Pratite nas

Platon – Mit o pećini

Objavljeno

na

Zvonko Bušić je ostavio dva oproštajna pisma u kojima moli za oprost zbog onoga što je učinio jutros jer više nije mogao izdržati. Dražen  Budiša koji se obratio novinarima u ime obitelji  prenio je kako na jednom mjestu u pismu Bušić napisao da više “nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”.

U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini:

–Iza toga, dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome je li ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Predoči, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.

– Predočujem si.

– Predoči si, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno da jedni nositelji govore, a drugi da šute.

– Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.

– Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

– Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično?

– A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?

– Dašto.

– Ako bi se, dakle, mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene koje bi vidjeli ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?

– Bez sumnje.

– Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš, da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mirno prolazila?

– Zeusa mi, ne mislim.

– Sasvim bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmetâ?

– Veoma nužno.

Platon opisuje stanje neznanja u čovjeku, uspoređujući “svijet što se preko vida ukazuje” sa “stanom u tamnici”.

“Svijet što se preko vida ukazuje” je pojavni svijet, svijet oblika i objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljivi život svih vidljivih pojava. Svijet kojeg čovjek neposredno vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti koju fizičke oči ne mogu vidjeti. One primaju svjetlo vatre koja gori “odozgo i izdaleka” u pećini, svjetlo fizičkog Sunca, čineći tako ono čemu ih je priroda namijenila.

Ono što za Platona predstavlja neznanje ili “stan u tamnici” odnos je čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose osjetila. Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni su koji primaju jedino ono što im prenosi “oko” – simbol fizičkih osjetila, površinskog promatranja stvari. Njihova je stvarnost tada ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem: “ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem”… Čovjek ne ostaje nepokretni zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.

Ali Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između sužnjeva i pećinskog zida postoji put koji vodi gore…

– Gledaj, dakle, što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve što bi mimo prolazilo pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je? Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?

– Dakako.

– Što ne, i ako bi ga se sililo da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome što može gledati i mislio bi da je to zaista jasnije od onog što bi mu se pokazivalo?

– Da, tako.

– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio, prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito?

– Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.

– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim, u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

– Kako ne!

Platon simbolički prikazuje traganje za spoznajom. Nekadašnji zatvorenik postaje putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato: strmi uspon, nedoumice i sumnje, svjetlo na koje se mora postepeno i strpljivo privikavati.

Tek nakon puno truda putnik može vidjeti drugačiju stvarnost:

– Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.

– Nužno.

– I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.

– Očito bi poslije onoga na to došao.

– Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?

– I te kako.

– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo štogod radije podnio nego da bi onako morao misliti i živjeti?

– Ja mislim tako da bi volio sve podnositi nego onako živjeti.

Za razliku od pećine, vidljivog i manifestiranog svijeta, istinska stvarnost nalazi se u nadosjetilnom svijetu, svijetu ideja. To je svijet koji se približava bitku, svijet prauzora, uzroka svega što je vidljivo. Putnik koji se priviknuo na njegovo svjetlo počinje shvaćati razliku između znanja i neznanja, razliku između slobode koju pruža znanje i života okovanih zatvorenika pećine. No, Platon namjenjuje svome putniku novo putovanje: silazak natrag, u pećinu. Njegova je dužnost otkriti svojim nekadašnjim supatnicima ono što je spoznao. Ali, put silaska opet predstavlja novi proces nadvladavanja poteškoća, a zatvorenici pećine ne prihvaćaju onoga tko ih želi uznemiriti u njihovoj nepomičnosti:

–I ovo, dakle, uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

– I te kako.

– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati one sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili!

– Zaista bi.

Usprkos tome, smatra Platon, oni koji znaju dužni su oslobađati od okova one koji ne znaju, najvažnijom od svih spoznaja: spoznajom dobra.

Opisujući svijet izvan pećine, svijet ideja, Platon kaže da u njemu vlada Sunce koje daje život svemu – ideja dobra. Ona je “… uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svjetlo i gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; … nju treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u posebničkom bilo u javnom životu.”

Spoznaja dobra ne znači jednostavno prezirati sjene. Ono što moraju naučiti zatvorenici pećine jest prepoznati istinu u svim njezinim odrazima. Prepoznati ono što se manifestira kao Lijepo, Dobro i Pravedno u svim stvarima: ideju dobra.

Tom spoznajom uče se prepoznavati i razlikovati sjene od stvarnosti, ispravno vrednovati stvari, stvarati forme i život koji će biti potpuniji odraz dobrog, lijepog i pravednog. To je i smisao skidanja okova.

Ali, čime zatvorenici mogu spoznati istinu ako im oči prenose tek nepotpunu stvarnost, što je oruđe u skidanju okova?

Platon kaže: “… ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi se u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postojanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i najsvjetlije točke bitka, a to je velimo, dobrota.”

Za razliku od osjetila koja prenose tek karakteristike odraza stvarnosti, sposobnost potpune spoznaje nalazi se u duši: “Onome što je većma božansko u nama, što nikada ne gubi svoju moć.” Duša, nevidljiva, a prisutna, može uzdignuti čovjeka u “misaoni kraj”, nevidljivu stvarnost kojoj i ona sama pripada. Ona je veza pomoću koje čovjek može ostvariti harmoniju između vlastitog bića i svijeta u kojem živi: kad duša vidi istinu, ruke je prenose kroz djela i čovjek je tada, jednostavno, živi.

I kako, dakle, potaknuti dušu?

Odgojem, kaže Platon. Ali duši ne treba “usađivati vid”. Duša vidi. Odgoj je umijeće okretanja očiju duše na pravu stranu…

nova-akropola.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Objavljeno

na

Objavio

Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.

Amen.

 

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Barbara, sretan rođendan žele ti tvoje kolege s HTV-a!

Objavljeno

na

Objavio

Ganutljiva čestitka povodom rođendana TV voditeljici Barbari Kolar a koju joj je uputila kolegica iz emisije “Kod nas doma” (dakako, putem javne televizije, na kraju spomenute emisije, danas, 18. travnja) jedan je od trenutaka koji svakom prosječnom gledatelju mora natjerati suze na oči.

Nešto oko 18,00 sati, pri završetku emisije, prije same odjave, simpatična voditeljica (uz pomoć spasonosnog Google-a utvrdio sam kako je riječ o Ivi Šulentić) nas je podsjetila kako je “našoj kolegici Barbari Kolar danas rođendan” i odmah potom (kako je i red) uputila izravnu čestitku: “Draga Barbara, sretan ti rođendan!” Naravno, ona jako dobro zna kako dame ne vole da se spominju godine, pa je lijepo i pristojno izostavila ono “49-i”.

Prst gore za Ivu!

Kud ćeš ljepše, bolje, osjećajnije, emotivnije, pristojnije, prisnije, toplije, kulturnije, profesionalnije nego kolegici koja je slobodna – a inače šljaka s tobom u istoj emisiji – zaželjeti sretan rođendan i to drito s radnog mjesta, uživo, putem TV kamera javne televizije!

U oduševljenju koje me je zahvatilo nakon ove geste Šulentićke, jedno sam vrijeme buljio u ekran očekujući da se u studiju okupe slavljenica (Barbara), rodbina, prijatelji, ostale kolege iz redakcije, kad ono…ništa. Uslijedile su reklame i potom onaj dosadni Tarikov kviz koji ide zadnji 30-ak godina (“Potjera”).

A kako bi krasno bilo pogledati slavlje jednog rođendana uživo na HTV-u.

Poslije svih onih čitanja objava s društvenih mreža (Todorićevih, Mamićevih, Bandićevih, Beljakovih, Pernarovih, Marasovih, Sanaderovih, Veljačinih, Dalijinih itd., itd., itd.), “pumpanja” afera kojih nema u stilu ‘ajmo napravit’ od muhe slona”, partizanskih serijala i filmova (ne znam jesu li u planu “Otpisani” – to bih jako volio pogledati), prepričavanja tračeva iz saborskih kuloara i mase drugih trivijalnih bedastoća kojima nas naša javna dalekovidnica neumorno zasipa, red bi bio da vidimo i jedan roćkas uživo, je l’ tako!?

Čemu bi inače trebala služiti javna televizija, nego da se (uz sve ostalo) razvija i međusobna kolegijalnost, uvažavanje, ljubav i poštovanje između djelatnika – pogotovu voditelja koji u emisijama uživo imaju mikrofon na dohvat ruke (tj. zakačen na reveru košulje ili veste) pa mogu sebi dopustiti i taj luksuz da se nekomu tko im je drag, simpatičan i trenutačno im (možda) čak i nedostaje, obrate onako, malo intimnije, u povodu rođendana, imendana, vjenčanja, obljetnice braka, rođenja djeteta ili kakve slične prigode?

Te su geste za pozdraviti i dokazuju kako smo se toliko odomaćili na našoj javnoj TV, da je atmosfera posve intimna, gotovo obiteljska, prijateljska, frendovska, ali ono, baš totalno i to je coooooooooool za popi…. (što kažu Dalmoši).

Jedino me Barbara pomalo razočarala.

Očekivao sam kako će nakon čestitke onako gordo ušetati u studio na elegantnim štiklama s viiiiiiiiiiisokim potpeticama (nosi ih ne zato što je mala rastom, nego isključivo stoga jer joj dobro stoje – samo da se zna) u haljini sa šljokicama, onako, decentno sređena, ukusno i nenapadno našminkana s ganjc-novom frizurom i da će početi praštati puse na sve strane, koji od kamermana ili tonaca će donijeti šampanjac, tetka iz menze tortu (barem neki mascarpone ako ne nešto bolje), odnekud se pojaviti, recimo, band sastavljen od kolega iz redakcije (njih barem 30-ak, koliko djelatnika u prosjeku ima svaka emisija HTV-a dulja od 15 minuta), pa onda još u kadar (kao slučajno, u svojoj dobro poznatoj sportskoj maniri) uleti s gitarom (bivši) balkanski Kazanova Sandi Cenov i prolomi se ono: “Happy Birthday to You…”

Zamislite, ništa od svega toga!

Eto, propalo mi popodne. Iz osvete ću prebaciti na Z1, i pričekati, ako večeras ide “Bujica”…

Još nešto: Barbara, sretan ti roćkas – i ne zaboravi za 15. svibnja (to ti je srijeda) rezervirati termin za emisiju, pa da i ti Ivi uzvratiš nekom lijepom čestitkom putem javnog TV servisa!

I ne bi bilo zgorega možda razmisliti o tomu da od sada ubuduće takvi sitni znaci pažnje budu dostupni i ostalim djelatnicima HTV-a (urednicima, financijašima, osiguranju, ton-majstorima, realizatorima, scenaristima, šminkerima, frizerima, manikirima, pedikirima, vizažistima, kamermanima, čistačicama, kuharicama itd., itd.) da ne bi komu palo napamet (možda) kako vi (ne daj Bože) privatizirate javnu televiziju pa vas još prijavi za sukob interesa!

Ima svakakvih ljudi.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari