Pratite nas

Intervju

Plenković: Ina je tvrtka od nacionalnog interesa i neću dopustiti MOL-u zatvaranje rafinerije u Sisku!

Objavljeno

na

Predsjednik HDZ-a mr. sc. Andrej Plenković dao je intervju za tjednik Nacional.

S njim je razgovarala novinarka Orhidea Gaura Hodak, a intervju donosimo u cijelosti.

Jeste li upoznati s pokušajem mađarske strane Uprave Ine da na sjednici Uprave Ine održanoj 27. srpnja progura točku dnevnog reda koja bi podrazumijevala zaustavljanje prerade nafte u Sisku – de facto zatvaranje Rafinerije – te vrlo nejasne planove ulaganja u modernizaciju Rafinerije Rijeka gdje bi se koncentrirala prerada nafte u Hrvatskoj?

Vlada RH, i u svom tehničkom mandatu, vrlo je pozorno motrila tu situaciju i zajedno s hrvatskim članovima nadzornog odbora čvrsto poduprla hrvatske članove Uprave u sprečavanju donošenja odluke o zatvaranju rafinerije u Sisku. Želim istaknuti daje dioničarski ugovor s MOL-om u ovom dijelu vrlo jasan i predviđa obnovu obje rafinerije.

O tome moraju voditi računa svi sudionici u ovom problemu.

Ako postanete hrvatski premijer, što namjeravate učiniti, odnosno koje mehanizme Vlada RH može pokrenuti (osim stoje 2014. pokrenut Arbitražni spor u kojem je i to jedna od točaka) ako MOL ne počne ispunjavati obvezu o ulaganju u hrvatske rafinerije preuzetu potpisivanjem Međudioničarskog ugovora odnosno Ugovorima o kupnji udjela u Ini?

Upravo je arbitraža mehanizam koji je samim ugovorom predviđen kao način rješavanja sporova među dioničarima. Duboko vjerujem u uspjeh hrvatskih argumenata u arbitražnom procesu i njezin dovršetak vidim kao temelj budućih odnosa s MOL-om. Hrvatska država i MOL kao dioničari u Ini moraju razgovarati jer ni jedna kompanija pa niti Ina ne može biti uspješna ako nema komunikacije među dioničarima. Međutim, ne smije se zaboraviti daje ishodište svih ovih problema nastalo u trenutku kada je vlada Ivice Račana prodajući 25 posto udjela u Ini dala MOL-u više upravljačkih prava od onih koje proizlaze iz 25 posto vlasništva. Na primjer, već 2003. godine MOL je stekao pravo veta na sve investicijske odluke Ine veće od 10 milijuna dolara, što je u naftnom biznisu iznimno mali iznos na razini vrlo malog projekta. Na ovaj je način MOL već 2003. godine došao u poziciju da diktira razvoj Ine jer je imao pravo odlučivati o svakoj investiciji. Međutim, kao budući hrvatski premijer inzistirat ću i učiniti sve da osiguram jedinstvene i konzistentne hrvatske stavove u pogledu strategije razvoja Ine, što posljednjih godina nije bio uvijek slučaj i što je mađarski partner često pokušavao koristiti. Ina nije bilo koja tvrtka ili trgovačko društvo.

Ona je tvrtka od nacionalnog interesa jer njezine rezerve nafte i plina i sposobnost njihove proizvodnje određuju energetsku neovisnost Hrvatske. To znači da mi kao država želimo ulaganja u nove koncesije radi povećanja rezervi nafte i plina, modernizaciju kapaciteta prerade, pokretanje novih poslovnih aktivnosti sukladno najnovijim trendovima u naftnoj industriji i kontinuirano jačanje kvalitete, znanja i vještina Ininih zaposlenika.

A ovo nisu samo naše želje već također i obveze MOL-a utvrđene dioničarskim ugovorom.

Budući da spominjete Račanovu krivnju, možete li iznijeti kakvim biste ocijenili i uloge Ive Sanadera i Tomislava Karamarka u kontekstu odnosa hrvatske vlade i Mola oko Ine, budući da je Sanader optužen da je za 10 milijuna eura mita predao ključna upravljačka prava Molu, a Karamarko doveo do pada vlade nakon što je ustanovljeno da je u sukobu interesa, jer mu je supruga primala izdašne honorare od konzultanta Mola Josipa Petrovića?

U kojoj mjeri njihova ostavština iz tog slučaja i danas u političkom smislu opterećuje HDZ? Svima je poznato da sam nedavno izabran za predsjednika HDZ-a i da u događajima koje spominjete nikada osobno nisam sudjelovao. Međutim, između ostalog i zbog političkih činjenica koje navodite, ja ću i kao predsjednik HDZ-a i kao budući premijer inzistirati na transparentnosti odlučivanja u pitanjima INA-e, isto kao i u svim drugim bitnijim državnim odlukama. U oblikovanju i donošenju tih odluka savjetovat ću se i uključiti najstručnije ljude koje Hrvatska ima u području energetike, prava i financija, a sve s ciljem da napokon nađemo rješenje koje će omogućiti razvoj INA-e i zaštitu nacionalnih interesa koje Hrvatska ima u Ini.

Jeste li kao predsjednik HDZ-a upoznati s planovima MOL-a da Rafineriju Sisak pretvori u distributivni i logistički centar te je li vam poznato što bi to značilo za zaposlenike Rafinerije, koliko bi zaposlenika zbog toga bilo otpušteno, a koliko bi ih u konačnici ostalo raditi u distributivnom i logističkom centru?

Kao političar i predsjednik HDZ-a, nemam i ne mogu imati uvid u planove MOL-a, ako su ovo što govorite njihovi planovi. Međutim, pozicija HDZ-a i vlade koju će HDZ voditi je jasna.

Ina se mora razvijati kao kompanija koja ulaže u stjecanje novih koncesija radi povećanja rezervi nafte i plina i njihove proizvodnje, koja prerađuje i distribuira naftne derivate, a to ujedno znači i kao kompanija koja stvara nova radna mjesta. Želim, ne samo da se zaustave otpuštanja, već da se pronađu načini kako bismo gradu Sisku i cijeloj županiji povratili gospodarsku živost. Oko tog problema maksimalno ću se angažirati, jer ono što kao predsjednik HDZ-a želim vidjeti je Ina koja svoje ljudske i tehnološke resurse koristi za razvoj i rast, osiguravajući pri tome najveći stupanj efikasnosti.

A Ina unatoč svim poteškoćama ima i ljudske i tehnološke i financijske kapacitete za velik razvojni iskorak. Takva Ina će onda biti i jedan od bitnih pokretača gospodarskog rasta kroz snažne multiplikativne učinke na brojne druge hrvatske industrije. Podsjećam da je reindustrijalizacija, odnosno jačanje proizvodnje, jedna od bitnih točaka našeg izbornog programa i upravo stoga inzistiramo na jačanju istraživačkih i proizvodnih aktivnosti Ine.

Je li zatvaranje Rafinerije Sisak, odnosno prestanak prerade nafte u toj rafineriji te njezino pretvaranje u logistički i distributivni centar u skladu s Međudioničarskim ugovorom?
U ovom trenutku to je hipotetsko pitanje, a ja kao predsjednik HDZ-a ne želim hipotetski spekulirati.

Jeste li upoznati s bilo kakvim detaljima plana ulaganja u modernizaciju Rafinerije Rijeka te s činjenicom da je mađarska strana Uprave predložila samo plan financiranja troškova projektiranja postrojenja, ishođenja potrebnih građevnih dozvola te uklanjanje postojećih postrojenja, ali ne i konkretnu obvezu provođenja same modernizacije, kao i rokove provođenja?

Ovo je menadžersko pitanje i sasvim je jasno da ja kao političar i predsjednik HDZ ne znam i ne mogu znati takve detalje. Međutim, ono što znam je da je temeljem dioničarskog ugovora obnova rafinerije nafte u Rijeci već odavno trebala biti dovršena. I ovo odugovlačenje s obnovom rafinerije u Rijeci pridonosi nesigurnosti i pojačava pitanja o iskrenosti MOL-a u ostvarivanju strateškog partnerstva u Ini i njegovoj spremnosti da podržava strateške ciljeve razvoja Ine utvrđene dioničarskim ugovorom. I zato, ako MOL nije spreman poštivati obvezu provođenja strateških razvojnih ciljeva Ine koju je preuzeo dioničarskim ugovorom, onda to jasno treba i reći, a ja kao budući hrvatski premijer i moja vlada znat ćemo odgovoriti na takav stav.

Slažete li se s tvrdnjama da je zatvaranje Rafinerije Sisak i odugovlačenje s ulaganjem u modernizaciju Rafinerije Rijeka u funkciji optimalizacije poslovanja MOL Grupe, koja već ima svoje dvije rafinerije te joj nije u interesu ulaganje u hrvatske rafinerije – i gdje je onda u tome hrvatski interes te kako Republika Hrvatska isti može zaštititi?

Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi je da sadašnji položaj Ine smatram nezadovoljavajućim jer ne osigurava optimalnu perspektivu njezinog razvoja, kako u segmentu rafinerija tako i u segmentu istraživanja i proizvodnje. Mi ćemo hrvatski interes zaštiti oslanjajući se na pozitivne hrvatske zakonske propise. Uvjeren sam u pozitivne rezultate arbitraže, ali i u jasne, utemeljene i jedinstvene hrvatske stavove o poslovnoj budućnosti Ine.

Podsjećam na Zakon o energiji koji utvrđuje da su infrastruktura i objekti vezani uz proizvodnju, preradu i transport nafte i naftnih derivata objekti od posebnog interesa za RH. Hrvatska s MOL-om ima poslovno partnerstvo u Ini, ali očekujem da i mađarski partner shvati i razumije posebnosti dioničarskog partnerstva u kojem je dioničar država.

Budući da mađarski partner od 2003. do danas nije pokrenuo modernizaciju rafinerija, a sada se tek iznose nejasni planovi početka projektiranja odnosno tek izrade plana modernizacije – bez konkretnih rokova ili preuzimanja obveza za provođenja istog – što biste ako postanete premijer poduzeli po tom pitanju?

Kapaciteti za preradu tj. rafinerije iznimno su važan dio Ine. Istovremeno, dugoročni razvoj i opstojnost svake naftne kompanije, pa tako i Ine, ovisi o njezinoj sposobnosti pronalaženja novih rezervi nafte i plina i proizvodnji nafte i plina. Iako je u teškim okolnostima privremenog gubitka naftnih polja u Siriji i padu cijena nafte kompanija zadržala pozitivan financijski rezultat, to nije dovoljno. Potrebne su nove perspektive razvoja.

Istraživanje i proizvodnja određuju i veličinu i sposobnost za preradu pa kasnije i trgovinu naftnim derivatima. Upravo u kontekstu očuvanja rafinerija i ispunjavanja ugovornih obveza inzistirat ćemo na stjecanju novih koncesija, naročito u inozemstvu, i povećanju sposobnosti proizvodnje jer i to je jedna od ugovornih obveza koju je mađarski partner do sada zanemarivao. Inzistirat ću stoga kao premijer da se donese i provede strategija razvoje Ine s ambicioznim ciljevima u istraživanju, proizvodnji i rafinerijama. A prilika za stjecanje novih koncesija ima, i hrvatska vlada kojoj ću ja biti na čelu osigurat će takvim aktivnostima svaku moguću podršku. Nedavno su predstavnici INA-e boravili u Iranu, u delegaciji koju je vodila predsjednica Republike, i koliko sam upoznat bili su iznimno dobro primljeni.

Iran je pokazao velik interes za nastavak i proširenje suradnje s Inom upravo u dijelu istraživanja i proizvodnje. Takve prilike Ina mora realizirati.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Umjesto da bude korektiv društva, Crkva u Hrvata je društveno korektna

Objavljeno

na

Objavio

fra mario knezović
Fra Mario Knezović/jabuka.tv

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću. S fra Mariom Knezovićem razgovarao Ivan Ugrin/slobodnadalmacija.hr

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

– To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

‘Korak naprijed, natrag dva’

Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?
– Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.

Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili.

Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.

Često komentirate i stanje u Hrvatskoj. Je li domicilna domovina Hrvata majka ili maćeha Hrvatima u BiH?
– Hrvatska, moja draga zemlja, zemlja je paradoksa. Hrvatsku su stvarali oni koji je istinski vole i koji su za nju ginuli, a danas njome upravljaju uglavnom oni koji Hrvatsku ne vole u tolikoj mjeri. Stravično je čuti, što je bio slučaj oko smjene savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kako zemljom vladaju tajne službe. Stječe se dojam da su demokracija i volja naroda izigrani. Ljudi na izborima biraju jedno, a u vladi dobiju drugo. To stvara nevjerodostojnost koja se pretače u neetično i nemoralno zastupanje naroda.

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije sustavan. Ne postoji trajna strategija koja će biti nazočna bez obzira na političke opcije koje su na vlasti. S druge strane, Hrvati iz BiH imaju puno iskreniji, transparentniji odnos prema Hrvatskoj. Hrvate u BiH vrijeđa govor kako Hrvatska pomaže Hrvate u BiH. Istina je da pomaže, no ta pomoć je sitna u odnosu na ono koliko Hrvati iz BiH pomažu Hrvatsku.

Ovdje mislim na ekonomske učinke koje Hrvatska postiže među Hrvatima u BiH, te na ljudske resurse – na stotine školovanih mladih osoba odlazi u Hrvatsku i nju izgrađuju. Pjesnik Veselko Koroman piše: “Hrvati u BiH imaju jednu domovinu koja je podijeljena na dvije države” i u tom kontekstu treba razumjeti Hrvate u BiH. Hrvatskoj država BiH treba biti od strateškog interesa i Hrvatska, radi sebe i svoga dobra i budućnosti, mora se odgovornije brinuti o položaju Hrvata u BiH.

Vratiti sustav vrednota

Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?
– Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.

U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.

Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?
– Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.

Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Crkvu u svijetu, a dijelom i Crkvu u Hrvata, u zadnje su vrijeme potresali skandali u vezi sa svećenicima koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Kako je uopće moguće da ljudi s takvim sklonostima budu zaređeni za svećenike i da tolika zla nanose malenima?
– Ničim se ne smije opravdavati ogavno zlo pedofilije. To je za svaki oblik osude. Kad to čujem, stid mi prekrije lice. Najgore je kad takvo što dođe od strane svećenika, kojima je povjeren rad s maloljetnicima kako bi se ostvario Isusov poziv “pustite malene k meni”. Ne vjerujem da je itko zaređen za svećenika a da se znalo za takve nastrane sklonosti kandidata. Čovjek je biće u razvoju i podložan je promjenama i najvjerojatnije su takvi kasnije upali u tu prljavu, Bogu i čovjeku gadljivu rabotu. Kaže nam Sveto pismo: “Tijelo je slabo, ali Duh je jak.” Tu je očito tijelo/požuda nadjačalo Duh.

Nadahnuće svećeništva

U jednom od svojih tekstova napisali ste i da vjerojatno ne postoji nijedan poziv u društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o službi svećenika, redovnika i redovnica. Ti stereotipi se kreću u velikome rasponu, od toga da će mnogi reći kako svećenici ništa ne rade osim slavljenja nedjeljne mise, do toga da su preopterećeni. Jesu li svećenici lijenčine koji dobro žive i kradu Bogu dane, ili se pak radi o najtežem poslu na svijetu?
– Trideset godina živim među svećenicima. Iskreno ću reći da me njihov život nadahnjuje. Budući da svećenike današnjice mediji i javnost često bez posjedovanja argumenta prozivaju i izruguju im se, htio sam nešto o tome napisati. Načinio sam usporedbu između posla majke i posla svećenika i onda sam napisao što sve treba sadržavati oglas za svećenički poziv. Traži se osoba koja je dobre naravi, izvrsno odgojena, nema loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi tračeve o sebi, dobro školovana, da ima fakultet, poželjno je da je završila i poslijediplomski studij, da govori strane jezike, da je okretna u upravljanju imovinom i gradnjom, da ustaje ujutro u šest i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju. Traži se da noću bude dostupna za intervencije bolesnicima.

Uza sve to, traži se osoba koja je sućutna kada netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričesti i krizme, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu, i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna bez svoje volje na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić, svaki Uskrs, svaki dan. Traži se osoba koja se treba odreći braka, djece, obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer neće biti zamjene. Eto, ako je tako iz zemaljske perspektive, lijepo i lagodno biti svećenik, neka roditelji pošalju svoje sinove.

A što kazati o slučaju biskupa Huzjaka, koji je u lovu propucao kolegu lovca, nanijevši mu ozbiljne rane. Je li uopće primjereno da se duhovnici služe oružjem ovoga svijeta, ili bi trebali, po Isusovu nalogu, biti “ribari ljudi”?
– Teško je bilo kome biti savjest i sudac. Slučaj biskupa Huzjaka, koji s ljudske razine mogu razumjeti, ali s pozicije biskupa teže, svraća nam pozornost da je nešto za biskupa primjereno, a nešto nije. Iz moje franjevačke perspektive čini mi se neshvatljivim uživati ubijajući životinje. Bilo bi pastoralno korisnije da je biskup duhovnik lovaca jer ionako postoji povika na lovce kako nisu redoviti na nedjeljnim misama. Onog trenutka kad je preuzeo pastirski štap, trebao je ostaviti pušku po strani. Taj štap biskupu može poslužiti i za šetnju šumom sa svećenicima koji su možda u teškoćama života, kojima treba ohrabrenje, razumijevanje i očinski savjet. No, svi komentari će biti “pucanj u prazno” ako ne bude poniznosti i kajanja. Svojim izjavama biskup je očitovao kajanje.

Redovito propovijedate, i to ne samo u svojoj župi, držite duhovne obnove… Ako smijem primijetiti, vaše propovijedi vjernici često znaju popratiti pljeskom. Što je važno za dobru propovijed: tema, način govora, uvjerljivost…
– Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Dojma sam da ljudi, bez obzira što ih to nekada i rani, žele čuti cjelovitu poruku koja prelazi prag svjetovne korektnosti. Važno je da svećenik u ono što govori vjeruje i sam pokušava živjeti. To će vjernici osjetiti. To se ne može odglumiti. Autentičnost ili imaš ili nemaš.

Isus je rekao da je donio mač, a to znači da u svijet treba propovijeđu unijeti “sveti nemir” koji će potaknuti na obraćenje i zaokret od zla i grešna puta. Ako svećenik upadne u autocenzuru, u tom trenutku je gotovo s navještajem. Ako počne birati teme, a neke preskakati zbog nezamjeranja ljudima, propovjedničko poslanje će biti sterilno. Svijet današnjice treba svećenike koji će proročki, a ne u rukavicama, naviještati. Potreban je žar starozavjetnoga Jošue koji je sabrao narod i vođe s jasnim upitom kojem Bogu žele služiti.

Međugorje i Stepinac

U svijetu u kojem živimo nije lako biti kršćanin, a osobito su ugrožene obitelji koje su izvor života. Kako pomoći toj temeljnoj stanici Crkve i društva da iziđe iz krize koja je godinama nagriza?
– Nikada ne prestati ohrabrivati supružnike u njihovu zadatku kršćanskog odgoja djece. Kod čina vjenčanja izgovaramo molitvu u kojoj ističemo da djecu odgoje u školi evanđelja. To je primarna zadaća kršćanske obitelji. Susresti djecu s Isusom Kristom znači poslati ih u svijet osposobljene za obranu ponude zloga, izazove grijeha, nametljivost ovisnosti. Divno je svjedočila naša blaženica Marija Petković kad je kazala da je njezin prvi svećenik bio otac, koji je s djecom molio, čitao Bibliju i tumačio Božje zapovijedi. Obitelj je Crkva u malome. Obitelj je svetohranište gdje prebiva Bog. Roditelji trajno trebaju imati na pameti da ih djeca neće pamtiti po tome što su im materijalno ostvarili, nego kakve su dojmove u njima probudili i ostavili.

Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?
– Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.

Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?
– U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?
– Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.

Razgovarao  Ivan Ugrin/misija.slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari