Pratite nas

Povijesnice

Pobjeda kralja Tomislava nad Bugarima 27.05.927. godine

Objavljeno

na

Kralj Tomislav 927. priuštio je Bugarima jedini zabilježeni poraz pod njihovim carom Simeonom koji je zamalo uspio srušiti Bizantsko carstvo.

Hrvatsko-Bugarska bitka (27. svibnja 927. godine) se dogodila u neimenovanom neprohodnom području u kojoj je hrvatska vojska porazila bugarsku vojsku pod vodstvom kneza Alogobotura.

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pronašao sklonište u Hrvatskoj. Ovo je bio povod napadu kojeg je bugarski car Simeon izvršio na Hrvatsku poslavši jednog od svojih knezova.

J. Horvat M. Kralj Tomislav na prijestoljuPrema Konstantinu Porfirogenetu, Hrvatska je u to doba mogla podići kopnenu vojsku od 100.000 pješaka i 60.000 konjanika i ratnu mornaricu od 80 velikih i 100 manjih galija. Jedan od mogućih razloga za ovako veliku vojsku (jednu od najvećih europskih srednjovjekovnih vojski) možda je Tomislavova želja da, nakon što je odlučujuće porazio Simeona, povede veliki vojni pohod na Bizant i osvoji sam Carigrad, kako bi Hrvatsku učinio nasljednicom Bizantskog carstva.

Jedan od najglasovitijih trenutaka hrvatske povijesti famozna je pobjeda kralja Tomislava nad bugarskom vojskom. Prema tradicionalnoj historiografiji bitka se odvila negdje u Bosni 27. svibnja 927. godine.

Hrvatska se tada miješala u politiku bugarske vojske, tada pod glasovitim carom Simeonom te je pružila utočište srpskom županu Zahariji. Srbija je u to vrijeme bila slaba država jer je bila ukliještena između velikih sila – Bizanta, Bugara i Ugara pa su se okolne države često miješale u njenu politiku.

Rezultat toga bilo je slanje bugarske vojske pod knezom Alogoboturom, no nepoznato je koja je bila njena snaga. Naime, Simeon se morao koncentrirati na važniji sukob s Bizantom koji je tada bio velika sila. Simeon je namjeravao svrgnuti tadašnjem bizantskog cara i preuzeti kontrolu na carstvom. Bizant je stoga nudio savez Hrvatskoj, Srbiji i drugim narodima kako bi oslabio Bugare. U sklopu toga dalmatinski temat je oslobođen tereta plaćanja poreza Bizantu odnosno trebala je plaćati ih Tomislavu.

Unutarnje borbe srpskih vladara rezultirale su izdajom tih planova Simeonu koji je zato osvojio Srbiju 924. godine, a župan Zaharija Pribislavljević izbjegao je u Hrvatsku. Alobogotur je progonio srpske izbjeglice i time ih prisilio da izbjegnu u Hrvatsku što je predstavljalo preveliku obvezu Hrvatskoj.

Prema oskudnim informacijama Hrvati su porazili vojsku u “neprohodnoj” regiji. Zanimljivo je da je to jedini zabilježeni poraz Bugara pod Simeonom. Prije nego što su Bugari poslali novu i snažniju ekspediciju Simeon je preminuo što je rezultiralo oportunističkim napadima svih lokalnih država. Naime, Simenov nasljednik Petar suočio se s pobunama svoje braće Mihaila i Ivana što je učinilo Bugare ranjivim.

Postoje brojni problemi s informacijama o toj pobjedi jer postoji malo izvora koji često koriste informacije jednih iz drugih. Tako neki govore o 942. godini, a neki o 927. godini. Gotovo je sigurno da postojeći datum nije točan, ali je dovoljno blizu da otprilike označi vrijeme bitke.

Najbolji izvor za to, Konstantin Porfirogenet poznat je po tendencioznosti. Primjerice tvrdio je za Hrvate da su imali vojsku od 100 000 pješaka i 60 000 konjanika što je nemoguće jer bi Hrvatima dalo vojnu snagu poput Franačkog Carstva na vrhuncu s daleko manjim područjem. Omjer 1:0,6 između pješaka i konjanika nelogičan je za sastav vojske (prirodniji bi bio 10:1 ili manje), a Hrvati bi s takvom vojskom bez problema osvojili barem pola Europe, uključujući Sveto Rimskom Carstvo ili Bizantsko.

Ova bitka nije označila kraj hrvatsko-bugarskih sukoba pa su poznati prodori cara Samuila u južnoj Dalmaciji (998 do 999) vezana djelomično uz pitanja crkvenog autoriteta. wikipedia/dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari