Pratite nas

Povijesnice

Počeli su četnici s genocidom u hrvatskome Ravnu

Objavljeno

na

Ravno sravnjeno… ljudi ubijeni. Protjerani… Sve spaljeno… A za cijelo to vrijeme, naš vrli Predsjednik, ponavlja kao „mantru“, kako je za svađu potrebno dvoje. I još nas na TV Sarajevu uvjerava kako nas ne će „naša narodna armija“. Ne će oni nas, veli. Nije to naš rat.

tenkovi-jnaE moj Alija, moj Alija. ni zatvor te ne opameti! Zar ne znaš, jadan ti ne bio, onu narodnu, obećanje, ludom radovanje? I još imaš hrabrosti reći kako ovo u Ravnom, nije naš rat! A čiji je, onda, moj Alija? Pa čije je Ravno, jadna ti tvoja pamet, ako nije naše? A još je jadniji ovaj narod koji te izabra da ga vodiš!!!

Bože moj dragi! I ovakav će nas lik voditi u obrani!??? Njemu ovo nije rat, a gdje god dođeš, gdje se god makneš… samo se o ratu i priča. I na poslu, i u autobusu, kod liječnika, u kući… Čak i na tržnici. I tu ljudi sa strahom propituju jedni druge za mišljenje i traže savjete.

─Reci, molim te, što misliš da je najbolje uraditi? Treba li ostati ovdje ili bježati? Možda bi najbolje bilo negdje skloniti svu ovu našu djecu, a nama kako dragi Bog dadne!
Rat je i ovdje, Predsjedniče! Ovdje se gine i prolijeva naša krv… Predsjedniče!!!

Vraćam se iz trgovine žurno kući. Po običaju odmah uzimam cigaretu i palim TV. Ali opet ista priča. Dosta više! Dosta mi je i Karadžića, i Mladića, i Martića, i Krajišnika, i Šljivančanina, i Hadžića… I Perišića. I sve njihove ostale bratije. Muka mi je od svega. Najradije bih razbila TV da ne moram gledati, nakon svega ovoga što proživljavamo, te njihove primitivne i izobličene face. Jer dok Karadžić prijeti s govornice jednom cijelom narodu i poručuje: „Ili ćete biti Srbi, ili vas neće ni biti!“, dotle Perišić i prijeti i ruši.
Počinje pakao… Rat. Pravi, pravcati rat. Dotutnjao… i do nas. A ona eksplozija cisterne kod Sjevernog logora, gdje su se smjestili rezervisti iz Srbije i Crne Gore, bila je za nas tek samo upozorenje. Da se pripremimo za ono što nas još čeka.

No, agresorski napad i odmazda, odmah slijede. Počinje granatiranje… Iznenada. A prva je na redu Splitska avenija.
Perišić ruši… i ruši…i ruši…

Ljudi izbezumljeni. Bezglavo trče. Viču… Sirene zavijaju. Beton i staklo frca na sve strane. Ranjeni jauču. Kaos. Zavijaju i kola hitne pomoći. Neki su na nosilima. Krvavi. Jedan je ranjen u desnu nogu. Vuče se po cesti. Zapomaže. Drugome desna ruka visi, presječena. A unaokolo razbacani dijelovi raskomadanih tijela… Odbačene nečije noge i nečije ruke… Na jednom stanu obližnje višekatnice odvaljena cijela jedna strana. A na zidu, na samom rubu, visi nečiji bračni krevet. Malo dalje zabijen u telefonski stub potpuno smrvljen auto… A krvi i krhotina na sve strane …
U početnom smo krugu pakla.
***
─Je-em im četničku mater! Sve sru-ši-še-eee!!! Čuješ li me ti, Dušanka! Sve srušiše… Marva jedna četnička! Tamane nas! Tvoj Perišić i ona tvoja smrdljiva četnička banda! Mater im četničku!

─Nemoj tako, bolan Ivo! Smiri se, smiri!

─Šta smiri se!? Jel’ to ti meni govoriš! Jel’ da se ja smirim!? Da se smirim, je li, Dušanka!? A kako ću se smiriti, jadna ti ne bila? Čuješ li ti što ti ja govorim? Stan su mi uništili, kurvini sinovi! Tvoj Perišić i tvoji četnici. Gamad jedna četnička! Što ću sad bez igdje išta, s onom svojoj nejači? Sreća moja da su mi djeca otišla kod sestre u Split. Ali, gdje ću sad? Gdje će mi se poslije vratiti? Gol i bos, ko od majke rođen! ─ jecajući i s očajem u glasu viče Ivo.
ravno ratNajedanput, kao da ga je pogodila munja, zastade, okrenu se oko sebe, i ukočena pogleda, držeći glavu među rukama, bez i jedne jedine riječi, sruči se na zemlju. Slomljen užasom koji se oko njega zbiva. Pa onda, kao u transu, sjedeći nijem i bez i jedne jedine riječi, njišući tijelom naprijed i nazad, zastade ukočen i nepomičan.
Bez glasa. Bez jecaja. Bez krika.
Niz njegovo zgrčeno lice, prekriveno prašinom i skamenjeno od bola, potekoše suze, ostavljajući crne brazde. A onda, kao da se probudio iz nekog dubokog i teškog sna, iz grla mu se probi samo jauk. Kriknu i zajeca. Na sav glas… pa se podiže… pa onda stade. I prijeteći pruženom stisnutom šakom, nastavi urlikati:
─Jesi li me čula, Dušanka? Tvoji su zlikovci srušili moju dom!!! MOJ DOM!!! Uništili sve u njemu. Sravnili sa zemljom. Jesi li me čula-aa-aaa, Dušanka-aaaa?! Tvoji zlikovci!!! I tvoj Perišić. Dušankaaaa, jesi li čulaa-aa!?? Sve srušili!!! Banda jedna čet-niiii-čkaaaa…!!!!
Vatrogasna i dalje zavija, zavija… i zavija…
***
─Što nam to uradiše, dosta ih jada ubilo!? Usrane kukavice, da bi li, kukavice. Lako im je pucati po nama nenaoružanim. Što ne napadnu nekoga jačeg? Izrodi ljudski. A njihovi generali? Govna! Moje dupe… Obično, usrano dupe. Bagra jedna četnička!!! Dobro je meni moja nena (baka) govorila: „Isto ti, moj sinko, misli onaj što s tobom jede za stolom, kao i onaj ispod stola, a svima im iz prkna viri Draža Mihailović!“
Dreči moja susjeda Fatima, malo postarija neudana cura, visoka i mršava, oštrih crta lica, i sva nekako suha i ispijena, dok joj iz očiju frcaju iskre. Dreči Fatima sva zapjenila od nagomilanog bijesa i srdžbe, dok mi ostali, s nevjericom i preplašeni, stojimo pred ulaznim vratima naše zgrade, promatrajući u šoku sav ovaj užas.

─Još natakarili, (nabili, stavili) nastavlja Fatima, na svoje seljačke glavurde i svoje četničke kokarde, zvijezde petokrake. Ko falan (tobože) i oni su „naša narodna armija“. Baš su mi narodna, i baš su mi naša! Ko i svi ovi što sada bubaju po nama. Đubrad jedna četnička! A nije im ovo prvi put! Ne, ne, dragi moji!!! To su isto radili i četrdeset četvrte. Drina je onda tekla sva crvena od naše prolivene krvi. I to mi je pričala moja nena. Kaže, ubijali sve redom, a mladim Muslimankama, u dimije (vrlo široke hlače istočnjačkog kroja, šalvare) stavljali mačke, pa onda po mačkama u dimijama udri, udri… sve dok se mačke miču. Umirale one, jadnice jadne, u najstrašnijim mukama. A mlade, zelene. Nikom ništa nažao ni pomislile nisu, a kamoli učinile.
Ulazimo svi u sklonište. Pogledavamo se još uvijek u nevjerici. Strah se polako uvlači u svaku našu poru. U svaki naš dah.

─ Tko zna odakle će nam opet poslati, naš bratski narod, njihove „bratske pozdrave“!? ─nastavlja Fatima, ne prestajući s pričom. Viče i gestikulira. Izbacuje ona u jednom dahu, svu onu gorčinu i jad, i sve ono što je mislila, a što su ona i njena baka, kako ona kaženena, dugo skrivale.

─Sve sam to što su nam radili svojim ušima čula ─ nastavlja priču Fatima. ─Hvalio se jedan njihov preda mnom, misleći, valjda, da sam i ja jedna od njih. Pa brbljao… brbljao… I na kraju sve izbrbljao i potanko ispričao. Do posljednjeg detalja.

─Eto, tako vam je to bilo!─ priča on svoju priču. ─ Puno u četnicima, a malo u partizanima… kako je ko jači ili kako ko više tlači! I evo, vidiš me, gdje sam danas!? Snađi se, druže!!! Znaš, ja sam ti se držo one mudre srpske: “Pametan čovek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” ─ objašnjava navodni partizan svom sugovorniku. ─I vidiš da se isplatilo!

─A poslije su, nastavlja Fatima, svi redom, ti isti zlikovci i koljači, preko noći postajali … ko bajagi (navodni), partizani i borci. I sve „heroj do heroja!“ Oni su ti, dragi moji, nastavili tamo gdje su davno i stali. Još dok su bili u četnicima. Ubijali svugdje gdje su stigli i mogli. Ubili su i moju nesretnu mater i moga oca. A moj otac i moja majka, bili su u partizanima. Borili se negdje oko Konjica i Boračkog jezera. Sklonište im je bilo u jednoj staroj i napuštenoj pastirskoj kolibi.

─Zdravo drugovi! Ja sam Milutin ─ prilazeći im i sjedajući na nabacano sijeno, odmah do njih, obrati im se tada jedan od nazočnih. Bio je to, kako mi je ispričala nena, čovjek srednjih godina, krupne građe, oštra i sumnjičavog pogleda. Oko pasa okićen nanizanim bombama, a za pojasom zadjenutim velikim savijenim nožem – kamom, kako su je zvali. Na glavi mu nabijena malo poveća šajkača s prišivenom crvenom zvijezdom petokrakom, ispod koje su se nazirali silom otrgnuti ostaci starog četničkog znakovlja. A poduža kovrčava kosa, uokvirivala je njegovo koščato i široko lice.

─A ko ste sade vas dvoje i odakle ste? ─ oštro ih upita, promatrajući ih mrko i ispitivački.
─Pa mi smo ti od Mostara. Ovo je moja drugarica, a ja sam Meho Bajrić ─odgovori moj otac.

I sve što se tada dogodilo, ispričala mi je moja nena, tek prije pola godine, a njoj je davno, davno, sve to i u detalje, ispričao jedan njihov suborac. Dotad mi ona jadna nije smjela ni zucnuti, jer su ovdje, na vrlo visokim političkim dužnostima, bili oni isti koljači koji su te noći preklali moga oca i moju mater. Pa nakon toga, dobili drugovi partizani, i visoki položaj i sve privilegije. Sve prema zaslugama. I ko zna koliko ih je još takvih bilo i koliko ih još i danas ima?

─ Istina je to, moja Fatima! Ali nemoj misliti da si ti jedina. Takvih kao ti ima na tisuće i tisuće. Vidiš, i meni su zatvorili, na pravdi Boga, moju mamu i držali pola godine u Ćelovini. Oca osudili na smrt, pa dan uoči strijeljana, jadnik jadni, preko jedne jedine noći sav posjedio. Ali ga je na našu sreću, spasio čovjek koji mu je bio šef na željeznici, a kako smo kasnije saznali, i neki visoko pozicionirani glavešina u novoj vlasti. A moju sestru, koja je s mojim ocem bježala pred „osloboditeljima“, jer se pričalo kako kolju, siluju i ubijaju, odvojili od moga oca u Popovači i… O njoj se ni do dana današnjega, ništa ne zna. Ni gdje joj je grob, ni gdje je stradala, ni kako je stradala. Zameo joj se svaki trag. A imala je samo šesnaest godina, i tek završila drugi razred učiteljske škole. I nju su, sigurna sam, ubile iste ovakve nakaze. A što su joj radili…??? Ne! ne! Ne mogu… ne smijem na to…ne smijem o tome… ni misliti.

I znalo se o svemu tome, ali se krilo i šutjelo. Znam da su takvi samo promijenili kape, pa umjesto kokarda, stavili zvijezde petokrake. Čula sam, a kasnije i čitala, za te navodne partizane. A za nekoliko njih, točno znam…
I kako se zovu, i gdje rade, i što rade.
I od tada su svugdje, ti navodni partizani, vodili glavnu riječ. Pa javna je tajna kako je to bilo i što se radilo… Pričalo se o tome puno. Onako potiho. Da nitko ne čuje.

─E moja Fatima, moja Fatima! Još mi ništa ni ne znamo! Koliko li su nam samo napričali još laži i istina pokopali? Bez znakovlja, bez obilježja. Zamazivali oči i lagali… I bacali prašinu u oči, a mi ništa. Ni kod zdravih očiju nismo vidjeli. Ko kakvi slijepci! Koliko smo tako njihovih laži i prijevara, ni ne znajući… gutali i prihvaćali? Zna li itko od vas za Boričevac? Pa naravno da ne zna! Sigurna sam sto posto da za to mjesto nikada niste ni čuli. To vam je jedno malo selo na granici Hrvatske i B-H. Moj je otac tamo rođen. Njegovi su izbjegli na vrijeme pa je on, srećom, ostao živ. Da nisu otišli, sam Bog zna što bi s njima bilo─dometnu Ružica, moja susjeda i prijateljica, pridržavajući Fatimu ispod ruke i vodeći ju do njenoga mjesta u podrumu.

─Moja Fatima, uvijek ima još gore od gorega – nastavlja Ružica. Boričevac su 27. 7. 1941. godine napali četnici i u potpunosti spalili. Zatim su zaustavili vlak koji je prevozio hodočasnike iz Sv. Ane i sve ih smaknuli. Katoličkom svećeniku su stavili samar i jahali na njemu, potom ga ubili, zatim nataknuli i nabili na ražanj i pekli…I sve je to morala gledati njegova majka i župljani, koje su iza toga poubijali. Uz prethodno zvjersko mučenje. A njima su pomagali neki pojedinci iz komunističkih političkih organizacija, ali i pripadnici talijanskih vojnih postrojbi. A mi smo taj dan, što je Bogu plakati, slavili kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske. I ko ovce blejali i sve prihvaćali.

(Nastavak slijedi)

Vera Primorac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Blažene Drinske mučenice

Objavljeno

na

Objavio

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari