Pratite nas

Politički rentgen

PLENKOVIĆ SVE KONCE DRŽI U SVOJIM RUKAMA!

Objavljeno

na

Mađioničar saborske poslovničke procedure Vladimir Šeks za razliku od mnogih aktera ove političke krize, do zadnjeg detalja isplanirao je sve moguće scenarije, rješenja i moguće ishode. Ipak, okosnica ovog plana eliminacije Mosta sa pozicija izvršne vlasti i s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora, temeljila se na odličnoj procjeni HDZ-a da u ovom trenutku nikome ne odgovaraju prijevremeni izbori, a najmanje odgovaraju Hrvatskoj u ovim teškim vremenima krize izazvane posrtanjem Agrokora, krize koja će se bez ikakve sumnje još više radikalizirati. Dakle najmanje vjerojatan bio je scenarij kako će doći do raspuštanja ili samoraspuštanja Hrvatskog sabora nakon čega bi izbori bili neizbježni. Izbori nikome ne odgovaraju, osim HDZ-u, a pitanje je odgovaraju li i njima.

Inače mišljenja sam da bi Most bio eliminiran iz pozicije vlasti  kad-tad, a da nije bilo Marića nesuglasje bi isplivalo na nekoj drugoj temi. U prilog toj tvrdnji, odavno sam napisao da Plenković zapravo ima manjinsku vladu koja može svakog trena ući u krizu ako Most isklizne iz tračnica.

Oni koji su rušili ministra Zdravka Marića zbog objektivne ili subjektivne odgovornosti potpuno su krivo procijenili da će možebitno izglasavanje nepovjerenja ministru Mariću značiti automatski i pad Vlade. Dakako, to nije ni približno točno, jer ako Vlada nije pala nakon razrješenja četiri ministra zašto bi pala zbog razrješenja još jednog ministra? Vrlo je upitno postoji li i u oporbi snažna želja rušiti ovu Vladu u ovom tajmingu?

Andrej Plenković ima sve vrijeme svijeta  pred sobom imenovati nove ministre kada on bude ocijenio da je to oportuno. Može imenovati jednog, dva, ili više njih odjednom. Dakle Plenković će izabrati tajming za imenovanje novih ministara što će sigurno biti poslije lokalnih izbora, izabrat će tajming kada bude siguran da će ta imenovanja sigurno proći, kada se stabilizira saborska većina,jer to će biti zapravo test ima li on 76 ruku ili ne, pada li Vlada ili ne?

Činjenica je da je Plenkovićeva proklamirana stabilnost Hrvatske ugrožena kako politički tako i ekonomski zbog slučaja Agrokor koji uz sve mjere opreza i sakrivanja činjenica može eruptirati do neslućenih razmjera za cjelokupno gospodarstvo Hrvatske. Upravljanje tom krizom mora biti strpljivo, promišljeno, korak po korak, jer potpunim otvaranjem utrobe Agrkokora cijelo gospodarstvo bi se srušilo kao kula od karata. Plenković je aferom Agrokor dobro uzdrman, a moglo bi se dogoditi da zbog te afere izgubi i vlast.

Činjenica je da Plenković danas umjesto 91 ruke potpore u Hrvatskom saboru koje je dobio kao podršku njegovoj Vladi danas ima samo 75 ruku, ali isto tako je činjenica da to ovog trenutka nije presudno za njegov opstanak. U vremenu koje dolazi, u vremenu kada će se brati slatki ili gorki predizborni plodovi koji su urodili ovim političkim rašomonom, Plenković ima zadatak preslagivanjem Vlade ponovo osigurati komotnu većinu kojom bi nastavio vladati, ako to već davno prije nije dogovorio. Potpuno je razumljivo kako ovo predizborno vrijeme nije vrijeme za otkrivanje karata kada u kampanji udaraju svi po svima kako bi stekli što bolje pregovaračke pozicije. Nakon lokalnih izbora doći će do masovnog pretrčavanja lijevo i desno.

Andrej Plenković je suptilnim kadroviranjem nakon izborne pobjede, izborom ključnih partnera poput Pupovca i Mosta, neutralizacijom Hasanbegovića i HDZ-ove desnice, trasirao put za moguće novo preslagivanje nakon eliminacije Mosta, a taj put neminovno za početak vodi u zagrljaj s Pusičkinim HNS-om, Beljakovim HSS-om i Miletićevim IDS-om kao tehničkom potporom.  Uz ostale male strančice i nezavisne zastupnike to bi mu bilo sasvim dovoljno zadržati stabilnost Vlade, što nužno ne znači i stabilnost Hrvatske. Plan je više nego razvidan ! Ako bi se dogodilo da ta nova koalicija ili tehnička potpora ne bi mogla funkcionirati, HDZ uvijek ima vremena za prijevremene izbore, a vrijeme za to opet će izabrati HDZ kada im to bude najviše odgovaralo.

Gotovo sam siguran da taj Plenkovićev plan ne mogu osujetiti  ni Bruna Esih ni Željko Glasnović, pa čak ni Zlatko Hasanbegović koji polako ali sigurno troši svoj politički kapital. Njihovo moguće ujedinjenje sa Mostom i Željkom Markić moglo bi rezultirati jednom dobrom konzervativnom strankom  koja bi na sljedećim parlamentarnim izborima mogla postići rezultate za jednu solidnu stranku u oporbi. Zašto u oporbi? Zbog toga, jer Plenkovićeva suradnja s njima u bilo kojem obliku automatski bi ga trajno udaljila od ljevice bez koje ni sada ni ubuduće ne će moći ni vladati ni disati. Sve u svemu, brzo se može dogoditi vrijeme stvarne ideološko-interesne velike koalicije koju će oni nazvati „vladom nacionalnog spasa“. A i o toj mogućnosti davno sam pisao!

Ako se to dogodi pitanje je tko će tu koga nacionalno spašavati i gdje je u toj priči napaćeni hrvatski domoljubni puk?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Antifašist ili ‘ustaša’ s dna kace?

Objavljeno

na

Hrvatska se nacija kroz svoju turbulentnu povijest nagledala raznoraznih čuda i naslušala kojekakvih slatkorječivih juda i u svom političkom sazrijevanju vjerujem da smo ipak došli do te razine svijesti da racionalno donesemo važne odluke, osobito danas kada  pred svojom savješću moramo odlučiti tko će predstavljati Hrvatsku u zemlji i Svijetu kao predsjednica ili predsjednik Hrvatske u sljedećih pet godina.

Nije potrebno zaroniti u neku daleku prošlost kako bi potkrijepili teze o redikulima, opsjenarima, iluzionistima i političkim varalicama koji su hrvatskoj naciji podvaljivani na perfidan način, da bi nakon osvajanja prijestolja besramno djelovali na paradigmi etičke nacionalne veleizdaje. Jedan od posljednjih redikula u toj niski prevaranata svakako je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je od velikog vijeća Hrvatskog nacionalnog etičkog  sudišta, HNES-a,  javno osuđen za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa uz brojne neoborive dokaze.

Još i dan danas mnogi se zbunjeno pitaju tko je zapravo pravi Stjepan Mesić. Onaj koji je 1991.godine u Pakracu pjevao ustaške pjesme o Juri i Bobanu, onaj koji je pred desetak istaknutih svjedoka javno, energično i ostrašćeno branio Jasenovac i tvrdio da je Jasenovac bio isključivo radni logor i da Pavelić nije bio toliko glup da ubija svoju vlastitu radnu snagu? Je li pravi onaj Mesić koji je ispred Pavelićeve slike u Australiji primao izdašne čekove za obranu Hrvatske, onaj koji je tvrdio da je Hrvatska dva puta pobijedila, jednom 10. travnja 1941. godine uspostavom NDH i drugi put 10. svibnja 1945. godine kada su Titovi partizani konačno stvorili komunističku Jugoslaviju? Ili je možda pravi Mesić onaj koji je urotnički s Josipom Manolićem radio na državnom udaru želeći svrgnuti predsjednika Tuđmana 1994. godine netom prije osloboditeljskih akcija Bljesak i Oluja, jer je znao da konačnim oslobođenjem Hrvatske pada u vodu njegov plan o nekoj novoj konfederalnoj Jugoslaviji?

Je li pravi Mesić onaj koji je nemilosrdno očerupao transkripte predsjednika Tuđmana i dijelio ih šakom i kapom Haškom sudu kao bi potkrijepio tezu o Tuđmanu koji je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata? Taj isti Mesić je onako usput, lakonski, tajno svjedočio pred Haškim sudom optužujući Hrvatsku za agresiju na BiH. Koji je Mesić pravi? Onaj koji je obećao hrvatskoj naciji da će vratiti sav opljačkani novac s nekih imaginarnih egzotičnih otoka ili onaj koji je „izgubio“ čekove naših iseljenika koji su bili namijenjeni obrani Hrvatske? Je li Mesić ustaša s dna kace ili je možda crveni antifašist i ljubitelj Tita do bola kakvim se danas prikazuje? U Hrvatskoj, maloj zemlji za velike apsurde, taj i takav Stjepan Mesić dva puta je biran za predsjednika države, a posljedice njegove i Sanaderove vladavine možemo mjeriti milijardama gubitaka za mladu Hrvatsku državu. Da, to je isti onaj Sanader, redikul, koji je izbore dobio na Splitskoj rivi braneći svojom krvlju hrvatske generale da bi ih nakon što je zasjeo na tron Banskih dvora ekspresno, u sprezi s Mesićem izručio Carli del Ponte. Isto tako, Sanader i Mesić su se ne trepnuvši okom riješili HSP-a Ante Đapića, HOS-a i pozdrava „Za dom spremni“ oživjevši trajno političko srpstvo u Hrvatskoj, podižući spomenike u Srbu, Brezovici i na mnogim mitskim antifašističkim hodočastilištima, oko čega se i dan danas vode ostrašćene ideološke rasprave.

Koji je pravi Miroslav Škoro predsjednički kandidat kojega istovremeno snažno podupiru „ustaše“  i Titoista Stjepan Mesić? Je li pravi Škoro onaj koji za Tita i Tuđmana tvrdi da su veliki hrvatski sinovi iz Hrvatskog zagorja, onaj koji je na blagdan Aljmaške gospe tvrdio da smo pozdrav „Za dom spremni“ trebali riješiti (čitaj zabraniti) prije 25 godina pa danas ne bi imali problema, onaj koji ne zna hoće li Tita vratiti na Pantovčak ili ne? Koji je pravi Škoro onaj kojega podržavaju Mesić, Josipović, Jadranka Kosor, Žarko Puhovski, Drago Hedl, ili onaj kojega podržavaju general Sačić, Rozalija Bartolić, suverenisti, nacionalisti i svi drugi „isti“. Koji je pravi Škoro, onaj koji kod Željka Matića tvrdi da se Hrvatska treba ponositi s antifašizmom, jer pobogu, s čime ćemo se ponositi u Hrvatskoj ako ne s antifašizmom, ili onaj koji isti dan u Novom Zagrebu uz ostrašćeno sufliranje „ustaša“  tvrdi da će preorati Jasenovac, koji odjednom sve zna o pozdravu „Za dom spremni“, koji odjednom potpisuje teze Zlatka Hasanbegovića o antifašizmu kao notornoj floskuli? Za Škoru, gle čuda, preko noći, u razmaku od nekoliko sati jedini antifašizam postaje onaj koji je rođen u borbi protiv srpskog fašizma? I to sve nakon katastrofalnog nastupa u „Dogmatici“ Željka Matića na Z1 televiziji?!

Koji je pravi Škoro, onaj koji je iz raspjevanog Pittsburga, iz jugoslavenskih klubova i srpskih restorana „stendapovski“ promatrao kako četnici brutalno razvaljuju Vukovar i traže salate, jer bit će mesa dok kolju Hrvate, kako mu ruše osječki HNK, kako mu buše osječku katedralu, kako se četnici kao okupatorske svinje valjaju na kultnom osječkom kupalištu „Kopiki“ ili ovaj koji u Novom Zagrebu sriče hvalospjeve svom kumu računajući valjda još uvijek na njegovu podršku? Koji je Škoro pravi, onaj koji je Bleiburg do sada vidio samo na razglednicima, ili onaj koji će povesti „svoj narod“ na Bleiburg?

Ali Škori je savjest mirna, jer on je tamburicom u SAD-u učinkovito branio Hrvatsku i svečano obećao, kako se priča, da će kada zaradi novac kupiti proteze hrvatskim braniteljima.

U Škori, koji ne znam kojim zaslugama želi biti veći od Tuđmana, čući zapravo slika i prilika Stjepana  Mesića, on je Mesić poslije Mesića, jer Škoro koristi sve one Mesićeve populističke štosove pomoću kojih se detuđmanizator Mesić dočepao Pantovčaka uz pomoć neodraslih glasova hrvatske nacije. Mesić je Škorin alter ego, Škoro je Mesićev ljubimac, a Hrvatskoj naciji se još jednom sprema velika podvala u režiji onih kojima je jedina ideologija manipulativna prijevara biračkog tijela, kojima je jedina ideologija korupcija, bezvlašće po onoj matrici „što gore Hrvatskoj, za nas sve bolje“. Miroslav Škoro me zapravo neodoljivo podsjeća i na Zorana Milanovića koji je jedan dan najveći srboljubac pa drugi dan srbomrzac, koji jedan dan životom do zadnje kapi krvi brani udbaške ubojice zakonom „Lex Perković“, a već drugi dan se buba u prsa kao najveći domoljub dok mu se članovi SDP-a dive mašući bezbrojnim hrvatskim zastavama.

Na kraju, postavlja se pitanje koji je pravi Škoro, onaj kojega vodaju po Hrvatskoj na uzici kao malog medu i treniraju ga da viče „Za dom spremni“ ili onaj koji u nekontroliranim medijskim uvjetima, neiskreno, s fatalnim komunikacijskim deficitom glumata neku novu vrstu hrvatskog suverenizma ili globalnog kozmopolitizma?

Hrvatska nacija je danas na tragu ozbiljnog sazrijevanja, na pragu jedne nove povijesne odgovornosti i ima pravo znati odgovore na sva pitanja, jer u protivnom će biti prevarena kao bezbroj puta do sada. Hrvatskoj ne treba novi Mesić, Hrvatskoj ne treba onaj koji će jedan dan biti antifašist, a već za tri sekunde „ustaša“ s dna kace!

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Hrvatska predsjednica pod svjetlima reflektora!

Objavljeno

na

Mladi i agilni „vitez slavonske ravni“, šef izbornog stožera Kolinde Grabar Kitarović, gospodin Ivan Anušić, bio je 11.11. u 11h  na pravom životnom i političkom ispitu zrelosti. Zluradi jezici nisu mu davali osobitu šansu i na razno razne načine osporavali su  njegov izbor za šefa Kolindinog stožera prikazujući ga kao nedoraslog zadatku koji je pred njim, osobito u svijetlu povijesnog značaja ovih izbora kako za Hrvatsku tako i za HDZ kao najveću stranku u kojoj se vode evidentni frakcijski sukobi.

Bilo je i onih zluradnika koji su tvrdili da je gospodin Anušić izabran kako bi naštetio izboru Kolinde Grabar Kitarović. Gospodin Ivan Anušić trebao je zapravo biti kolateralna žrtva tih frakcijskih i globalnih sukoba na hrvatskoj političkoj tržnici pa je bio kritiziran sa strane onih koji mu zamjeraju da je previše „lijevo“, kao i sa strane onih koji misle da je previše „desno“. Dakle idealna meta za žrtvenog jarca ukoliko bi glede kampanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović došlo do bilo kakvih tektonskih poremećaja, osobito nakon njenog nastupnog programskog govora.

Perfektnom organizacijom  nastupa Kolinde Grabar Kitarović na prezentaciji njenog programa s projekcijom na svoj drugi mandat, šef njenog izbornog stožera utišao je mnoge zlonamjerne i dobronamjerne kritičare i po mom skromnom mišljenju apsolutno je položio taj veliki ispit. Cijela priredba kao i predsjedničina prezentacija detaljnog programa odisala je optimizmom, dostojanstvom, zrelošću, izraženom sigurnošću i samouvjerenošću, osobito predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao glavne zvijezde ovog važnog i prijelomnog skupa. Moglo bi se kazati, bez ijedne i najmanje pogreške. A pogreške, nesigurnost, komunikacijsko glumatanje su mnogi i s lijeva i s desna jedva čekali kako bi na nevažnim detaljima i nadalje gradili svoju rušilačku agendu. Ovaj puta nisu dobili medijsko meso za takvu vrstu harange i mogu se i nadalje hraniti isključivo na svojim vlastitim obmanama, izmišljotinama i političkim zabludama.

Dobili su kandidatkinju koja suvereno vlada formama i prezentacijskim sadržajima.

Izbor veterana i barda hrvatske televizijske scene Olivera Mlakara za voditelja i moderatora predizbornog skupa Kolinde Grabar Kitarović je bio apsolutno logičan i gospodin Mlakar je još jednom svojim urođenim šarmom znalački vodio i dao poseban pobjednički biljeg i duh ovom dugo očekivanom političkom spektaklu. Glazbeni program, izbor emotivnih  pjesama i interpretacija mlade umjetnice iz Rijeke Nike Pastuović, njen nastup u kojemu se dominantno zrcalila visoka umjetnička vrijednost, još su jedan dokaz da će se cijela kampanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović voditi mišlju dokazanih kompetencija bez naglašenog populističkog  podilaženja marginalnim skupinama.

U tom prijateljskom ozračju s velikom mjerom sigurnosti, uvjerljivosti, s prezentnim državničkim držanjem i komunikacijskom dominacijom predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je iznijela svoj program gotovo s matematičkom preciznošću fotografskog pamćenja teksta. Oni zluradnici, koji tvrde da je sve to bilo pomno izrežirano od „mjerača aplauza“ čini mi se ovaj puta nisu u pravu. Pljesak i količina pljeska ovisila je isključivo o naglascima iz tematskih cjelina njenog programa. Predsjedničina inicijativa za promjenu izbornog zakon, njena empatija i briga za Hrvate u BiH, njen snažan naglasak za demografskom obnovom Hrvatske, njeno zalaganje za iseljenu Hrvatsku i njihova prava na državljanstvo i politički angažman kao i svijest o cijelom  potencijalu iseljene Hrvatske, njen pogled na „region“ i inicijativu „Tri mora“, pa konačno njen stav o podršci Srbiji na putu u EU dobili su spontano najveći pljesak i time je u jednoj interakciji s prisutnom publikom predsjednica zapravo dobila snažnu poruku što se od nje očekuje u drugom mandatu. Da pljesak nije bio izrežiran svjedoče najveće ovacije koje je s pravom dobio prvi gospodin Hrvatske Jakov Kitarović, koji je uvijek decentno u zajedništvu sa svojom suprugom i cijelom obitelji prolazio kroz svu silu nepravdi u nemilosrdnom medijskom ratu protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Pljesak Jakovu nije mogao nitko izrežirati, on je bio iskren i taj samozatajni gospodin je zaslužio tu satisfakciju u svakom pogledu.

U svakom slučaju, gospodin Ivan Anušić, šef Kolindinog izbornog stožera, na iskustvu ovog prvog velikog političkog ispita može mirne savjesti graditi daljnju predizbornu strategiju Kolinde Grabar Kitarović i s pravom se već sada može osjećati kao pobjednik. Ipak, svega toga ne bi bilo bez uvjerljivo najboljeg individualnog nastupa glavne zvijezde Kolinde Grabar Kitarović, koja svjesno i savjesno nosi naslovnu ulogu favorita u ovoj visoko personaliziranoj i amerikaniziranoj političkoj kampanji.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari