Pratite nas

Kolumne

Plenković spustio parangal za Cerara

Objavljeno

na

Biblija nas uči, pisao je K. G. Chesterton, da volimo svoje susjede, ali i da volimo svoje neprijatelje; i dodao – vjerojatno zato što se tu obično radi o jednim te istim ljudima.

Kako se situacija oko arbitraže i razgraničenja sa susjednom Slovenijom opet zakuhava, doista je teško oteti se dojmu da još samo kršćanska ljubav i Božja milost priječe da se ovo najnovije zveckanje oružjem iz susjedstva ne prelije u otvoreni sukob.

Nadamo se, ipak, da će Bog biti strpljiv i da neće micati pogled s ovog slučaja sve dok se čitava stvar ne riješi na obostrano zadovoljstvo, kako bismo pred Njim mogli svjedočiti o istini kršćanske blagosti i ljubavi prema svojim susjedima,, piše Borislav Ristić/Vecernji.hr

Znak za to najnovije stavljanje na kušnju naše ljubavi prema susjedima pojavio se prije nekoliko dana, kada su Slovenija i Mađarska solidarno odlučile blokirati ulazak Hrvatske u OECD. Takav njihov potez bio je motiviran isključivo pokušajem da se ucjenom u kojoj se spominje naše primanje u jednu međunarodnu instituciju, za što, inače, ispunjavamo sve formalne kriterije, ishode ustupci za neriješene bilateralne sporove. Iako to blokiranje i njima samima nanosi štetu, svejedno je to bio ozbiljan udarac i na naš ugled na međunarodnoj razini jer nas je taj njihov udruženi pothvat prikazao u lošem svjetlu, kao državu koja radi probleme svojim susjedima.

To je izgledalo toliko loše da je čak i Bakir Izetbegović pokušao obnoviti svoje ucjene u vezi s gradnjom Pelješkog mosta. Plenkovićeva Vlada na taj je izazov odgovorila iznošenjem kompromisnog prijedloga rješenja pitanja razgraničenja sa Slovenijom. To može biti rizičan potez jer se time relativizira odluka Hrvatskoga sabora o izlasku iz arbitražnog spora i nepriznavanju odluke Arbitražnog suda, ali taktički je to dobro izvedeno jer se time udarilo na sliku Hrvatske kao konfliktne države koja ne želi dogovor sa svojim susjedima. Dakle, taj kompromisni prijedlog rješenja graničnog spora s kojim je izašla Vlada može biti dobar ako se ne radi o promjeni stava u vezi s arbitražom, nego samo o taktičkom potezu zauzimanja proaktivnijeg stava u tom sporu.

Tim prijedlogom Plenković je spustio parangal na dno Savudrijske vale na koji bi se trebao uhvatiti Cerar. Nakon tog bacanja udice na slovenski teren Cerar sada ne smije odbiti hrvatski prijedlog kompromisa jer bi to potpuno izokrenulo sliku i Slovence prikazalo kao one koji ne žele rješenje, nego inzistiraju na produljenju konfliktne situacije. Nervoza koju pritom pokazuje slovenska strana, pri čemu vlast i oporba jedni druge optužuju zbog zveckanja oružjem, dobar je znak da se riba uhvatila u mrežu. Sada je čak i službeni “legalistički” stav Slovenije da se može razgovarati samo o primjeni odluke Arbitražnog suda uhvaćen u novi okvir pa izgleda kao tvrdičarsko cjepidlačenje koje odbija konačno rješenje.

Naša je sreća što je ministar vanjskih poslova u slovenskoj vladi Karl Erjavec, čije je ministarstvo i pridonijelo kompromitaciji arbitražnog procesa, koji sada zbog svoje kompromitiranosti mora glumiti beskompromisan stav kako bi galamom prikrio slabost vlastite pozicije. Uskoro su parlamentarni izbori u Sloveniji pa ne bi bilo dobro za ulogu privjeska u svakoj slovenskoj vladi ako bi se rješenje problema našlo u bilateralnim pregovorima, a ne primjenom kompromitirane arbitraže. Da stvar bude gora za Sloveniju, čak je i predsjednik Europske komisije Juncker relativizirao svoj stav o bespogovornom poštovanju odluke Arbitražnog suda. On je, naime, u izjavi novinaru slovenskog Dela Peteru Žerjaviču sada rekao da “miješanje EU u ovaj spor ne bi bilo ni mudro ni korisno”.

Kako se čini, Europskoj uniji sada je važno samo da se problem riješi, a Plenković je taktičkim manevrom našu slabu poziciju pretvorio u prednost. Cerar je natjeran u defenzivu i papagajsko ponavljanje o provedbi arbitraže. Plenković i Cerar po profilu su jako slični političari jer je obojici jedino stalo do toga što će reći Europska komisija pa je Plenkoviću bilo dovoljno iskomunicirati ovaj potez s Junckerom i zauzeti proaktivan stav kako bi Cerara stavio u nezavidan položaj pred Europom.

Ključno za nas, pri svemu tome, jest da se povuče jasna granica dokle smije ići ovaj Plenkovićev zaokret, da na kraju ne ispadne da smo trgovali teritorijem u zamjenu za nekoliko srdela. Teritorij ne može biti dio ovog zaokreta k proaktivnom stavu hrvatske Vlade. Uostalom, treba podsjetiti da je svaki oblik trgovanja teritorijem čin veleizdaje, za koji se, prema Kaznenom zakonu, u članku 340, predviđa kazna od pet godina zatvora.

Borislav Ristić/Vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari