Pratite nas

Politički rentgen

PLENKOVIĆ SVE KONCE DRŽI U SVOJIM RUKAMA!

Objavljeno

na

Mađioničar saborske poslovničke procedure Vladimir Šeks za razliku od mnogih aktera ove političke krize, do zadnjeg detalja isplanirao je sve moguće scenarije, rješenja i moguće ishode. Ipak, okosnica ovog plana eliminacije Mosta sa pozicija izvršne vlasti i s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora, temeljila se na odličnoj procjeni HDZ-a da u ovom trenutku nikome ne odgovaraju prijevremeni izbori, a najmanje odgovaraju Hrvatskoj u ovim teškim vremenima krize izazvane posrtanjem Agrokora, krize koja će se bez ikakve sumnje još više radikalizirati. Dakle najmanje vjerojatan bio je scenarij kako će doći do raspuštanja ili samoraspuštanja Hrvatskog sabora nakon čega bi izbori bili neizbježni. Izbori nikome ne odgovaraju, osim HDZ-u, a pitanje je odgovaraju li i njima.

Inače mišljenja sam da bi Most bio eliminiran iz pozicije vlasti  kad-tad, a da nije bilo Marića nesuglasje bi isplivalo na nekoj drugoj temi. U prilog toj tvrdnji, odavno sam napisao da Plenković zapravo ima manjinsku vladu koja može svakog trena ući u krizu ako Most isklizne iz tračnica.

Oni koji su rušili ministra Zdravka Marića zbog objektivne ili subjektivne odgovornosti potpuno su krivo procijenili da će možebitno izglasavanje nepovjerenja ministru Mariću značiti automatski i pad Vlade. Dakako, to nije ni približno točno, jer ako Vlada nije pala nakon razrješenja četiri ministra zašto bi pala zbog razrješenja još jednog ministra? Vrlo je upitno postoji li i u oporbi snažna želja rušiti ovu Vladu u ovom tajmingu?

Andrej Plenković ima sve vrijeme svijeta  pred sobom imenovati nove ministre kada on bude ocijenio da je to oportuno. Može imenovati jednog, dva, ili više njih odjednom. Dakle Plenković će izabrati tajming za imenovanje novih ministara što će sigurno biti poslije lokalnih izbora, izabrat će tajming kada bude siguran da će ta imenovanja sigurno proći, kada se stabilizira saborska većina,jer to će biti zapravo test ima li on 76 ruku ili ne, pada li Vlada ili ne?

Činjenica je da je Plenkovićeva proklamirana stabilnost Hrvatske ugrožena kako politički tako i ekonomski zbog slučaja Agrokor koji uz sve mjere opreza i sakrivanja činjenica može eruptirati do neslućenih razmjera za cjelokupno gospodarstvo Hrvatske. Upravljanje tom krizom mora biti strpljivo, promišljeno, korak po korak, jer potpunim otvaranjem utrobe Agrkokora cijelo gospodarstvo bi se srušilo kao kula od karata. Plenković je aferom Agrokor dobro uzdrman, a moglo bi se dogoditi da zbog te afere izgubi i vlast.

Činjenica je da Plenković danas umjesto 91 ruke potpore u Hrvatskom saboru koje je dobio kao podršku njegovoj Vladi danas ima samo 75 ruku, ali isto tako je činjenica da to ovog trenutka nije presudno za njegov opstanak. U vremenu koje dolazi, u vremenu kada će se brati slatki ili gorki predizborni plodovi koji su urodili ovim političkim rašomonom, Plenković ima zadatak preslagivanjem Vlade ponovo osigurati komotnu većinu kojom bi nastavio vladati, ako to već davno prije nije dogovorio. Potpuno je razumljivo kako ovo predizborno vrijeme nije vrijeme za otkrivanje karata kada u kampanji udaraju svi po svima kako bi stekli što bolje pregovaračke pozicije. Nakon lokalnih izbora doći će do masovnog pretrčavanja lijevo i desno.

Andrej Plenković je suptilnim kadroviranjem nakon izborne pobjede, izborom ključnih partnera poput Pupovca i Mosta, neutralizacijom Hasanbegovića i HDZ-ove desnice, trasirao put za moguće novo preslagivanje nakon eliminacije Mosta, a taj put neminovno za početak vodi u zagrljaj s Pusičkinim HNS-om, Beljakovim HSS-om i Miletićevim IDS-om kao tehničkom potporom.  Uz ostale male strančice i nezavisne zastupnike to bi mu bilo sasvim dovoljno zadržati stabilnost Vlade, što nužno ne znači i stabilnost Hrvatske. Plan je više nego razvidan ! Ako bi se dogodilo da ta nova koalicija ili tehnička potpora ne bi mogla funkcionirati, HDZ uvijek ima vremena za prijevremene izbore, a vrijeme za to opet će izabrati HDZ kada im to bude najviše odgovaralo.

Gotovo sam siguran da taj Plenkovićev plan ne mogu osujetiti  ni Bruna Esih ni Željko Glasnović, pa čak ni Zlatko Hasanbegović koji polako ali sigurno troši svoj politički kapital. Njihovo moguće ujedinjenje sa Mostom i Željkom Markić moglo bi rezultirati jednom dobrom konzervativnom strankom  koja bi na sljedećim parlamentarnim izborima mogla postići rezultate za jednu solidnu stranku u oporbi. Zašto u oporbi? Zbog toga, jer Plenkovićeva suradnja s njima u bilo kojem obliku automatski bi ga trajno udaljila od ljevice bez koje ni sada ni ubuduće ne će moći ni vladati ni disati. Sve u svemu, brzo se može dogoditi vrijeme stvarne ideološko-interesne velike koalicije koju će oni nazvati „vladom nacionalnog spasa“. A i o toj mogućnosti davno sam pisao!

Ako se to dogodi pitanje je tko će tu koga nacionalno spašavati i gdje je u toj priči napaćeni hrvatski domoljubni puk?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Ako je moglo ‘Lex Perković’, zašto ne bi moglo ‘Lex Tito’ ili ‘Lex Manolić’?

Objavljeno

na

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju nazivaVažnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. U istom dokumentu također  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj  potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti. U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.

Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način. S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu? Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.

„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na  predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima. Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama  da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.

Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?

Ili ćemo šutke promatrati kako nas te iste mentalno komunističke snage nepogrješivo vode u neku novu, treću  jugoslavensko-regionsku  tvorevinu kao novu „tamnicu hrvatskog naroda“?

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom je nastupnom govoru prigodom njene formalne kandidature za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku snažno naglasila rast međunarodnog položaja Republike Hrvatske, poglavito na temelju njene inicijative „Tri mora“ kojom Republiku Hrvatsku želi čvrsto usidriti u srce kršćanske Srednje Europe, gdje smo oduvijek kulturološki i pripadali nasuprot svim tajnim i javnim idejama o nekakvom novom „regionu“. Možda u toj ideji „Tri mora“ koju  iskreno i podjednako snažno zagovara predsjednik Donald Trump, leži odgovor na pitanje zbog čega već 5 godina određene političke grupacije potpomognute mainstream medijima u Hrvatskoj besprimjerno sotoniziraju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović što u nedostatku pravih argumenata često prelazi u klasičan seksizam i klasično nasilje prema ženi. U tom svjetlu mogli bi analizirati i posljednju smišljenu diverziju protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kada je u javnost iscurio papir s komunikacijskim uputama za govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Unutarnji i vanjski neprijatelji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, znajući da neće moći polemizirati s činjenicama iz njenog prvog mandata kao na tekućoj traci fabriciraju morbidne banalnosti kako bi do kraja omalovažili sve ono vrijedno što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović učinila tijekom svog prvog mandata.

Vrhunac cinizma mogli smo vidjeti u izjavi gospodina Josipa Manolića kad on kaže da će na predsjedničkim izborima pobijediti „njihov kandidat Zoran Milanović“!  Postavlja se logično pitanje, tko su to „ONI“ koji su kandidirali svog favorita Zorana Milanovića, a tko smo to „MI“ koji smo se snažno suprotstavili njegovoj gubitničkoj vladavini u kojoj je donesen zakon „Lex Perković“, u kojoj nikada nije pronađen crtač „svastike“ na Poljudu što je Hrvatskoj u međunarodnim okvirima nanijelo silnu štetu. Glede „svastike“ na Poljudu kristalno je jasno da se udarilo na kult hrvatskog nogometa koji je izravno u brendiranju Hrvatske pod idejnom začetnicom i snažnim vodstvom Kolinde Grabar Kitarović bio simbol prepoznatljivosti pobjedničke hrvatske nacije. Njeno ponosno predstavljanje Republike Hrvatske u prepoznatljivim nacionalnim bojama izvrgnuto je ruglu od svih onih koji zapravo čine Titoističku, neojugoslavensku regionalnu reprezentaciju. A njihova jugo nostalgičarska imena i prezimena su poznata hrvatskoj javnosti, no ipak evo mali podsjetnik na one koji su ujedno i rušilačka snaga uperena protiv Kolinde Grabar Kitarović: Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavićić, Dragan Markovina, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…… I ako njihovim imenima dodamo i imena njihovih ideologa, izbornika i trenera kao što su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Budo Lončar, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i ostala bulumenta, a svima je zajedničko to da im je Tito najveći sin hrvatskog naroda, bit će nam kristalno jasno tko i zašto ne želi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku koja je Titovu bistu poslala u ropotarnicu povijesti. Titoisti to ne opraštaju! Nisu li imena i prezimena te integralne neojugoslavenske reprezentacije zapravo najbolja preporuka onima koji pripadaju grupi „MI“, za koga glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima?

Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo „Lex Perković“, zašto ne bi moglo „Lex Tito“ ili „Lex Manolić“?

 Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Politički kapitalac Anto Đapić

Objavljeno

na

Anto Đapić je proveo posljednjih deset godina u  svojevrsnoj političkoj samoizolaciji žestoko optuživan sa svih strana da je upravo on razbijač pravaške, a time  i cjelokupne desne političke pozornice u Hrvatskoj. Bilo je razumno očekivati da će se njegovim odlaskom u političku sjenu, pravaška politička scena revitalizirati, rasti i ponovo postati relevantan politički čimbenik s nekim novim liderima koji su valjda pravovjerniji, pošteniji i bolji Starčevićanci, pravaši i lideri pravaštva od samog gospodina Ante Đapića. Pravaška scena u Hrvatskoj kratkotrajno je prodisala dolaskom Tomislava Karamarka na svjetla političke pozornice kada je pod okriljem HDZ-a formirao pobjedničku Domoljubnu koaliciju, no vrlo brzo ta ideja konzervativne revitalizacije je bila urotnički zgažena, pa je rušenjem Tomislava Karamarka nastavljeno smišljeno devastiranje bilo kakvog pravaštva, konzervatizma i domoljublja. Modus operandi uništavanja desnog političkog spektra u Hrvatskoj u režiji mentalnih komunista, jugonostalgičara, Titoista i regionalnih konfederalista podjednako snažno na svojim plećima su osjetili svi akteri Karamarkove domoljubne koalicije. Istom snagom su bili napadani Ruža Tomašić, Pero Čorić, Ivan Tepeš, a pravi medijski pogrom i linč doživio je Zlatko Hasanbegović koji je uz Karamarka izrastao u pravu političku zvijezdu desnog političkog spektra. Isti taj križni put, od istih neprijatelja proživljavao je i Anto Đapić tijekom svoje cijele političke karijere kako bi ga konačno maknuli, ušutkali i potpuno marginalizirali. I ne samo to!? Lijevi mainstream je učinio sve da ga sotonizira i marginalizira, a agresivni dio desnog političkog spektra, Antu Đapića je na toj agendi proglasio veleizdajnikom pravaške misli.

Danas, kada desni politički spektar ima snažnog zagovornika u liku i djelu kultnog voditelja TV emisije Bujica Velimira Bujanca, koji već više od 5 godina snažno promovira aktere desnice i desne politike u Hrvatskoj, svjedočimo da je pravaška i domoljubna scena recentno razmrvljenija više nego ikada prije. Nedavno smo bili svjedoci raspada stranke Neovisnih za Hrvatsku, stranke za koju se činilo da je najpotentnija stranka desnice vođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem. Iste mračne, lijevo-desne snage koje su Antu Đapića svojevremeno tjerale u zamku trulih kompromisa, u kojekakve lokalne neprincipijelne koalicije, da bi ga potom optuživale za veleizdaju pravaške ideje, uspješno nastavljaju sa svojom rabotom uklanjanja onih politika s hrvatske političke scene koje prvenstveno smetaju dvjema najvećim strankama u Hrvatskoj, SDP-u i HDZ-u.

Antu Đapića s pravom možemo nazvati političkim eruditom i  kapitalcem. Njegov politički put od utemeljitelja Osječkog HDZ-a, visokih funkcija u ratnom i poratnom HSP-u, njegovo obnašanje dužnosti ratnog  načelnika  HOS-a, njegov ratni put, njegovih pet mandata zastupnika u Hrvatskom saboru i dva izbora za gradonačelnika Osijeka, dovoljno govori o kakvom se političkom kapacitetu radi. Svima koji lik i djelo Ante Đapića žele iskreno promatrati u cjelini treba osvijetliti i činjenicu njegove plodonosne  suradnje s predsjednikom Tuđmanom. Nakon što je HOS 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske legitimno inkorporiran u sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske sa svim svojim znakovljima, uključujući i pozdrav „Za dom spremni“, oko čega se i danas lome koplja, Anto Đapić je u otvorenom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom stavio na raspolaganje 4-5 tisuća HOS-ovih dragovoljaca za presudne oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju iz čega je vidljivo koliko je predsjednik Tuđman imao povjerenja i u Antu Đapića i u HOS-ove postrojbe. Znakovitu pobjedu, koja se očituje u nedavnoj presudi Općinskog suda u Sisku, da je pozdrav  „Za dom spremni legalni i službeni znak ratne postrojbe HOS-a koji je izraz volje i legaliteta vlasti RH“, gospodin Anto Đapić može pripisati i sebi bez ikakvih kompleksa.

Od brojnih političkih inicijativa koje je Anto Đapić kao predsjednik parlamentarnog HSP-a kreirao treba izdvojiti jednu znakovitu. Anto Đapić i njegov HSP prvi su u Hrvatskoj 1999. godine, sluteći što nas čeka nakon smrti predsjednika Tuđmana, predložili cjeloviti zakon o lustraciji.

U svijetlu današnjih događanja, poglavito ako Antu Đapića promatramo kao još jednog potencijalnog predsjedničkog kandidata na desnom političkom spektru kojega je trenutno zauzeo Miroslav Škoro, za očekivati je, da će se upravo između ta dva kandidata voditi beskompromisna borba za svaki glas hrvatske desnice. Postavit će se logično pitanje, tko je od njih dvojice autentičniji predstavnik desnice i zašto? Politička sučeljavanja i utakmice između  Ante Đapića i Miroslava Škore imaju svoju genezu, osobito ako birači žele uspoređivati uspjehe ta dva političara. Naime, na izborima za gradonačelnika Osijeka 2008. godine Anto Đapić je do nogu potukao kandidata i miljenika  Sanaderovog HDZ-a Miroslava Škoru, pobijedivši ga s gotovo duplom razlikom. Postavlja se logično pitanje, kako to da Sanaderov Miroslav Škoro uz svu pomoć liberalne Radmanove HRT i cjelokupnog mainstreama nije u svom rodnom Osijeku dobio naklonost svojih sugrađana već je poražen od kontroverznog Ante Đapića? I ne samo to!? Nakon tog teškog poraza Miroslava Škore i HDZ-a u Osijeku koji im je bio važan kao utvrda i glavni grad Slavonije i Baranje, Ivo Sanader je pod svaku cijenu, moralnim i nemoralnim ponudama, pokušao nagovoriti Antu Đapića da mjesto gradonačelnika prepusti Miroslavu Škori. Kada Anto Đapić na to nije pristao, znajući tko je Ivo Sanader i kada je iz inata i pragme da se izbjegnu novi izbori ušao u neprincipijelnu koaliciju sa SDP-om na lokalnoj razini, tada su ga proglasili veleizdajnikom pravaške ideje. A da je pristao na Sanaderove nemoralne ponude vrlo brzo, Sanaderovim padom, postao bi još veći veleizdajnik i vjerojatno amoralni lopov!?

Premda se činilo da se Anto Đapić u posljednje vrijeme potpuno uklonio iz politike to se nije dogodilo i to je bio samo privid. Ako znamo da je politika strast i onaj tko se inficira politikom teško se toga može riješiti, onda je potpuno logično da je strastveni političar i vrsni retoričar Anto Đapić osnovao novu stranku DESNO- Demokratski savez nacionalne obnove. Aktivno je sudjelovao u nemogućem zadatku ujedinjenja svih desnih političkih subjekata u Hrvatskoj prije zadnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu, nudeći svoje neprocjenjivo političko iskustvo kao i konkretne programe za nužne promjene u Hrvatskoj. U tom razdoblju nastale su i Đapićeve Vukovarske teze koje mnogi ozbiljni analitičari s pravom proglašavaju biserom političke misli i vrhuncem jedne osebujne, ali bogate političke karijere. O svom programu, o Vukovarskim tezama i platformama sigurno će progovoriti sam Anto Đapić tijekom svoje predsjedničke kampanje koju će bez ikakve sumnje znalački koristiti za promicanje ideja o novoj formuli nacionalne države Hrvatske, o promjeni Ustava Republike Hrvatske i nužnoj redefiniciji potrošenog izbornog zakona.

Nasuprot njemu, oči u oči, stajat će novopečeni kandidat suverenističke desnice Miroslav Škoro. O oba kandidata znamo gotovo sve, znamo njihov ratni i poratni put, znamo sve o njihovim političkim uspjesima i neuspjesima, o njihovim političkim i oratorskim vještinama, znamo čak i tko bolje pjeva, i biti će zanimljivo gledati njihova sučeljavanje o bitnim pitanjima prošlosti i sadašnjosti, a osobito o budućnosti Hrvatske iz njihove vizure. Anto Đapić će sigurno postaviti i neka važna i neugodna pitanja aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, osobito ona o strategijama odnosa Republike Hrvatske sa Republikom Srbijom, kao i neizostavna ideološko-svjetonazorska pitanja oko kojih je aktualna predsjednica bila prilično nedorečena.

Svakako nas čeka zanimljiva politička utakmica, a Anto Đapić će sigurno dati svoj prinos da predsjednička utrka dobije jednu novu desnu dimenziju.

Kazimir Mikašek-Kazo

Đapić kao kandidat desnice kreće u utrku za Pantovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari