Pratite nas

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Dva desetljeća bez Tuđmana: tvorac moderne Hrvatske države danas je još veći nego je bio

Objavljeno

na

Objavio

                         “Možete mi evo, uzeti slobodu, pa i život

                          ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog

                       povijesti naroda kojemu pripadam”  

                                                   Dr. Franjo Tuđman

Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo” – riječi su što ih je prvi hrvatski predsjednik i tvorac današnje hrvatske države dr. Franjo Tuđman izgovorio na Trgu Bana Jelačića na velebnom skupu, pred masom oduševljenih građana, nakon što je (22. svibnja te ratne 1992. godine) naša Domovina primljena u punopravno članstvo OUN, kao 178. njezina članica.

Bila je to kruna našeg mukotrpnog puta prema međunarodnom priznanju od svijeta koji nam uglavnom nije bio sklon, sve dok zahvaljujući žilavom otporu velikosrpskoj agresiji i mudroj i promišljenoj državnoj politici i diplomaciji nismo pokazali kako smo svoju slobodu i samostalnost pripravni izboriti po svaku cijenu – pa i uz najveće žrtve.

Na čelu općenarodnog pokreta za stvaranje slobodne i suverene Republike Hrvatske, tog stoljetnog sna brojnih naraštaja našega naroda, nalazio se on, dr. Franjo Tuđman, povjesničar, intelektualac, disident i bivši politički zatvorenik koji se zbog ideja što ih je zastupao našao u nemilosti jugoslavenskog režima.

Već 1961. godine, kao najmlađi general napustio je tadašnju vojsku i posvetio se znanstvenom radu u Institutu za historiju radničkog pokreta (čiji je osnivač bio).

Dr. Tuđman se kao borac protiv fašizma nije mogao pomiriti s ponižavajućim položajem svoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, a poglavito s krivotvorenjem povijesti što ju je provodila velikosrpska vrhuška pod okriljem vladajućeg komunističkog režima, pri čemu su preuveličavanje žrtava Drugoga svjetskog rata (poglavito srpskih) i crne legende o Hrvatima bile uporišne točke propagande s krajnjim ciljem ispisivanja kolektivne optužnice i proglašavanja hrvatskoga naroda “zločinačkim” i “genocidnim”.

Kao čovjek, intelektualac, povjesničar i hrvatski domoljub, odlučio je pružiti otpor toj zloćudnoj ideologiji koja je poništila sve one ideale zbog kojih su se on i tisuće drugih Hrvata – istinskih i uvjerenih antifašista – borili u ratu, prije svega načelo nacionalne ravnopravnosti što ga je i sama KPJ od početka isticala kao svoju najvrjedniju tekovinu.

Odrekao se sjajne vojne karijere (koju je zacijelo mogao ostvariti da je pristao biti poslušnik režima) i završio kao disident pod danonoćnom prismotrom tajne komunističke policije (UDB-e), te se nastavio boriti za svoje ideje na jedini dostupan način, onako kako je najbolje znao i u tadašnjim uvjetima mogao – znanstvenim radom na polju novije povijesti, napose onog razdoblja vezano za raspad monarhističke Jugoslavije i Drugi svjetski rat.

Od 1961. do 1967. godine, u Institutu za historiju radničkog pokreta, dr. Tuđman kao njegova čelna osoba vrijedno i marljivo radi na prikupljanju svih podataka, dokumenata i analizi arhivske građe, pripremajući tako znanstvene članke i knjige. Neko vrijeme suradnik mu je i Bruno Bušić kojega štiti koliko može od progona i zapošljava u Institutu. S njime ostaje do kraja u prijateljskim odnosima i nakon što ovaj odlazi trajno u emigraciju.

Potpisnik je Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, kada vodeće hrvatske znanstvene i kulturne institucije i brojni ugledni intelektualci ustaju protiv neravnopravnosti hrvatskog naroda i njegova ponižavajućeg položaja. U dva navrata je kao “narodni neprijatelj” osuđivan i zatvaran zbog javnog djelovanja, ali i dalje nastavlja s radom unatoč svim opasnostima kojima je izložen.

Vođen idejom samostalne i slobodne Hrvatske, u vrijeme krize i raspada socijalističke Jugoslavije, već 1989. godine u suradnji s istomišljenicima u tajnosti utemeljuje narodni pokret (Hrvatsku demokratsku zajednicu) s kojim premoćno pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima (1990. godine) i uz gotovo plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i građana postaje prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske.

U teškim godinama rata i u borbi za opstojnost naroda koji je izložen barbarskoj velikosrpskoj agresiji s područja Srbije i Crne Gore ali i terorističkoj pobuni dijela srpske manjine unutar zemlje, on kao državnik i vojskovođa i krajnje teškim i vrlo složenim okolnostima, u situaciji kad je Hrvatska još uvijek “neželjeno čedo” u međunarodnoj zajednici demokratskih država, uspijeva ostvariti sve postavljene strateške ciljeve: obraniti zemlju, postići međunarodno priznanje i primitak u Ujedinjene naroda, uspostaviti državni suverenitet na cijelom području (uz potpuno zaokruženje granica) i ostvariti nužne preduvjete za daljnje integracije u okviru zapadnog europskog poretka.

Danas s pravom možemo reći kako je dr. Franjo Tuđman bio izuzetna povijesna osoba koja je u sebi objedinjavala vrline ne samo vrhunskog političara, državnika i narodnog vođe, nego i vojskovođe, diplomata, književnika, povjesničara i intelektualca.

Samo njemu i jedino njemu uspjelo je dobiti povjerenje naroda i povesti ga u borbu za samostalnu i slobodnu Hrvatsku u nikad složenijim okolnostima u vrijeme kad smo kao narod bili izloženi smrtnoj pogibelji i kad nam pojedini zapadni tutori nisu davali više od tri tjedna preživljavanja.

Ideja pomirbe u kojoj je središnje mjesto zauzimalo jedinstvo domovinske Hrvatske, Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskoga iseljeništva, bilo je ono na čemu je počivala Tuđmanova koncepcija. Kao mali narod, tada kad nam se radilo o glavi nismo imali pravo na podjele i prebrajanja prema ideološkim ili bilo kojim drugim mjerilima, jer bi to bilo pogubno i imalo nesagledive posljedice.

U konkretnom političkom smislu, prvi hrvatski predsjednik je platformu Hrvatske demokratske zajednice postavio na pozitivnoj tradiciji hrvatskog političkog života, odbacujući sve ono što u prošlosti nije bilo dobro ili je vodilo zabludama, a baštineći i dalje nadograđujući ono što je vrijedno i za hrvatski narod korisno.

Bilo je i onih koji ga nisu razumjeli, ili ga nisu željeli razumjeti. Oni su mu tražili samo mane, pa je u njihovoj vizuri “objektivizacije” njegova lika i djela, čak i to što se u partizanskom pokretu borio protiv okupatora bilo negativno, drugi su ga opet nazivali “komunjarom” ili ispredali nebuloze o njegovom “radikalnom nacionalizmu”, “antisemitizmu”, “mržnji prema Srbima” itd., itd. Izmišljali su crne legende o Tuđmanu kao “diktatoru” koji je “uvodio cenzuru” i “gušio slobodu medija”, gubeći iz vida da u posljednjih 30-ak godina nema osobe koja je upravo putem medija u Hrvatskoj tako oklevetana i ocrnjena kao on (s fantastičnim konstrukcijama o “dogovorenom ratu”, lažnim optužbama za “podjelu Bosne”, do gnjusnih i neutemeljenih objeda za “pljačku Hrvatske” i “ratne zločine”).

Danas možemo konstatirati kako proces “detuđmanizacije” koji je 2000. godine započeo upravo iz anarhističkih i ljevičarsko-liberalnih krugova nesklonih Hrvatskoj kojima je svaka ideja njezine samostalnosti strana i neprihvatljiva, nije uspio.

Sve njihove laži, krivotvorine, konstrukcije, sve to nabacivanje blatom na dr. Tuđmana, samo je poslužilo tomu da se oni sami razotkriju, a njemu naštetilo nije.

Tako se potvrdila istina po kojoj će s protokom vremena Tuđman biti sve veći, a oni koji ga žele uniziti ostati ono što su i bili: moralni i intelektualni patuljci, polusvijet koji svoju patološku mržnju prema Hrvatskoj manifestira bacajući se iz busija drvljem i kamenjem na njezina tvorca.

Kroz gotovo pola stoljeća znanstvenog i književnog stvaralaštva, dr. Tuđman napisao je veliki broj znanstvenih radova i publicističkih članaka, ali i vrijedne i značajne knjige koje daju nemjerljiv doprinos shvaćanju naše novije povijesti i objašnjavaju procese i događaje na bitno drugačiji način nego to čine srpska i komunistička historiografija.

Evo kratkog popisa autorskih djela, te knjiga u kojima su nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika sabrani njegovi govori, zapisi i ideje vezano za promišljanja o samostalnoj Republici Hrvatskoj i borbi za njezinu slobodu i demokratski razvitak:

Rat protiv rata (Zagreb, Zora 1957., 1. izd. Zagreb, Zora 1970., 2. izd. “Vojna proti vojni”, Ljubljana, Borec 1964.)

Stvaranje socijalističke Jugoslavije (Zagreb, Naprijed 1960.; Rojstvo socijalistične Jugoslavije, Ljubljana , Borec 1961.)

Okupacija i revolucija (Zagreb IHRPH 1963.)

Velike ideje i mali narodi (Zagreb, Matica hrvatska 1969., 1. izd.; Zagreb, Matica hrvatska 1970., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1996., 5. izd.)

Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (München-Barcelona, KHR 1981.; München–Barcelona 1982., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, NZ MH 1996., 5. izd; “Nationalism in Contemporary Europe”, New York, Columbia University Press, 1981.; “Die Nationalitäten Frage im heutigen Europa”, Lidingo, Bokatron 1986.)

Bespuća povijesne zbiljnosti (Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 1. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990.. 4. izd.; Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1994.; “Irrwege der Geschichtswirklichkeit”, Zagreb, ŠK 1993.; “Horrors of War”, New York, Evans & Co. 1996.; “Bespuća povijesne zbiljnosti” (na kineskom), Peking 1998.

Zna se HDZ (Zagreb, HDZ knj. 1, 1990.; Zagreb, HDZ knj. 2, 1992.; Zagreb, HDZ knj. 3, 1993.; Zagreb, HDZ knj. 4, 1995.)

Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918-1941. (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, knj. 1 i 2, 1993.)

S vjerom u samostalnu Hrvatsku (Zagreb, Narodne novine 1995.)

Usudbene povjestice (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1995.)

Povijesna sudba naroda (Zagreb, ŠK 1996.; “Das historische Schicksal des Volkes”, Köln 1997.; “Istoričeskata sudba na narodite”, Sofija 1997.; “Dejinny údel narodu”, Praha 1997.; “Népek történelmi sorsa”, Budimpešta 1997.; “Istoriskata sudba na narodite”, Skopje 1998.; “Dejinný údel národov”, Bratislava 2000.)

Misao hrvatske slobode (Zagreb, Narodne novine 1997.)

Hrvatska riječ svijetu (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1999.)

Petrinjska 18 – Zatvorski dnevnik iz 1972.(Zagreb, Naklada Pavičić 2002.)

Govori i izlaganja 1998-1999. (Zagreb, Zaklada HDZ)

Franjo Tuđman – Osobni dnevnik – 1., 2. i 3. knjiga (Zagreb, Večernji list 2011.)

Vlak slobode (Zagreb, HDZ 1996.)

Franjo Tuđman 1922.-1999. (Zagreb, HAZU 2002.)

Imamo li pravo jednog takvog intelektualca, s tako bogatom bibliografijom kakvu ima rijetko koji državnik u svijetu, svoditi isključivo na političku dimenziju? Nije li to krajnje pojednostavljen i jednostran pogled ne samo na njega, nego i na epohu u kojoj je živio i djelovao, pa u konačnici i na našu noviju povijest?

Poznajemo li mi danas, 20 godina nakon smrti, svoga prvog predsjednika i tvorca države i znamo li tko je bio i što smo izgubili njegovim odlaskom tog 10. prosinca 1999. godine?

Nema značajne povijesne osobe o kojoj se ne ispredaju kontroverze. Tako je i s dr. Franjom Tuđmanom, znanstvenikom, disidentom, političkim uznikom, književnikom, liderom, vojskovođom, intelektualcem, državnikom i beskompromisnim borcem za slobodu svoga naroda.

Na njegovu karizmu i danas se iz nekih krugova nastoji baciti sjena, ali to u većini slučajeva počinje i završava na marginama novinarskih tračeva, u komentarima anonimusa na internetskim forumskim raspravama ili u primitivnim i zaplotnjačkim oskvrnućima postolja impozantnog spomenika otkrivenog ne tako davno u Zagrebu.

U pozadini tih napada na dr. Franju Tuđmana leži neracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko. I zato se obrušavaju na tvorca države, na njezin autentični i prepoznatljivi simbol, nesvjesni da vode već odavno izgubljenu bitku.

Narod i građani Hrvatske jako dobro znaju tko je bio njihov Franjo i što su njegove zasluge. I to se izbrisati ne može, kao što nije moguće poništiti volju hrvatskoga naroda, promijeniti njegovu povijest i svijest, lišiti ga imena, identiteta i spoznaje da na povijesnoj vjetrometini ostaju i opstaju samo oni koji su kadri izboriti se za sebe i svoju samosvojnost.

Dr. Franji Tuđmanu ne trebaju odvjetnici koji će ga braniti. Iza njega i djela što ga je stvorio stoji narod.

I većeg spomenika i priznanja od toga mu ne treba.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Uvodni Video: Obraćanje naciji prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u povodu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari