Pratite nas

Kolumne

Plenkovićeva dogovorna ekonomija i radničko samoupravljanje

Objavljeno

na

Kužni tajac kruži Hrvatskom. Svi su po dogovoru zanijemili, a trebali bi jaukati i vriskati. Baš ti što su u protestima najgrlatiji i usta punih pravice, a u samoupravnoj Socijalističkoj Repubici Hrvatskoj šutjeli su kao zaliveni – i doušnički drukali. Tako su se penjali po socijalističkoj samoupravnoj društvenoj ljestvici, a u suverenoj Republici Hrvatskoj odjednom su postali demokratski osvješteni, društveno osjetljivi pa ne zatvaraju usta.

Vječito njurgavi prosvjetari šute; izlizane i potrošene sindikalije ne postavljaju pitanje što bi se s pola milijarde eura namijenjene restrukturaciji „Uljanika“ moglo sve u prosvjeti i obrazovanju poboljšati: dignuti plaće i konačno nabaviti suvremena oprema i najmodernija školska pomagala. Moglo se svim učenicima osigurati računala, besplatni internet i kvalitetan topli obrok, a najmlađim naraštajima osigurati mjesto u novim vrtićima. Moglo se investirati u nekoliko probranih fakulteta koji su već do sada pokazali da se mogu vršnjačiti sa sličnima u svijetu i na taj način ozbiljno podignuti rejting visokog školstva, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

I umirovljenici šute i ne bune se. Ne prozivlju i ne pitaju Vladu koliko su se mirovine mogle povećati samo iz te jednokratne pomoći propaloj postsocijalističkoj brodogradnji? Jer radi se o pola milijarde jednokratne pomoći „Uljanik grupi“ pa zvalo se to restrukturiranje, subvencija, kupovanje političkog mira, parlamentarne većine, biračkih glasova… I znanstvenici šute, makar se u toj nezamislivo velikoj cifri namijenjenoj „restrukturiranju“ hrvatske brodogradnje moglo naći prostora i za znanstvena istraživanja i prava oprema za znanstvene institute. Znanstvenici ne žele naglas reći da se s dijelom tog novca mogla poduprijeti kompletna hrvatska znanost i znanstvena istraživanja. Koliko bi samo investicije u energiju donijele pozitivnog gospodarskog učinka? Isto je s uvijek glasnim udrugama za ljudska prava i humanitarnim organizacijama, jer koliko se s tim novcem moglo pomoći doista potrebitima i na taj način ojačati socijalnu državu?

Nitko, pa ni dežurni nezadovoljnici uvijek spremni na proteste, ne proziva Vladu zašto kapom i šakom po tko zna koji put poklanja novac provjerenom dugogodišnjem gubitašu?

Ogromnim financijskim injekcijama opet spašava postsocijalističku brodogradnju u „Uljaniku“ i „3. Maju“, oživljava mastodonta dogovorene socijalističke ekonomije koji je umro s nestankom Jugoslavije i SSSR-a? Socijalistička brodogradnja dogovorne ekonomije „Uljanika“ i „3. Maja“ davno je propala; ona nikad ne bi postojala bez topčiderske tiskare bezvrijednih šarenih papira poznatim pod imenom jugoslavenski dinari i bez klirinški plaćene nafte. Nikome takva virtualna brodogradnja strahovitih gubitaka danas ne teba osim škverskim (ne)radnicima u Rijeci i Puli, bilo da vare ili kao menadžeri sebi dogovaraju „pinke“ od dobavljača.

Ne daje država svoj novac, jer država nema skladište novca, nego je to novac poreznih obveznika. Svih koji kupnjom proizvoda i usluge plaćaju 25% PDV-a, plaćaju carine i trošarine, biljege i administrativne pristojbe. Država Hrvatska bi mogla dati novac „Uljaniku“ i „3. Maju“, ali samo srazmjerno postotku svog udjela u vlasništvu i to tek kad svi vlasnici „Uljanik grupe“, od „Adris“-a i Danka Končara do „Croatia osiguranja“ te zaklade Anta Vlahovića, učine isto. A pogotovo najveći dioničari, radnici sa svojih 47% vlasništva. I to ne bi bila nikakva darovnica, naime to se zove dokapitalizacija. Ima „Uljanik“ i nešto zdrave imovine, uspješne neke tvrtke, pa se najprije njih treba prodati i namiriti dugovanja, „Uljanik plovidbu“ na bubanj, a tek onda sanacija!

Splitski Škver je drugačiji i posve poučan primjer; tamo doista postoji vlasnik kojem se zna podrijetlo novca i koji se briše vlastitim salom, svih 12 sati na dan sedam dana u tjednu, dvanaest mjeseci u godini. Vlasnik Tomislav Debeljak koji s devetero djece živi u Splitu u dvosobnom stanu, a najviše boravi u svome škveru, kupio je socijalističko rasulo koje uspješno pretvara u solidnu tvrtku. U tom istom razdoblju Gianni Rossada, predsjednik Uprave „Uljanik grupe“ izgradio je navodno desetak luksuznih vila s bazenima koje iznajmljuje po cijeni od 3 000 eura na dan (jedna) te kao i svi direktori i dužnosnici „Uljanik Grupe“ uživa najveće pogodnosti i milijunske godišnje prihode?! U istom razdoblju dok država pokriva uljanikove gubitke! Dakle ipak se može u brodogradnji i dobro raditi, ali ne s partijskim kadrovima i IDS-ovim podobnicima ili kad se kao strateški partner pojavi proruski tajkun poput Danka Končara, inače bivši robijaš.

Grlati uljanikovci i trećemajci, oni što se hvale da su zaradili svoju plaću ne govore istinu – nisu niti jedan jedini mjesec, ali zato već naraštajima i desetljećima poput hrčaka svaki radni dan redovito izvlače alat i materijal iz škvera. Ugrađuju ga i naplaćuju „fatutere“ po Puli i Rijeci. Naime, “samoupravljački” postupaju od prvog dana kad su došli na posao. Isto je bilo i u „Brodosplitu“, ali dolaskom savjesnog vlasnika to više nije moguće. Zapravo je moguće, ali samo jednom.

I to je recept svakom tko želi restrukturirati postsocijalistička brodogradilišta u Hrvatskoj. Zašto Vlada ne spominje Tomislava Debeljaka kao „spasitelja“, osobu koja je dokazala da škver može uspješno poslovati bez obzira radi li brodove ili hidrauličke ustave koje spašavaju Veneciju od potonuća?

Nikome ne treba tvrtka koja proizvodi gubitke, a ponajmanje takav gubitaš može u nedogled biti sufinanciran novcem poreznih obveznika. Nitko nema mandat pomagati takvu proizvodnju gubitaka i spašavati virtualna radna mjesta. Plenković i ova Vlada nemaju mandat subvencionirati makar i jedno gubitaško brodogradilište, ako postoji primjer dobrog poslovanja, na primjer prije spomenutog „Brodosplita“.

Poteškoća je da ove štrajkačke škverane nitko ne želi u svojem poduzeću; oni što su vrijedili i znali raditi davno već rade u talijanskim i europskim brodogradiištima. A ovaj neradnički talog može otići u muzej socijalističkog samoupravljanja, svih 4 000 (ne)radnika sa svojim transparentima i upravama pa tamo se valjati i ležati kako su to već do sada vježbali. I živiti od prodanih ulaznica. Našlo bi se zainteresiranih institucija po svijetu koje bi rado pokazivale svome građanstvu što je jugoslavensko radničko samoupravljanje i društveno vlasništvo. Da bi taj muzej nerada bio cjelovit, ne bi bilo loše u njega smjestiti i preživjele ideologe samoupravljanja, iz Rijeke Zlatka Komadinu i Vojka Obersnela, na primjer, a potom i sve redom podupiratelje hrvatske socijalističke brodogradnje.

Jedno je kad Andrej Plenković otputuje u Berlin i „žica“ Angelu Merkel da Perkovića i Mustača prepusti hrvatskom zatvorskom sustavu – sramota je, ali barem o tome šuti – a drugo je kad pljesnive sheme dogovorne ekonomije plasira kao gospodarsku inovaciju i očekuje ovacije.

Plenković u Jakovčićevu Pulu dolazi s pregrštom obećanja: utvrđuje saborsku većinu, a separatistički IDS nastavlja po starom autonomaškom hodogramu. U ovome će trenutku objeručke i bezrezervno s „ustašama“ ako Andrej Plenković obeća redovitu novčanu infuziju za „Uljanik“ i spriječi da DORH zaore dublje u njegovo poslovanje.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari