Pratite nas

Politički rentgen

PLENKOVIĆ SVE KONCE DRŽI U SVOJIM RUKAMA!

Objavljeno

na

Mađioničar saborske poslovničke procedure Vladimir Šeks za razliku od mnogih aktera ove političke krize, do zadnjeg detalja isplanirao je sve moguće scenarije, rješenja i moguće ishode. Ipak, okosnica ovog plana eliminacije Mosta sa pozicija izvršne vlasti i s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora, temeljila se na odličnoj procjeni HDZ-a da u ovom trenutku nikome ne odgovaraju prijevremeni izbori, a najmanje odgovaraju Hrvatskoj u ovim teškim vremenima krize izazvane posrtanjem Agrokora, krize koja će se bez ikakve sumnje još više radikalizirati. Dakle najmanje vjerojatan bio je scenarij kako će doći do raspuštanja ili samoraspuštanja Hrvatskog sabora nakon čega bi izbori bili neizbježni. Izbori nikome ne odgovaraju, osim HDZ-u, a pitanje je odgovaraju li i njima.

Inače mišljenja sam da bi Most bio eliminiran iz pozicije vlasti  kad-tad, a da nije bilo Marića nesuglasje bi isplivalo na nekoj drugoj temi. U prilog toj tvrdnji, odavno sam napisao da Plenković zapravo ima manjinsku vladu koja može svakog trena ući u krizu ako Most isklizne iz tračnica.

Oni koji su rušili ministra Zdravka Marića zbog objektivne ili subjektivne odgovornosti potpuno su krivo procijenili da će možebitno izglasavanje nepovjerenja ministru Mariću značiti automatski i pad Vlade. Dakako, to nije ni približno točno, jer ako Vlada nije pala nakon razrješenja četiri ministra zašto bi pala zbog razrješenja još jednog ministra? Vrlo je upitno postoji li i u oporbi snažna želja rušiti ovu Vladu u ovom tajmingu?

Andrej Plenković ima sve vrijeme svijeta  pred sobom imenovati nove ministre kada on bude ocijenio da je to oportuno. Može imenovati jednog, dva, ili više njih odjednom. Dakle Plenković će izabrati tajming za imenovanje novih ministara što će sigurno biti poslije lokalnih izbora, izabrat će tajming kada bude siguran da će ta imenovanja sigurno proći, kada se stabilizira saborska većina,jer to će biti zapravo test ima li on 76 ruku ili ne, pada li Vlada ili ne?

Činjenica je da je Plenkovićeva proklamirana stabilnost Hrvatske ugrožena kako politički tako i ekonomski zbog slučaja Agrokor koji uz sve mjere opreza i sakrivanja činjenica može eruptirati do neslućenih razmjera za cjelokupno gospodarstvo Hrvatske. Upravljanje tom krizom mora biti strpljivo, promišljeno, korak po korak, jer potpunim otvaranjem utrobe Agrkokora cijelo gospodarstvo bi se srušilo kao kula od karata. Plenković je aferom Agrokor dobro uzdrman, a moglo bi se dogoditi da zbog te afere izgubi i vlast.

Činjenica je da Plenković danas umjesto 91 ruke potpore u Hrvatskom saboru koje je dobio kao podršku njegovoj Vladi danas ima samo 75 ruku, ali isto tako je činjenica da to ovog trenutka nije presudno za njegov opstanak. U vremenu koje dolazi, u vremenu kada će se brati slatki ili gorki predizborni plodovi koji su urodili ovim političkim rašomonom, Plenković ima zadatak preslagivanjem Vlade ponovo osigurati komotnu većinu kojom bi nastavio vladati, ako to već davno prije nije dogovorio. Potpuno je razumljivo kako ovo predizborno vrijeme nije vrijeme za otkrivanje karata kada u kampanji udaraju svi po svima kako bi stekli što bolje pregovaračke pozicije. Nakon lokalnih izbora doći će do masovnog pretrčavanja lijevo i desno.

Andrej Plenković je suptilnim kadroviranjem nakon izborne pobjede, izborom ključnih partnera poput Pupovca i Mosta, neutralizacijom Hasanbegovića i HDZ-ove desnice, trasirao put za moguće novo preslagivanje nakon eliminacije Mosta, a taj put neminovno za početak vodi u zagrljaj s Pusičkinim HNS-om, Beljakovim HSS-om i Miletićevim IDS-om kao tehničkom potporom.  Uz ostale male strančice i nezavisne zastupnike to bi mu bilo sasvim dovoljno zadržati stabilnost Vlade, što nužno ne znači i stabilnost Hrvatske. Plan je više nego razvidan ! Ako bi se dogodilo da ta nova koalicija ili tehnička potpora ne bi mogla funkcionirati, HDZ uvijek ima vremena za prijevremene izbore, a vrijeme za to opet će izabrati HDZ kada im to bude najviše odgovaralo.

Gotovo sam siguran da taj Plenkovićev plan ne mogu osujetiti  ni Bruna Esih ni Željko Glasnović, pa čak ni Zlatko Hasanbegović koji polako ali sigurno troši svoj politički kapital. Njihovo moguće ujedinjenje sa Mostom i Željkom Markić moglo bi rezultirati jednom dobrom konzervativnom strankom  koja bi na sljedećim parlamentarnim izborima mogla postići rezultate za jednu solidnu stranku u oporbi. Zašto u oporbi? Zbog toga, jer Plenkovićeva suradnja s njima u bilo kojem obliku automatski bi ga trajno udaljila od ljevice bez koje ni sada ni ubuduće ne će moći ni vladati ni disati. Sve u svemu, brzo se može dogoditi vrijeme stvarne ideološko-interesne velike koalicije koju će oni nazvati „vladom nacionalnog spasa“. A i o toj mogućnosti davno sam pisao!

Ako se to dogodi pitanje je tko će tu koga nacionalno spašavati i gdje je u toj priči napaćeni hrvatski domoljubni puk?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Predsjednički izbori, presudni za budućnost HDZ-a i Hrvatske!

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat drug Zoran Milanović, ili „predsjednik s karakterom“, ili „normalan predsjednik“, koji svoje partijske suborce i simpatizere pozdravlja s pozdravom „zdravo drugovi i drugarice“, čini se u zadnje vrijeme ima nemirne snove. Jer kako drugačije objasniti fenomen da se drug Milanović sve češće u svojim istupima ponovo obračunava s Tomislavom Karamarkom kao svojevrsnom duhom koji je odjednom iscurio iz boce pa mu ne da disati?

U čemu je zapravo tajna tih novo-starih, uvijek podjednako vulgarnih i abnormalnih budalaština i uperenih strjelica protiv čovjeka i političara koji se praktički gotovo potpuno povukao iz političkog života. Normalno je da svaki gubitnik, a osobito drug Milanović, pati od PTSP-a i teškog luzerskog kompleksa, jer mu je taj čovjek nanio pet teških uzastopnih izbornih poraza, a kako se čini i na ovim izborima bi mogao doživjeti pravi potop iza kojega bez ikakve sumnje stoji sjena tog duha iz boce od kojega „predsjednik s karakterom“ ne može spavati. A ta se sjena zove Kolinda Grabar Kitarović!

Drug Zoran Milanović je čini se zaboravio da nije Karamarko predsjednički kandidat na ovim izborima niti se aktivno bavi politikom, pa ga ipak na početku svoje kampanje još uvijek kompleksaški napada. Što to smeta drugu Milanoviću, ako ne činjenica da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije pet godina bila pobjednički izbor HDZ-a? Nezaboravne su i antologijske one scene kada luzer Milanović od silne mržnje zbog poraza nije u stanju „normalno“ pružiti ruku pobjednici, kao da se zakleo da će mu se ruka prije osušiti.

Milanović se zapravo boji ponovnog oživljavanja onoga domoljubnog zajedništva u HDZ-u koje je bilo neophodno da se s Pantovčaka makne „crveni predsjednik“ Josipović i da se s Pantovčaka makne Tito kao simbol te divne Jugoslavije za kojom još uvijek nostalgično pate Milanovićevi „drugovi i drugarice“. Strah od jedinstvenog i pomirenog Tuđmanovog HDZ-a na ovim predsjedničkim izborima, bez obzira tko mu je danas na čelu, tjera Milanovića da puše i na hladno i on će činiti sve da frakcijski ratovi u HDZ-u dožive svoju kulminaciju, jer to mu je jedini model kako se može dočepati Pantovčaka.

Strah od domoljubnog zajedništva kakvo je vladalo na prvoj inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović natjerao je Milanovića, Mesića, Manolića, Budu Lončara i drugove da učine sve da se to više nikada ne ponovi. Milanovića su kandidirali mentalno komunistički metuzalemi zato da pobjedi, a ne da izgubi! Na prvoj drugarskoj crti te borbe neojugoslavena protiv srednjoeuropske Hrvatske iz inicijative „Tri mora“, ostvaruje se strategija razdora unutar HDZ-ovog biračkog tijela i u tom kontekstu je legitimno razmišljati i analizirati tajnovitu kandidaturu pjevača Miroslava Škore koji je doista raskolio to biračko tijelo. Bez njegove kandidature, unatoč tome što je ta kandidatura posve legitimna, Kolinda Grabar Kitarović bi vjerojatno pobijedila već u prvom krugu, jer dijele glasove iz istog biračkog bazena. Tako govori čista matematika nakon zadnjeg ispitivanja javnog mnijenja.

Strategija „crvenih kmera“ je jednostavna i sastoji se od dva strateška cilja. Prvi je cilj onemogućiti Kolindi Grabar Kitarović ulazak u drugi krug oko čega se recentno bave plaćeničke agencije za ispitivanje javnog mnijenja i samo je pitanje dana kad će Zoran Milanović prestići Kolindu Grabar Kitarović. Potrebno je stvoriti javnu percepciju da je Milanović pobjednik prvog kruga, na čemu se onda svim sredstvima gradi strategija njegovog dolaska na Pantovčak bez obzira tko će mu se suprotstaviti u drugom krugu. Kada bi to u drugom krugu bio pjevač Miroslav Škoro, a ne Kolinda Grabar Kitarović, uvjeren sam da bi Milanović s lakoćom osvojio Pantovčak. Škoro jednostavne nema taj nužni domoljubni, politički i državnički kapacitet, a snovi da će mu na putu na Pantovčak pomoći HDZ nakon što je iz igre izbacio Kolindu Grabar Kitarović prave su idealističke budalaštine.

U toj urotničkoj strategiji, znao to Škoro ili ne, htio to on ili ne, on ima krucijalnu ulogu, jer je do sada uz klasičan gebelsovski agitprop svog PR spin doktora i voditelja u jednoj TV emisiji uspio privući baš one glasače HDZ-a koji su bili bliski Karamarkovim politikama i time pojačati raskol u HDZ-u što u konačnici može dugoročno značiti nepopravljivu štetu toj državotvornoj Tuđmanovoj stranci. Ne bi me začudila spoznaja da Škorini emisari i HDZ-ovi „crni labudovi“ ovog trenutka prepariraju Tomislava Karamarka i traže od njega da javno podrži Miroslava Škoru.

Mislim da je Tomislav Karamarko sazrio kao političar, da je puno mudriji nego što je to bilo za vrijeme njegove dekapitacije i da ne će nasjesti na slatku „spiku“ onih koji ga zapravo žele iskoristiti kao malj protiv HDZ-a radi svojih sebičnih, partitokratskih ili plaćeničkih interesa. Siguran sam da je on racionalan i da neće nanositi bilo kakvu štetu ni današnjem, a osobito ne nekom budućem HDZ-u!

Potrebno je racionalno analizirati prvi mandat Kolinde Grabar Kitarović, uzeti sve okolnosti u kojima je odrađivala taj mandat osobito u svjetlu činjenice da se tijekom toga u Banskim dvorima promijenilo tri garniture vlasti. Kada bi stavljali na vagu njene dobre osobine, njene dobre političke i ljudske poteze nasuprot banalnostima zbog kojih je svakodnevno živa meta tranzicijske urote, tada će svaki dobronamjeran i razuman čovjek vidjeti da je Kolinda Grabar Kitarović daleko bolja kandidatkinja od druga Milanovića ili pjevača Škore.

Ako Kolinda Grabar Kitarović uz pomoć neke magije tajnih gremija izgubi ove izbore, te izbore će izgubiti i HDZ što nepogrješivo vodi prema gubitku parlamentarnih izbora od SDP-a i ujedinjene ljevice. To znači da bi na oba sveta Hrvatska brda vladali „crveni“, to znači da bi se Hrvatska ponovo cijela „zacrvenjela“, to znači da bi se našli na dnu onog istog pakla kojega nam je Milanović javno obećao i kojega smo drastično proživljavali za vrijeme njegovog „normalnog despotizma“!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Profesor Tomac i Narodna predsjednica

Objavljeno

na

Donosimo Vam osvrt našeg kolumniste Kazimira Mikašeka na prof. Tomca autora knjige “Narodna predsjednica” i na njegov politički pogled o sadašnjem trenutku Hrvatske:

Moram priznati da mi u zadnje vrijeme, otkada se prof. Tomac ozbiljno razbolio jako nedostaju naši svakodnevni razgovori o politici u Hrvatskoj, o politici kakva ona danas jest i kakva bi trebala biti kao instrument u rukama onih kojima bi jedina primarna zadaća trebala biti služenje hrvatskom narodu.

Hrvatska politika je danas orkestar raštimanih instrumenata! Hrvatski sabor više nije onaj „kokošinjac“ iz dosjetke barda hrvatskog glumišta Zlatka Viteza, jer tek danas svjedočimo koliko su te i slične kritičke vic dosjetke bile nevine u usporedbi s današnjom kataklizmom međuljudskih odnosa među političarima. Svjedočimo gotovo eruptivnoj netrpeljivosti na rubu otvorene mržnje koja nam se svakodnevno isporučuje i servira u vlastitim domovima preko TV ekrana kojekakvim pernarizmima, beljakizmima, grmoizmima. Hrvatski sabor kao najveća politička pozornica pod svjetlima reflektora postao je negledljiv i odiozan te se čini , što je dublji razdor, što su dublje podjele, nekima je sve bolje i bolje u tom vjerojatno ciljano proizvedenom kaosu.

U Hrvatskoj politici poremećen je osnovni vrijednosni sustav, politika u Hrvatskoj više nije umijeće mogućeg nego je postala umijeće nemogućeg, umijeće stvaranja apsurda.
S poštovanim prijateljem prof. Tomcem koji ima stotine političkih utakmica u nogama i predragocjeno političko iskustvo moglo se satima i danima raspravljati i promišljati o modelu kako to stanje depresivne apatije promijeniti? Jer depresija, apatija, nedostatak vizije i inspirativnog optimizma glavni su okidači za novi egzodus hrvatskog naroda za koji je uvijek kroz povijest isključivi krivac bila politika.

U komunizmu je politika otjerala Hrvate iz domovine zbog deficita demokracije, a danas nam proklamirana demokracija postaje beskorisna floskula kada hrvatski narod gotovo da nema osnovno ljudsko i materijalno pravo na dostojanstveno rađanje, odrastanje i starenje. Hrvatska djeca danas gube i elementarno pravo na radost školovanja radi politikantskih i partitokratskih apetita pojedinaca i grupacija. I baš danas, kada se vide egzaktni pokazatelji kontinuiranog rasta BDP-a što je temelj za svekoliki napredak, pred našim očima se „događa narod“, a neka nevidljiva ruka vraća nas na put pakla, onog pakla kojega nam je obećao jedan od trenutnih kandidata za predsjednika Hrvatske.

Prof. Zdravko Tomac misli da se iz svake duboke društveno političke krize može roditi katarza, a na toj katarzi preispitivanja savjesti svakog od nas pojedinačno, pa sve do propitkivanja savjesti nacije, može se graditi novi početak i nove pobjede. On šansu Hrvatske vidi u novom domoljubnom zajedništvu, u novom domoljubnom pomirenju, u jačanju nacionalnog i državnog identiteta i suvereniteta. Iako je jasno da je model Tuđmanove pomirbe danas na velikom iskušenju i ispitu, prof. Tomac smatra da je potrebno uporno nuditi nove šanse modelu Tuđmanove pomirbe, kao i graditi budućnost Hrvatske na Tuđmanovim strateškim vizijama jačanja međunarodnog ugleda Hrvatske. Jer jedino tako, kao ugledni i ravnopravni čimbenik međunarodne zajednice u suglasju s tim okružjem Hrvatska će moći rješavati sve prijepore sa susjedima kao i odgovoriti na prijeteće migrantske ugroze.

Hrvatska u međunarodnoj zajednici, u kojoj predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uživa veliki ugled, mora osnažiti svijest, da ni jedna buduća članica Europske unije i međunarodnih asocijacija ne smije kontaminirati Europsku uniju neriješenim i skrivenim ratnim zločinima koji nikada ne zastarijevaju, jer bi tolerancija takvog ponašanja bilo svojevrsno ohrabrivanje za činjenje novih još težih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu Hrvatska je Srbiji pružila prijateljsku ruku prilikom posjeta predsjednika Vučića Zagrebu tražeći od Srbije ono što nam pripada po pravdi Boga, tražeći naše ubijene i nestale branitelje i civile. Nažalost, činjenica je da smo još jednom bizantijski prevareni na platformi ćosićevske srpske strategije laži. Hrvatska je predsjednica pred međunarodnom zajednicom pokazala da je spremna pregovarati i sa crnim vragom čak i u uvjetima tihe srpske agresije na Hrvatsku koja nije nikada prestala, baš kako je to svojim primjerom činio i predsjednik Tuđman pregovarajući s Miloševićem dok su mu pred očima ginuli najbolji hrvatski sinovi, dok su mu iza leđa pripremali atentat ili dok su mu pripremali državni udar oni koji danas ponovo žele vladati Hrvatskom i Pantovčakom.

U tom kontekstu logično je postaviti pitanje gdje je danas Hrvatska gospođe Kolinde Grabar Kitarović, a gdje Vučićeva Srbija koja recentno gubi Kosovo nakon zadnjeg izgubljenog rata za diplomatskim stolom, što će bez ikakve sumnje determinirati politički ostanak ili kraj Aleksandra Vučića? Nije li Srbija već danas u svojevrsnoj blokadi ulaska u EU samom činjenicom da mora završiti težak i mukotrpan pred pristupni proces prije mogućeg ulaska u EU. U strategiji nacionalne sigurnosti Srbije jasno je naznačeno da Srbija ne želi ulazak u NATO savez i postavlja se logično pitanje žele li oni iskreno i ulazak u EU? U svjetlu tih spoznaja, svaka jednostrana blokada Hrvatske koju zagovaraju neki kandidati i populističke grupacije nema nikakvog političkog smisla.
Prof. Tomac misli da je Aleksandar Vučić u Hrvatskoj tijekom svog državničkog posjeta doživio pravo poniženje prisiljen slušati hrvatsku himnu, salutirajući hrvatskoj pobjedničkoj vojsci, a osobito na sastanku Vučića s kardinalom Bozanićem i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović na Kaptolu u Stepinčevom salonu.

Esencija poruke prof. Tomca u svojoj 27. knjizi, duboko vjerujem ne i posljednjoj, je čvršći oslonac hrvatskih politika na kršćanske korijene i državničke temelje istinskih hrvatskih velikana Stepinca i Tuđmana, nasuprot onima koji komunističkog diktatora Tita proglašavaju najvećim sinom hrvatskog naroda. Hrvatska je stvarana na tim temeljima, na kršćanskim korijenima, na vjeri, molitvi i domoljublju s krunicom oko vrata, na spremnosti dati i život za svoj dom na pravednom putu stvaranja demokratske, nezavisne i slobodne Države. Poučeni tim grandioznim povijesnim iskustvom, kandidati za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske moraju biti svjesni da jedino na krilima tog istog iskrenog, dokazanog domoljublja, u novom domoljubnom zajedništvu možemo završiti Tuđmanovo djelo stvaranja Hrvatske i konačno završiti bolnu postkomunističku tranziciju, stvarajući tako pretpostavke za društvo blagostanja na zakonitostima ravnopravne tržišne utakmice.
Prof. Tomac pred sobom ima još jedan veliki zadatak, još jedan veliki naslov za svoju 28. knjigu, a to je „Lex Tito“, čime bi do kraja razotkrio razorni karakter bilo kakvog diktatorskog i totalitarnog režima.

Domoljublje u Hrvatskoj danas je na niskoj cijeni. Sve više se razotkrivaju domoljubni profiteri koji su se na svom kvazi domoljublju silno obogatili. Razotkriveni su i oni domoljubi koji jedan dan frenetično mašu brojnim hrvatskim zastavama pozivajući se na predsjednika Tuđmana, a već sutradan, prije nego što je pijetao tri puta zakukurikao iz njihovog kokošinjca izlazi zakon „Lex Perković“ kojim čine eklatantnu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa spašavajući notorne udbaške ubojice glorificirajući tim činidbama Tita kao najvećeg sina hrvatskog naroda. Upravo takvi kvazi domoljubi danas ozbiljno reflektiraju na časno mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Domoljublje je duboki unutarnji duhovni proces koji se mora obnavljati i preispitivati svakim danom ispočetka. Jer, ako kažemo „vjerujem u Hrvatsku“ svaki dan ponovo potreban je obrat duše isto kao kada kažemo „vjerujem u Boga“! Vjera je univerzalno načelo pa je vjera u domovinu koja nam je od Boga podarena ista kao i vjera u samog Stvoritelja. Prof. Tomac je prošao to mistično iskustvo obraćenja u susretu s Vječnim i upravo je svojim životom postao hodajući simbol vjere u domovinu i vjere u pomirenje na temeljima demokratske tolerancije i kršćanskog praštanja svojim neprijateljima.

Prof. Tomac je zapravo živući simbol Tuđmanovog pomirenja i spreman je oprostiti i onima koji ga nazivaju komunističkim monstrumom i onima koji ga na javnom prostoru napadaju kao izdajnika i notornog ustašu. Kada sam na Trgu Josipa Bana Jelačića svjedočio takvim napadima ostrašćenih smušenjaka, na kraju se dogodilo to da je prof. Tomca zagrlila grupa Hrvatica i Hrvata govoreći mu; „Tomac, zlato naše hrvatsko“. U nepunih deset minuta, Tomac je bio komunjara, ustaša i zlato hrvatsko. Te križeve hrvatskih svjetonazorskih prijepora koji se i danas lome preko njegovih leđa prof. Tomac i ovako narušenog zdravlja hrabro nosi i hrabro će nositi do kraja.

Jer prof. Tomac je najveći socijaldemokrat među demokršćanima i ujedno najveći demokršćanin među socijaldemokratima! Prof. Tomac je na znakovit način kroz svoja djela u opusu od 27 knjiga utemeljitelj ideje o kršćanskoj socijaldemokraciji u Hrvatskoj, što će sigurno u vremenima koja dolaze biti analitički ocijenjeno s filozofskog, sociološkog i politološkog stajališta.

Hrabro je nosio svoj križ razapet s lijeva ka izdajnik kada je pisao svoju knjigu „Crveni predsjednik“ u kojoj je predsjednika Josipovića raskrinkao kao etičkog veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa zbog njegove tvrdnje u izraelskom Knessetu da u hrvatskim njedrima još uvijek živi ustaška guja.

Može li se uopće usporediti Josipovićev državnički posjet Izraelu s posljednjim državničkim posjetom Izraelu Kolinde Grabar Kitarović, koja je prilikom susreta s izraelskim predsjednikom Rivlinom snažno promovirala židovsku povjesničarku Esther Gitman i njezinu knjigu istine o našem blaženom Alojziju Stepincu koji je odavno zaslužio biti i svet, ali i pravednik među narodima.

Prof. Tomac već godinama argumentirano prikazuje i analitički ocjenjuje tko je ili tko su odnarođeni predsjednici, a tko je narodna predsjednica. Zbog toga nije slučajno stavio baš ovaj naslov na svoju 27. knjigu u nizu, jer to je konzistentan put njegovih osobnih uvjerenja od knjige „Crveni predsjednik“ do knjige „Narodna predsjednica“, preko njegove knjige „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“. To je njegova životna i politička legitimacija, kod Tomca s tim sve počinje i sve završava. Jer kada je zapisano, to ostaje kao trajna vrijednost i svjedočanstvo!

S argumentima prof. Tomca koje nam nudi u ovoj knjizi teško je ili nemoguće polemizirati, pa onda u nemoćnom bijesu svojih oponenata doživljava grube napade, u pravilu od onih koji nikada nisu pročitali ni jedan redak iz njegovih djela. Smušenjaci ga optužuju za predizborni pamflet i oduzimaju mu pravo misliti i podržavati onoga kandidata i kandidatkinju za koju je uvjeren da je najbolje rješenje za Hrvatsku bolju budućnost od svega drugog što nam se danas nudi na populističkoj i eksperimentalnoj političkoj tržnici.
Poštovanom profesoru i dragom prijatelju Zdravku Tomcu od srca želim što skorije ozdravljenje s osobitim žalom i sjetom što danas nije ovdje s nama. Neka mu dragi Bog da snage i milost ozdravljenja, kako bi mogli zajedno proslaviti još jednu domoljubnu pobjedu, još jednu inauguraciju njegove, moje i naše hrvatske narodne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u domoljubnom zajedništvu, s novim optimizmom! Zato što joj vjerujemo! Zato što zajedno s njom vjerujemo u Hrvatsku!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari