Plesom se osobodite briga i problema

[quote]U psihoterapiji kroz pokret i ples koriste se tehnike kao što su vođenje imaginacije, slobodna fantazija, metafora, rad s polaritetima, tijek svjesnosti, likovnost, improvizacija, igranje uloga i ostale tehnike koje se primjenjuju i u nekim drugim psihoterapijskim pravcima[/quote]

“Ples je pjesma u kojoj je svaki pokret riječ”, rekla je poznata plesačica Mata Hari koja je u Prvome svjetskom ratu strijeljana zbog sumnje da je bila dvostruka špijunka, dok je austrijska spisateljica Vicki Baum izjavila: “Postoje prečaci do sreće, a plesanje je jedna od njih.”

[dropcap]T[/dropcap]u nije kraj mudrim rečenicama izgovorenima u čast plesa, aktivnosti koja opušta, zabavlja, nastaje iz strasti i ispoljava sve naše strasti i emocije te o nama samima govori jako puno.

I ne samo da govori puno o nama, nego kroz pokrete i ples mi sami govorimo i ono što ne izgovaramo riječima.

To su prije 70 godina uočile američke plesačice Mary Whitehouse i Marian Chase koje su na svojim plesnim radionicama primijetile terapeutsko djelovanje plesa kod svojih studenata te su se plesu kao terapiji ozbiljno počele posvećivati. Tako je nastala psihoterapija kroz pokret i ples (plesna terapija) koja se iz SAD-a proširila u Veliku Britaniju, a u zemljama Europe pojavila se kao nešto novo 70-ih godina prošloga stoljeća. Američko udruženje plesnih terapeuta psihoterapiju kroz pokret i ples smatra terapijskom primjenom pokreta i plesa u kreativnom procesu, a sve s ciljem poticanja emotivne, kognitivne, socijalne i tjelesne integracije pojedinca.

Vedrana Kurjan Manestar, radi u zagrebačkoj OŠ “Medvedgrad” kao pedagoginja, bavi se Gestalt psihoterapijom, a s psihoterapijom kroz pokret i ples upoznala se prije više od 10 godina na Pedagoškoj akademiji u Ljubljani, gdje se održavala radionica iz Psihoterapije kroz pokret i ples u okviru postdiplomskog studija “Pomoč s umjetnostima”. Kako kaže, od tada u njoj postoji želja da plesnu terapiju dovede u Hrvatsku. Tri godine je organizirala i pohađala radionice iz tjelesno-orijentirane psihoterapije (pravac Somatic Relatinal Body Psychotherapy) te nekoliko radionica iz psihodrame i dječje psihodrame, NLP-a, ima iskustva s realitetnom i transakcijskom analitičkom terapijom, a danas i sama u psihoterapijskom radu koristi i metode psihoterapije kroz pokret i ples.

“Još uvijek se educiram za psihoterapeuta kroz pokret i ples. Sada sam s još 20-ak kolega na drugoj godini, a nakon četiri, bit ću certificirana plesna psihoterapeutkinja. Već sada vodim radionice i terapije, što pojedinačno, a što u grupi s djecom, i kroz pokret i ples pokušavamo doći do odgovora i rješenja na mnoge probleme koja ih muče”, objasnila je Vedrana Kurjan Manestar.

Nedavno je održana Konferencija “Istine o psihoterapiji” koju je organizirao Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske gdje je, kako objašnjava Vedrana Kurjan Manestar, održana iskustvena radionica za građanstvo da bi ih se pobliže upoznalo s psihoterapijom kroz pokret i ples.

NEVERBALNO JE NAJVAŽNIJE

Vedrana Kurjan Manestar održava radionice i bavi se psihoterapijom kroz pokret i ples za djecu. Kaže da je ta vrsta psihoterapije, osim za najmanje, jako dobra i za odrasle”Smatram da svaki pravac i svaka metoda u psihoterapiji imaju svoje specifičnosti po kojima su primjerenije za rad s određenom vrstom poteškoća, ili, pojednostavljeno, svaki klijent ovisno o svojim potrebama i sklonostima bira psihoterapeuta s kojim se dobro osjeća i vidi napredak. Tako se, primjerice, u psihoterapiji kroz pokret i ples koriste tehnike kao što su vođenje imaginacije, slobodna fantazija, metafore, rad s polaritetima, tok svjesnosti, likovnost, improvizacija, igranje uloga i druge, koje se koriste i u ostalim psihoterapijskim pravcima. Ono što je bitno u plesnoj psihoterapiji je rad s neverbalnim materijalom budući da taj dio komunikacije obuhvaća više od 70 posto komunikacije općenito”, kaže Vedrana Kurjan Manestar te nastavlja: “Postoji sličnost u tjelesno-orijentiranim psihoterapijama i psihoterapiji kroz pokret i ples, gdje i jedan i drugi smjer zagovaraju nužnost uključivanja tijela u terapiju, a to je danas i znanstveno dokazano kao nužnost uspješnosti terapije, osobito kad je riječ o tretiranju trauma.”

Psihoterapija kroz pokret i ples, objašnjava terapeutkinja, može se promatrati i kao jedna od četiri ekspresivne art-terapije, uz dramsku, likovnu i glazbenu terapiju. Upravo zato plesni psihoterapeuti u svom se radu služe elementima dramske i likovne terapije i, naravno, glazbom.

“Likovnost se koristi da bi se neverbalni jezik tijela preveo na jasnije vidljiv jezik simbola, a na kraju i na verbalni jezik, jer je ponekad verbalizacija pokreta, bez prevođenja na neki drugi simbolički jezik, preizravna i komplicirana. Dramska psihoterapija i psihodrama, zbog svoje tendencije rada u grupi i važnosti odnosa članova u grupi, imaju isto tako dosta dodirnih točaka s plesnom psihoterapijom”, objasnila je Vedrana Kurjan Manestar.

PSIHOTERAPIJA ZA SVE DOBNE SKUPINE

U psihoterapiji kroz pokret i ples, osim fokusa na tijelo, njegov oblik i položaj, te kako kaže Vedrana Kurjan Manestar, tzv. blokade i senzacije u tijelu, važnost se pridaje i načinu kretanja klijenta, što uključuje svaku vrstu kretanja – način disanja, gestikulaciju, mimiku, napetost mišića itd. Tjelesni pokreti odražavaju unutarnje stanje čovjeka, a promjene u obrascima kretanja dovode i do promjene u psihičkim obrascima pojednica, objašnjava Vedrana Kurjan Manestar, te dodaje da upravo zbog mogućnosti komunikacije s polaznicima na neverbalnoj razini, oslobađanju, a na koncu i razrješenju nekih potisnutih sadržaja koji su u nečijem tijelu ostali potisnuti ili su se manifestirali u obliku neke bolesti ili napetosti, pomoć u psihoterapiji kroz pokret i ples mogu pronaći brojni klijenti s različitim tegobama.

Kaže i da za psihoterapiju kroz pokret i ples nisu važne godine, a iako je trenutačno provodi individualno ili u grupama s djecom, ova vrsta psihoterapije  lako je primjenjiva i na odrasle.

“S djecom je moguće na ovaj način raditi jer možemo ostvariti kontakt kroz tijelo i pokret. Ova vrsta psihoterapije odlična je i za adolescente jer postoji mogućnost rada u grupi, kontakta s tijelom, a glazba je adolescentima vrlo bitna, pa tijekom terapije i nju koristimo. Odrasli također dobro reagiraju na psihoterapiju kroz pokret i ples, no kada je o njima riječ, treba istajnuti da se stariji teže odlučuju za ovaj oblik psihoterapije jer ili misle da je riječ samo o plesanju, iako je to u stvari terapija, ili odustaju jer se boje plesanja, misle da će morati plesati, a to ih plaši, odnosno smatraju da oni jednostavno nisu tipovi koji plešu. Takve bih najradije željela vidjeti u psihoterapiji kroz pokret i ples jer smatram da bi baš njima bila najprimjerenija. Najvažnije ih je potaknuti da si daju šansu i pokušaju s ovom vrstom psihoterapije. Nakon što pokušaju i počnu otvarati vlastito tijelo i emocije te uoče rezultate u većini slučajeva odluče nastaviti s ovom psihoterapijom”, kaže Vedrana Kurjan Manestar. “Uglavnom mi dolaze djeca s teškoćama u ponašanju. To su najčešće “preaktivna” djeca koja ometaju nastavu ili često ne znaju primjereno rješavati sukobe s vršnjacima ili ne mogu svoju koncentraciju zadržati dovoljno dugo da bi kvalitetno obavili svoje zadatke. No dolaze i djeca suviše povučena u sebe, s nerazvijenim socijalnim vještinama, bez samopouzdanja. Također, tu su i djeca kod kojih se uslijed obiteljskih ne(prilika) javljaju emotivne poteškoće. Kod takvih slučajeva, najsretnija sam kad su roditelji svjesni da je nužno da se i oni uključe u terapiju ili barem savjetovanje. Odrasli se za pomoć javljaju kad uslijed opterećenosti u svakodnevnom životu i nakupljena stresa, uoče kod sebe potrebu za relaksacijom, ali i promjenom načina života, što bez terapije ne mogu postići.”

U svijetu se psihoterapija kroz pokret i ples vrlo često provodi u različitim institucijama sa svim dobnim skupinama.

Da je psihoterapija kroz pokret i ples blagotovorna, korisna, konkretna i da pokazuje rezultate, psihoterapeutkinja Vedrana Kurjan Manestar kaže da je otkrila ponajprije na samoj sebi, a preporučila bi je svima koji vole ples i pokret, osobama koje apriori imaju stav da ne žele plesati te osobama koji osjećaju jaku neugodu pri tjelesnom izražavanju.

“Psihoterapija kroz pokret i ples bila bi dobar odabir i za one koji su većinom ‘u glavi’, koji sve promišljaju i koji bi se radije odlučili za verbalnu terapiju. Osim djeteta, u terapiju se uključuje i obitelj, pa nerijetko radimo s majkama i malenom djecom. Stoga je ova psihoterapijska metoda dobra ako postoji poremećaj u kontaktu majke i djeteta. Izvrsne rezulatate psihoterapija kroz pokret i ples pokazala je kod polaznika koji su imali psihosomatske simptome, kod prevencije i ublažavanja posljedica stresa, kada se radi na ublažavanju posljedica traume, a dobra je i za osobe koji se oporavljaju od moždanog udara, nakon onkoloških oboljenja, kod bolesnika koji imaju neki oblik poremećaja prehrane te u psihijatriji, osobito kod oboljelih od shizofrenije. Važno je napomenuti i da apriori nije riječ o seksualnoj terapiji, ali da se pokazala dobrom metodom za rješavanje problema u vezi i seksualnih poteškoća”, kaže Vedrana Kurjan Manestar te dodaje da se u psihoterapiji kroz pokret i ples polazi od samog klijenta, odnosno od obrazaca pokreta koji već postoje: “Psihoterapeut u kontaktu s klijentom, oslanjajući se na svoju kinestetičku empatiju, zrcali pokrete klijenta, usklađuje ih ili prilagođava svoje pokrete s klijentovim ,a sve s ciljem podržavanja klijenta i onoga što on jest u datom trenutku. Kroz takvu vrstu podrške otvara se mogućnost za promjene, za neke nove obrasce u kretanju i ponašanju koji do tada nisu postojali kod klijenta. Slično se događa u zdravoj interakciji između majke i dojenčeta. Jednim djelom, psihoterapija kroz pokret i ples klijentu nudi sličan doživljaj sigurnosti i podrške kakvu je imao ili možda nije imao dovoljno u djetinjstvu. To je baza i početak terapije. Dalji tijek ovisi o terapijskom procesu i o tome koliko je klijent spreman ulaziti dublje u emocije, ponašanja, koliko je spreman eksperimentirati s novim obrascima pokreta.”

Vedrana Kurjan Manestar kaže da se nada da će u Hrvatskoj biti donesen zakon koji će psihoterapiju priznati kao profesiju i zakonski je regulirati. Dodaje da trenutačno ovu vrstu terapije ona i njene kolege prakticiraju u ustanovama u kojima rade (škole, ustanove za rehabilitaciju, dječji vrtići i dr. ) ili im klijenti dolaze privatno prema preporuci ili usmenoj predaji. Ona pak psihoterapiju kroz pokret i ples primjenjuje u svojoj osnovnoj školi i SOS Dječjem selu Lekenik, gdje radi kao vanjski suradnik i privatno u Gundulićevoj 19, te u unajmljenu prostoru na adresi Božidara Adžije 28.

PIONIRKE PSIHOTERAPIJE KROZ POKRET I PLES

Nakon Drugoga svjetskog rata, Marian Chase počela je voditi plesne radionice na psihijatriji s osobama oboljelima od PTSP-a. Da radi dobru stvar, potvrdili su i liječnici koji su kod tih pacijenata primijetili brže napredovanje. Mary Whitehouse je pak u svom radu koristila Jungov koncept aktivne imaginacije, spontani pokret tijela koji je bio rezultat unutarnje senzacije klijenta. Kroz terapiju pokretom i plesom klijent bi prepoznao simboličku prirodu svog načina komuniciranja, a time i otvorio put k svjesnosti onoga što se događa (self-awarness) te mogućoj promjeni. Ona sama nazvala je svoj rad ‘Pokret iz dubine’, a kasnije su njeni sljedbenici tu metodu nazvali ‘Autentičan pokret’.

Marian Chase i Mary Whitehouse nazivaju pionirkama ove metode, a usavršile su je kasnije njihovi učenici koji su počeli povezivati plesnu terapiju s postojećim psihološkim teorijama (psihoanalitičnom, psihodinamičnoj, humanističko-sustavnoj i dr.) ne bi li na teoretskoj i znanstvenoj osnovi pronašli zakonitosti koje su sami već primijetili i primjenjivali u radu sa svojim klijentima.

zdravzivot.com

Što vi mislite o ovoj temi?