Pratite nas

Analiza

Počelo je u Hong Kongu, vrije u Kataloniji, Čile je na ulicama, trese se Lisabon… Je li u svijetu na djelu nova 1968. ili…?

Objavljeno

na

Eurasia Group, jedna od najuglednijih privatnih tvrtki koja se bavi geopolitikom, popisala je lokacije na kojima su od 1. rujna ove godine trajali ozbiljni ulični prosvjedi: Indonezija, Hong Kong, Rusija, Katalonija, Libanon, Irak, Egipat, Alžir, Haiti, Bolivija, Čile, Ekvador.

Dakle, u demokratskim državama, stabilnim, članicama EU, bogatim, poput Čilea, ali i u propalim, kao što je Irak, ili autoritarnim, kao što je Rusija. Prije nekoliko tjedana pisali smo o Iraku i Egiptu. No, trend je sada pokrio gotovo cijeli svijet.

Pobuna je u Libanonu izbila kad je vlada odlučila oporezovati WhatsApp, u Čileu kad je vlada za sitan iznos povećala cijenu javnog prijevoza, u Boliviji zbog izborne prevare, u Kataloniji jer žele samostalnost.

Čileanci ne odustaju iako su najavljene reforme kao ni Libanonci gdje su pale ministarske glave. I gdje prosvjedi nisu nasilni. Za razliku od Iraka gdje je ubijeno 147 osoba. Ili Egipta, gdje o tome nema brojaka. Ali zato ima mrtvih. I zatočenih, bez traga.

Kaže priča: “Pita kralj ministra – što radi narod? Prigovara. Diži poreze. Pita kralj ministra opet – što radi narod? Šuti, on će. Kralj u panici zaviče: smanjuj poreze”.

Ulični prosvjedi su poznata povijesna činjenica, 1789. su doveli do pada Bastille i Francuske revolucije, 1848. godine su promijenile političku kartu Europe, 1968. stvorili novu generaciju. Razlika u odnosu na današnje prosvjede je geografska: svi navedeni su bili ograničeni na Europu.

Sadašnje prosvjede u širem kontekstu možemo promatrati kao nastavak procesa koji je pokrenulo Arapsko proljeće: reakcija novostvorenog civilnog društva koje pokreće tehnologija protiv otuđene vlasti. Arapsko proljeće je zakukurikalo prerano, ali se vraća u Alžiru, Sudanu i Iraku: sada i u Libanonu. Uzroci su ekonomski, ali i politički. Kao i u Južnoj Americi, Indoneziji.

Udarac političkim elitama koje ne shvaćaju, u Čileu, da najbogatija zemlja Latinske Amerike želi bolji raspored tog bogatstva. Hong Kong svima postaje novi uzor. Višemjesečni prosvjedi ostvaruju sve više zahtjeva: povučen je sporni zakon o ekstradiciji u Kinu, a izgledan je i odlazak nesposobne, ali Pekingu odane čelnice Carrie Lam. Iako su mnogi očekivali da će Hong Kong stati (pa i autor ovog teksta) sam od sebe, većinom mladi prosvjednici shvaćaju da je ovo njihov trenutak: ili će sada osigurati svoju demokratsku budućnost ili nikad.

Hong Kong nije Xinjiang i Peking ovdje mora biti vrlo oprezan. A prosvjednici su izgradili novi model: ne stvaraju lidera čijim odstranjenjem akcije gube na zamahu, već je riječ o decentraliziranoj organizacijskoj strukturi koja djeluje uz pomoć tehnologije i tako vlastima onemogućava da ih detektira. Spoznaja da Hong Kong uspijeva i da je izgrađen novi model borbe protiv otuđenih političkih struktura pri kojem su ustrajnost i spremnost na dugotrajnu borbu među ključnim preduvjetima ulijeva nadu Kataloncima, Libanoncima, Čileancima.

Libanon zaslužuje poseban osvrt: u toj zemlji podijeljenoj po religijskim, etničkim i interesnim skupinama vlasti su uspjele u čemu politika nije od kraja građanskog rata 2000. godine: ujedinila ih je sve.

Prije četiri godine su u Beirutu prosvjedovali stanovnici srednje klase zbog smeća, ali nisu imali potrebnu podršku svih društvenih skupina. Sada se buni libanonska nacija, ne samo suniti, šijiti ili kršćani, već svi zajedno i s Druzima: slično kao i u Iraku.

Što ima i važne geopolitičke implikacije. Ta libanonska nacija, kao ni iračka, ne želi da joj se Iran petlja u unutarnje poslove, želi stratešku sigurnost, mir i prosperitet. No, kako je rekao jedan od talibanskih lidera (koji je u borbama izgubio sina): “Mir je teži od rata”.

Teoretičari katastrofe rekli bi da je ovo znak poraza demokratsko-liberalnog sustava. Zagovornici teorije realizma da je ovo znak snage demokratsko-liberalnog sustava. Koji treba dodatno evoluirati i ispraviti svoje derivacije. Hong Kong pokazuje da se može. Spavaj, mirno, hrvatska Vlado. Tko će svaki vikend na prosvjed? I za kraj, naslov iz The New York Timesa: “Želite da Trump ode? Izađite na ulice”.

Željko Tkanjec / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Vojna analiza – Izrael vs Turska

Objavljeno

na

Objavio

Današnja epizoda Cro Opsa uspoređuje odnos snaga glavnih bliskoistočnih sila. Izrael i Turska vodeće su sile na Bliskom istoku, no neo-osmanske ambicije Erdoganova režima su narušile njihove međusobne odnose, te zategnule odnose Turske i NATO-a, a okretanje Rusiji dovelo je i do zabrane isporuke borbenih aviona F-35 Turskoj, koje je Izrael već primio u službu.

Izrael pak preustrojava svoju vojsku u sklopu plana Gideon, i zadržava jednu ultimativnu prednost nad Turskom. Saznajte koji su im odnosi snaga, čime ove dvije države raspolažu i kako će se u budućnosti razvijati njihove oružane snage, te može li Turska doista parirati Izraelu u ostvarivanju svojih ambicija regionalne sile Sredozemlja.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Vojna analiza- transportni avioni An-178 vs C-390

Objavljeno

na

Objavio

Taktički transport ključna je sposobnost u svakom ratnom zrakoplovstvu, a posebno je važna za države koje intenzivno sudjeluju u međunarodnim operacijama.

Danas ćemo ukratko proći dva vrlo zanimljiva nova transportna aviona, jedan koji cilja na nasljeđivanje C-130 Herculesa, te drugi koji je svoj segment pronašao između manjih transportera poput C-27J i većeg C-130.

Saznajte koje su im sposobnosti, za što se mogu koristiti te zašto su transportni avioni toliko važni.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari