Pratite nas

Kolumne

Plenkovićeva dogovorna ekonomija i radničko samoupravljanje

Objavljeno

na

Kužni tajac kruži Hrvatskom. Svi su po dogovoru zanijemili, a trebali bi jaukati i vriskati. Baš ti što su u protestima najgrlatiji i usta punih pravice, a u samoupravnoj Socijalističkoj Repubici Hrvatskoj šutjeli su kao zaliveni – i doušnički drukali. Tako su se penjali po socijalističkoj samoupravnoj društvenoj ljestvici, a u suverenoj Republici Hrvatskoj odjednom su postali demokratski osvješteni, društveno osjetljivi pa ne zatvaraju usta.

Vječito njurgavi prosvjetari šute; izlizane i potrošene sindikalije ne postavljaju pitanje što bi se s pola milijarde eura namijenjene restrukturaciji „Uljanika“ moglo sve u prosvjeti i obrazovanju poboljšati: dignuti plaće i konačno nabaviti suvremena oprema i najmodernija školska pomagala. Moglo se svim učenicima osigurati računala, besplatni internet i kvalitetan topli obrok, a najmlađim naraštajima osigurati mjesto u novim vrtićima. Moglo se investirati u nekoliko probranih fakulteta koji su već do sada pokazali da se mogu vršnjačiti sa sličnima u svijetu i na taj način ozbiljno podignuti rejting visokog školstva, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

I umirovljenici šute i ne bune se. Ne prozivlju i ne pitaju Vladu koliko su se mirovine mogle povećati samo iz te jednokratne pomoći propaloj postsocijalističkoj brodogradnji? Jer radi se o pola milijarde jednokratne pomoći „Uljanik grupi“ pa zvalo se to restrukturiranje, subvencija, kupovanje političkog mira, parlamentarne većine, biračkih glasova… I znanstvenici šute, makar se u toj nezamislivo velikoj cifri namijenjenoj „restrukturiranju“ hrvatske brodogradnje moglo naći prostora i za znanstvena istraživanja i prava oprema za znanstvene institute. Znanstvenici ne žele naglas reći da se s dijelom tog novca mogla poduprijeti kompletna hrvatska znanost i znanstvena istraživanja. Koliko bi samo investicije u energiju donijele pozitivnog gospodarskog učinka? Isto je s uvijek glasnim udrugama za ljudska prava i humanitarnim organizacijama, jer koliko se s tim novcem moglo pomoći doista potrebitima i na taj način ojačati socijalnu državu?

Nitko, pa ni dežurni nezadovoljnici uvijek spremni na proteste, ne proziva Vladu zašto kapom i šakom po tko zna koji put poklanja novac provjerenom dugogodišnjem gubitašu?

Ogromnim financijskim injekcijama opet spašava postsocijalističku brodogradnju u „Uljaniku“ i „3. Maju“, oživljava mastodonta dogovorene socijalističke ekonomije koji je umro s nestankom Jugoslavije i SSSR-a? Socijalistička brodogradnja dogovorne ekonomije „Uljanika“ i „3. Maja“ davno je propala; ona nikad ne bi postojala bez topčiderske tiskare bezvrijednih šarenih papira poznatim pod imenom jugoslavenski dinari i bez klirinški plaćene nafte. Nikome takva virtualna brodogradnja strahovitih gubitaka danas ne teba osim škverskim (ne)radnicima u Rijeci i Puli, bilo da vare ili kao menadžeri sebi dogovaraju „pinke“ od dobavljača.

Ne daje država svoj novac, jer država nema skladište novca, nego je to novac poreznih obveznika. Svih koji kupnjom proizvoda i usluge plaćaju 25% PDV-a, plaćaju carine i trošarine, biljege i administrativne pristojbe. Država Hrvatska bi mogla dati novac „Uljaniku“ i „3. Maju“, ali samo srazmjerno postotku svog udjela u vlasništvu i to tek kad svi vlasnici „Uljanik grupe“, od „Adris“-a i Danka Končara do „Croatia osiguranja“ te zaklade Anta Vlahovića, učine isto. A pogotovo najveći dioničari, radnici sa svojih 47% vlasništva. I to ne bi bila nikakva darovnica, naime to se zove dokapitalizacija. Ima „Uljanik“ i nešto zdrave imovine, uspješne neke tvrtke, pa se najprije njih treba prodati i namiriti dugovanja, „Uljanik plovidbu“ na bubanj, a tek onda sanacija!

Splitski Škver je drugačiji i posve poučan primjer; tamo doista postoji vlasnik kojem se zna podrijetlo novca i koji se briše vlastitim salom, svih 12 sati na dan sedam dana u tjednu, dvanaest mjeseci u godini. Vlasnik Tomislav Debeljak koji s devetero djece živi u Splitu u dvosobnom stanu, a najviše boravi u svome škveru, kupio je socijalističko rasulo koje uspješno pretvara u solidnu tvrtku. U tom istom razdoblju Gianni Rossada, predsjednik Uprave „Uljanik grupe“ izgradio je navodno desetak luksuznih vila s bazenima koje iznajmljuje po cijeni od 3 000 eura na dan (jedna) te kao i svi direktori i dužnosnici „Uljanik Grupe“ uživa najveće pogodnosti i milijunske godišnje prihode?! U istom razdoblju dok država pokriva uljanikove gubitke! Dakle ipak se može u brodogradnji i dobro raditi, ali ne s partijskim kadrovima i IDS-ovim podobnicima ili kad se kao strateški partner pojavi proruski tajkun poput Danka Končara, inače bivši robijaš.

Grlati uljanikovci i trećemajci, oni što se hvale da su zaradili svoju plaću ne govore istinu – nisu niti jedan jedini mjesec, ali zato već naraštajima i desetljećima poput hrčaka svaki radni dan redovito izvlače alat i materijal iz škvera. Ugrađuju ga i naplaćuju „fatutere“ po Puli i Rijeci. Naime, “samoupravljački” postupaju od prvog dana kad su došli na posao. Isto je bilo i u „Brodosplitu“, ali dolaskom savjesnog vlasnika to više nije moguće. Zapravo je moguće, ali samo jednom.

I to je recept svakom tko želi restrukturirati postsocijalistička brodogradilišta u Hrvatskoj. Zašto Vlada ne spominje Tomislava Debeljaka kao „spasitelja“, osobu koja je dokazala da škver može uspješno poslovati bez obzira radi li brodove ili hidrauličke ustave koje spašavaju Veneciju od potonuća?

Nikome ne treba tvrtka koja proizvodi gubitke, a ponajmanje takav gubitaš može u nedogled biti sufinanciran novcem poreznih obveznika. Nitko nema mandat pomagati takvu proizvodnju gubitaka i spašavati virtualna radna mjesta. Plenković i ova Vlada nemaju mandat subvencionirati makar i jedno gubitaško brodogradilište, ako postoji primjer dobrog poslovanja, na primjer prije spomenutog „Brodosplita“.

Poteškoća je da ove štrajkačke škverane nitko ne želi u svojem poduzeću; oni što su vrijedili i znali raditi davno već rade u talijanskim i europskim brodogradiištima. A ovaj neradnički talog može otići u muzej socijalističkog samoupravljanja, svih 4 000 (ne)radnika sa svojim transparentima i upravama pa tamo se valjati i ležati kako su to već do sada vježbali. I živiti od prodanih ulaznica. Našlo bi se zainteresiranih institucija po svijetu koje bi rado pokazivale svome građanstvu što je jugoslavensko radničko samoupravljanje i društveno vlasništvo. Da bi taj muzej nerada bio cjelovit, ne bi bilo loše u njega smjestiti i preživjele ideologe samoupravljanja, iz Rijeke Zlatka Komadinu i Vojka Obersnela, na primjer, a potom i sve redom podupiratelje hrvatske socijalističke brodogradnje.

Jedno je kad Andrej Plenković otputuje u Berlin i „žica“ Angelu Merkel da Perkovića i Mustača prepusti hrvatskom zatvorskom sustavu – sramota je, ali barem o tome šuti – a drugo je kad pljesnive sheme dogovorne ekonomije plasira kao gospodarsku inovaciju i očekuje ovacije.

Plenković u Jakovčićevu Pulu dolazi s pregrštom obećanja: utvrđuje saborsku većinu, a separatistički IDS nastavlja po starom autonomaškom hodogramu. U ovome će trenutku objeručke i bezrezervno s „ustašama“ ako Andrej Plenković obeća redovitu novčanu infuziju za „Uljanik“ i spriječi da DORH zaore dublje u njegovo poslovanje.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Završni čin istodobnog umiranja ‘velike Srbije’ u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu

Objavljeno

na

Objavio

Biblijsku pouku: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti” na surov način osjetili su Srbi na svojoj koži. Devedesetih prošlog stoljeća započeli su rat za “veliku Srbiju”, a tri desetljeća poslije na tom, za njih nedosanjanom, teritoriju egzistiraju četiri samostalne države – RH, BiH, Kosovo i Crna Gora. I u svakoj se Srbi sada, kao manjinski narod, bore za političko preživljavanje. Žarišta su im se gotovo istodobno otvorila u svim tim državama, a u njima većinski narodi danas se Srbima u miru osvećuju političkim sredstvima.

Jedino ih je Hrvatska porazila u ratu. O njihovoj samouvjerenosti u ostvarivanju velikosrpskog projekta SANU najbolje svjedoči činjenica kako su prije “Oluje” (siječanj ‘95.) odbili Plan Z4 koji su im ponudili Amerika, Rusija, EZ i UN. Oni su im, na zaprepaštenje hrvatskih vlasti, nudili državu u državi koja bi se zvala Republika Srpska Krajina. Prema tom planu, Srbi su u RH trebali imati kompaktan teritorij te svoje zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove, policiju, zastavu, grb, novac… Iako bi Z4 ozakonio srpsku agresiju, njima je i to bilo premalo. Htjeli su više. Planirali su ujedinjenje “srpskog teritorija” u Hrvatskoj i BiH s maticom Srbijom i Crnom Gorom. “Bljesak” i “Oluja” otpuhali su njihove snove. Krajina je poražena, a hrvatska pobjeda dovela do Daytonskog sporazuma. Jedino su njime profitirali Srbi u BiH. Dobili su tamo pola države.

Četvrt stoljeća nakon rata uzdrmani su temelji srpskog entiteta u BiH. Ustavni suci, među kojima i tri stranca, oduzeli su im poljoprivredno zemljište. Čini to 3,5 posto srpskog teritorija koji će biti uknjižen na državu BiH. Vjerojatno djelomice i onoga kroz koji bi od Bijeljine do Banje Luke trebao prolaziti ruski plinovod. Ovom odlukom buduća ruska investicija više neće biti pod kontrolom RS-a, već službenog Sarajeva. Srbi strahuju da nakon razvlašćivanja od poljoprivrednog zemljišta slijedi oduzimanje šuma, rijeka, cesta… Sve dok RS potpuno ne nestane. U Banjoj Luci zbog toga je opsadno stanje.

Jednako kao i u Crnoj Gori. Nekada ju je Beograd doživljavao kao svoje “drugo oko” u srpskoj glavi. Tamošnje vlasti donijele su Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzele su imovinu. A to znači – vraćaju Crnoj Gori oko 66 posto srednjovjekovnih pravoslavnih manastira, desetke crkava i brojne nekretnine neprocjenjive vrijednosti. Zapravo, Podgorica im, kao i u BiH, uzima teritorij i presijeca Beogradu kanal u provođenju politike preko ove bogate vjerske zajednice. Zato i tamo Srbi svakodnevno prosvjeduju (litije) tražeći ono što im Milo Đukanović neće vratiti. U rat ne smiju jer Crnu Goru štiti NATO-ov kišobran.

Srbima je osobito bolan gubitak njihove “svetinje”, Kosova. Od tvrdog stava da ga se nikada neće odreći, danas su došli do toga da bi se zadovoljili mrvicama. Pregovara se da se sjever Kosova, koji većinski naseljavaju Srbi, pripoji Srbiji, a područje na jugu Srbije, koje većinski naseljavaju Albanci (Preševska dolina), Kosovu. Svi su svjesni da prekrajanje granice i na tako malom području može izazvati nesagledive posljedice, ne samo za Balkan. Zastoj u dijalogu nastao je zbog uvođenja stopostotnih pristojbi na robu iz Srbije (i BiH), što je bila osveta Prištine za kampanju Srbije za povlačenje priznanja kosovske neovisnosti.

U ostalim dvjema republikama bivše Jugoslavije, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji, živi simboličan broj Srba. Vjerojatno zato tamo i nemaju većih problema. Pokrajina Vojvodina također bi ih rado napustila. Prijateljska, ali pragmatična Rusija daje im tek deklarativnu potporu. Prepoznaje da je obračun sa Srbima, zapravo, upozorenje i njima da nisu dobrodošli na Balkan.

Slobodan Milošević i njegov ideolog Dobrica Ćosić nisu mogli ni pretpostaviti kako će zamišljena “velika Srbija” do Karlovca, Ogulina, Karlobaga i Virovitice danas biti svedena na Beogradski pašaluk. Koji, baš zbog te svoje prošlosti, ne smiju braniti svoje sunarodnjake. Znaju, kada bi pokušali, NATO bi uzvratio. Već su osjetili njihovu odmazdu.

Srbe zato danas više nitko ozbiljno ne shvaća kada najavljuju pripajanje ili osvajanje “svetinje” Kosova, “bratskog” RS-a i “drugog oka” Crne Gore. U RH, zbog prošlosti, Srbi s osjećajem krivnje samo nijemo sliježu ramenima. Iz Beograda nemoćno šire ruke. Od njihove nekadašnje ratoborne krilatice “SSSS – Samo sloga Srbina spašava” ostao je “SSSS” drugog značenja: “Samo strah Srbina spašava”. Upozorava ih što bi značila nova prijetnja ratom. Sve je prolazno osim straha. Osobito kada zbog njega morate vratiti mač u korice.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari