suverenističke’ iluzije”

Objavljeno

na

Objavio

Tzv. ljevica nikome živu u Hrvatskoj, tko uistinu želi dobro hrvatskom narodu i promišlja njegovu budućnost, ne bi smjela biti bitna ili relevantna za nekakvu analizu. Oni kritiziraju Plenkovića i državni vrh, ne zbog različitosti ideja, rukopisa i političke prakse, nego zbog toga što bi samo željeli da umjesto Plenkovića iste ili pogubnije politike potpisuje Maras, Bernardić, Jovanović, Matić ili Vesna Pusić. Ni o čemu se drugome ne radi.

No tzv. suverenisti u hrvatskom društvu i politici bi trebali biti ona klica na kojoj bi trebala izrasti potpuna politička promjena i vizija razvoja hrvatskoga naroda ne na dnevnoj, nego predvidljivoj dugoročnoj osnovi koja neće ostavljati mogućnossti smiješnih interpretacija i golemih suprotnosti oko svakoga pitanja u Hrvatskoj.

Iako je zadnjih nekoliko dana u javnosti dominirala žestoka politička bitka oko sudjelovanja hrvatskog veleposlanika, a onda i predsjednika HDZ-a BiH na proslavi dana Republike Srpske u Banja Luci, s posve očitim ciljem iskorištavanja tih činjenica u dnevno-političke svrhe i bildanje vlastitih i stranačkih pozicija pravovjernosti pred hrvatskim narodom, te od nazad dva dana oko Penavinog upozorenja o rezultatima tzv. mirne reintegracije Podunavlja, prilično je jasno da su oba ta “slučaja”, uz prije toga dreku oko objave mladenačke budalaštine sina HDZ-ovog zastupnika Đačića, poslužila državnom rukovodstvu za koliko toliko minimaliziranje javne rasprave oko kraha kampanje nabavke vojnih zrakoplova. Pod svim tim događajima je rukopis iste politike, ideje i namjere.
To se odnosi i na zagovornike i na osporavatelje.
U svemu u životu se smije pogriješiti.
Tako i u državnim poslovima.

Kamo vode javne laži na moćne potencijalne saveznike?

No, grješka koja se ne bi smjela tolerirati je, nakon evidentne činjenice da je nešto bilo loše i neuspješno, serijom izrazito ozbiljnih laži, pokušavati minimizirati pogrješku, ili svoju neodgovornost pokušati prebacivati na druge.Vidljiv je pravac u kojem vlada pokušava usmjeriti raspravu oko odgovornosti za neuspješan posao kupnje zrakoplova, koji se s jedne strane usmjerava na niže rangirane službenike MORH-a, a s druge strane na Izrael i SAD. U prvom slučaju to je uhodani politički trik žrtvovanja slabije pozicioniranih ljudi, kojima se kasnije nadoknadi novim imenovanjem ili preimenovanjem to što su pristali silom ili milom biti pedro, i to je praksa svih politika svijeta. S druge strane, braniti svoj stav i svoju nepogrješivost u posve evidentoj grješci lažući na moćne potencijalne saveznike nije uobičajeno i svakako nije pitanje koje se svodi na banalan značaj. Naime, SAD i Izrael, a nama pogotovo bitno Sjedinjene Države, svakako putem svojih veleposlanstava, pažljivo prate razvoj situacije, te daleko bolje znaju stvarno stanje činjenica. A usprkos svim pokušajima skrivanja, u javnost je ipak procurilo da su Amerikanci upozoravali Vladu da neće biti lako ostvariti posao s Izrealom, da su o tome više puta jasno komunicirali s odgovarajućim i zaduženim timovima u vladi, bez obzira bila to razina stručne skupine u MORH-u ili netko treći, kao što je sad jasno da je državni vrh dobio tzv. non paper, kojim se više nego očito ukazuje da dogovorenoga posla s Izrealom neće moći biti.

Prvi golemi incident je bio to da su i predsjednica Republike, predsjednik vlade i ministar obrane javno opovrgli postojanje toga non papera. To su eksplicitno javno rekli svi pojedinčano.

Što je državni vrh htio postići pričom o poslu za koga su znali da neće proći?

Zatim su iscurili, posve sigurno ne bez američkog znanja, mailovi, koji demantitraju državni vrh i eksplicitno potvrđuje da su najviši državni dužnosnici lagali svjesno, a uz to, nije problem pronaći javne potvrde o upzorenjima američkoga veleposlanika u Zagrebu, koji diplomatskim riječnikom pozivaju na oprez, a u praksi jasno upozoravaju da posao koji se prikazuje gotovim – neće ići.

Načini tumačenja ovakvoga ponašanja vlade jasno ukazuju da se cijela javna kampanja, pa i onaj dio koji kao inzistira na odgovornosti vlasti, pokušava kreirati na nekakav krizni način iz same vlasti, pokušavajući usmjeriti javni fokus na banalne stvari. Problem je što očito to Amerikanci ne dopuštaju, što ponovo otvara pitanje stvarnih odnosa ove vlasti, prije svega Plenkovićeve vlade sa Sjedinjenim Državama. I tu se više nego u bilo čemu drugome vidi novi. tzv, savez predsjednice Republike, koju se do sada po nekim elementima moglo smatrati proameričkom političarkom, s Plenkovićevom političkom idejom strateškog usmjeravanja Hrvatske. Jer, što bi inače trebalo predsjednici da zataji informaciju o postjanju non papera?

Sad me možete pitati, kakve to onda veze ima s uvodnim djelom i raspravama oko sudjelovanja Čovića i veleposlanika u Banja Luci, ili kakve to veze ima s Penavinim porukama vezano za mirnu reintegraciju Podunavlja.

Ima, i te kakve.

Konzistentan štetočinski rukopis vlasti u svim slučajevima

Prije svega, ni u jednome slučaju nemamo bitno odstupanja u ponašanju vlasti. Iako situacije izgledaju kontradiktorno i na izgled nepovezano, pod svim tim događajima je jedinstven potpis državnoga poretka i prevladavajuće političke ideje koja ga u biti obilježava. A to je da naizgled nema jasne političke vizije, iako i te kako ima. To je vizija koja potpuno ignorira postojanje bilo kakve relevantne hrvatske političke misli i ideje, te otvoreno potiče i zastupa, njeno nepostojanje, time i prakse, to je politički rukopis koji govori o gotovo dnevnom i taktičkom prilagođavanju djelovanja golome opstanku vlasti, bez ikakve relevantne vizije prema ishodima u narednih pet, deset ili pedeset godina, što bi morale biti odlike i kvalifikacije svake relevantne i ozbiljne nacionalne politike. Dakle, ništa novo. I ništa dobro.

Nebitnost reakcija tzv. lijeve opozicije

Međutim, ovi događaji s druge strane govore više o mogućnostima promjene toga zabrinjavajućega rukopisa, ili o potencijalima promjene državnih politika. Potpune promjene, jer na marginama ili marginalnim pritiscima ovakve politike se samo osnažuju, nikako se ne mogu promjeniti.

Zato  je izuzetno bitno usporediti reakcije i prije svega nositelje tih reakcija, na ove događaje, te zahtjeve s navodnih opozicijskih, pogotovo opozicijskih suverenističkih pozicija, koje su u ovome slučaju važnije od ukupnosti opozicijskoga pristupa s uključenom tzv. ljevicom.

Jer tzv. ljevica nikome živu u Hrvatskoj, tko uistinu želi dobro hrvatskom narodu i promišlja njegovu budućnost, ne bi smjela biti bitna ili relevantna za nekakvu analizu. Oni kritiziraju Plenkovića i državni vrh, ne zbog različitosti ideja, rukopisa i političke prakse, nego zbog toga što bi samo željeli da umjesto Plenkovića iste ili pogubnije politike potpisuje Maras, Bernardić, Jovanović, Matić ili Vesna Pusić. Ni o čemu se drugome ne radi.

No tzv, suverenisti u hrvatskom društvu i politici bi trebali biti ona klica na kojoj bi trebala izrasti potpuna politička promjena i vizija razvoja hrvatskoga naroda ne na dnevnoj, nego predvidljivoj dugoročnoj osnovi koja neće ostavljati mogućnossti smiješnih interpretacija i golemih suprotnosti oko svakoga pitanja u Hrvatskoj.

Jesu li čudne reakcije tzv. suverenista i zašto?

Tzv. suverenisti su kad je u pitanju sudjelovanje hrvatskoga veleposlanika na proslavi  u Banja Luci ispravno zaključili da je nemoguće da je on tamo bio bez suglasnosti vlade, kao što je i normalno. No, zaključili su da je skandalozno da je tamo bio nazočan Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, pri čemu su velika većina, počevši od Zlatka Hasanbegovića do Tomislava Karamarka kao političkog autsajdera trenutno, usmjerili svu energiju u kriminalizaciju već odavno posve moralno kriminalizirane Republike Srpske, do zazivanja prijateljskih odnosa Republike Hrvatske s državom Bosnom i Hercegovinom o kojoj ne postoji ni minimalna suglasnost njenih naroda, pa time ne postoji relevantna država BiH da bi bilo razumno prijateljstvo kao politički pravac prema nečemu što je posve nejasno i što u ovakvom stanju može biti krajnje štetno za hrvatske interese, do opetovanoga zazivanja prirodnoga savezništva s bošnjačkim narodom u BiH.

Zanimljivi savezi

Pa se, u posvemašnjoj kakofoniji s ultraljevičarima, globalistima i svim mogućim manjincima s lijevo-liberalnoga spektra, s različitim lobistima počevši od Banca do Pusićke, čiji su višegodišnji stavovi oko pitanja statusa hrvatskog naroda u BiH kategorički na poziciji da je to pitanje “Sarajeva” a ne Zagreba, te da je mješanje u unutarnjo-političke stvari BiH, zapravo konačna poruka i sa suverenističke strane svodi na iste ciljeve navedenih protagonista.

Namjerno se polazi samo i isključivo od neosporivog srpsko-hrvatskog antagonizma, kako bi se hrvatski narod i hrvatsku politiku uvelo i podčinilo jednako relevantnom i opasnom drugom antagonizmu, onom bošnjačko-hrvatskom. Tu se zagovornici tzv. suvernističkih pozicija, suverenističkih samo u odnosu prema političkom srpstvu i srpskom imperijalizmu, s jednakih povjesnih pozicija kao recimo i tjekom razvoja ideje južnoslavenstva u Hrvatskoj u 19. i 20 stoljeću, pred austrougarskim ili talijanskim težnjama, kada se bjegom od jedne dokazane opasnosti, umjesto izbora vlastite slobode i nezavisnosti, pokušavalo rješenja naći u nekom drugom, u tom slučaju –srpskom zagrljaju. I u jednom i u drugom rješenju dominira ideja i namjera podčinjenosti, koje su samo nomimalno različite, ali su jednako pogubne, ili čak pogubnije.

Što se krije ispod navodnog pravaškog romantizma?

Istu grješku potiču današnji tzv. suverenisti pod pravaškom agendom, no postaje sve očitije nužno pitanje – radi li se tu samo o romantizmu ili namjernoj destrukciji nakon svih tih povijesnih iskustava?

Jer, na isto se u konačnici svodi. Nema dobroga u nestanku hrvatskog naroda, ako ga ugroze ili unište austrijski, mađarski, srpsko-svetosavski ili bošnjačko-islamski ekspanzionizam. Nestanak je nestanak, ugroza je ugroza, a pametni ljudi i narodi rješavaju onu koju moraju i mogu najlakše riješiti. I koja je trenutno najaktivnija. To je izjednačivo s ukopavanjem i osiguravanjem ratnih vojnih pozicija, bez kojih nije moguće ostvariti napredak ili povratiti izgubljeni teritorij.

Nitko u Hrvatskoj ne može biti dobra alternativa Plenkoviću, ako njegovu toleranciju srpsko-svetosavksog imeprijalizma, nastoji zamjeniti tolerancijom pa i potporom bošnjačko-islamističkom ekspanzionizmu kojemu godinama svjedočimo.

Može li se pobjediti srpski ekspanzionizam tolerancijom bošnjačkoga?

Upravo to točno znači kampanja koja je pojačana sa svih pozicija prema opasnosti od velikosrpske politike u Hrvatskoj i BiH, koja nije uporišno sporna, kojom se nastoji sa zajedničkih anacionalnih i globalisitčkih, i navodnih suverenističkih pozicija pod okriljem navodnog pravaštva, hrvatskom narodu pronaći novi zagrljaj u Bosni i Hercegovini, time i u Hrvatskoj. Zagrljaj vrlo inteziviranog navodnog bošnjačkog nacionalizma, a u biti mutiranog projugoslavenskog antifašizma u bošnjačkom narodu s izrazito islamiziranim rukovodstvom i konačnom strateškom idejom. U oba slučaja, kako u srazu sa svetosavljem tako i u srazu s islamizmom, koji se uporno zanemaruje i minorizira  razbuktavajući srpsko-hrvatski antagonizam s realnih pozicija, polazi se usprkos deklaracijama o suverenitetu hrvatskoga naroda – s pozicija nesuverenosti i nesamostalnosti.

I u oba slučaja nema polazišne ideje utemeljene u jedinstvenim hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima. U oba slučaja ti su ciljevi podčinjeni apriornom savezu, dakle podčinjavanju putem strateških kompromisa koji obezvrijeđuju hrvatsku nacionalnu samostalnost i suverenost. Time i hrvatski nacionalni opstanak preko izvjesnog gubitka državnih pozicija i ukupne državnosti.

Može li se iskreno podupirati Penavine pozive a zanemarivati islamizaciju Federacije?

Zanimljivo je nadalje da će se na Penavine pozive iz Vukovara, koji nakon razvoja događaja s prosvjedom od 13. listopada, dobivaju sve više dnevno-politički sadržaj, s vrlo kratkoročnim interesima i ciljevima skupina zainteresiranih za takva razvoj stvari, pri čemu se koriste vrlo bolne emocije hrvatskoga naroda kao pokriće, uredno odazivaju suverenisti koji nastoje usmjeriti još žešće hrvatsku političku, javnu i naiconalnu fokusiranost u srpsku opasnost, a potpuno zaboravljajući drugu opasnost koja se i te kako invazivno, snažno i dugoročno razvija u odnosima Hrvata i Bošnjaka s bošnjačke strane u BiH, ali i u Hrvatskoj, jer je Hrvatska već odavno medijski, politički i javno postala logističko središte za razvoj takve bošnjačke invazivnosti i islamizacije Federacije. U tim okvirima imamo praktično savez krajnje nepomirljivih ideja, zalaganja, pa i nositelja i pronositelja na medijskoj, javnoj, kulturnoj i političkoj sceni, gdje se ruku pod ruku pojavljuju ljudi koje bar na površnjoj ravni razdvaja golema raspuklina i udaljenost obala bez ikakvih mostova.

Savez nepomirljivih u Hrvatskoj na srpskim obavještajnim zasadama

Imamo privremeni savez klasične obavještajno srpske propagande još iz početka agresije na Hrvatsku, sa žestokim zagovornicima obračuna s nositeljima toga obavještajnog udara. Pa imamo suglasnost na posijanoj temeljnici o hrvatskim aranžmanima sa Srbijom o podjeli BiH, koju je zbog svojih strateških ciljeva posve izvjesno posijao KOS pripremajući operativne pretpostavke za razvoj antagonizama do sukoba Muslimana i Hrvata radi relativizacije srpske agresije na BiH, imamo kriminalizaciju svih živih predsjednika HDZ-a kad je BiH u pitanju, jer se izravno nastoji potvrditi da su sve hrvatske politike u BiH i njihovi nositelji bili politički kriminalci ove ili one provenijencije, bio to Boban, bio to Kordić, bio to Jelavić, bio to Čović. A u temelju svega je kriminalizacije Tuđmana.

Imamo zaprepašćujuću realnu situaciju da otvoreni i najžešći protivnici velikosrpskih politika i metoda u Hrvatskoj, koji se tako rado nazivaju suverenistima, upravo njihove temeljne modele, postignuća i stečevine ostvarene u Hrvatskoj i BiH, koriste za relativizaciju bošnjačke političke agresije u BiH i njezino potpuno opravdanje.

Kad “suverenisti” koriste srpska postignuća

Drugim riječima, imamo istinski savez naizgled posve nepomirljivih ideja, politika i ciljeva, s različitih pozicija, pod različitim deklaracijama i parolama, a u biti –jednako efektivno smrtonosan za hrvatski narod.

Pri čemu je uz već odavno prepoznatu opasnost od srpsko-svetosavskog imeprijalizma, daleko zamagljenije i teže raspoznati podmukle ideje, političke silnice i smjerove razvoja koegzistnecije, tolerancije, pa i pogubne prihvatljivosti u samoj Hrvatskoj s bošnjačko-islamističkim ekspanzionizom, koji već sada u BiH ima posve iste materijalne pogubne posljedice po hrvatski narod. Razlika je samo što bošnjačko-islamistička ekspanzija žestoko traje, a srpska je manje više dostigla svoje privremene granice ratom, čekajući pogodan trenutak za novu ekspanziju s osiguranim resursima.

Dakle, s druge strane, imamo na sve način pokušaj promocije ideje građanske BiH, s jedne strane pod lijevo-liberalnim globalističkim agendama, a s druge strane pod navodnim pravaškim agendama hrvatskog utjecaja na Drini. I jedna i druga politička temeljnica zapravo efektivno polazi od tuđe volje, tuđe suverenosti i tuđega mentorstva da ne kažem patronata nad hrvatskim politikama i sudbinom, jer je i najvećem romantičaru jasno da hrvatski narod za takve ciljeve nema dugoročnih potencijala. Zato se ističe usprkos zdravom razumu koji ukazuje da je to smrtonosno – prirodno savezništvo s Bošnjacima.

Neizravno ciljno savezništvo svetosavskog i islamističkog ekspanzionizma

Izvan svake je sumnje, da u konačnici, i srpsko-svetosavski ekspanzionizam i bošnjačko islamistički ekspanzionizam imaju neizravnu korist jedan od drugoga koliko god to kontradiktorno izgledalo u ovome trenutku. I jednome i drugome je u interesu slaba i uništena Hrvatska i hrvatski narod. Jer, i jednima i drugima kao zaprijeka razvoju konačnih ciljeva upravo je hrvatska državnost smetnja, pa bi nestanak hrvatskog naroda bio temelj za nove, ili pregovore, ili sukobe između te dvije silnice, za međusobno uređivanje odnosa, što je hrvatskom narodu u tom slučaju – svejedno.

Jer ga nema u oba slučaja.

Zato je idiotski ili zlonamjerno, a na isto se efektivno svodi, koliko god bilo opravdano stalno upozoravati na elemente velikosrpske politike u Hrvatskoj, ostvarene pozicije te velikosprske politike u BiH koje su osigurane stavom svih najvećih sila današnjice, na juriš pokušavati osporiti, a zanemarivati izrazito snažno razvijanje islamističke odnosno bošnjačke invazije prema hrvatskim prostorima, koja traje još od samostalnosti Bosne i Hercegovine. Zato je potpora recimo Penavi i njegovim pokušajima senzibiliziranja hrvatske javnosti i politike velikosrpskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, posve nesuverenistička ili neiskrena, ako se s potpuno istih pozicija ne pristupa problemima s bošnjčako-islamističkom agresivnošću u Federaciji BiH.

Ne može se uspješno osporavati islamski ekspanzionizam bez uništenja političkog srpstva u Hrvatskoj, i obratno

Jer razvoj velikosrpstva u Hrvatskoj, slabi  hrvatske pozicije u BiH, te hrvatski potencijal za uređivanje odnosa s Bošnjacima. Ne može biti vjerodostojno boriti se protiv jednoga zla, a podupirati drugo, makar i zanemarivanjem, iako se odavno ne radi o zanemarivanju.

E, sad se vratimo Plenkoviću.

Njegova navodno relevantna hrvatska politika u BiH kad je u pitanju status hrvatskoga naroda, ne može biti relevantna, ni suverensitička, ni ozbiljna državnička, ni interesno hrvatska izvan pustih želja i praznih deklaracija, ako u državno-političkom poretku Republike Hrvatske najuže surađuje i podupire, bez obzira iz kojih razkloga, svetosavsko-velikosrpsko divljanje. Niti je primjereno pozivati se na Tuđmana kao tvorca mirne reintegracije Podunavlja, a skakati na zadnje noge na Penavino upozorenja da je postala posve uobičajena činjenica da “integrirana srpska djeca” sjede prilikom emitiranja hrvatske himne.

A zašto to ne bi sjedili?

Ima li jedan jedini razlog koji će ih potaknuti da stoje, iskažu poštovanje hrvatskom narodu i nejgovoj nacionalnoj državi?

Nema.

Zašto bi Srbi u ovakvim državno-političkim okolnostima poštovali hrvatsku himnu?

Jer, ono što je za tu djecu mirna reintegracija, što je za njihove roditelje mirna reintegracija, to nije mirna reintegracija za veliku većinu hrvatskoga naroda. Ne isključujem da jest za Plenkovića i njegovo rukovodstvo, koje, kako sam kaže – donosi odluke o nacionalnim politikama i vidi najbolje iz Zagreba.

Što god vidio Plenklović iz Zagreba, dvadeset i jednu godinu nakon navodne mirne reintegracije, imamo neitegriranu srpsku zajednicu, imamo državnost u državnosti, imamo dva politička entiteta u Hrvatskoj, imamo dvije posve suprotstavljene pozicije koje nikada neće uspostaviti elementarne niti jendoga društva i jedne političke ideje, imamo razvijen koncept koji pripadniku srpske etničke skupine u Hrvatskoj jasno ukazuje na političku posebnost, nepotrebnost uvažavanja hrvatske državnosti i ciljeve koji tu državnost starteški osporavaju.

A to Tuđman – nije.

Kao što Tuđman nije djelio BiH.

Ovakva integracija Podunavlja izdaja je Tuđmana

Niti je Tuđman dao političkog i sporazumnog povoda za sjedenja na taktove Lijepe naše, niti je reintegrirao prostor bez ljudi koji su ga napučavali, a pogotovo nije reintegrirao prostor s ljudima koji su ga namjeravali političkim sredstvima strateški identificirati s dotadašnjom okupacijskom političkom namjerom. Niti je tadašanji Erdutski sporazum imao trajno političko značenje na koje se danas uz suglasnost svih hrvatskih politika poziva Pupovac i Srbija, nego privremeni prijelazni karakter, a trajno je značenje imalo Pismo UN iz sječnja 1997. godine gdje se srpska etnička skupina u Hrvatskoj definira kao nacionalna manjina sa svim pripadajućim statusnim pravima i obavezama nacionalnih manjina uobičajenima u svijetu.

Niti je djelio BiH, što uzimaju kao neupitnu činjenicu današnji suverenisti prešutno ili javno podupirući bošnjačko-islamističku strategiju kriminalizacije Hrvata,  koji s jedne strane osporavaju svetosavski federalizam u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a zanemaruju islamističko-bošnjački invazionizam u Federaciji.

Kako riješiti ovaj začarani krug i ovu situaciju koja u obje varijante podjednako uništava Hrvatsku i državnost hrvatskog naroda?

Tu dolazimo na pitanje zrakoplova i razvoja situacije s njima.

Na što ukazuje krah posla sa zrakoplovima i kako do savezništva za pobjedu?

Svakako ne uništavanjem savezništva s jedinom svjetskom silom, s kojom, tek kad i ako neupitno utvrdimo svoja nacionalna stajališta i raščistimo svoje razarajuće dvojbe, imamo realnih izgleda efikasno se usprotiviti svetosavlju i islamizmu, te trajnije utvrditi svoje nacionalne pozicije za održanje a onda kasnije i za povratak nacionalnih pozicija na svojim povjesnim pripadajućim prostorima.

Opravdavajući se od kraha posla sa zrakoplovima, državni vrh očito posve otvoreno razara svaku mogućnost bilo kakvih odnosa sa SAD-om, a to nužno nameće s obzirom na objavljene informacije i očite višestruko ponovljene javne laži cijeloga državnoga vrha, i opravdanu sumnju da je cijeli ovaj cirkus zapravo svjesna odluka iz boktepitaj kakvih, a svakako ne dobrih razloga, te da se odavno išlo u neostvariv posao s nekim skrivenim namjerama. S namjerama koje svakako imaju i te kakve veze s rješavanjme problema i sa srpskim i s bošnjačkim invazionizom i antihrvatskim ciljevima.

Zadržavajući se samo na banalnoj ravni i svrstavajući se bez razumskih argumenata iza naših i njihovih, ovih ili onih, bez propitkivanja stvarne ponude i realne mogućnosti i jednih i drugih, i rezultata koje te ponude nose u konačnici po sudbinu hrvatskoga naroda, sve, koliko se god radilo o velikim pitanjima, postaje opasan cirkus, koji u posve istu ravan stavlja i državne pozicije, i ove ili one opozicije, koje u svim slučajevima, koliko god izgledali antagonizirani ili nositelji suprotnih i drugačijih političkih ideja i ciljeva, zapravo – čine jedan jednako loš i bezizalazan krug.

Tu je posve nebitna razlika prema mjerljivim odgovornostima, jer je normalno da onaj tko vlada snosi veću odgovornost, ali ništa manju odgovornost u realnom smislu ne snosi i onaj tko osporava vladajuću poziciju nudeći kvalitetno posve istu s drugim predznakom, i time, uz to što zamagljuje vidike hrvatskom narodu, stvara vrlo opasne iluzije, uvijek s razornim efektima, a pogotovo u vremenskom realitetu, jer za vrijeme trajanja iluzija, događaji oko Hrvatske i u Hrvatskoj – ne čekaju, izazivajući sve veće štete živom hrvatskom narodu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Damir Krstičević: Jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat

Objavljeno

na

Objavio

Za mene nije legitimno da mi se donosi i uručuje maketa. To nije sportski, tako se ne radi sa vojnikom, ja sam ratnik i bivši vojnik, ja to ne bih nikad napravio. Ne bih nikad donio SDP-u maketu MiG-a 21.

Ja sam ratni general i sada sam ministar obrane. Što se tiče ovog projekta, učinio sam sve. Dvije godine smo vrlo intenzivno vodili projekt i sve smo učinili da Hrvatska vojska dobije avion koji zaslužuje. I sad, nakon toga svega dođe ti netko da se izruguje.

Jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat. Vidjeli ste i u našoj operaciji Oluja, da bi pobijedili u Oluji trebalo je napraviti prethodno jako puno operacija Hrvatske vojske. To je stav i karakter hrvatskog vojnika.

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari