Pratite nas

Kolumne

Plenkovićeva dogovorna ekonomija i radničko samoupravljanje

Objavljeno

na

Kužni tajac kruži Hrvatskom. Svi su po dogovoru zanijemili, a trebali bi jaukati i vriskati. Baš ti što su u protestima najgrlatiji i usta punih pravice, a u samoupravnoj Socijalističkoj Repubici Hrvatskoj šutjeli su kao zaliveni – i doušnički drukali. Tako su se penjali po socijalističkoj samoupravnoj društvenoj ljestvici, a u suverenoj Republici Hrvatskoj odjednom su postali demokratski osvješteni, društveno osjetljivi pa ne zatvaraju usta.

Vječito njurgavi prosvjetari šute; izlizane i potrošene sindikalije ne postavljaju pitanje što bi se s pola milijarde eura namijenjene restrukturaciji „Uljanika“ moglo sve u prosvjeti i obrazovanju poboljšati: dignuti plaće i konačno nabaviti suvremena oprema i najmodernija školska pomagala. Moglo se svim učenicima osigurati računala, besplatni internet i kvalitetan topli obrok, a najmlađim naraštajima osigurati mjesto u novim vrtićima. Moglo se investirati u nekoliko probranih fakulteta koji su već do sada pokazali da se mogu vršnjačiti sa sličnima u svijetu i na taj način ozbiljno podignuti rejting visokog školstva, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

I umirovljenici šute i ne bune se. Ne prozivlju i ne pitaju Vladu koliko su se mirovine mogle povećati samo iz te jednokratne pomoći propaloj postsocijalističkoj brodogradnji? Jer radi se o pola milijarde jednokratne pomoći „Uljanik grupi“ pa zvalo se to restrukturiranje, subvencija, kupovanje političkog mira, parlamentarne većine, biračkih glasova… I znanstvenici šute, makar se u toj nezamislivo velikoj cifri namijenjenoj „restrukturiranju“ hrvatske brodogradnje moglo naći prostora i za znanstvena istraživanja i prava oprema za znanstvene institute. Znanstvenici ne žele naglas reći da se s dijelom tog novca mogla poduprijeti kompletna hrvatska znanost i znanstvena istraživanja. Koliko bi samo investicije u energiju donijele pozitivnog gospodarskog učinka? Isto je s uvijek glasnim udrugama za ljudska prava i humanitarnim organizacijama, jer koliko se s tim novcem moglo pomoći doista potrebitima i na taj način ojačati socijalnu državu?

Nitko, pa ni dežurni nezadovoljnici uvijek spremni na proteste, ne proziva Vladu zašto kapom i šakom po tko zna koji put poklanja novac provjerenom dugogodišnjem gubitašu?

Ogromnim financijskim injekcijama opet spašava postsocijalističku brodogradnju u „Uljaniku“ i „3. Maju“, oživljava mastodonta dogovorene socijalističke ekonomije koji je umro s nestankom Jugoslavije i SSSR-a? Socijalistička brodogradnja dogovorne ekonomije „Uljanika“ i „3. Maja“ davno je propala; ona nikad ne bi postojala bez topčiderske tiskare bezvrijednih šarenih papira poznatim pod imenom jugoslavenski dinari i bez klirinški plaćene nafte. Nikome takva virtualna brodogradnja strahovitih gubitaka danas ne teba osim škverskim (ne)radnicima u Rijeci i Puli, bilo da vare ili kao menadžeri sebi dogovaraju „pinke“ od dobavljača.

Ne daje država svoj novac, jer država nema skladište novca, nego je to novac poreznih obveznika. Svih koji kupnjom proizvoda i usluge plaćaju 25% PDV-a, plaćaju carine i trošarine, biljege i administrativne pristojbe. Država Hrvatska bi mogla dati novac „Uljaniku“ i „3. Maju“, ali samo srazmjerno postotku svog udjela u vlasništvu i to tek kad svi vlasnici „Uljanik grupe“, od „Adris“-a i Danka Končara do „Croatia osiguranja“ te zaklade Anta Vlahovića, učine isto. A pogotovo najveći dioničari, radnici sa svojih 47% vlasništva. I to ne bi bila nikakva darovnica, naime to se zove dokapitalizacija. Ima „Uljanik“ i nešto zdrave imovine, uspješne neke tvrtke, pa se najprije njih treba prodati i namiriti dugovanja, „Uljanik plovidbu“ na bubanj, a tek onda sanacija!

Splitski Škver je drugačiji i posve poučan primjer; tamo doista postoji vlasnik kojem se zna podrijetlo novca i koji se briše vlastitim salom, svih 12 sati na dan sedam dana u tjednu, dvanaest mjeseci u godini. Vlasnik Tomislav Debeljak koji s devetero djece živi u Splitu u dvosobnom stanu, a najviše boravi u svome škveru, kupio je socijalističko rasulo koje uspješno pretvara u solidnu tvrtku. U tom istom razdoblju Gianni Rossada, predsjednik Uprave „Uljanik grupe“ izgradio je navodno desetak luksuznih vila s bazenima koje iznajmljuje po cijeni od 3 000 eura na dan (jedna) te kao i svi direktori i dužnosnici „Uljanik Grupe“ uživa najveće pogodnosti i milijunske godišnje prihode?! U istom razdoblju dok država pokriva uljanikove gubitke! Dakle ipak se može u brodogradnji i dobro raditi, ali ne s partijskim kadrovima i IDS-ovim podobnicima ili kad se kao strateški partner pojavi proruski tajkun poput Danka Končara, inače bivši robijaš.

Grlati uljanikovci i trećemajci, oni što se hvale da su zaradili svoju plaću ne govore istinu – nisu niti jedan jedini mjesec, ali zato već naraštajima i desetljećima poput hrčaka svaki radni dan redovito izvlače alat i materijal iz škvera. Ugrađuju ga i naplaćuju „fatutere“ po Puli i Rijeci. Naime, “samoupravljački” postupaju od prvog dana kad su došli na posao. Isto je bilo i u „Brodosplitu“, ali dolaskom savjesnog vlasnika to više nije moguće. Zapravo je moguće, ali samo jednom.

I to je recept svakom tko želi restrukturirati postsocijalistička brodogradilišta u Hrvatskoj. Zašto Vlada ne spominje Tomislava Debeljaka kao „spasitelja“, osobu koja je dokazala da škver može uspješno poslovati bez obzira radi li brodove ili hidrauličke ustave koje spašavaju Veneciju od potonuća?

Nikome ne treba tvrtka koja proizvodi gubitke, a ponajmanje takav gubitaš može u nedogled biti sufinanciran novcem poreznih obveznika. Nitko nema mandat pomagati takvu proizvodnju gubitaka i spašavati virtualna radna mjesta. Plenković i ova Vlada nemaju mandat subvencionirati makar i jedno gubitaško brodogradilište, ako postoji primjer dobrog poslovanja, na primjer prije spomenutog „Brodosplita“.

Poteškoća je da ove štrajkačke škverane nitko ne želi u svojem poduzeću; oni što su vrijedili i znali raditi davno već rade u talijanskim i europskim brodogradiištima. A ovaj neradnički talog može otići u muzej socijalističkog samoupravljanja, svih 4 000 (ne)radnika sa svojim transparentima i upravama pa tamo se valjati i ležati kako su to već do sada vježbali. I živiti od prodanih ulaznica. Našlo bi se zainteresiranih institucija po svijetu koje bi rado pokazivale svome građanstvu što je jugoslavensko radničko samoupravljanje i društveno vlasništvo. Da bi taj muzej nerada bio cjelovit, ne bi bilo loše u njega smjestiti i preživjele ideologe samoupravljanja, iz Rijeke Zlatka Komadinu i Vojka Obersnela, na primjer, a potom i sve redom podupiratelje hrvatske socijalističke brodogradnje.

Jedno je kad Andrej Plenković otputuje u Berlin i „žica“ Angelu Merkel da Perkovića i Mustača prepusti hrvatskom zatvorskom sustavu – sramota je, ali barem o tome šuti – a drugo je kad pljesnive sheme dogovorne ekonomije plasira kao gospodarsku inovaciju i očekuje ovacije.

Plenković u Jakovčićevu Pulu dolazi s pregrštom obećanja: utvrđuje saborsku većinu, a separatistički IDS nastavlja po starom autonomaškom hodogramu. U ovome će trenutku objeručke i bezrezervno s „ustašama“ ako Andrej Plenković obeća redovitu novčanu infuziju za „Uljanik“ i spriječi da DORH zaore dublje u njegovo poslovanje.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Objavljeno

na

Objavio

Stazić, Beljak, Kapović, Peović, Rudan, Jergović, Latin, Tomić, sve su to likovi koje, uz tisuće i tisuće drugih, možemo svrstati u tzv. ”ekstremnu ljevicu”. Likovi koji su toliko tetošeni od hrvatske ”medijske falange” da to čak smrdi na otvorenu, čak i srdačnu suradnju s onima kojima se na ime Hrvatska pojavljuju gastroenterološki problemi.

Hajmo na opće poznate primjere. Sjećate li se svojedobnog ”bratskog” posjeta Miljenka Jergovića Beogradu. Vratio se naš Miljenko iz ”prestolnice” ushićen pa čak i tronut. Iz grada ”liberalizma i multikulturalizma”, grada trodimenzionalnog Draže Mihajlovića, pa da usporedba bude plastičnija osvrnuo se na ”lešinu s Mirogoja”, odnosno pokojnog Franju Tuđmana. Draža u tri dimenzije u koloru, a Tuđman u crno-bijelom filmu bez zvuka. Kao da je Tuđman klao i palio četiri godine po BiH i Dalmaciji, a Draža je 5. kolovoza 1995. godine podigao hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi.

Jutarnji, Večernji, 24 Sata, Globus, Nacional, Novi list… o toj sramotnoj izjavi Jergovića nisu ni muknuli. Tobože progresivne i liberalne redakcije ovih listova, pune ”nositelja lijeve napredne misli”, o toj su izjavi ”zanijemjeli”’. Oni bi se možda i ogradili, ali im je baš tada nestalo građevinskog materijala, bodljikave žice i armiranog betona. I tako smo dobili ”lešinu s Mirogoja” i potpuno rehabilitiranog Dražu koji je draži hrvatskim ljevičarima od čovjeka koji je stvorio i poklonio im državu koja im i dan danas stvara grčeve u želudcu.

Nadalje, Stazić, SDP-ov zastupnik u Saboru RH, već je ušao u povijest političke gluposti i bešćutnosti, naljutio se svojedobno na ”svoje” koji su 1945. godine ispali ”šlampavi”, jer nisu odradili svoj posao do kraja. Njemu očito nije bilo dovoljno svih 568.000 ubijenih i pobacanih u Hudu jamu kao i u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. To je za Nenada tek ”šlampavo” odrađen posao koji Stazić ne može oprostiti i zaboraviti. To mu valjda kvari i godišnji na ”Breonima”. Umjesto da se do ”sita” odmara, on se tamo do sita najede, sve po sedam kuna. Kako je pjevao Davor Popović u Indexima: ”Da sam ja netko…”, odnosno da je u ta idilična vremena Nenad Stazić bio netko, povijest nam ne bi bila tako puna rupa…

Denis Latin, urednik na HRT-u, objavio je na svom profilu marku s Tuđmanovom slikom tvrdeći da je povučena iz prodaje jer narod nije znao na koju će stranu pljunuti. Po meni je to vrhunski smisao za ”humor”. Da je na marki bio Tito, Draža, Sava Kovačević, Ivica Račan, kapetan Dragan itd., onda sigurno nitko od ljevičarskih medija ne bi to shvatio kao ”dobar humor”.

Kada pročitate Večernjakov Obzor, Jutarnji, 24 sata, ili kada gledate HRT-e, a da ne govorim o čitanju komentara Gerovca, Pofuka, Bajrušija, Tomića, Jurice Pavičića, salve smijeha ne mogu se ubaciti među ta olovna slova i riječi. Olovna jer jedino slave ”olovna vremena”. HRT se i nadalje ponosi svojim urednikom i uporno sanjari o pretplati od 96 kuna. S tom pretplatom mogli bi i sami tiskati poštanske marke s likovima Latina, Munivrane, Trbović i drugih.

Ante Tomić je u ”ona vremena” u jednom trenutku ”humoristički eksplodirao” te napisao da bi sve desničare trebalo skupiti na stadion u Maksimiru i onda uzeti mitraljez i ta,ta,ta… Tada ne bi bilo više ni Thompsona, Škore, Skeje, Hasanbegovića, Ruže, Brkića, Kovača, Stiera, Culeja, Brune, Glasnovića… Još jedna progresivno-demokratska ideja koju nema tko realizirati. Što više, možeš samo kao nagradu za inventivnost dobiti kantu govana po glavi.

Dobro, nećemo sada cijepati dlaku na četiri dijela i ići u usporedbe bez političke korektnosti. A što mislite kad bi moja malenkost, ili ”vidoviti” prof. dr. Josip Jurčević na Fejsu postavili jedno ”naivno i bezazleno” pitanje: što bi bilo da naši nisu 5.kolovoza 1995. godine bili tako ”šlampavi” i da su posao odradili do kraja…? Zamislite samo kakve bi onda bile reakcije onih koji svaki ponedjeljak ”prekomjerno” granatiraju moju kolumnu. Kolumnu prenosi četiri do pet portala, a isti likovi se javljaju na svim portalima rigajući vatru i uvrede protiv ”revizionističkih” kolumni. Naravno, već sam odavno oguglao, ali i proguglao neke od tih likova, iako me boli ona stvar za njih.

Ovakvu medijsku hipokriziju, farizejštinu, dvoličnost, ovakvo nojevsko ”guranje glave u pijesak” na ”ovim prostorima” nismo imali još od spektakularne smrti nezaboravnog bravara. Beljak nije bravar. Bez obzira što brave dobro kuži. Ali je ni kriv ni dužan ”uzdrmao” neke stereotipe. Nakon ”povijesne” izjave i kritike UDB-i i njenoj ”šlampavosti”, rodio se novi – Lex Beljak.

Vatra sa svih strana. Svu opjevanu toleranciju naših ljevičarskih medija koja je propustila ispod radara i Jergovića, i Tomića i Rudanicu, i Stazića, sada su potrošili na Beljaka i njegovu izjavu, pa se sad jadni Šokre Beljak našao na tankom ledu – koji je definitivno puknuo.

Gdje god se Šokre ubuduće pojavi morat će ljutoj i krvi žednoj javnosti objašnjavati gdje je spisak onih koje je ”šlampava” UDBA propustila pustiti kroz svoje kandže. Krešo, bilo je lijepo živjeti s tobom kao šefom HSS-a! Bilo je to vrijeme kad se HSS više bavio UDBA-om, nego poljoprivredom.

Saborskog zastupnika Glasnovića živo zanima je li se oglasila pučka pravobraniteljica Lora Vidović oko ”skandalozne” izjave našeg Šokre? Pogodite! Javio se i general Željko Sačić u kontekstu kupnje aviona za obranu našeg zračnog prostora: ”Pravi neprijatelji su danas ‘unutrašnja bagra’ poput Stazića i Beljaka”. Avioni tu neće pomoći… Da Beljaku olakšaju razumijevanje činjenica, na Fejsu su objavili sliku Rosemarie Bahorić-Ševo, koja je imala devet godina kad ju je s dva hitca u glavu ubio UDBA-in ubojica. Tvrditi da je bilo premalo takvih ubojstava stvarno je…!

Albert Einstein navodno je rekao: ”Prazan želudac i glava nisu dobar politički savjetnik”.

Rijeka je ušla u razdoblje ”prijestolnice kulture” – furiozno. Neki su se simboli sami od sebe odmah iskristalizirali. Ogromna zvijezda petokraka, truli bravarev brod i stog sijena. Umjetnik koji je smislio te sjajne simbole ”kulture” istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka. Nakon što je Vijeće Europe donijelo rezoluciju, da je ne citiram i recikliram, da su fašizam, nacizam i komunizam zločinačke ideologije, crvena, neustrašiva i slobodarska Rijeka dostojno je uzvratila udarac. Kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata – ofanzivom na ofanzivu.

Doduše, u povijesnim knjigama o tome još ne pišu ni Klasić, ni Jakovina, ni Markovina, ali tko zna ubuduće. Arhitektu Nemanji Cvijanoviću pala je na glavu genijalna ideja. Uzeo je u obzir samo povijesne činjenice. Glavni grad Sjeverne Koreje Pjongjang ušao je u komunističku zajednicu ”bratskih naroda” 27. lipnja 1953. godine, a Rijeka 1945. godine. Zna Nemanja da su Rezolucije Vijeća Europe, kao i Europskog parlamenta zastarjeli dokumenti koje je vrijeme pregazilo. Ova Europskog parlamenta donesena je još davnog 19. rujna 2019. godine. Tko se uopće još sjeća te biblijske godine. Kad su se kockastoglavi ognjištari digli na zadnje noge zbog tih riječkih simbola, u roku odmah smirila ih je ministrica kulture Nina Obuljen: ”Nemojte cenzurirati umjetnike!” Imat će Nina posla. I Nizozemska se digla na noge. Zaštitni znak njezina piva Heineken je zelena boca i crvena zvijezda. Navodno dolazi neugodna tužba.

Nije im jasno kako je Nemanja došao na ideju da njihov simbol zdravlja instalira na vrh nebodera. Stvarno zelena boca i crvena zvijezda podsjećaju na stranke zelenih, popularne u EU. Franz Strauss, bavarski političar, jednom je usporedio zelene stranke s lubenicom. Izvana su zelene, a iznutra crvene…

Za Titovu olupinu Obersnel će potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada se crveni i zeleni ne deru zašto se ta lova radije ne utroši za dječje vrtiće, jaslice itd. Kako objasniti glavama sličnim lubenicama da postoje prioriteti na čelu s crvenom zvijezdom. Nemanja bi možda na vrh nebodera umjesto zvijezde instalirao i torpedo da je znao da ga je izumio Hrvat I. B. Lupis koji je svoj izum 1860. godine predstavio baš u Rijeci. Ma kakav vražji torpedo, kada imamo crvenu zvijezdu! Simboli su u pitanju i to je teško shvatiti. To je kao kad Ličanin pita curu: ”I što ono studiraš?”; ”Režiju”, reče ona. ”Opaa, ono struja, voda, komunalije…” Eto, fali razumijevanja kad Obuljenici pokušavaš objasniti razliku između torpeda i zloglasne crvene zvijezde.

Nakon zadnjih Beljakovih šizofrenih ispada neke su se stvari u Lijepoj našoj napokon iskristalizirale. Nema više ”gromoglasne tišine” dvolične ljevice. Ljevice koja neprekidno skače na zadnje noge i bunca o slobodi izražavanja, toleranciji, borbi protiv nasilja i autoritarnosti. Kažu na fejsu da sad nema ”osude pojave, a spašavanja druga”.

Naime, pseudo-ljevici odgovara teza koju Šokre mudro baca pred noge Hrvatekima: ”Ratove u bivšoj Jugi uzrokovali su fašisti koji su pobjegli UDBA-i”. Amen. Dovoljan je jedan pametan pa da otkrije ”zlatni gral”. Šteta što Beljak ne živi u Izraelu. Tamo bi puno toga naučio i izgubio državljanstvo preko noći. Ipak, percepcije se polako mijenjaju.

Statistički podaci polako demaskiraju lijevu i liberalnu scenu. U 2019. godini u Švedskoj je bilo 236 bombaških napada i 78 silovanja na 100.000 stanovnika. U Mađarskoj, kojoj je na čelu ”europska sramota” Orban, u prošloj godini nije bilo ni jednog bombaškog napada te 3,9 silovanja na 100.000 stanovnika. U desnoj Poljskoj također nije bilo ni jednog bombaškog napada i samo tri silovanja na 100.000 stanovnika. Statistika ne pogađa, statistika pokazuje činjenice. Neke zablude odlaze na ”đubrište istorije”.

Neka budala našalila se izvikujući: obavještavamo javnost da su, nakon uspješno provedene policijske akcije, splitske ulice ponovno sigurne za prodavače droge i njihove poduzetničke akcije.

Jedan me stari jugonostalgičar u subotu na špici diskretno upozorio: ”Za vrijeme Tita, u ovo doba, bilo je čak i snijega”.

Milanović se pomladio. Pratim ga dugo i stvarno su velika očekivanja što će on učiniti. Sada je vrijeme za veliki redizajn SDP-a. Valjda u ”velike” demokrate. ”Sjajni” potezi SDP-a sežu još u davne početke 2000. godine, kada je pokojni Račan potpisao sporazum Račan-Drnovšek kojim je darovao Sloveniji 150 kvadratnih kilometara mora; izašao sa zastupnicima SDP-a iz Sabora kada se glasalo o hrvatskoj nezavisnosti; obećao obračun s privatizacijom, a sam je dopustio privatizaciju Riječke banke, brodogradilišta Viktor Lenac, prodao je Štroku dubrovačke hotele za pet milijuna maraka mada su bili procijenjeni na 38 milijuna maraka; prodao je i nalazište nafte ”Bijele noći” za 80 milijuna dolara, iako su nalazišta nafte ispod te bušotine bila procijenjena na 40 milijardi dolara. Međutim, za SDP je pokojni Račan bio i ostao oličenje najuspješnijeg SDP-ovog političara. On je, kako kaže Zoki, bio normalan. Valjda za razliku od Tuđmana koji je onda valjda bio nenormalan jer je stvorio i oslobodio državu. Upornim ponavljanjem laži galvanizira se percepcija po kojoj laž postaje istina.

Javlja mi se preko Fejsa Marin Skenderović koji matematički potvrđuje gornju tezu. Po popisu stanovnika iz 1931. godine u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785,499 pravoslavaca i 6.085,482 katolika. Nakon Drugog svjetskog rata popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199,770, ili 884,712 manje nego 1931. godine, a pravoslavaca 7.783,046., odnosno gotovo milijun više nego 1931. godine. A tko je, po općoj percepciji, drastično nastradao u ratnom vihoru? Naravno, pravoslavci! Što ćemo onda sa statistikom? Tko nju šljivi, važno je što mi stalno ponavljamo, pa će ljudi to ipak jednom prihvatiti kao ”istinu”. Kada im pokažete statistiku, oni okrenu ploču i zavape: jedno je sigurno: naši preci u staroj i novoj Jugoslaviji živjeli su jako teško i siromašno. Prema novim saznanjima mnogi nisu uopće ni živjeli..! U staroj Jugi nisu imali stvarno ništa. Onda su 1941. godine došli Nijemci i odnijeli im sve.

Čini mi se da je karavana davno prošla, ali psi još uvijek laju..

Jurica Pavičić još uvijek ratuje protiv Gotovine. Čak je i honorare spreman primati isključivo u čekovima, nikako u gotovini. Križa se Jurica: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”. Činjenica da je ”General” najgledaniji hrvatski film do sada za njega ništa ne znači. To jugo- nostalgičarima ne ulazi u njihove dogmatske tikve.

Dnevno se javljaju i oni koji su se primirili u svojim mišjim rupicama 5. kolovoza 1995. godine, kao i oni koji su na traktorima otišli u ”otadžbinu”. Zaboravljaju i Pavičić i Tomić i ostali jednu, ali bitnu činjenicu. Da su oni ti koji su definitivno popušili. ”Generala” mogu ”bunkerirati”, mogu sve kopije spaliti, ali nikada neće moći izmijeniti činjenicu da su popušili. A film ostaje najgledaniji!!! Stoga je tragikomično kada Pavičić plače nad Vrdoljakovom sudbinom: ”Vrdoljak ostaje nepovratno i potpuno sam…”, ali s najgledanijim filmom snimljenim ikada u Lijepoj našoj. Gdje je po gledanju Budisavljevićka… Koga danas više za to boli glava? Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Dan je sve kraći, a noć sve dulja. Nisam siguran da je to slučajno…

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari