Pratite nas

Kolumne

Plenkovićeva dogovorna ekonomija i radničko samoupravljanje

Objavljeno

na

Kužni tajac kruži Hrvatskom. Svi su po dogovoru zanijemili, a trebali bi jaukati i vriskati. Baš ti što su u protestima najgrlatiji i usta punih pravice, a u samoupravnoj Socijalističkoj Repubici Hrvatskoj šutjeli su kao zaliveni – i doušnički drukali. Tako su se penjali po socijalističkoj samoupravnoj društvenoj ljestvici, a u suverenoj Republici Hrvatskoj odjednom su postali demokratski osvješteni, društveno osjetljivi pa ne zatvaraju usta.

Vječito njurgavi prosvjetari šute; izlizane i potrošene sindikalije ne postavljaju pitanje što bi se s pola milijarde eura namijenjene restrukturaciji „Uljanika“ moglo sve u prosvjeti i obrazovanju poboljšati: dignuti plaće i konačno nabaviti suvremena oprema i najmodernija školska pomagala. Moglo se svim učenicima osigurati računala, besplatni internet i kvalitetan topli obrok, a najmlađim naraštajima osigurati mjesto u novim vrtićima. Moglo se investirati u nekoliko probranih fakulteta koji su već do sada pokazali da se mogu vršnjačiti sa sličnima u svijetu i na taj način ozbiljno podignuti rejting visokog školstva, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

I umirovljenici šute i ne bune se. Ne prozivlju i ne pitaju Vladu koliko su se mirovine mogle povećati samo iz te jednokratne pomoći propaloj postsocijalističkoj brodogradnji? Jer radi se o pola milijarde jednokratne pomoći „Uljanik grupi“ pa zvalo se to restrukturiranje, subvencija, kupovanje političkog mira, parlamentarne većine, biračkih glasova… I znanstvenici šute, makar se u toj nezamislivo velikoj cifri namijenjenoj „restrukturiranju“ hrvatske brodogradnje moglo naći prostora i za znanstvena istraživanja i prava oprema za znanstvene institute. Znanstvenici ne žele naglas reći da se s dijelom tog novca mogla poduprijeti kompletna hrvatska znanost i znanstvena istraživanja. Koliko bi samo investicije u energiju donijele pozitivnog gospodarskog učinka? Isto je s uvijek glasnim udrugama za ljudska prava i humanitarnim organizacijama, jer koliko se s tim novcem moglo pomoći doista potrebitima i na taj način ojačati socijalnu državu?

Nitko, pa ni dežurni nezadovoljnici uvijek spremni na proteste, ne proziva Vladu zašto kapom i šakom po tko zna koji put poklanja novac provjerenom dugogodišnjem gubitašu?

Ogromnim financijskim injekcijama opet spašava postsocijalističku brodogradnju u „Uljaniku“ i „3. Maju“, oživljava mastodonta dogovorene socijalističke ekonomije koji je umro s nestankom Jugoslavije i SSSR-a? Socijalistička brodogradnja dogovorne ekonomije „Uljanika“ i „3. Maja“ davno je propala; ona nikad ne bi postojala bez topčiderske tiskare bezvrijednih šarenih papira poznatim pod imenom jugoslavenski dinari i bez klirinški plaćene nafte. Nikome takva virtualna brodogradnja strahovitih gubitaka danas ne teba osim škverskim (ne)radnicima u Rijeci i Puli, bilo da vare ili kao menadžeri sebi dogovaraju „pinke“ od dobavljača.

Ne daje država svoj novac, jer država nema skladište novca, nego je to novac poreznih obveznika. Svih koji kupnjom proizvoda i usluge plaćaju 25% PDV-a, plaćaju carine i trošarine, biljege i administrativne pristojbe. Država Hrvatska bi mogla dati novac „Uljaniku“ i „3. Maju“, ali samo srazmjerno postotku svog udjela u vlasništvu i to tek kad svi vlasnici „Uljanik grupe“, od „Adris“-a i Danka Končara do „Croatia osiguranja“ te zaklade Anta Vlahovića, učine isto. A pogotovo najveći dioničari, radnici sa svojih 47% vlasništva. I to ne bi bila nikakva darovnica, naime to se zove dokapitalizacija. Ima „Uljanik“ i nešto zdrave imovine, uspješne neke tvrtke, pa se najprije njih treba prodati i namiriti dugovanja, „Uljanik plovidbu“ na bubanj, a tek onda sanacija!

Splitski Škver je drugačiji i posve poučan primjer; tamo doista postoji vlasnik kojem se zna podrijetlo novca i koji se briše vlastitim salom, svih 12 sati na dan sedam dana u tjednu, dvanaest mjeseci u godini. Vlasnik Tomislav Debeljak koji s devetero djece živi u Splitu u dvosobnom stanu, a najviše boravi u svome škveru, kupio je socijalističko rasulo koje uspješno pretvara u solidnu tvrtku. U tom istom razdoblju Gianni Rossada, predsjednik Uprave „Uljanik grupe“ izgradio je navodno desetak luksuznih vila s bazenima koje iznajmljuje po cijeni od 3 000 eura na dan (jedna) te kao i svi direktori i dužnosnici „Uljanik Grupe“ uživa najveće pogodnosti i milijunske godišnje prihode?! U istom razdoblju dok država pokriva uljanikove gubitke! Dakle ipak se može u brodogradnji i dobro raditi, ali ne s partijskim kadrovima i IDS-ovim podobnicima ili kad se kao strateški partner pojavi proruski tajkun poput Danka Končara, inače bivši robijaš.

Grlati uljanikovci i trećemajci, oni što se hvale da su zaradili svoju plaću ne govore istinu – nisu niti jedan jedini mjesec, ali zato već naraštajima i desetljećima poput hrčaka svaki radni dan redovito izvlače alat i materijal iz škvera. Ugrađuju ga i naplaćuju „fatutere“ po Puli i Rijeci. Naime, “samoupravljački” postupaju od prvog dana kad su došli na posao. Isto je bilo i u „Brodosplitu“, ali dolaskom savjesnog vlasnika to više nije moguće. Zapravo je moguće, ali samo jednom.

I to je recept svakom tko želi restrukturirati postsocijalistička brodogradilišta u Hrvatskoj. Zašto Vlada ne spominje Tomislava Debeljaka kao „spasitelja“, osobu koja je dokazala da škver može uspješno poslovati bez obzira radi li brodove ili hidrauličke ustave koje spašavaju Veneciju od potonuća?

Nikome ne treba tvrtka koja proizvodi gubitke, a ponajmanje takav gubitaš može u nedogled biti sufinanciran novcem poreznih obveznika. Nitko nema mandat pomagati takvu proizvodnju gubitaka i spašavati virtualna radna mjesta. Plenković i ova Vlada nemaju mandat subvencionirati makar i jedno gubitaško brodogradilište, ako postoji primjer dobrog poslovanja, na primjer prije spomenutog „Brodosplita“.

Poteškoća je da ove štrajkačke škverane nitko ne želi u svojem poduzeću; oni što su vrijedili i znali raditi davno već rade u talijanskim i europskim brodogradiištima. A ovaj neradnički talog može otići u muzej socijalističkog samoupravljanja, svih 4 000 (ne)radnika sa svojim transparentima i upravama pa tamo se valjati i ležati kako su to već do sada vježbali. I živiti od prodanih ulaznica. Našlo bi se zainteresiranih institucija po svijetu koje bi rado pokazivale svome građanstvu što je jugoslavensko radničko samoupravljanje i društveno vlasništvo. Da bi taj muzej nerada bio cjelovit, ne bi bilo loše u njega smjestiti i preživjele ideologe samoupravljanja, iz Rijeke Zlatka Komadinu i Vojka Obersnela, na primjer, a potom i sve redom podupiratelje hrvatske socijalističke brodogradnje.

Jedno je kad Andrej Plenković otputuje u Berlin i „žica“ Angelu Merkel da Perkovića i Mustača prepusti hrvatskom zatvorskom sustavu – sramota je, ali barem o tome šuti – a drugo je kad pljesnive sheme dogovorne ekonomije plasira kao gospodarsku inovaciju i očekuje ovacije.

Plenković u Jakovčićevu Pulu dolazi s pregrštom obećanja: utvrđuje saborsku većinu, a separatistički IDS nastavlja po starom autonomaškom hodogramu. U ovome će trenutku objeručke i bezrezervno s „ustašama“ ako Andrej Plenković obeća redovitu novčanu infuziju za „Uljanik“ i spriječi da DORH zaore dublje u njegovo poslovanje.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari