Connect with us

Kolumne

Po istinu i pravdu ne treba se ići u Tursku, ni bilo gdje, one su u Bosni i Hercegovini

Objavljeno

-

Troipol godišnji krvavi, s dokazanim elementima genocida, i etničkog čišćenja kakvo nije zabilježeno u modernoj europskoj povijesti, građansko konfesionalni bosanskohercegovački sukob za teritorij, velikosrpsko agresorski i velikomuslimansko unitarističko centralistički, nametnutom nepravdom je zaustavljen, ne u Bosni i Hercegovini već u američkoj vojnoj bazi Dayton. Kao i uvijek prije ratovi samo započimaju zbog Bosne i Hercegovine, i u Bosni i Hercegovini se vode, ali, nažalost ne i zaustavljaju. To jasno pokazuje kako je Bosna i Hercegovina zemlja ratova i neriješenih problema, ne samo zaslugama njenih nacionalni i vjerski, civilizacijski i kulturni, razlika, već puno više zaslugama sukobljeni vanjski interesa u toj zemlji.

Nikom, stoga, od protagonista nametnutog nepravednog primirja i nije do trajnog zaustavljanja tog ljudskog zla, zbog ćega taj europski prostor postaje crna točka, koju sve od 1463 godine zaobiolazi mir, stabilnost, napredak, sigurnost, pravednost, sloboda, jednakost, europeizam, demokracija. Zbog toga u tom vilajetu nema mjesta ljudskim pravima i vjerskim slobodama. Pretrpana mnogim znakovima koji pokazuju u prošlost, gotovo bez i jednog znaka u budućnost. Svim sudionicima i sukrivcima njene tragićnosti stalo je samo da tamo zavlada primirje, i to nepravedno primirje, ali nikako i mir, napose im nije stalo do pravednog mira. U pravednom miru, kako unutarnji tako jednako i vanjski ćimbenici bosanskohercegovačkog stradanja, ne bi mogli ostvarivati svoje smrdljivo prljave interese, svakog predznaka. Nepravedno primirje i jest razlog nemogućnosti gradnje mira. Mira koji je potreban svakom beha narodu, bez obzira na njegovu brojnost, njegove bratske veze sa vanjskim zemljama i nostalgićenje za vremenom tih okupatora, koji im se nameću kao osloboditelji. A zapravo prošli agresori su uvijek bili i suvremeni agresori, bit će i budući. Okupator ostaje uvijek okupator.

Previše je sukobljenih strana, i interesa, u tim političkim bespučima tog „svijeta u malom“ i „jugoslavije u malom“. Nemirnom je taj europski dio ućinila sudbina u tragićnom periodu diobe kršćanstva 1052. godine, zbog ćega nije bilo teško 1463. godine Osmanlijama tako nemirno granićno područje podijeljenog Zapada i Istoka, razoriti i pokoriti, te kroz prisilnu islamizaciju, gotovo iz korijena, mu promijeniti europski izgled i sadržaj. Na ruševinama crkava, i hrvatskog kraljevstva koje je u to vrijeme bilo europskih dimenzija, izgrađene su džamije i pašaluk, ostaci koje Turska uzima za pravo da brani sa sto milijuna Turaka, i ratnim brodovima koji su već u beha luci.

Izgrađen je onaj pašaluk kojeg pisac „Islamske deklaracije“ i planer „Zelene transverzale“, sto godina poslije poraza Osmanlija, a što je bio početak ponovne europeizacije Bosne i Hercegovine, ostavlja „u amanet“ Turskoj. To je ta povijesna stradalnička sudbina Bosne i Hercegovine, koja i danas traje u vremenu nepravednog primirja, izračunatog interesnom formulom daytonista, tri naroda dva entiteta. Nepravedno primirje je, zapravo, mirnodopski rat, kojeg dobitnici u Daytonu, Muslimani i Srbi, koriste s ciljem istrijebljenja hrvatskog naroda, kako bi se došlo do konačnog riješenja, traženog u tajnim srpsko muslimanskim pregovorima u Beogradu, beha problema, dva naroda-dva entiteta. I to ekstremno nacionalno i vjerski čista, srpski i muslimanski, jer je po mišljenju i srpski, i muslimanski, i daytonski, i danas turski, političara, beha problem neriješiv po formuli tri naroda, tri entiteta.

U održivost multi Bosne i Hercegovine na cijelom njenom prostoru više nitko i ne vjeruje, nitko više ništa i ne ćini u tom smijeru, jer se pokazalo kako je „multi ideja“ propali projekt. I to ne samo na politički brdovitom Balkanu već i u Europi. Potvrdila je to i priznala najmoćnija političarka suvremenog svijeta, njemačka kancelarka Angela Merkel. Priznala je to iz propalog pokušaja u vlastitoj zemlji, gdje ni pola stoljeća miješanja europeizma i orijentalizma nikako nije mogla da zaživi multi ideja tolerancije i suživota. I zato je njena tvrdnja, njena spoznaja o propalosti multi ideje istinita, te ima dodatnu težinu jer je njemačka stvarnost potvrđuje.

U Bosni i Hercegovini sve temelje, sav godinama pripremani materijal, tolerancija, dijalog, suživot, povjerenje, snošljivost, sve je to Alija Izetbegović novoproizvedenim oružjem u „Islamskoj deklaraciji“ i „Zelenoj transverzali“, te dovedenim mudžahedinima i džihadistima, vehabijama i islamistima, naprosto zauvijek porušio i porazbijao. Bosnu i Hercegovinu je, tu „juzajednicu u malom“ razbio i uništio u krvi, kao što je Jugoslaviju Milošević razbio i iskrvavio, preorao i tisućama ljudskih žrtava pokopao. Milošević je za spas „Jusrbije“ svom narodu govorio „niko ne sme da vas beje“, a Izetbegović za svoju „Jubeha“ obećavao „spreman sam žrtvovati 250 hiljada Muslimana za Bosnu“. Naravno tuđu djecu, ne i svog sina kojega je vodao sa sobom po svijetu i držao u dobro ćuvanim uredima po granatiranom Sarajevu.

Kako je završila Miloševićeva „Jusrbija“ svi znamo i svi smo direktno ili indirektno osjetili na svojim leđima i u svojim psihama. A kako će završiti Alijina „Jubeha“ nazire se dobro, i po svemu sudeći, nažalost, iako „jugoslavija u malom“ imat će kraj kao i Alijin politički uzor Jugoslavija. No nadati je se da svijet više ne će dozvoliti da se takvi zločini ponove, te da će zbog toga prije dolaska turski 100 milijuna vojnika i brodova koji plove prema Bosni i Herecgovini, nametnuti pravedno riješenje tog stoljetno zamršenog problema. To riješenje je bez izmišljanja tople vode, tri naroda tri entiteta. Ne riješi li se taj ćvor na taj način Bosna i Hercegovina kao izvoznik džihadista mogla bi ubrzo biti glavni centar za obuku tih islamskih terorista koji, danas na Bliskom Istoku a sutra i u Europi, doslovno iskorijenuju kršćanstvo i kršćane.

Niti ruski pokušaj pomoći spašavanja, onog što se spasit nije moglo, Jugoslaviju nije uspio. Jugoslavija se kao i sve povijesne federalne tvorevine građene na nepravdi prema malobrojnijim narodima, homogeniziranjem brojnijeg srpskog i marginaliziranjem malobrojniji naroda, opravdano raspala. „Jubeha“ federalnoj tvrorevini, koja je po svemu kopija Jugoslavije, na poziv bratskog muslimanskog naroda dolazi u pomoć Turska sa sto milijuna Turaka i nekoliko Erdoganovih ratni brodova. Erdogan kao lider „svih muslimana svijeta“ i kao „naš (bošnjački) predsjednik“ kako ga oslovljava Alijin sin Bakir, poput Miloševića prijeti niko ne smije da vas bije i „ko dirne u muslimane u BiH imat će protiv sebe sto milijuna Turaka“. U znak zahvalnosti u Sarajevu se turskim filmovima dodijeljuju najviše nagrade, iz Bosne ide pedesetak Bošnjaka u Tursku da mu čestita na predsjedničkim izborima, i zahvali za zaštitu koju im obećava. Jer vidimo na primjeru turske potpore džihadistima u Siriji i Iraku, gdje se Turska umiješala, i koga podupire, kako se ti problemi (ne) riješavaju.

No te bratske veze Bošnjaka i Turaka ne daje rezultate spašavanja „jugoslavije u malom“. U ubrzanom je procesu nestajanja. Jedina preostala nada spašavanja Bosne i Hercegovine kao zajednice tri naroda – tri entiteta, je otvaranje vrata i prozora istini i pravdi u toj „krčmi pogašenih svjetla“. To su, naime, jedina sredstva koja mogu zaustaviti beha raspad, te na njima, istini i pravdi ugrađene u beha temelje početi graditi novu europeiziranu, decentraliziranu, deunitariziranu, konfederaliziranu, troentitetiziranu zajednicu, Bošnjaka bez džihadista i Osmanlija, Srba bez četnika i načertanista, i Hrvata bez banovista i drinaista.

Bez istine i pravde ne mogu egzistirati ni daleko demokratskija, i visoko razvijenija društva, pa je za veliko čuđenje da bošnjačka strana, kao najodgovornija za beha gradnju ili razgradnju, tako dugo i bezobzirno zatrpava istinu i pravdu. Umjesto da budu prvi kopači istine i pravde, oni te ljudske, civilzacijske, kulturne, dakako i vjerske, vrednote sve dublje zatrpavaju. A trebali bi krenuti, ne u Istanbul za pomoć u vojnicima i ratnim brodovima kamo idu, već u otkopavanje istine masovnih grobnica Hrvata u stradalničkim hrvatskim selima Maljinama, Miletičima, Bugojnu, Konjicu, Grabovici, Zenici, Kaknju, Varešu, Fojnici,…

Trebali bi krenuti, što bi bio početak gradnje praštanja i tolerancije, u priznavanje istine ratnih zločina nad Hrvatima u Buhinim kućama, Križančevu selu, Počulici, Vitezu, Brdu, Ćifluku, Bukovicama, Gučoj Gori, Radonjićima, Maljinama, i svim drugim hrvatskim selima i gradovima kroz koje je prošla vojska džihadista ABiH. Samo na otkrivenoj i priznatoj istini tih mudžahedinsko džihadskih zločina nad Hrvatima moguća je gradnja pravedne federalne zajednice, koja je u Daytonu i zamišljena kao temeljac izgradnje cijele buduće Bosne i Hercegovine.

Po istinu i pravdu ne treba se ići ni u Tursku, ni bilo gdje izvan beha granica, one su u Bosni i Hercegovini, samo ih treba priznati i otkriti, prihvatiti i ugraditi u temelje Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas