Pratite nas

Herceg Bosna

Pobijeni franjevci bit će pokopani u veljači, danas pokop Grge Marića u Posušju

Objavljeno

na

U nedjelju, 8. rujna 2013., na svetkovinu Male Gospe, održana je komemoracija i pokop 61 žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća koje su pronađene na više lokaliteta na području Općine Ljubuški. Među pronađenima su i 2 hercegovačka franjevca: fra Slobodan Lončar i fra Martin Sopta. Sve se uživo moglo pratiti preko HR Ljubuški i HR Herceg Bosna.

Posmrtni ostatci ubijenih franjevaca i civila, koji su se nalazili u limenim sanducima prekriveni hrvatskom trobojnicom, izloženi su u 14.30 ispred zgrade Općine Ljubuški, a službeni program komemoracije započeo je u 15.00. Nazočnima se najprije obratio Vice Nižić, pročelnik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Općine Ljubuški. Obraćanje je zaključio riječima: »Još jednom pozivam sve one koji nešto znaju o mogućim grobištima, masovnim ili pojedinačnim, da se obrate Povjerenstvu kako bi se istražila i ta grobišta.« Okupljenima se s nekoliko riječi obratio i Nevenko Barbarić, načelnik Općine Ljubuški koji je pozdravio sve nazočne te se zahvalio Povjerenstvu, Vicepostulaturi postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i svima koji su pomogli da ove žrtve budu pronađene i dostojanstveno pokopane.

Nakon uvodne molitve koju je izrekao biskup mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij, povorka je krenula ulicama Ljubuškog prema Novom gradskom groblju. U ulicama kroz koje je povorka prolazila građani su na prozorima svojih domova istakli hrvatske zastave i upalili svijeće za ove nevine žrtve.

Po dolasku na Gradsko groblje, u 16.00, započela je sv. misa zadušnica koju je predvodio biskup mons. dr. Tomo Vukšić, zajedno s provincijalom hercegovačkih franjevaca fra Miljenkom Štekom i ostalim sumisnicima u nazočnosti mnoštva puka. Biskup Vukšić je u svojoj propovijedi istaknuo: »Ta vjera i ta nada danas su nas dovele ovdje da najprije u sprovodnoj povorci do groblja dopratimo posmrtne ostatke 61 osobe kojima je pravo na sprovod bilo uskraćeno, da oživimo uspomenu na njihova imena čiji je svaki spomen dugo bio zabranjen, a onda i da im darujemo grob kojega nisu smjeli imati te da za vječni pokoj njihovih duša izreknemo javnu Misnu molitvu bez strahovanja da bi netko zbog toga mogao postati nova žrtva.« Pozvao je svakoga od nas da se molimo Kristu Gospodinu kako bi nas oslobodio mržnje i napasti da na zlo uzvratimo zlim. Biskup je podsjetio kako kršćani ni u jednom vremenu nisu pošteđeni unutrašnjih iskušenja i vanjskih opasnosti koje sa sobom donosi obveza javnoga svjedočenja svoje vjere. Upozorio je: »Naša je obveza biti nasljedovatelji Isusa Krista i javni kršćanski svjedoci: u zgodno i u nezgodno vrijeme, kako bi rekao sveti Pavao. Upravo zato su biskupi, uoči važnih događaja, koji bi se trebali dogoditi u listopadu, svima poručili: “Ćudoredna je obveza svakog katolika javno i ponosno očitovati svoju vjersku pripadnost i uvijek se izjasniti katolikom, pa i na popisu pučanstva, jer je javno ispovijedanje vjere jedna od temeljnih obveza svakoga katoličkog vjernika.“ A časna je obveza čuvati i njegovati svoj narodni identitet, posebice u ovim vremenima u BiH gdje skoro svi katolici pripadaju hrvatskom narodu.«

Nakon završnog misnog blagoslova uslijedile su sprovodne molitve i blagoslov groba u kojem će biti pokopane neidentificirane žrtve. Veliki zbor sv. Ante s Humca otpjevao je Hrvatsku himnu, a zatim je se okupljenima obratio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Obraćanje je započeo riječima: »Godine 1944. i 1945. osobe, čije posmrtne ostatke danas pokopavamo, prošle su ljubuške ulice svezanih ruku i označeni kao neprijatelji naroda. Ubijeni su bez milosti i nedostojno pokopani s mišlju da im se zatre ime i postojanje. Tako je mislila zločinačka komunistička ruka. Međutim, danas su oni kao slobodni ljudi prošli istim ljubuškim ulicama nošeni našim rukama i molitvama.« Fra Miljenko je između ostalog zahvalio svima koji su na bilo koji način pomogli u pronalasku, iskapanju i organizaciji ispraćaja ovih žrtava, te je iznoseći ukratko povijest istraživanja na području Ljubuškog dodao: »Drago bi nam bilo da smo uspjeli iskopati i dostojno pokopati dovedene iz ljubuške tamnice i pobijene na Novom groblju u Vrgorcu. Prošlog ljeta ta je grobnica pronađena, ali su trenutne hrvatske vlasti zaustavile daljnja istraživanja unatoč tome što obitelji pobijenih mole i traže da se to nastavi. Dokle tako?«

Na kraju je uslijedila predaja identificiranih i pokop neidentificiranih posmrtnih ostataka. Gvardijan fra Velimir Mandić posmrtne je ostatke fra Martina Sopte predao u ruke njegova bivšeg đaka fra Hadrijana Sivrića, a posmrtne ostatke fra Slobodana Lončara u ruke njegova bratića fra Milana Lončara. Ova dva franjevca bit će 7. veljače pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Posmrtne ostatke identificiranog civila Grge Marića, oca sedmero djece, načelnik Nevenko Barbarić predao je Grginom sinu Andriji. Budući da su u zadnji tren pronađena novčana sredstva za DNK analizu 12 pobijenih iza zgrade MUP-a, njihovi posmrtni ostatci ostavljeni su za dovršetak toga postupka. Tako je u zajedničku općinsku grobnicu pokopano 46 tijela. Prije dvije godine pokopan je u obiteljsku grobnicu u SAD-u zrakoplovac koji je također pronađen na području općine Ljubuški, u Studencima.

Ovime su ove nemilosrdno ubijene žrtve nakon 68 godina dostojno ispraćene i pokopane. Nama preostaje da se molimo za uspješan nastavak rada svih Povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća te Vicepostulature kako bi što više žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća bilo pronađeno, identificirano i dostojanstveno pokopano.

pobijeni.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Objavljeno

na

Objavio

U mnoštvu objavljenih tekstova o prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji „Čagalj“ Hrvatskog Vijeća Obrane, često se radi o kopiji već napisanih s nažalost dosta pogrješaka. Stoga ponovo donosimo govor Generala Stanka Sopte za 25 jubilarnu obljetnicu u kojemu je precizno i točno opisao operaciju “Čagalj”. Svi oni koji žele punu i pravu istinu neka pročitaju i/ili poslušaju i ostale priloge koje smo ovdje objedinili:

LIPANJSKE ZORE – SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 25. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERACIJE „ČAGALJ“  HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:

Dragi prijatelji, dragi suborci, evo nas ovdje u ovo lijepo lipanjsko jutro, ponovno, okupljenih nakon 25 godina. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge za zdravlje, gledamo tko nedostaje, no i pored briga današnjih što nas pritišću osjećamo onaj duh kojim bijasmo prožeti, onaj duh koji nam davaše snagu za boj koji se ovdje od rane zore 11. lipnja 1992. vodio s velikosrpskim okupatorom.

Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga! Zemlju Hrvatsku smo oslobodili.

Taj dan Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovolaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Nikada se boj bez žrtve nije dobio, nikada se sloboda nije rodila a da u nju nisu utkani životi vitezova!

Na spomenik pred kojim stojimo, na kojemu su uklesana imena dvojice naših prijatelja iz Kažnjeničke bojne, dvojice naših vitezova Stanislava Baje Kraljevića i Mije Babića,  položili smo vijenac i upalili svijeću za pokoj njihovih duša i duša svih Vitezova koji nam donesoše svijetlost slobode u lipanjskim zorama 1992.

Prijatelji, sjećamo li se Baje prije 25. godina, sjećamo li se Mije na današnji dan prije 25 godina, sjećamo li se Tihomira Mišića, Marija Hrkaća Ćikote, Božana Šimovića, Tvrtka Miloša, sjećamo li se sebe, o čemu  smo onih lipanjskih zora  i noći razmišljali prije 25 godina?

Jesmo li molili Boga i sv.Antu da nam osnaži duh, da ne pokleknemo, da nas ne obuzme ljudska slabost kukavičluka?

Jesmo li se pitali „Kako  sam baš ja odabran, kako je baš ova pogibelj stavljena pred mene?“

Pitali smo se, i te kako smo se pitali, no znali smo, nema nam slobode, nema nam opstanka, ako ne budemo odlučni i spremni žrtvu podnijeti, život dati!

 Moramo se stoga prisjetiti tih presudnih bitaka za našu opstojnost.

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve.  JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno  a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović,  i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

 Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

 Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih bih posebno istakao:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Danas nakon 25 godina, još jednom potvrđujemo, Hrvatski branitelji dobili su ovu slavnu bitku, ovaj dio Hercegovine smo oslobodili od srpskog agresora. No  25 godina neki uporno pokušavaju krivotvoriti povijest i zasluge pripisati sebi. Rade oni to koristeći se obmanama i lažima, podižući montirane optužnice. Njihove namjere postale su očite. Oni nas odavde, s naše zemlje, žele protjerati!

Mnogi su ljudi iz tih vremena vrijedni našeg spomena, no danas posebno pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu učinjenom za slobodu svog naroda: pok. Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću, Mladenu Naletiliću, Zlatanu Miji Jeliću, Nedjeljku Obradoviću, Miljenku Lasiću, Marku Radiću, Željku Šiljegu.

Hrvatskom stolnom Mostaru Herceg-Bosne, svim Vitezovima HVO grada i Herceg-Bosne neka je slava u vječnosti, laka im sveta zemlja Hrvatska, a tebi vječni grade i svima nama čestita i blagoslovljena svetkovina Slobode LIPANJSKIH ZORA!

Svim sudionicima Lipanjskih zora diljem cijele Herceg-Bosne, svim časnicima, dočasnicima, vojnicima, svima ranjenima, svima koji ste danas tu ili niste iskreno i vječno hvala!

Svi naši poginuli Lipanjski zora i Domovinskog rata „ S NAMA SU“, a mi smo trajno s vašim obiteljima,  zahvalni na vašoj Žrtvi!

Živjeli!


Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Mostar, 11. lipnja 2018.

Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.

Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Ta iznimna energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.

Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica: Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!

Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada  slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo  bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!

Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja.

Jeli sve bilo uzalud?

Jesu li neki žrtvu obeščastili?

Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?

Gdje je dostojanstvo čovjeka?

Tko ga gazi?

Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?

Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!

Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!

Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!

 

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

Objavljeno

na

Objavio

U okviru manifestacije “Lipanjske zore 1992.- 2019.”, danas je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pred spomen-obilježje u krugu vojarne “Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru obilježena 27. obljetnica od oslobađanja spomenute vojarne.

Na taj dan 1992. u operaciji Čagalj 1992. godine pripadnici HVO-a oslobodili su Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, bilo je to veliko  slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Tog je 11. lipnja Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovoljaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Zauzimanjem kasarne JNA heliodom, toga su 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote!

LIPANJSKE ZORE 1992.-2019“

SVEČANOST OBILJEŽAVANJA  27. OBLJETNICE  OSLOBODILAČKE OPERCIJE „ČAGALJ“ HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Vojarna Stanislav Baja Kraljević, Mostar, 11. lipnja 2019.

Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Poštovani prijatelji,

opet je obljetnica Helidroma. Opet je obljetnica Lipanjskih zora. To je tako lijepo i sveto ime. Hrvatski vitezovi u svom su neodoljivom i junačkom naletu pomeli utvrde JNA i Četnika na Orlovcu, Humu,  zauzeli Helidrom, a neprijatelja potjerali preko Neretve i dalje na istok gdje mu je i danas mjesto.

Grad je Mostar kucao samo žilom životnom Ceste Spasa kroz Cim i preko Planinice. Vitezovi Hrvatske zajednice Herceg Bosne Hrvatskog vijeća obrane držali su Malu Kozicu, Galac i Planinicu. Ostalo je čeličnim i krvavim zagrljajem držao naš neprijatelj JNA I četnici. Onda kad smo krenuli, njima tu više nije bilo mjesta. Hrvatski stolni grad Mostar oslobodili smo njihova čeličnog zagrljaj jednom zauvijek samo u jednom naletu. Pjevali smo pjesmu slobode u Lipanjskim zorama.

Danas stojimo do spomena hrabrih vitezova Hrvatskog vijeća obrane Stanislava Kraljevića i Mije Babića. Oni su dali živote i udarili mrginj našoj slobodi. S njima i drugi poginuli u Lipanjskim zorama, ranjeni, nestali. Majke su čekale svoje sinove, a oni su ostali u zagrljaju slobode. Sloboda je njihovim očevima kucala na vrata i zvala se njihovim imenom.

Dvadeset i sedam godina poslije mi smo tu. Opet s vama, sinovima lipanjskih zora. Zakićeni cvijetom slobode sričemo ponovno Vaša imena i velimo Vam. Hvala! Hvala Vašim obiteljima! Počivajte u miru Božjem okićeni slavom svoje zemlje za koju ste život dali.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Počivali u miru Božjem!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari