Pratite nas

Kolumne

Pobjeda za oslobađanje!

Objavljeno

na

Da su vodeći političari odgovorni samo za aktualnu gospodarsku krizu, nezaposlenost, odlazak mladih iz Hrvatske, bilo bi dovoljno da ih se opozove s njihovih pozicija, no stvarnost je još puno teža jer su upravo vodeći političari odgovorni, uz ostalo, i za izumiranje i osiromašivanje hrvatske nacije, za ograničavanje slobode i demokracije i za razvodnjavanje važnosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u.

Koliko su nekorektni postupci glavnih kreatora javnoga mnijenja u Hrvatskoj možda se jasnije nego ikada očitovalo ovih dana po tome koliko je i kakve pozornosti posvećeno realnoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava Građanske inicijative »U ime obitelji« i njezinu prikupljanju potpisa pod geslom »Birajmo zastupnike imenom i prezimenom« s jedne strane, a koliko inicijativi koju je u subotu 18. listopada prezentirao Predsjednik Republike s druge strane, s tim da to nije realna inicijativa, nego tek potencijalna jer ovisi o tome hoće li aktualni Predsjednik na izborima dobiti još jedan mandat. Postupak glavnih kreatora javnoga mnijenja prema inicijativi i prema potencijalnoj inicijativi razotkriva kako moćna manjina drži gotovo sve konce hrvatskoga društva u svojim rukama, a osobito snažnije medije, i kako nemilosrdno i bezočno manipulira ne samo javnim mnijenjem, nego i suvremenim hrvatskim društvom, što otkriva koliko je hrvatsko društvo neslobodno i politički vođeno protivno stvarnomu općemu dobru svih hrvatskih građana.Udruga »U ime obitelji« objavila je da je prikupila više od 380 tisuća potpisa i da ih u srijedu 22. listopada predaje Hrvatskom saboru na daljnje postupanje. Ta informacija prenesena je hrvatskoj javnosti tek usput i minorno premda je činjenica da je prikupljenih više od 10 posto potpisa birača u Hrvatskoj za ciljanu promjenu izbornoga sustava jedan od najvećih i najvažnijih političkih događaja u Hrvatskoj od 2000. godine, pogotovo ako se uzmu u obzir okolnosti i politički otpori u kojima su ti potpisi prikupljeni. Dok je uspjeli referendum o ustavnoj zaštiti pojma braka kao životne zajednice žene i muškarca bio pokazatelj svjetonazorskoga razilaženja većine hrvatskih građana s jedne i vladajućih političara i njihovih medija, uključujući nažalost i javni servis HRT, s druge strane, stvarnu političku težinu, čak veću od parlamentarnih ili predsjedničkih izbora, ima sam zahtjev 380 tisuća građana da se u Hrvatskoj promijeni izborni sustav i da se o tome izjasne svi birači na referendumu. Politika vodećih političara, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, samom činjenicom da je prikupljen dovoljan broj glasova za raspisivanje referenduma doživjela je veliki poraz, koji se, posebice gledano iz perspektive željenoga boljitka hrvatskoga društva, dramatično povećava ako se uzmu u obzir sva njihova javna i tajna nastojanja, koja ipak nisu urodila za njih željenim plodom. Naime, javnosti je poznat tek dio nastojanja političara i njihovih medijskih i drugih produženih ruku, poput ograničavanja broja dopuštenih mjesta za prikupljanje potpisa u važnim gradovima ili smišljenoga sustavnoga medijskoga skrivanja istine o stvarnim prijedlozima i ciljevima te referendumske inicijative (mediji uglavnom nisu objavili ni cjeloviti tekst referendumskoga pitanja), kao i diskreditiranja dr. Željke Markić koje je išlo sve do pokušaja ograničavanja njezinih građanskih prava, a sve je to bilo uzalud – inicijativa ima dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma. Taj poraz aktualnih političara može poprimiti još teže dimenzije bude li prevladalo politikantstvo te se ustavni i zakonski navod »deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj« službeno protumači kao »deset posto ukupnog biračkog popisa koji uključuje i birače izvan Republike Hrvatske«, jer to bi očitovalo da bi tzv. političke elite svoj povlašteni položaj bile spremne braniti i nečasnim sredstvima.

Političari, htjeli to ili ne, suočeni su s pojavom sve snažnijega otpora velikoga dijela građana koji je već prerastao u novu društvenu snagu koja im je već sada strgnula mnoge maske, a bit će sposobna i demontirati protudemokratske okvire koji teško sputavaju i paraliziraju ne samo političke stranke, osobito zdrave članove, i državotvornu politiku, nego i cijelo društvo i ostvarivanje općega dobra. Tu novu društvenu snagu, koja se i ne mora institucionalizirati, ne će moći zaustaviti sve manipulacije i diskreditacije ni političara i njihovih postupaka ni medijskih uradaka. Da su vodeći političari odgovorni samo za aktualnu gospodarsku krizu, nezaposlenost, odlazak mladih iz Hrvatske, bilo bi dovoljno da ih se opozove s njihovih pozicija, no stvarnost je još puno teža jer su upravo vodeći političari odgovorni, uz ostalo, i za izumiranje i osiromašivanje hrvatske nacije, za ograničavanje slobode i demokracije i za razvodnjavanje važnosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u.

Teško je povjerovati da važni političari i mediji koje oni kriomice kontroliraju i zlorabe mogu biti u tolikom sukobu sa zdravom logikom i s legalnim i legitimnim ciljevima i interesima hrvatske nacije, tj. svih hrvatskih građana, kao što je to slučaj danas u Hrvatskoj. Nije li u najmanju ruku smiješno i neukusno anonimnu anketu provedenu na uzorku od tisuću i nešto osoba favorizirati u odnosnu na 380 tisuća potpisa s imenom i prezimenom i s OIB-om? Dobro je što je pritom izostala medijska diskreditacija inicijatora te ankete, premda i to jasno očituje koliko su pod kontrolom i koliko su disciplinirani važni mediji, pa bučno najavljuju »Drugu Republiku«. Mediji prenose npr. i Predsjednikov izričaj: »Postoje ogromni otpori društvenim promjenama društvenih skupina koje drže političke, socijalne i ekonomske monopole«, koji je duboko istinit, ali je zapravo samo floskula, jer ga ni jedan potez u više od četiri i pol godine mandata nije potvrdio. Nameće se stoga pitanje: nije li i to samo pokušaj amortiziranja razarajućega poraza koji su prikupljenim potpisima za promjenu izbornoga sustava doživjeli svi važni političari i funkcionari?

Ivan Miklenić/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari