Pratite nas

Platon – Mit o pećini

Objavljeno

na

Zvonko Bušić je ostavio dva oproštajna pisma u kojima moli za oprost zbog onoga što je učinio jutros jer više nije mogao izdržati. Dražen  Budiša koji se obratio novinarima u ime obitelji  prenio je kako na jednom mjestu u pismu Bušić napisao da više “nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”.

U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini:

–Iza toga, dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome je li ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Predoči, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.

– Predočujem si.

– Predoči si, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno da jedni nositelji govore, a drugi da šute.

– Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.

– Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

– Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično?

– A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?

– Dašto.

– Ako bi se, dakle, mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene koje bi vidjeli ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?

– Bez sumnje.

– Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš, da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mirno prolazila?

– Zeusa mi, ne mislim.

– Sasvim bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmetâ?

– Veoma nužno.

Platon opisuje stanje neznanja u čovjeku, uspoređujući “svijet što se preko vida ukazuje” sa “stanom u tamnici”.

“Svijet što se preko vida ukazuje” je pojavni svijet, svijet oblika i objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljivi život svih vidljivih pojava. Svijet kojeg čovjek neposredno vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti koju fizičke oči ne mogu vidjeti. One primaju svjetlo vatre koja gori “odozgo i izdaleka” u pećini, svjetlo fizičkog Sunca, čineći tako ono čemu ih je priroda namijenila.

Ono što za Platona predstavlja neznanje ili “stan u tamnici” odnos je čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose osjetila. Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni su koji primaju jedino ono što im prenosi “oko” – simbol fizičkih osjetila, površinskog promatranja stvari. Njihova je stvarnost tada ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem: “ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem”… Čovjek ne ostaje nepokretni zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.

Ali Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između sužnjeva i pećinskog zida postoji put koji vodi gore…

– Gledaj, dakle, što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve što bi mimo prolazilo pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je? Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?

– Dakako.

– Što ne, i ako bi ga se sililo da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome što može gledati i mislio bi da je to zaista jasnije od onog što bi mu se pokazivalo?

– Da, tako.

– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio, prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito?

– Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.

– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim, u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

– Kako ne!

Platon simbolički prikazuje traganje za spoznajom. Nekadašnji zatvorenik postaje putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato: strmi uspon, nedoumice i sumnje, svjetlo na koje se mora postepeno i strpljivo privikavati.

Tek nakon puno truda putnik može vidjeti drugačiju stvarnost:

– Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.

– Nužno.

– I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.

– Očito bi poslije onoga na to došao.

– Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?

– I te kako.

– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo štogod radije podnio nego da bi onako morao misliti i živjeti?

– Ja mislim tako da bi volio sve podnositi nego onako živjeti.

Za razliku od pećine, vidljivog i manifestiranog svijeta, istinska stvarnost nalazi se u nadosjetilnom svijetu, svijetu ideja. To je svijet koji se približava bitku, svijet prauzora, uzroka svega što je vidljivo. Putnik koji se priviknuo na njegovo svjetlo počinje shvaćati razliku između znanja i neznanja, razliku između slobode koju pruža znanje i života okovanih zatvorenika pećine. No, Platon namjenjuje svome putniku novo putovanje: silazak natrag, u pećinu. Njegova je dužnost otkriti svojim nekadašnjim supatnicima ono što je spoznao. Ali, put silaska opet predstavlja novi proces nadvladavanja poteškoća, a zatvorenici pećine ne prihvaćaju onoga tko ih želi uznemiriti u njihovoj nepomičnosti:

–I ovo, dakle, uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

– I te kako.

– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati one sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili!

– Zaista bi.

Usprkos tome, smatra Platon, oni koji znaju dužni su oslobađati od okova one koji ne znaju, najvažnijom od svih spoznaja: spoznajom dobra.

Opisujući svijet izvan pećine, svijet ideja, Platon kaže da u njemu vlada Sunce koje daje život svemu – ideja dobra. Ona je “… uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svjetlo i gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; … nju treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u posebničkom bilo u javnom životu.”

Spoznaja dobra ne znači jednostavno prezirati sjene. Ono što moraju naučiti zatvorenici pećine jest prepoznati istinu u svim njezinim odrazima. Prepoznati ono što se manifestira kao Lijepo, Dobro i Pravedno u svim stvarima: ideju dobra.

Tom spoznajom uče se prepoznavati i razlikovati sjene od stvarnosti, ispravno vrednovati stvari, stvarati forme i život koji će biti potpuniji odraz dobrog, lijepog i pravednog. To je i smisao skidanja okova.

Ali, čime zatvorenici mogu spoznati istinu ako im oči prenose tek nepotpunu stvarnost, što je oruđe u skidanju okova?

Platon kaže: “… ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi se u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postojanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i najsvjetlije točke bitka, a to je velimo, dobrota.”

Za razliku od osjetila koja prenose tek karakteristike odraza stvarnosti, sposobnost potpune spoznaje nalazi se u duši: “Onome što je većma božansko u nama, što nikada ne gubi svoju moć.” Duša, nevidljiva, a prisutna, može uzdignuti čovjeka u “misaoni kraj”, nevidljivu stvarnost kojoj i ona sama pripada. Ona je veza pomoću koje čovjek može ostvariti harmoniju između vlastitog bića i svijeta u kojem živi: kad duša vidi istinu, ruke je prenose kroz djela i čovjek je tada, jednostavno, živi.

I kako, dakle, potaknuti dušu?

Odgojem, kaže Platon. Ali duši ne treba “usađivati vid”. Duša vidi. Odgoj je umijeće okretanja očiju duše na pravu stranu…

nova-akropola.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Počelo postavljanje prvog stalnog pilota Pelješkog mosta

Objavljeno

na

Objavio

Brod iz Kine dovezao je 24 pilota koji će biti dio Pelješkog mosta.

U Komarni je u nedjelju počelo postavljanje prvog stalnog pilota na Pelješkom mostu, objavila je Hrvatska televizija.

Postavljanje je trebalo početi jučer, ali je odgođeno zbog jakog juga. Valovi i vjetar otežavali su pozicioniranje i precizno postavljanje pilota dugog 126 metara.

Brod iz Kine dovezao je 24 pilota koji će biti dio Pelješkog mosta. Piloti su duljine od 126 do 128 metara i oni su najdulji koji će se ugraditi kao temelji za dva središnja stupa budućeg mosta. Ukupno će biti postavljeno 148 pilota.

“Razlika između njih i testnih pilota u tome što su ovi stalni piloti u jednom dijelu antikorozivno zaštićeni, to je dio koji će biti u moru neposredno, dok onaj dio koji ulazi u mulj nije potrebno zaštićivati, i u njima su ugrađene vodilice za postavljanje katodne zaštite i zaštite od munje”, rekao je Jeroslav Šegedin, predstavnik Hrvatskih cesta na gradilištu Pelješkog mosta.

Nakon toga slijedi izvlačenje mulja čija je naslaga na sredini Neretvanskog kanala oko 70 metara te ubacivanje armiranog betona u cijevi pilota, izvijestio je HTV.

(Hina)

 

Pelješki most i cijeli jug Hrvatske iz Ploča će čuvati hrvatski marinci

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Nebuloze

Stanković ‘izmasakrirao’ Komšića – Željko Komšić se zapleo u lažima

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije Nedjeljom u dva bio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić.

Institut ‘persone non grata’ koji su za mene uvele HDZ-ove općine – meni je smješan. Ne trebaju oni meni, njima sam ja potrebniji. Krećem se u Sarajevu, ali i u općinama u srednjoj Bosni i tamo se animozitet među običnim ljudima ne osjeti, to nam servira politika, kazao je Komšić. Dvije trećine Hrvata nije izašlo na izbore, odgovorio je na pitanje ne čini li mu se da je njegov izlazak na izbore homogenizirao HDZ-ovce.

“I neki komunisti su smatrali da BiH treba podijeliti”

Komšić smatra kako Ustav BiH svi tumače onako kako im odgovara. Smatra da su kreatori Daytonskog sporazuma bili mudri i vodili su računa o svemu. Nisu BiH sveli na tri konstitutivna naroda negu su u tu priču uveli i one koji se ne deklariraju kao predstavnici konstitutivnih naroda i građane kao individue.

– Konstututivnost su kao kategoriju uveli sovjetski komunisti kako bi uredili višenacionalnu, veliku državu. To su  onda preuzeli jugoslavenski komunisti. I tad je bilo stavova da BiH treba podijeliti između Zagreba i Beograda, kazao je Komšić te dodaje kako je veličina Tita i kruga oko njega koji to nisu dopustili. Dodaje kako je koncept konstitutivnosti postao osnov za disoluciju BiH onog trenutka kad je nestalo jedinstvene političke ideje.

“Imam se pravo boriti za svoju političku ideju”

– Zalažem se za zaštitu građanina kao individue. A svjestan sam da to tako ne može biti – to nije politički nego društveni proces – društvo toga mora doći do točke da to hoće, rekao je Komšić. Ponovio je svoje ranije izjave da “mu ide na živce što mu netko non stop broji krvna zrnca”, i da “to ima elemente fašizma”.

Na opasku da u Ustavu BiH piše da Hrvat treba biti član BiH kazao je: “Pa ja sam Hrvat”. Elemente fašizma  vidi u činjenici što ne bi mogao ući u Predsjedništvo –  da nije Hrvat. “Mi u Ustavu nememo fašizam, nego diskriminaciju. U Ustavu piše da jedino Hrvat, Bošnjak i Srbin mogu ući u Predsjedništvo – Europski sud je zaključio da su te odredbe diskriminirajuće i naložio da ih moramo mijenjati”, kaže.

“Imam se pravo boriti za svoju političku ideju”

– Šta je problem. Moje dijete je rođeno u braku dva različita konstitutivna naroda. Moje dijete se, po Ustavu ne može ni kandidirati za ovu funkciju. Neka se ona izjasni kako god hoće. A što će biti ako se ne izjasni”, upitao je te naglasio kako bi on takva pravila mijenjao. A po njima je morao igrati. Zalaže se da BiH ima jednog predsjednika i kancelarski sustav po uzoru na Njemačku. – Imam se pravo boriti za svoju političku ideju, rekao je Komšić.

Istaknuo je da predstavlja sve građane, a ne samo Hrvate. Objasnio je da u Ustavu BiH piše da se član predsjedništva iz redova, npr. hrvatskog ili bošnjačkog naroda obraćaju federalnom domu naroda, odnosno klubu delegata ili bošnjaka ili Hrvata, a član iz Republike Srpske se obraća narodnoj skupštini Republike Srpske. Mi nismo predstavnici naroda, nego pripadnici naroda. Složio se da puno toga u ustavu BiH nije u redu, ali da ga mora poštovati. Želi se boriti za sve ljude, jer je to ustavna obaveza. Kada se zaklinjemo, zaklinjemo se BiH a ne narodu, ističe.

Objašnjavajući najavu da će podići tužbu zbog Pelješkog mosta, rekao je da je cijeli taj problem  mogao biti izbjegnut da je ratificiran sporazum o granici koji su potpisali  Izetbegović i Tuđman. Hrvatska nije imala dobru volju da se to napravi, ističe. Prefereira dogovor, ne tvrdi da će do tužbe doći.

“Opasni velikosrpski, velikoalbanski i velikohrvatski projekti”

– Kako bi BiH postala funkcionalna država BiH se mora držati standarda na koje se javno poziva – vladavine prava, borba protiv kriminala i korupcije, ljudska prava, rekao je. Ne misli da bi se Ured visokog predstavnika u BiH trebao miješati u politički život BiH. Zalaže se za “okretanje jednih drugima”.

Na pitanje mogu li se politike voditi na način da se u nekim budućim situacijama prijeti ratom, rekao je da BiH ima legitimno pravo broriti se svim sredstvioma kada je ugrožena. No, u BiH više nitko nema kapacitet za rat, sva ta priča je iluzorna jer sve ono što se počelo događati 91. i 92. – ni tada ne bi bilo rata bez onoga koji je mogao osigurati dovoljnu podršku da se rat dogodi, smatra.

Najbolja izjava od svih je gospođe iz Bihaća koja je u prilogu rekla doslovno: “Volimo ga zato što je naš Bošnjak” (druga joj šapće da on nije Bošnjak)

Poruka hrvatskim vlastima: Uvijek sam otvoren za suradnju

Hrvatskim vlastima Željko Komšić je poručio da ne vidi drugog načina osim suradnje, za koju je uvijek otvoren. Kazao je da bi volio da predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović shvati da u Sarajevu postoji partner, da uvijek može računati da će biti dobrodošla, da može računati na iskrenost i spremnost da se neke stvari riješe.

U Sarajevo su dobrodošli svi hrvatski političari, rekao je.  “Imamo malo problema, pitanje granica, Pelješkog mosta, oko imovine, ima dosta otvorenih pitanja”, rekao je Komšić o odnosu BiH i Hrvatske.

“Korupcija i organizirani kriminal uzimaju nadu za BiH”

– Ekonomska i socijalna pitanja ne možete riješavati bez političke stabilnosti, to je klackalica na kojoj se stalno ljuljamo. Pokazujemo želju da se stvari unaprijede, ali bez pravosuđa koje se bori protiv korupcije, to je teško postići, rekao je. Ako hoćemo nešto napraviti od BiH, moramo biti legalisti, trebamo se držati toga, a ne naših stavova. Za mene je najdeprimirajuća stvar u BiH pravosuđe, korupcija i organizirani kriminal. To je ono što uzima nadu da stvari mogu biti bolje. Predsjedništvo BiH tu nema nikakve ovlasti,  kaže.

“Iskreno, ne znam što bi svome djetetu savjetovao”

Konstatirao je da postoje konkretni problemi Hrvata te poručio kako je njegova obaveza da pomogne. Na pitanje o televiziji na hrvatskom jeziku, rekao je da bi takav kanal doveo do toga da se Hrvati sami dovode u status nacionalne manjine. Volio bi da njegovo dijete ostane u BiH, ali što će biti ne zna. “Volio bih da moje dijete ostane u BiH, ali neću da mi sutra govori da sam joj upropastio život”, rekao je na kraju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari