Pratite nas

Politički rentgen

PLENKOVIĆ SVE KONCE DRŽI U SVOJIM RUKAMA!

Objavljeno

na

Mađioničar saborske poslovničke procedure Vladimir Šeks za razliku od mnogih aktera ove političke krize, do zadnjeg detalja isplanirao je sve moguće scenarije, rješenja i moguće ishode. Ipak, okosnica ovog plana eliminacije Mosta sa pozicija izvršne vlasti i s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora, temeljila se na odličnoj procjeni HDZ-a da u ovom trenutku nikome ne odgovaraju prijevremeni izbori, a najmanje odgovaraju Hrvatskoj u ovim teškim vremenima krize izazvane posrtanjem Agrokora, krize koja će se bez ikakve sumnje još više radikalizirati. Dakle najmanje vjerojatan bio je scenarij kako će doći do raspuštanja ili samoraspuštanja Hrvatskog sabora nakon čega bi izbori bili neizbježni. Izbori nikome ne odgovaraju, osim HDZ-u, a pitanje je odgovaraju li i njima.

Inače mišljenja sam da bi Most bio eliminiran iz pozicije vlasti  kad-tad, a da nije bilo Marića nesuglasje bi isplivalo na nekoj drugoj temi. U prilog toj tvrdnji, odavno sam napisao da Plenković zapravo ima manjinsku vladu koja može svakog trena ući u krizu ako Most isklizne iz tračnica.

Oni koji su rušili ministra Zdravka Marića zbog objektivne ili subjektivne odgovornosti potpuno su krivo procijenili da će možebitno izglasavanje nepovjerenja ministru Mariću značiti automatski i pad Vlade. Dakako, to nije ni približno točno, jer ako Vlada nije pala nakon razrješenja četiri ministra zašto bi pala zbog razrješenja još jednog ministra? Vrlo je upitno postoji li i u oporbi snažna želja rušiti ovu Vladu u ovom tajmingu?

Andrej Plenković ima sve vrijeme svijeta  pred sobom imenovati nove ministre kada on bude ocijenio da je to oportuno. Može imenovati jednog, dva, ili više njih odjednom. Dakle Plenković će izabrati tajming za imenovanje novih ministara što će sigurno biti poslije lokalnih izbora, izabrat će tajming kada bude siguran da će ta imenovanja sigurno proći, kada se stabilizira saborska većina,jer to će biti zapravo test ima li on 76 ruku ili ne, pada li Vlada ili ne?

Činjenica je da je Plenkovićeva proklamirana stabilnost Hrvatske ugrožena kako politički tako i ekonomski zbog slučaja Agrokor koji uz sve mjere opreza i sakrivanja činjenica može eruptirati do neslućenih razmjera za cjelokupno gospodarstvo Hrvatske. Upravljanje tom krizom mora biti strpljivo, promišljeno, korak po korak, jer potpunim otvaranjem utrobe Agrkokora cijelo gospodarstvo bi se srušilo kao kula od karata. Plenković je aferom Agrokor dobro uzdrman, a moglo bi se dogoditi da zbog te afere izgubi i vlast.

Činjenica je da Plenković danas umjesto 91 ruke potpore u Hrvatskom saboru koje je dobio kao podršku njegovoj Vladi danas ima samo 75 ruku, ali isto tako je činjenica da to ovog trenutka nije presudno za njegov opstanak. U vremenu koje dolazi, u vremenu kada će se brati slatki ili gorki predizborni plodovi koji su urodili ovim političkim rašomonom, Plenković ima zadatak preslagivanjem Vlade ponovo osigurati komotnu većinu kojom bi nastavio vladati, ako to već davno prije nije dogovorio. Potpuno je razumljivo kako ovo predizborno vrijeme nije vrijeme za otkrivanje karata kada u kampanji udaraju svi po svima kako bi stekli što bolje pregovaračke pozicije. Nakon lokalnih izbora doći će do masovnog pretrčavanja lijevo i desno.

Andrej Plenković je suptilnim kadroviranjem nakon izborne pobjede, izborom ključnih partnera poput Pupovca i Mosta, neutralizacijom Hasanbegovića i HDZ-ove desnice, trasirao put za moguće novo preslagivanje nakon eliminacije Mosta, a taj put neminovno za početak vodi u zagrljaj s Pusičkinim HNS-om, Beljakovim HSS-om i Miletićevim IDS-om kao tehničkom potporom.  Uz ostale male strančice i nezavisne zastupnike to bi mu bilo sasvim dovoljno zadržati stabilnost Vlade, što nužno ne znači i stabilnost Hrvatske. Plan je više nego razvidan ! Ako bi se dogodilo da ta nova koalicija ili tehnička potpora ne bi mogla funkcionirati, HDZ uvijek ima vremena za prijevremene izbore, a vrijeme za to opet će izabrati HDZ kada im to bude najviše odgovaralo.

Gotovo sam siguran da taj Plenkovićev plan ne mogu osujetiti  ni Bruna Esih ni Željko Glasnović, pa čak ni Zlatko Hasanbegović koji polako ali sigurno troši svoj politički kapital. Njihovo moguće ujedinjenje sa Mostom i Željkom Markić moglo bi rezultirati jednom dobrom konzervativnom strankom  koja bi na sljedećim parlamentarnim izborima mogla postići rezultate za jednu solidnu stranku u oporbi. Zašto u oporbi? Zbog toga, jer Plenkovićeva suradnja s njima u bilo kojem obliku automatski bi ga trajno udaljila od ljevice bez koje ni sada ni ubuduće ne će moći ni vladati ni disati. Sve u svemu, brzo se može dogoditi vrijeme stvarne ideološko-interesne velike koalicije koju će oni nazvati „vladom nacionalnog spasa“. A i o toj mogućnosti davno sam pisao!

Ako se to dogodi pitanje je tko će tu koga nacionalno spašavati i gdje je u toj priči napaćeni hrvatski domoljubni puk?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Bernardić: U Vukovaru je nužno postaviti dvojezične ploče

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić izjavio je u utorak kako smatra da je u Vukovaru nužno postaviti dvojezične ploče jer, kako je istaknuo, ustavna pitanja koja reguliraju zaštitu nacionalnih manjina za SDP ne smiju biti sporna, niti upitna.

“Hrvatski Ustav se mora poštivati. Ustavna pitanja koja reguliraju zaštitu nacionalnih manjina za nas u SDP-u ne smiju biti sporna niti upitna. Smatram da je u Vukovaru nužno postaviti dvojezične ploče”, izjavio je Bernardić za RTL Danas upitan kako bi riješio situaciju u tom gradu s obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da se prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru moraju unaprijediti, a saborski Odbor za nacionalne manjine pozvao Vladu da postavi dvojezične ploče.

Upitan očekuje li da će se održati izvanredna sjednica Sabora vezano uz Mostov zahtjev za opozivom ministra zdravstva Milana Kujundžića, Bernardić je ocijenio kako je ustavna obveza održati izvanrednu sjednicu Sabora i raspraviti o tom zahtjevu te je poručio da će i dalje na tome inzistirati. Istaknuo je i da su zastupnici SDP-a koji sjede u saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav poslali upit o tome Ustavnom sudu.

“Ako se on ne očituje, onda ćemo morati pozvati predsjednicu Republike koja po članku 79. Ustava ima ovlasti da sazove izvanrednu sjednicu Sabora da se to raspravi”, kazao je Bernardić, ne želeći prejudicirati hoće li ona to napraviti ako joj se obrate.

Na novinarsku opasku da ga je premijer Andrej Plenković ipak poslušao smijenivši neke ministre za koje je SDP tražio da odu iz Vlade te pitanje je li to na neki način početak velike koalicije između HDZ-a i SDP-a, Bernardić je oštro odbacio takvu mogućnost.

“Nema koalicije s HDZ-om, sa strankom koja je u ovom trenutku najkorumpiranija stranka u Hrvatskoj. Ova Plenkovićeva vlada je bila prisiljena napraviti rekonstrukciju. Javnosti je jasno zašto su ministri morali otići, jedino kome to nije jasno je DORH koji ne radi ništa”, ocijenio je.

Dodao je i da od novih ministara ne očekuju ništa.

Upitan bi li bilo dobro da HNS kao HDZ-ov koalicijski partner podrži SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića, Bernardić je rekao da ne se može spriječiti nikoga osobno da ga podrži, pa čak niti neku stranku da to učini javno.

“No, moj stav je poznat – nema suradnje sa strankom koja je izdala svoje birače i na neki način prevarila svoje birače utrčavši u ovu trgovačku koaliciju koja egzistira na političkoj korupciji”, rekao je.

Kritizirao je aktualnu predsjednicu Republike Kolindu Grabar- Kitarović ocijenivši da nije ispunila svoja dva najzvučnija predizborna obećanja, ali da je u međuvremenu postala dobra navijačica.

Komentirao je i današnje tvrdnje Zdravka Mamića o korumpiranosti predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse, istaknuvši da se radi o teškim optužbama koje udaraju na sam temelj demokratskog i pravosudnog poretka u Hrvatskoj.

“Jedino što mogu izraziti je zabrinutost i pozvati institucije da reagiraju i ispitaju navode”, rekao je predsjednik SDP-a Bernardić.

(Hina)

 

Tihomir Dujmović: Trasiran je put prema velikoj koaliciji – Iduća lovina su Vukovar i Penava

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari