Pratite nas

Povijesnice

Pobjeda kralja Tomislava nad Bugarima 27.05.927. godine

Objavljeno

na

Kralj Tomislav 927. priuštio je Bugarima jedini zabilježeni poraz pod njihovim carom Simeonom koji je zamalo uspio srušiti Bizantsko carstvo.

Hrvatsko-Bugarska bitka (27. svibnja 927. godine) se dogodila u neimenovanom neprohodnom području u kojoj je hrvatska vojska porazila bugarsku vojsku pod vodstvom kneza Alogobotura.

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pronašao sklonište u Hrvatskoj. Ovo je bio povod napadu kojeg je bugarski car Simeon izvršio na Hrvatsku poslavši jednog od svojih knezova.

J. Horvat M. Kralj Tomislav na prijestoljuPrema Konstantinu Porfirogenetu, Hrvatska je u to doba mogla podići kopnenu vojsku od 100.000 pješaka i 60.000 konjanika i ratnu mornaricu od 80 velikih i 100 manjih galija. Jedan od mogućih razloga za ovako veliku vojsku (jednu od najvećih europskih srednjovjekovnih vojski) možda je Tomislavova želja da, nakon što je odlučujuće porazio Simeona, povede veliki vojni pohod na Bizant i osvoji sam Carigrad, kako bi Hrvatsku učinio nasljednicom Bizantskog carstva.

Jedan od najglasovitijih trenutaka hrvatske povijesti famozna je pobjeda kralja Tomislava nad bugarskom vojskom. Prema tradicionalnoj historiografiji bitka se odvila negdje u Bosni 27. svibnja 927. godine.

Hrvatska se tada miješala u politiku bugarske vojske, tada pod glasovitim carom Simeonom te je pružila utočište srpskom županu Zahariji. Srbija je u to vrijeme bila slaba država jer je bila ukliještena između velikih sila – Bizanta, Bugara i Ugara pa su se okolne države često miješale u njenu politiku.

Rezultat toga bilo je slanje bugarske vojske pod knezom Alogoboturom, no nepoznato je koja je bila njena snaga. Naime, Simeon se morao koncentrirati na važniji sukob s Bizantom koji je tada bio velika sila. Simeon je namjeravao svrgnuti tadašnjem bizantskog cara i preuzeti kontrolu na carstvom. Bizant je stoga nudio savez Hrvatskoj, Srbiji i drugim narodima kako bi oslabio Bugare. U sklopu toga dalmatinski temat je oslobođen tereta plaćanja poreza Bizantu odnosno trebala je plaćati ih Tomislavu.

Unutarnje borbe srpskih vladara rezultirale su izdajom tih planova Simeonu koji je zato osvojio Srbiju 924. godine, a župan Zaharija Pribislavljević izbjegao je u Hrvatsku. Alobogotur je progonio srpske izbjeglice i time ih prisilio da izbjegnu u Hrvatsku što je predstavljalo preveliku obvezu Hrvatskoj.

Prema oskudnim informacijama Hrvati su porazili vojsku u “neprohodnoj” regiji. Zanimljivo je da je to jedini zabilježeni poraz Bugara pod Simeonom. Prije nego što su Bugari poslali novu i snažniju ekspediciju Simeon je preminuo što je rezultiralo oportunističkim napadima svih lokalnih država. Naime, Simenov nasljednik Petar suočio se s pobunama svoje braće Mihaila i Ivana što je učinilo Bugare ranjivim.

Postoje brojni problemi s informacijama o toj pobjedi jer postoji malo izvora koji često koriste informacije jednih iz drugih. Tako neki govore o 942. godini, a neki o 927. godini. Gotovo je sigurno da postojeći datum nije točan, ali je dovoljno blizu da otprilike označi vrijeme bitke.

Najbolji izvor za to, Konstantin Porfirogenet poznat je po tendencioznosti. Primjerice tvrdio je za Hrvate da su imali vojsku od 100 000 pješaka i 60 000 konjanika što je nemoguće jer bi Hrvatima dalo vojnu snagu poput Franačkog Carstva na vrhuncu s daleko manjim područjem. Omjer 1:0,6 između pješaka i konjanika nelogičan je za sastav vojske (prirodniji bi bio 10:1 ili manje), a Hrvati bi s takvom vojskom bez problema osvojili barem pola Europe, uključujući Sveto Rimskom Carstvo ili Bizantsko.

Ova bitka nije označila kraj hrvatsko-bugarskih sukoba pa su poznati prodori cara Samuila u južnoj Dalmaciji (998 do 999) vezana djelomično uz pitanja crkvenog autoriteta. wikipedia/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari