Pratite nas

Povijesnice

Počeli su četnici s genocidom u hrvatskome Ravnu

Objavljeno

na

Ravno sravnjeno… ljudi ubijeni. Protjerani… Sve spaljeno… A za cijelo to vrijeme, naš vrli Predsjednik, ponavlja kao „mantru“, kako je za svađu potrebno dvoje. I još nas na TV Sarajevu uvjerava kako nas ne će „naša narodna armija“. Ne će oni nas, veli. Nije to naš rat.

tenkovi-jnaE moj Alija, moj Alija. ni zatvor te ne opameti! Zar ne znaš, jadan ti ne bio, onu narodnu, obećanje, ludom radovanje? I još imaš hrabrosti reći kako ovo u Ravnom, nije naš rat! A čiji je, onda, moj Alija? Pa čije je Ravno, jadna ti tvoja pamet, ako nije naše? A još je jadniji ovaj narod koji te izabra da ga vodiš!!!

Bože moj dragi! I ovakav će nas lik voditi u obrani!??? Njemu ovo nije rat, a gdje god dođeš, gdje se god makneš… samo se o ratu i priča. I na poslu, i u autobusu, kod liječnika, u kući… Čak i na tržnici. I tu ljudi sa strahom propituju jedni druge za mišljenje i traže savjete.

─Reci, molim te, što misliš da je najbolje uraditi? Treba li ostati ovdje ili bježati? Možda bi najbolje bilo negdje skloniti svu ovu našu djecu, a nama kako dragi Bog dadne!
Rat je i ovdje, Predsjedniče! Ovdje se gine i prolijeva naša krv… Predsjedniče!!!

Vraćam se iz trgovine žurno kući. Po običaju odmah uzimam cigaretu i palim TV. Ali opet ista priča. Dosta više! Dosta mi je i Karadžića, i Mladića, i Martića, i Krajišnika, i Šljivančanina, i Hadžića… I Perišića. I sve njihove ostale bratije. Muka mi je od svega. Najradije bih razbila TV da ne moram gledati, nakon svega ovoga što proživljavamo, te njihove primitivne i izobličene face. Jer dok Karadžić prijeti s govornice jednom cijelom narodu i poručuje: „Ili ćete biti Srbi, ili vas neće ni biti!“, dotle Perišić i prijeti i ruši.
Počinje pakao… Rat. Pravi, pravcati rat. Dotutnjao… i do nas. A ona eksplozija cisterne kod Sjevernog logora, gdje su se smjestili rezervisti iz Srbije i Crne Gore, bila je za nas tek samo upozorenje. Da se pripremimo za ono što nas još čeka.

No, agresorski napad i odmazda, odmah slijede. Počinje granatiranje… Iznenada. A prva je na redu Splitska avenija.
Perišić ruši… i ruši…i ruši…

Ljudi izbezumljeni. Bezglavo trče. Viču… Sirene zavijaju. Beton i staklo frca na sve strane. Ranjeni jauču. Kaos. Zavijaju i kola hitne pomoći. Neki su na nosilima. Krvavi. Jedan je ranjen u desnu nogu. Vuče se po cesti. Zapomaže. Drugome desna ruka visi, presječena. A unaokolo razbacani dijelovi raskomadanih tijela… Odbačene nečije noge i nečije ruke… Na jednom stanu obližnje višekatnice odvaljena cijela jedna strana. A na zidu, na samom rubu, visi nečiji bračni krevet. Malo dalje zabijen u telefonski stub potpuno smrvljen auto… A krvi i krhotina na sve strane …
U početnom smo krugu pakla.
***
─Je-em im četničku mater! Sve sru-ši-še-eee!!! Čuješ li me ti, Dušanka! Sve srušiše… Marva jedna četnička! Tamane nas! Tvoj Perišić i ona tvoja smrdljiva četnička banda! Mater im četničku!

─Nemoj tako, bolan Ivo! Smiri se, smiri!

─Šta smiri se!? Jel’ to ti meni govoriš! Jel’ da se ja smirim!? Da se smirim, je li, Dušanka!? A kako ću se smiriti, jadna ti ne bila? Čuješ li ti što ti ja govorim? Stan su mi uništili, kurvini sinovi! Tvoj Perišić i tvoji četnici. Gamad jedna četnička! Što ću sad bez igdje išta, s onom svojoj nejači? Sreća moja da su mi djeca otišla kod sestre u Split. Ali, gdje ću sad? Gdje će mi se poslije vratiti? Gol i bos, ko od majke rođen! ─ jecajući i s očajem u glasu viče Ivo.
ravno ratNajedanput, kao da ga je pogodila munja, zastade, okrenu se oko sebe, i ukočena pogleda, držeći glavu među rukama, bez i jedne jedine riječi, sruči se na zemlju. Slomljen užasom koji se oko njega zbiva. Pa onda, kao u transu, sjedeći nijem i bez i jedne jedine riječi, njišući tijelom naprijed i nazad, zastade ukočen i nepomičan.
Bez glasa. Bez jecaja. Bez krika.
Niz njegovo zgrčeno lice, prekriveno prašinom i skamenjeno od bola, potekoše suze, ostavljajući crne brazde. A onda, kao da se probudio iz nekog dubokog i teškog sna, iz grla mu se probi samo jauk. Kriknu i zajeca. Na sav glas… pa se podiže… pa onda stade. I prijeteći pruženom stisnutom šakom, nastavi urlikati:
─Jesi li me čula, Dušanka? Tvoji su zlikovci srušili moju dom!!! MOJ DOM!!! Uništili sve u njemu. Sravnili sa zemljom. Jesi li me čula-aa-aaa, Dušanka-aaaa?! Tvoji zlikovci!!! I tvoj Perišić. Dušankaaaa, jesi li čulaa-aa!?? Sve srušili!!! Banda jedna čet-niiii-čkaaaa…!!!!
Vatrogasna i dalje zavija, zavija… i zavija…
***
─Što nam to uradiše, dosta ih jada ubilo!? Usrane kukavice, da bi li, kukavice. Lako im je pucati po nama nenaoružanim. Što ne napadnu nekoga jačeg? Izrodi ljudski. A njihovi generali? Govna! Moje dupe… Obično, usrano dupe. Bagra jedna četnička!!! Dobro je meni moja nena (baka) govorila: „Isto ti, moj sinko, misli onaj što s tobom jede za stolom, kao i onaj ispod stola, a svima im iz prkna viri Draža Mihailović!“
Dreči moja susjeda Fatima, malo postarija neudana cura, visoka i mršava, oštrih crta lica, i sva nekako suha i ispijena, dok joj iz očiju frcaju iskre. Dreči Fatima sva zapjenila od nagomilanog bijesa i srdžbe, dok mi ostali, s nevjericom i preplašeni, stojimo pred ulaznim vratima naše zgrade, promatrajući u šoku sav ovaj užas.

─Još natakarili, (nabili, stavili) nastavlja Fatima, na svoje seljačke glavurde i svoje četničke kokarde, zvijezde petokrake. Ko falan (tobože) i oni su „naša narodna armija“. Baš su mi narodna, i baš su mi naša! Ko i svi ovi što sada bubaju po nama. Đubrad jedna četnička! A nije im ovo prvi put! Ne, ne, dragi moji!!! To su isto radili i četrdeset četvrte. Drina je onda tekla sva crvena od naše prolivene krvi. I to mi je pričala moja nena. Kaže, ubijali sve redom, a mladim Muslimankama, u dimije (vrlo široke hlače istočnjačkog kroja, šalvare) stavljali mačke, pa onda po mačkama u dimijama udri, udri… sve dok se mačke miču. Umirale one, jadnice jadne, u najstrašnijim mukama. A mlade, zelene. Nikom ništa nažao ni pomislile nisu, a kamoli učinile.
Ulazimo svi u sklonište. Pogledavamo se još uvijek u nevjerici. Strah se polako uvlači u svaku našu poru. U svaki naš dah.

─ Tko zna odakle će nam opet poslati, naš bratski narod, njihove „bratske pozdrave“!? ─nastavlja Fatima, ne prestajući s pričom. Viče i gestikulira. Izbacuje ona u jednom dahu, svu onu gorčinu i jad, i sve ono što je mislila, a što su ona i njena baka, kako ona kaženena, dugo skrivale.

─Sve sam to što su nam radili svojim ušima čula ─ nastavlja priču Fatima. ─Hvalio se jedan njihov preda mnom, misleći, valjda, da sam i ja jedna od njih. Pa brbljao… brbljao… I na kraju sve izbrbljao i potanko ispričao. Do posljednjeg detalja.

─Eto, tako vam je to bilo!─ priča on svoju priču. ─ Puno u četnicima, a malo u partizanima… kako je ko jači ili kako ko više tlači! I evo, vidiš me, gdje sam danas!? Snađi se, druže!!! Znaš, ja sam ti se držo one mudre srpske: “Pametan čovek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” ─ objašnjava navodni partizan svom sugovorniku. ─I vidiš da se isplatilo!

─A poslije su, nastavlja Fatima, svi redom, ti isti zlikovci i koljači, preko noći postajali … ko bajagi (navodni), partizani i borci. I sve „heroj do heroja!“ Oni su ti, dragi moji, nastavili tamo gdje su davno i stali. Još dok su bili u četnicima. Ubijali svugdje gdje su stigli i mogli. Ubili su i moju nesretnu mater i moga oca. A moj otac i moja majka, bili su u partizanima. Borili se negdje oko Konjica i Boračkog jezera. Sklonište im je bilo u jednoj staroj i napuštenoj pastirskoj kolibi.

─Zdravo drugovi! Ja sam Milutin ─ prilazeći im i sjedajući na nabacano sijeno, odmah do njih, obrati im se tada jedan od nazočnih. Bio je to, kako mi je ispričala nena, čovjek srednjih godina, krupne građe, oštra i sumnjičavog pogleda. Oko pasa okićen nanizanim bombama, a za pojasom zadjenutim velikim savijenim nožem – kamom, kako su je zvali. Na glavi mu nabijena malo poveća šajkača s prišivenom crvenom zvijezdom petokrakom, ispod koje su se nazirali silom otrgnuti ostaci starog četničkog znakovlja. A poduža kovrčava kosa, uokvirivala je njegovo koščato i široko lice.

─A ko ste sade vas dvoje i odakle ste? ─ oštro ih upita, promatrajući ih mrko i ispitivački.
─Pa mi smo ti od Mostara. Ovo je moja drugarica, a ja sam Meho Bajrić ─odgovori moj otac.

I sve što se tada dogodilo, ispričala mi je moja nena, tek prije pola godine, a njoj je davno, davno, sve to i u detalje, ispričao jedan njihov suborac. Dotad mi ona jadna nije smjela ni zucnuti, jer su ovdje, na vrlo visokim političkim dužnostima, bili oni isti koljači koji su te noći preklali moga oca i moju mater. Pa nakon toga, dobili drugovi partizani, i visoki položaj i sve privilegije. Sve prema zaslugama. I ko zna koliko ih je još takvih bilo i koliko ih još i danas ima?

─ Istina je to, moja Fatima! Ali nemoj misliti da si ti jedina. Takvih kao ti ima na tisuće i tisuće. Vidiš, i meni su zatvorili, na pravdi Boga, moju mamu i držali pola godine u Ćelovini. Oca osudili na smrt, pa dan uoči strijeljana, jadnik jadni, preko jedne jedine noći sav posjedio. Ali ga je na našu sreću, spasio čovjek koji mu je bio šef na željeznici, a kako smo kasnije saznali, i neki visoko pozicionirani glavešina u novoj vlasti. A moju sestru, koja je s mojim ocem bježala pred „osloboditeljima“, jer se pričalo kako kolju, siluju i ubijaju, odvojili od moga oca u Popovači i… O njoj se ni do dana današnjega, ništa ne zna. Ni gdje joj je grob, ni gdje je stradala, ni kako je stradala. Zameo joj se svaki trag. A imala je samo šesnaest godina, i tek završila drugi razred učiteljske škole. I nju su, sigurna sam, ubile iste ovakve nakaze. A što su joj radili…??? Ne! ne! Ne mogu… ne smijem na to…ne smijem o tome… ni misliti.

I znalo se o svemu tome, ali se krilo i šutjelo. Znam da su takvi samo promijenili kape, pa umjesto kokarda, stavili zvijezde petokrake. Čula sam, a kasnije i čitala, za te navodne partizane. A za nekoliko njih, točno znam…
I kako se zovu, i gdje rade, i što rade.
I od tada su svugdje, ti navodni partizani, vodili glavnu riječ. Pa javna je tajna kako je to bilo i što se radilo… Pričalo se o tome puno. Onako potiho. Da nitko ne čuje.

─E moja Fatima, moja Fatima! Još mi ništa ni ne znamo! Koliko li su nam samo napričali još laži i istina pokopali? Bez znakovlja, bez obilježja. Zamazivali oči i lagali… I bacali prašinu u oči, a mi ništa. Ni kod zdravih očiju nismo vidjeli. Ko kakvi slijepci! Koliko smo tako njihovih laži i prijevara, ni ne znajući… gutali i prihvaćali? Zna li itko od vas za Boričevac? Pa naravno da ne zna! Sigurna sam sto posto da za to mjesto nikada niste ni čuli. To vam je jedno malo selo na granici Hrvatske i B-H. Moj je otac tamo rođen. Njegovi su izbjegli na vrijeme pa je on, srećom, ostao živ. Da nisu otišli, sam Bog zna što bi s njima bilo─dometnu Ružica, moja susjeda i prijateljica, pridržavajući Fatimu ispod ruke i vodeći ju do njenoga mjesta u podrumu.

─Moja Fatima, uvijek ima još gore od gorega – nastavlja Ružica. Boričevac su 27. 7. 1941. godine napali četnici i u potpunosti spalili. Zatim su zaustavili vlak koji je prevozio hodočasnike iz Sv. Ane i sve ih smaknuli. Katoličkom svećeniku su stavili samar i jahali na njemu, potom ga ubili, zatim nataknuli i nabili na ražanj i pekli…I sve je to morala gledati njegova majka i župljani, koje su iza toga poubijali. Uz prethodno zvjersko mučenje. A njima su pomagali neki pojedinci iz komunističkih političkih organizacija, ali i pripadnici talijanskih vojnih postrojbi. A mi smo taj dan, što je Bogu plakati, slavili kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske. I ko ovce blejali i sve prihvaćali.

(Nastavak slijedi)

Vera Primorac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan umro dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Posljednja želja dr. Ante Starčevića bila je biti ukopan na groblju tada medvedničkog sela ponad starog Zagreba u Šestinama, a ne u arkadama Mirogoja uz druge velikane hrvatske povijesti. Želio je počinuti tamo gdje mu je bilo srce – u hrvatskoj zemlji uz hrvatskog čovjeka. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama (danas na sjeveru Zagreba).

Njegov grob bilo je mjesto hodočašća brojnih Hrvata u vrijeme komunističkog zatiranja hrvatske svijesti, a nakon II. svjetskog rata UDBA je dugo pratila tko posjećuje posljednje počivalište „Oca domovine“.

Na današnji dan umro je dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti. Umro je u zgradi koja nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. Tu su zgradu izgradili hrvatski pravaši 1894./1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Julia Deutscha i specijalno su namijenili jedan stan u njoj za svog osnivača Antu Starčevića.

U tom je stanu on proživio posljednju godinu pred smrt. Umro je u 73. godini života.

U namjeri da postane katolički svećenik otišao je u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana?

Osnovno načelo pravaša i Ante Starčevića bilo je: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!“ Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog domoljublja vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.

Proročke riječi Ante Starčevića bile su kasnije putokaz i nadahnuće Hrvatima u najtežim trenucima njegove povijesti pod velikosrpskim šovinizmom i pogromima komunista: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice (ruke). Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”

Narod.hr / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari