Pratite nas

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Luka Andrijanić srušio je prve agresorske avione u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Privatna arhiva

Luka Andrijanić oborio je prve agresorske avione 24. kolovoza 1991. na samom početku bitke za Vukovar. Poginuo je na današnji dan, tri dana prije 20. rođendana dok je postavljao mine.

Uvod u napad na Vukovar zbio se 24. kolovoza, a ostat će zauvijek zapamćen po mladom Luki Andrijaniću koji je tog dana oborio dva zrakoplova JNA, a samo dva dana poslije 26. kolovoza oborio je još dva neprijateljska zrakoplova. Taj mladić iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda, još nije ni 20 godina napunio, a srušio je prve agresorske avione u Domovinskom ratu.

Zapovjednik obrane grada Vukovara Ivica Arbanas taj dan je izdao zapovijed, a Luka je srušio avione.

-Jedino je Luka znao pucat s tim protuzrakoplovnim topom 20/3 i nitko drugi, a Ivica Arbanas je izdao zapovijed da se puca na avione. Luka Andrijanić trocjevcem je pogodio dva neprijateljska aviona koji su dolazili iz Srbije, ponovno raketirati silos Đergaj. Jedan je pao odmah, a drugi na vojvođanskoj strani Dunava, piše 24sata.hr

Tjedan dana poslije, 31. kolovoza 1991. u središnjem dnevniku HRT-a predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, u svojstvu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, javno je pohvalio zapovjednika obrane grada Ivicu Arbanasa za uspješnu obranu Vukovara i rušenja 4 neprijateljska zrakoplova i uništavanja 12 tenkova i oklopnih vozila, a Luka, fantastičan mladić, bio je naš heroj – priča Ivan Anđelić – Doktor koji je skupa s Lukom bio svaki dan od 15. lipnja otkad je mladi Luka došao u Vukovar.

‘Lipi, kad se budem ženio ti češ mi biti kum’

Luka Andrijanić pristupio je dragovoljno ZNG-u upravo tog 15. lipnja zajedno s prijateljima iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda Stjepanom Čičkom i braćom Josipom i Ilijom Paradžik. On je bio najmlađi od četvorice. Luka je JNA služio u Batajnici i bio protuavionac, najbolji u klasi.

Luka, Josip Jakobović i Marjan Balić bili su kao jedno, nisu se ni minute razdvajali, nerazdvojni trojac. Oni su bili posada za rušenje aviona, a Luka kao njihov zapovjednik. Marjan Balić je bio vozač, a Josip Jakobović bio je desna ruka Luke Andrijanića koji je kao Vukovarac upao u ekipu zbog dobrog poznavanja terena. On je bio policajac i znao je svaku kuću u Vukovaru – kaže Ivan Anđelić. Lukinii pomoćnici su još bili Antun Bekčević i Zvonimir Hincak.

– Luka je bio mirne naravi, dobar, odgovoran i pouzdan, ma duša od čovjeka. A tako mlad dečko. A bio je i zgodan, stasit mladić i za njim su letjele djevojke. Rekao je zapovjedniku Arbanasu jednom prilikom ‘Lipi, kad se budem ženio ti češ mi biti kum’ – prisjeća se Doktor.

Nažalost ni 20. rođendan nije dočekao. Poginuo je tri dana ranije, na današnji dan prije točno 28 godina.

Doktor se prisjetio Lukine smrti

– Marjan Balić zove na motorolu zapovjednika Ivicu Arbanasa i mene. Kaže nam ‘Lipi i Doktore, dođite odmah u bolnicu, trebamo vas Luka i ja’. Krenuli smo, nismo znali što se događa. Ma nije prošlo ni 10 minuta, a već smo bili tamo. Dolazimo, a Marjan, sav u suzama, izlazi pred nas iz stare crvene Lade i govori nam: ‘Luka je poginuo’.

Ja otvaram vrata, Luka leži, glava mu zabačena, ne vidim mu lice. Ali odjeća je sva poderna na njemu i vidim mu ožiljak na koljenu. Zapamtio sam taj ožiljak jer smo u pauzama bitaka, kad bi uhvatili pola sata mira, pa da se opustimo malo, znali zajedno u ekipi igrati nogomet. Šok, stisnulo nas u grlu, onaj osjećaj da si izgubio čovjeka kao rođenog brata – priča Ivan Anđelić Doktor.

Zadnje riječi: ‘Bačulin pomagaj’

Luka je nastradao tijekom postavljanja protupješačkih mina ispred svojih položaja na kojima se očekivao dolazak neprijateljske pješadije. Tijekom postavljanja mina, počeo je minobacački napad. Silina udara Luku je iznenadila i samo jedan trzaj rukom, mala neopreznost prema mini koju je postavljao koštala ga je života. To su trebali raditi mineri, ali nisu se pojavljivali. Samo su donijeli mine i rekli da će doći kada budu imali vremena. Luka je rekao da ih ide sam postaviti jer je vidio u JNA kako se to radi.

– Doslovno mu je pukla mina u rukama. Trenutna smrt. To je bila raspriskavajuća protupješačka mina. Potezna. Možete samo zamisliti kako je izgledao od tih gelera. Da je bilo sedam, osam ljudi oko njega svi bi poginuli. Strašna razorna moć. Zadnje njegove riječi bile su upućene upravo suborcu Marjanu Baliću, koji je pratio Luku kada je postavljao mine. Rekao mu je samo ‘Bačulin pomagaj’. – priča nam Doktor.

– Marjan Balić je nakon pada Vukovara završio u srbijanskim koncentracijskim logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica, gdje je proveo 9 mjeseci. Poslije izlaska iz logora dobio sina i kako drukčije da ga nazove nego po svome poginulom suborcu Luki. Svi smo i dalje u kontaktu s njegovim roditeljima. I Jakobović, Arbanas, Marjan i ja. Kao da smo njihovi članovi obitelji – zaključio je Anđelić.

Kako je teklo obaranje prvih aviona

Toga je dana zapovjednik obrane grada Vukovara Ivica Arbanas izdao je zapovjed dežurnom centru tj. u gimnaziji, Ivanu Anđeliću Doktoru da ekipa sa protuavionskim topom ode na položaje prema silosu Đergaj te da ga obrani od napada aviona JNA.

Mjesec dana ranije, točnije 27. srpnja, a to treba spomenuti, na našu vojarnu Nikole Šubić Zrinski kod Opatovca, gdje je bila smještena 4. bojna ZNG, izvršen je zračni napad i tom je prilikom ranjeno četvero pripadnika ZNG-a: Josip Prelčec ranjen je u nogu, Antun Bekčević u glavu, Goran Mađarević je izranjavan po cijelome tijelu, a Josip Jakobović ranjen je u glavu.
Tada je zapovjeđeno da se glavnina snaga izvuče u grad Vukovar, a jedan vod ostane čuvati vojarnu kod Opatovca.

Dana 24. kolovoza od rani jutarnjih sati neprijateljski zrakoplovi JNA napadaju vojarnu ZNG na Opatovcu, napadaju silos Đergaj gdje su naši gardisti i napadaju objekte u Borovu Naselju.

Luka Andrijanić je tada rekao da nema vozača pa je Ivan Anđelić odredio Josipa Jakobović da povede ekipu u izvršavanje borbene zadaće i da odabere najbolju poziciju za djelovanje. Zapovjednik Ivica Arbanas je posadi na odlasku rekao da se jave Blagi Zadri da su u njegovoj zoni odgovornosti i kad se sve postavi da ga izvjesti da je sve spremno.

Jakobović je odobrao poziciju koja se Luki jako svidjela. To je odmah javljeno zapovjedniku Arbanasu i on se odmah priključio posadi.

U 14 sati zrakoplovi JNA napadaju Osijek, a u Vukovar u poslijepodnevnim satima dolaze četiri ‘Super Galeba G-4’.Rade krug u formaciji za napad i počinju pucati. U tom trenutku zapovjednik Arbanas izdaje zapovijed da se ruše avioni.

Zanimljivo je da naprijateljski avioni koju su mjesec dana ranije raketirali našu vojarnu na Opatovcu i tada su među ostalim bili ranjeni Antun Bekčević i Josip Jakobović, dana 24. kolovoza njih dvojica zajedno sa Lukom Andrijanićem sudjeluju u akciji rušenja aviona.

– I eto, da su prvi naši ranjeni sudjelovali u tome da te iste avione koji su ih raketirali obore. To je bila Božja ruka pravde da baš oni sudjeluju u tome da ruše avione – kaže Ivan Anđelić Doktor.

Dana 26. kolovoza 1991. godine Luka Andrijanić srušio je još dva aviona s istom posadom kod vukovarskog vodotornja, piše 24sata.hr

 

Na današnji dan 1991 – Oboren prvi zrakoplov ‘JNA’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

28 godina od okupacije Mostara od strane tzv. JNA i rezervista

Objavljeno

na

Objavio

Prije 28 godina, 19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA. Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa tzv.JNA.

Nedugo nakon dolaska, tzv.JNA zauzima položaje na brdima oko Mostara i zračne luke, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.

Za dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.) iako nenajavljen, mostarski krizni stožer bio je pripravan. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove, piše HMS.

U Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama. U to vrijem gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS što je među građane unosilo nemir, pa se krizni stožer morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata protiv KOS-a.

Dok je rat praktično pred vratima, oporbene stranke u Mostaru organiziraju razne mitinge podrške za JNA.

Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno  dolazilo je i do incidenata u koje su bili uključeni rezervisti tzv.JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema Katedrali, strašenje građana s dugim cijevima na ulicama, bombe u kafićima, pijančevanje i tuče, te pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista, unijeli su osjećaj straha, nemira i nesigurnosti među stanovnike Mostara.

U listopadu 1991. je napadnuto i selo Ravno u sjeverozapadnom dijelu Popova polja, što je događaj kojim de facto počinje rat u Bosni i Hercegovini, za kojeg tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je kazao da nije „naš rat“.

Jedinice JNA smještene u Mostaru su trebale, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, užički i podgorički korpus ostaju na ovom području.

Užički korpus je preimenovan u ”bilećki”, a poslije i u ”hercegovački”. Djelovao je na području Mostara. Titogradski korpus je djelovalo na području Popova polja, Neuma, Stona i Dubrovnika.

Pod zapovjedništvom ovih korpusa su kasnije bile i brojne paravojne formacije iz Srbije i istočne Hercegovine, koje su počinile i zločin na Uborku gdje je mučki ubijeno 114 civila iz mostarskog naselja Zalik i Sutina, a za koji nitko nije odgovarao. Bio je to jedan od prvih masovnih zločina nad civilima tijekom četverogodišnjeg rata u BiH.M. L./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari