Pratite nas

Komentar

PLJUSKE, ŠAMARI I UVREDE, A ODGOVORA NEMA  

Objavljeno

na

 

U časopisu „Hrvatska Sloboda“, broju. 294. od 21. XII 1908. Anton Gustav Matoš objavio je tekst u kojem s tugom konstatira teški položaj Hrvatske. U tekstu kaže:“…, a kad izađeš u polnoć, otpjevavši sa narodom „Narodil se kralj nebeski«, pogledaj na nebo i ugledaš li jednu zvijezdu, tihu, samotnu, visoku kao uzor i sjajnu kao sloboda, sjeti se na našu Hrvatsku, kojoj se još ne nade Spasitelj, premda joj se našla Kalvarija sa svojim mučnim putima i križevima.“

Nažalost,  domoljubni Hrvati će i ovog adventa tužno gledati u nebo i očekivati Spasitelja razočarani političkim elitama i uhljebima koji štiteći interese tuđina i svoje osobne interese guraju Hrvatsku sve više u ponor. Premda su mnogi od njih odavno zaslužili odlazak u ropotarnicu povijesti, grčevito se drže na svojim položajima i po ne znam koji puta varaju politički needucirano građanstvo. Njihov je moto „što više sinekura uz što manje rada“ te maksima „bilo s kime samo da mi to donese osobnu korist“. Potezi koje vuku samo olako bi se mogli okarakterizirati kao politička nesposobnost no iza njih stoje dobro pripremljene strategije. Dubljom analizom može se lako doći do zaključka kako te strategije ne donose pozitivne rezultate za puk već za strane sile i domaće političke elite. Blago rečeno to se zove prodaja vlastitih interesa, a u stvari predstavlja veleizdaju.

Pljuske, šamari i urede na račun Hrvatske sa svih strana no pravog odgovora čuti nije. Kada one dolaze iz zemlje koja je bila agresor na Republiku hrvatsku i bila vojno poražena, zemlje koja je rehabilitirala Dražu Mihajlovića i četništvo, a na čelu su joj bivši lideri četničkog pokreta, onda je to i za očekivati. No kada te uvrede i blaćenja dolaze iz vlastite države a nisu sankcionirane onda je to užasavajuće. Upravo te uvrede i blaćenja predstavljaju temelj na kojem se kreiraju svi vanjski napadi. Tko i zašto inicira takve situacije?   Nažalost takve optužbe dolaze dijelom iz političkih stranaka koje misle na taj način doći na vlast ne razmišljajući o posljedicama svojih istupa. Predstavnici etničkih manjina, koje su u Ustavu pravno neutemeljeno definirane kao nacionalne manjine, također svojim istupima stvaraju animozitete i produbljuju već i tako duboku podijeljenost društva. Neki od njih su saborski zastupnici koji su se danom prisegom obvezali djelovati na dobrobit Republike Hrvatske. Značajnu ulogu u stvaranju općeg kaosa, stvaranja podjela i produbljenja  već narušenih odnosa imaju i neke nevladine udruge financirane od stranog kapitala. Je li to stvarno tako prosudite sami.

Gospodin Milorad Pupovac odlazi na politički skup u zemlju koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku na kojem se grubo vrijeđa sve što je hrvatsko i za to ne snosi nikakvu odgovornost. Ne zaboravite on je član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav i predsjednik jedne političke stranke,. Predstavlja li on tamo Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav ili svoju stranku? Misli li cijela stranka isto što i on? Vjerojatno da jer se ni jednom riječju nije ogradila od te političke i ljudske sramote. Odbor čiji je on član nije reagirao, a ni drugi saborski Odbori.  Protiv gospodina Pupovca je navodno podneseno pet kaznenih prijava no niti jedna od njih nije ugledala svjetlost dana. Na hrvatsku žalost u Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav sjedi više osoba koje su svojim istupima blatile Hrvatsku, a neki od njih bi se zbog njihovih istupa mogli okarakterizirati i kao ekstremni ljevičari. Gledajući rad tog Odbora pri raspravi o spomen ploči HOS-a postavljenoj u Jasenovcu svakom istinskom Hrvatu nameće se jedno jedino pitanje – do kada tako?

1909. G. Matoš u svojoj pjesmi 1909. u prvim stihovima pjesme vrlo izražajno opisuje stanje u Hrvatskoj. Matoš kaže:

 

Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njome crna zločinačka jama,

Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Njegovo viđenje Hrvatske se nažalost vrlo malo izmijenilo sve do danas. Stoljetna Hrvatska tragedija započela je 1918. ulaskom u Jugoslaviju,  a kulminaciju doživljava kroz II Svjetski rat i  poslijeratna masovna pogubljenja Hrvata. Pored nedužnih civila, djece, žena i staraca ubijena je sva katolička inteligencija čiji se nedostatak i tek kako i danas osjeća. Od 1945. do 1990. ubijani su Hrvati u emigraciji. Svatko tko je javno izražavao svoje domoljublje bio je neprijatelj i morao je nestati s lica zemlje. Partija je svojim djelovanjem potpomagala velikosrpski hegemonizam i zatirala svaku hrvatsku misao. I danas sljedbenici te partije svakom domoljublju prišivaju razne stravične etikete: ustaštvo, nacizam, fašizam itd. Na isti način vrijeđa se i katolička crkva jer je upravo ona bila garant hrvatske opstojnosti. Rušeći nju kao zadnju moralnu vertikalu našeg društva oni žele ubiti obitelj koja je temelj društva i tako razoriti zadnju hrvatsku misao i hrvatski nacionalni identitet. Pogledajte samo preambulu Ustava iz koje se ne može razlučiti tko smo i kako smo nastali. To kukavičje jaje trebalo bi se zamijeniti jednom jedinom rečenicom: „Voljom svemogućeg Boga i odlukom Hrvatskog naroda na višestranačkim izborima 1990. te na pravednom obrambenom  Domovinskom ratu stvorena je Hrvatska država“.

 

Od vremena kada su Hrvati bili  Antemurale Christianitatis pa sve do danas naš teški usud čvrsto je konsolidirao hrvatsko nacionalno biće i izražen je upravo u pozdravu „za dom spremni“. Stoljećima su Hrvati s tim pozdravom na ustima ginuli braneći svoj teritorij, a time u Europu, od provala osvajačkih hordi. Ovaj pozdrav promijenio je i koristio i ustaški pokret dodajući u njega riječ poglavnik pa je tako glasio; „Za dom i poglavnika – spremni“. Upravo taj pozdrav ne treba koristiti jer su pod njim počinjeni zločini. Postrojbe HOS-a uzele su onaj  stari, pravi hrvatski pozdrav kao svoj i nalazi se u njihovom službenom znaku koji legaliziran a time i legitiman. Pod tim znakom postrojbe HOS-a časno su se borile u Domovinskom ratu, a mnogi njihovi pripadnici ugradili su svoje živote u temelje Hrvatske države. Iako je taj njihov znak legitiman 25 godina nakon Domovinskog rata on odjednom nekima smeta. Kako to da nakon legalizacije grba HOS-a nitko nije reagirao, a sada se odjednom pravi smiješni igrokaz i traži zabrana tog znaka? Oni koji to zahtijevaju shvatili su kako je njihova ideologija pred potpunim slomom, a time i njihova politička egzistencija i sinekure koje iz nje proizlaze. Kao i uvijek do sada pokušavaju primijeniti dobro oprobanu ideološku formulu ustrojenu na lažnoj povijesti koju je fabricirala partija kako bi mogli ubiti sve što je hrvatsko.  Njih nije smetalo izvikivanje pozdrava „smrt fašizmu sloboda narodu“ u Hrvatskom saboru, pozdrava pod kojim izvršen genocid nad hrvatskim narodom. Umjesto da je ta osoba politički osuđena ona je predložena i nažalost ušla u sastav sudaca Ustavnog suda. Totalitarni sustav čiji je to bio ubilački poklič osudila je međunarodna zajednica i to Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006. te to isto tražila od svih postkomunističkih zemalja koje su imale te režime. Tko i zašto je kod nas zaustavio taj proces?

A kako mi reagiramo na te njihove floskule najbolje možemo vidjeti iz događanja vezanih za Vukovar. Petogodišnji moratorij na učenje novije hrvatske povijesti za učenike srpske nacionalnosti u hrvatskom Podunavlju, koji je započeo 1997. i trebao je prestati 2003. godine, nažalost ni danas nije prestao. On ne samo da nije trebao biti uveden već je donio još veće podjele na tom području. Agresoru koji je u XX stoljeću razorio grad Vukovar i učinio ga hrvatskom Hirošimom ne samo da nije suđeno za strahotu počinjenog zločina već je zaštićen i ne smije mu se reći kako je agresor i zločinac. Ploče s ćiriličnim pismom, pismom koje je korišteno gdje god je to bilo moguće kao oblik ponižavanja hrvatskog naroda, postavljane su pod okriljem noći premda to vrijeđa žrtvu koju su podnijeli stanovnici Vukovara a i cijele Hrvatske. To očito nije zasmetalo gospodinu Pupovcu i „pravednoj“ ljevici.

Unatoč ekstremnom ponašanju jastrebova ljevice ovih dana formirana je Nova ljevica. Dragan Markovina, jedan od osnivača te političke stranke pred televizijskim kamerama šalje poruku kako se mora djelovati radikalnije i to dvaput naglašava. Što bi to trebalo značiti? Hoće li opet radikalni Jugoslaveni popuniti zatvore Hrvatima domoljubima ili ne daj Bože napuniti još koju jamu Hrvatima. Mislim da bi takvim radikalnim osobama trebalo zabraniti sudjelovanje u edukacijskim procesima. Što li uče našu djecu? Pogledajte samo tko su članovi inicijativnog odbora i tko im je dao podršku. Svi su oni dobro poznati po istupima u kojima se blati Hrvatska i zatire hrvatski nacionalni identitet.

U sveopće blaćenje i šamaranje uključile su se i razne javne osobe. Srbijanski mediji prenijeli su izjavu gospodina Rade Šerbeđije u kojoj hrvatske heroje i branitelje naziva kriminalcima i relativizira Domovinski rat izjednačavajući agresora i žrtvu. I o tome Državno odvjetništvo šuti. Na pitanje TV voditelja tko je bio agresor a tko žrtva ne samo da nije htio odgovoriti već ga je to vidno razljutilo.

Ne mogu a ne spomenuti TV voditeljicu gospođu Ivanu Parađiković koja je na primanju nagrade u Osijeku izjavila kako tu nagradu posvećuje Aleksandri Zec. Ne sporeći da je to bio strašan zločin i osuđujući ga ne mogu a ne sjetiti se kako se od početka emitiranja te emisije, za koju je nagrađena,  nije se sjetila istražiti zločine na Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Aljmašu, Četekovcima, i drugim mjestima Hrvatske. Kako to nije učinila zbog žena i djevojaka silovanih od agresora diljem Hrvatske premda se ti počinitelji slobodno i nekažnjeno šeću u gradovima u kojima su počinili zloćine. Sjetite se gospođo Vašeg prognanstva zajedno s 40 tisuća Hrvata iz Vojvodine i 17 selidbi. Ne vjerujem da ste zaboravili tu tešku traumu iz djetinjstva i pitam se zašto to niste rasvijetlili. Mislim gospođo Parađiković da iza te posvete stoji ipak nešto sasvim drugo.

Žalosno je to što bi se ovakvih slučajeva moglo nabrojiti još jako puno. Primjer kako se boriti protiv njih daje nam opet najveći hrvatski pjesnik A.G. Matoš u svojoj poruci:

“Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet.”

Dakle drage Hrvatice i Hrvati vjerujte, molite i djelujte časno za i pošteno za svoj dom i obitelj i nijedna sotonska sila neće vas nadvladati. Praštajte no ne zaboravljate. U miru i veselju dočekajte dolazak Isusa i slijedite njegov put.

Čestit Božić i sretna Nova 2017. godina.

Zoran Čapalija Čaplja/KAMENJAR.COM

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Nika Pinter: Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica

Objavljeno

na

Objavio

I Nika Pinter, odvjetnica generala Slobodana Praljka, slaže se s kolegama Vesnom Alaburić i Željkom Olujićem da žalbena presuda u slučaju Prlić i ostali ne daje pravnu osnovu za tužbu logoraša iz BiH protiv Hrvatske.

I kolega Nobilo sam je rekao da treba prvo dobro poručiti slučaj. A kad ga prouči, vidjet će da nema osnova za tužbu. U slučaju tužbe rado bih bila u hrvatskom timu koji će pobijati odgovornost Hrvatske jer ja ne vidim kako bi ova presuda mogla biti dokaz na sudu – kaže Pinter.

Što se revizije osuđujuće presude tiče, koju bi mogle podnijeti obrane petorice Hrvata, odvjetnica Vesna Alaburić rekla nam je kako odvjetnički timovi rade na analizi presude, ali da je za reviziju potreban neki novi dokaz, koji bi oni već iskoristili u redovnom postupku da su ga imali. I to je nužan dokaz općeg, šireg značaja, a ne za konkretne događaje jer u tom pogledu novi dokazi ne mogu ništa bitno promijeniti.

Presudu može promijeniti jedan ključni dokaz. I ja mislim da nema puno šanse za reviziju. Taj bi dokaz, recimo, trebao dokazati da nije bilo UZP-a – potvrđuje i odvjetnica Pinter ograđujući se kako je žalbenu presudu počela čitati te će joj za analizu trebati barem mjesec dana. – A knjiga ustavnog suca Mate Arlovića – pitamo je. – Sjajna je! Ali ne nudi ništa novo jer je pisana na temelju dokumenata koje smo koristili kao dokaz.

Novo bi bilo da uspijemo doći do arhive Alije Izetbegovića ili Slobodana Miloševića, do nečega do čega nismo mogli doći u tijeku postupka. Već sam negdje rekla da ću do zadnje kapi krvi, dok god dišem, tvrditi da nije bilo UZP-a, ali ne znam gdje bi se mogao naći dokaz – kaže Pinter.

Sudac Jean Claude Antonetti čudio se što je sud imao na raspolaganju 64 Tuđmanova transkripta pa je rekao kako je, za razliku od “mase dokumenata iz Zagreba”, sa sastanaka Predsjedništva BiH na raspolaganju imao “svega šest najrelevantnijih dokumenata”, piše Večernji list

I ono malo dokumenata što smo uspjeli prikupiti nisu nam htjeli prihvatiti kao dokaze. Kad nam je vijeće odbijalo dokaze, sudac Antonetti vrlo je često imao izdvojeno mišljenje smatrajući da treba unijeti dokaze svih šest obrana jer tek kad se sve pogleda može se stvoriti prava slika.

Svi predmeti u odnosu na Hrvate u BiH počinju tako kao da su Hrvati isključivo napadali civile i radili zločin protiv čovječnosti. Kao da nisu bili u oružanom sukobu i kao da nije bilo Armije BiH, uz odnos snaga 1:7, i kao da se ništa nije dogodilo u srednjoj Bosni – ističe odvjetnica. Prema presudi, UZP se događao baš u vrijeme ofenzive Armije BiH u srednjoj Bosni te se tada pooštrava i retorika dr. Franje Tuđmana, koju onda Haaški sud koristi da bi idejno zaokružilo UZP.

Zato što se segmentarno gledaju predmet i dokumenti te se jedna rečenica izvlači iz konteksta. Usuđujem se reći da si nitko nije dao truda, pa čak ni suci, da pročitaju sve što imaju u spisu, i zbog toga je Slobodan Praljak i učinio to što je učinio – kaže Pinter. Bi li bilo UZP-a, osobito najšireg oblika, bez Tuđmana, pitamo je, s obzirom na to da se u žalbenoj presudi spominje na više od 400 mjesta. – A i optužba i suci kažu kako Tuđman nije bitan. I bez njega imali bi onaj tzv. mali UZP. Ali i kraj Tuđmana nema dokaza. Jer, ako ste stalno napadani, kako možete imati plan etničkog čišćenja!? To nije obranaštvo.

Dokumenti, dokazi i svjedočenja stvorili su u meni nedvojben zaključak da UZP-a nije bilo, da su Hrvati bili napadani od Armije BiH. S druge strane, recite mi gdje ste u hrvatskim novinama vidjeli da se bilo tko pitao za zločine nad Hrvatima. Je li bilo tko postavio pitanje kad će se netko iz Armije BiH ili bošnjačke politike ispričati za zločine nad Hrvatima u BiH.

Kad je neka od organizacija u Hrvatskoj pitala za Uzdol, Grabovicu, Stipića livade, Križančevo Selo, Buhine Kuće… Proziva se hrvatski vrh što se nije ispričao za zločine nad Bošnjacima iako je bilo ne znam koliko isprika. Bivši predsjednik Josipović kaže da je predsjednica trebala ići u Ahmiće, a ne u New York.

Ne može se stalno od Hrvatske tražiti da se ispriča, a ni jednom riječju ne pita se što su Hrvati prolazili u ratu i što je bilo prije Ahmića na području Konjica, koliko je ljudi, civila i zarobljenih vojnika ubijeno. I ništa nije procesuirano. Svaka žrtva zaslužuje da bude imenovana žrtvom i da onaj koji ju je učinio žrtvom bude kažnjen. Ali nikad se neću složiti s tim da bude kažnjen onaj koji nema apsolutne veze s tim zločinom.

Sam tužitelj Kenneth Scott pred izricanje žalbene presude rekao je u istočnom Mostaru da nitko od optuženih nije učinio ni naredio nijedan zločin – obrazlaže Pinter dodajući ono što je i ustavni sudac Arlović ustvrdio u svojoj knjizi, kako ni pregovori o diobi BiH još ne predstavljaju krimen, a sud u Haagu nije imao mandat suditi politikama. Ali kad je Praljak tražio da iznese povijesne činjenice, taj ih kontekst nije zanimao.

Nas odbili, tužitelje prihvatili

Njih je zanimalo samo ono što može osuditi Hrvate, moram to tako reći. Jer, ako nama odbiju UN-ov dokument zbog toga što ima previše stranica, a istovremeno prihvate dokument tužiteljstva s još više stranica, recite mi u čemu je stvar – pita se odvjetnica podsjećajući i na Owen-Stoltenbergov plan koji je predvidio BiH kao uniju dviju republika pa zaključuje: – Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica koja je prva počela s tim planovima. Bošnjaci jesu stradali u BiH, osobito u Srebrenici, ali nisu svete krave na području srednje Bosne i u Hercegovini. Ne mogu biti oni jedina žrtva u tom ratu. I Srbi, i Muslimani i Hrvati su žrtve.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari