Pratite nas

Platon – Mit o pećini

Objavljeno

na

Zvonko Bušić je ostavio dva oproštajna pisma u kojima moli za oprost zbog onoga što je učinio jutros jer više nije mogao izdržati. Dražen  Budiša koji se obratio novinarima u ime obitelji  prenio je kako na jednom mjestu u pismu Bušić napisao da više “nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”.

U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini:

–Iza toga, dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome je li ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Predoči, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.

– Predočujem si.

– Predoči si, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno da jedni nositelji govore, a drugi da šute.

– Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.

– Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

– Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično?

– A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?

– Dašto.

– Ako bi se, dakle, mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene koje bi vidjeli ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?

– Bez sumnje.

– Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš, da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mirno prolazila?

– Zeusa mi, ne mislim.

– Sasvim bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmetâ?

– Veoma nužno.

Platon opisuje stanje neznanja u čovjeku, uspoređujući “svijet što se preko vida ukazuje” sa “stanom u tamnici”.

“Svijet što se preko vida ukazuje” je pojavni svijet, svijet oblika i objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljivi život svih vidljivih pojava. Svijet kojeg čovjek neposredno vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti koju fizičke oči ne mogu vidjeti. One primaju svjetlo vatre koja gori “odozgo i izdaleka” u pećini, svjetlo fizičkog Sunca, čineći tako ono čemu ih je priroda namijenila.

Ono što za Platona predstavlja neznanje ili “stan u tamnici” odnos je čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose osjetila. Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni su koji primaju jedino ono što im prenosi “oko” – simbol fizičkih osjetila, površinskog promatranja stvari. Njihova je stvarnost tada ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem: “ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem”… Čovjek ne ostaje nepokretni zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.

Ali Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između sužnjeva i pećinskog zida postoji put koji vodi gore…

– Gledaj, dakle, što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve što bi mimo prolazilo pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je? Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?

– Dakako.

– Što ne, i ako bi ga se sililo da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome što može gledati i mislio bi da je to zaista jasnije od onog što bi mu se pokazivalo?

– Da, tako.

– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio, prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito?

– Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.

– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim, u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

– Kako ne!

Platon simbolički prikazuje traganje za spoznajom. Nekadašnji zatvorenik postaje putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato: strmi uspon, nedoumice i sumnje, svjetlo na koje se mora postepeno i strpljivo privikavati.

Tek nakon puno truda putnik može vidjeti drugačiju stvarnost:

– Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.

– Nužno.

– I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.

– Očito bi poslije onoga na to došao.

– Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?

– I te kako.

– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo štogod radije podnio nego da bi onako morao misliti i živjeti?

– Ja mislim tako da bi volio sve podnositi nego onako živjeti.

Za razliku od pećine, vidljivog i manifestiranog svijeta, istinska stvarnost nalazi se u nadosjetilnom svijetu, svijetu ideja. To je svijet koji se približava bitku, svijet prauzora, uzroka svega što je vidljivo. Putnik koji se priviknuo na njegovo svjetlo počinje shvaćati razliku između znanja i neznanja, razliku između slobode koju pruža znanje i života okovanih zatvorenika pećine. No, Platon namjenjuje svome putniku novo putovanje: silazak natrag, u pećinu. Njegova je dužnost otkriti svojim nekadašnjim supatnicima ono što je spoznao. Ali, put silaska opet predstavlja novi proces nadvladavanja poteškoća, a zatvorenici pećine ne prihvaćaju onoga tko ih želi uznemiriti u njihovoj nepomičnosti:

–I ovo, dakle, uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

– I te kako.

– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati one sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili!

– Zaista bi.

Usprkos tome, smatra Platon, oni koji znaju dužni su oslobađati od okova one koji ne znaju, najvažnijom od svih spoznaja: spoznajom dobra.

Opisujući svijet izvan pećine, svijet ideja, Platon kaže da u njemu vlada Sunce koje daje život svemu – ideja dobra. Ona je “… uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svjetlo i gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; … nju treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u posebničkom bilo u javnom životu.”

Spoznaja dobra ne znači jednostavno prezirati sjene. Ono što moraju naučiti zatvorenici pećine jest prepoznati istinu u svim njezinim odrazima. Prepoznati ono što se manifestira kao Lijepo, Dobro i Pravedno u svim stvarima: ideju dobra.

Tom spoznajom uče se prepoznavati i razlikovati sjene od stvarnosti, ispravno vrednovati stvari, stvarati forme i život koji će biti potpuniji odraz dobrog, lijepog i pravednog. To je i smisao skidanja okova.

Ali, čime zatvorenici mogu spoznati istinu ako im oči prenose tek nepotpunu stvarnost, što je oruđe u skidanju okova?

Platon kaže: “… ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi se u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postojanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i najsvjetlije točke bitka, a to je velimo, dobrota.”

Za razliku od osjetila koja prenose tek karakteristike odraza stvarnosti, sposobnost potpune spoznaje nalazi se u duši: “Onome što je većma božansko u nama, što nikada ne gubi svoju moć.” Duša, nevidljiva, a prisutna, može uzdignuti čovjeka u “misaoni kraj”, nevidljivu stvarnost kojoj i ona sama pripada. Ona je veza pomoću koje čovjek može ostvariti harmoniju između vlastitog bića i svijeta u kojem živi: kad duša vidi istinu, ruke je prenose kroz djela i čovjek je tada, jednostavno, živi.

I kako, dakle, potaknuti dušu?

Odgojem, kaže Platon. Ali duši ne treba “usađivati vid”. Duša vidi. Odgoj je umijeće okretanja očiju duše na pravu stranu…

nova-akropola.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

Identificirani posmrtni ostaci nestalog hrvatskog branitelja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

U nazočnosti ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda i njegovog pomoćnika nadležnog za Upravu za zatočene i nestale Stjepana Sučića u ponedjeljak je na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu provedena završna identifikacija posmrtnih ostataka hrvatskog branitelja nestalog u prosincu 1991.

Posmrtne ostatke hrvatskog branitelja stradalog u Sisačko-moslavačkoj županiji završno je identificirala njegova obitelj.

Posmrtni ostaci ekshumirani su iz prikrivene grobnice na području mjesta Gračanica Šišinečka tijekom terenskog istraživanja lokacija mjesta mogućih grobnica kojeg je Uprava za zatočene i nestale provela u razdoblju od 26. do 29. lipnja 2018. na području Sisačko-moslavačke županije.

Izražavajući sućut obitelji, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved istaknuo je predanost Ministarstva hrvatskih branitelja u rješavanju sudbine svih osoba nestalih tijekom Domovinskoga rata, a osobito sudbine hrvatskih branitelja koji su svoje živote ugradili u temelje hrvatske državnosti.

Ministar Medved također je pozvao sve građane na uključivanje u rješavanje sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila.

Utvrđivanje njihove sudbine i kazneni progon odgovornih za počinjena zlodjela te trajno promicanje vrijednosti Domovinskoga rata kao temelja stvaranja i opstojnosti suverene Hrvatske države, obveza je svih mjerodavnih tijela Republike Hrvatske, rekao je.

Nakon današnje identifikacije, Republika Hrvatska putem Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja još traga za 1.508 nestalih osoba te posmrtnim ostacima 414 poginulih osoba, što ukupno čini 1.922 neriješena slučaja iz Domovinskoga rata.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Postherojsko društvo i Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Sei mutig! U prijevodu s njemačkog: Budi hrabar! To nije slogan AfD – a, niti poklič nogometne momčadi, to su riječi naslovnice njemačkog Zeita, najčitanijeg njemačkog tjednika, objavljene uoči susreta Trumpa i Putina prošli tjedan.

U članku autor Maximilian Probst alarmantno govori da Njemačka nema budućnosti jer je postala “postherojsko društvo”, eutanazirano blagostanjem i konzumerizmom, u kojem prosječni Nijemac nije spreman podnijeti nikakvu žrtvu za bilo kakav viši cilj.

Blagostanje i višak samokritike pomiješani u visoki standard Njemačku su učinili nakupinom lakomislenih bonvivana, čija je sigurnost u rukama SAD-a, a oni su od vlastite vojske učinili gomilu tetkica.

Tako Nijemci plješću kada njihov vojnik sudjeluje u spašavanju ljudi u slučaju nepogoda, ali rogobore ako, ne daj bože, njemački vojnik mora sudjelovati u nekoj savezničkoj misiji.

Njemačka je postala ne samo postherojsko, već društvo konzumerističkih anesteziranih kukavica koji nemaju hrabrosti izložiti svoj komfor čak niti u rađanju djece, pa čak 25 posto parova ne želi imati djecu, pa tako i žive.

Društvo bez budućnosti

No autor upozorava: ‘Društvo s niskom stopom nataliteta i visokom stopom mortaliteta postaje pacifističko društvo’ i lakim plijenom za druge, agresivne i fertilne kulture, pa je uspjeh AfD-a i tzv. populističkih pokreta razumljiv jer zagovaraju sve suprotno, jak identitet, hrabrost da se bude ono što jesi, da si spreman boriti se za to što jesi, za svoj identitet, kulturu.

Za to nam trebaju hrabri, a ne tetkice koje iznad vlastite stražnjice, užitka i vlastitog samoostvarenja ne vide ništa drugo.

Intelektualna ikona ljevice (!) Michael Broening zato piše hvale pojmu nacije i države, zaključujući: “Ne smije se nacija – država dati u ruke desnim populistima, no krivi smo mi jer smo naš identitet bacili u ropotarnicu povijesti i postali infantilno društvo bez heroja”. Svoj članak u Zeitu autor zaključuje jednostavno: “Postherojsko društvo, društvo bez heroja, nema budućnosti!”

A to je njemačko društvo uljuljano u multikulti koktel začinjen gospodarskom snagom, ali bez vojne, što je za budućnost gubitnička kombinacija s individualizmom kao šlagom na torti, raskidanim društvenim vezama nacije koja gubi identitet, a kojoj je na čelu ni piškit – ni kakit – Merkel.

Autor dodaje i da propast religioznosti dodatno rastače etičku i identitetsku snagu nacije. Jadan je narod kojem trebaju heroji, i kod nas je krilatica koja dolazi s ljevice kada god se pojavi hrabrost i odlučnost da se žrtvuje za stvari koje nadilaze samog pojedinca, kada se ističe religiozni, nacionalni i kulturni identitet hrvatskog naroda.

Hrvatska je zemlja koja se, posebno kada je oslobodilački Domovinski rat u pitanju, obračunavala sa svojim herojima, Hrvatska je svoje junake izvodila pred sudove, Hrvatska je od pobjedničke vojske napravila kroz filmove i medijske naglaske nakupinu potencijalnih ratnih zločinca i parazita.

U Hrvatskoj je prezime Kikaš sinonim za ustašu, emigranta, primitivnog i polupismenog koji joj ne treba, dok je u Torontu, za Kanađane, Kikaš prezime kojemu se klanja zbog njegovog poslovnog herojstva jer je ni od čega s puno rizika i u jakoj konkurenciji stvorio respektabilnu tvrtku koja je izgradila značajan dio infrastrukture toga grada.

I dok Nijemci zazivaju svoje heroje kojih nema, Hrvatska na svim razinama vlastite izvodi pred sudove, šalje im poreznu policiju, ili ih ismijava kao ognjištare, katotalibane.

Nijemci vrište s naslovnice, nakon što su se sastali Putin i Trump, da imaju novca, ekonomsku moć, ali nemaju heroja, gube identitet, postali su kukavice koje se čak boje i rađanja (vlastite) djece, tako da oni koji u Hrvatskoj misle da bi podizanje standarda automatski značilo i demografski rast, ako nema onog temeljnog što krasi heroje – hrabrost i nacionalni ponos te briga za vlastiti identitet kojeg nema bez otvorenosti životu.

Hoćemo li ovo profućkati

Nitko ne negira važnost dobrog standarda i ulogu kruha u ljudskom životu, ali momci koji su devedesetih išli golim prsima s krunicom oko vrata na bajunete, pokazali su što je tajna uspjeha jedne (male) nacije, no mi smo tu rapsodiju herojstva i hrabrosti spiskali zahvaljujući guzonjinim sinovima, koji su u procesu pretvorbe i privatizacija pljunuli na sve ono što je hrvatski bojovnik otvorio svojom hrabrošću i odlučnošću.

Danas je metafora toga hrvatska nogometna reprezentacija koji su pokazali herojstvo i hrabrost, žrtvu za Domovinu, fascinirali cijeli svijet, pa i Njemačku, postherojsku zemlju, kako su sami sebe nazvali.

Uspjeh naše reprezentacije je jednostavan, kao i kod branitelja, igrali su za nešto što ih osobno nadilazi, za obitelj, za vjeru i domovinu.

Hoćemo li ovu rapsodiju herojstva i hrabrosti, kao i devedesetih, profućkati? Sudeći prema opstrukciji želja naših nogometnih heroja tko će im pjevati na dočeku, aktualni Plenkovićev režim ima sve kapacitete za to, iako Modrić ne želi plesati kako ‘netko’ drugi svira. A Thompson se u to ne uklapa jer pjeva o – herojima, a ne o njonjama.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

 

 

Sada je vrijeme da kao Hrvati iskoristimo zajedništvo i hrabrost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari