Pratite nas

Povijesnice

Početak organiziranog srpskog terora u RH

Objavljeno

na

– Atentat na hrvatskog bana Cuvaja

– Prvi serijski zločin

Pokušaj atntata na hrvatskog bana Slavka pl.Cuvaja 8.lipnja 1912.,predstavlja prekretnicu novije hrvatske povijesti,jer je upravo tim događajem započelo razdoblje organiziranog srpskog terora u Hrvatskoj.

Oružani prepad na banski automobil prerastao je u PRAVI POKOLJ,u kojem je atentator tijekom polusatnog sumanutog divljanja po zagrebačkim ulicama nastrijelio DESETAK NEDUŽNIH građana,od čega dvoje sa smrtnim ishodom.

Način izvršenja samog zločina do te mjere odudara od obrasca koji se rabi u politički potaknutim,ciljanim ubojstvima,da ga u nozološkom smislu nije moguće svrstati u leksikografski okvir pojma “ATENTAT”.Definicija koja bi najzornije ocrtala stvarnu narav zagrebačkog POKOLJA ,bila bi “oživotvorenje vidovdanskog kulta srpskog junačkog barbarstva”.

Suvremena kriminologija,međutim, atentatora bezpogovorno smješta u razred JAVNIH SERIJSKIH UBOJICA i definira kao ZAČETNIKA potpuno novog profila zločinca,nepoznatog na prijelomu 19. i 20. stoljeća.Svi kasniji EUROPSKI i AMERIČKI SERIJSKI ubojice s nasumično odabranim žrtvama po sveučilištima,školama i javnim mjestima,sljednici su JUKIĆEVA ubilačkog obrasca.

Zapovjedni lanac prepada na poglavara tadašnje hrvatske države u cijelosti je rasvijetljen.Atentat je počinio pripadnik SRPSKE OBAVJEŠTAJNE MREŽE u Hrvatskoj,član srpske “Narodne odbrane” i zakleti ČETNIK Luka JUKIĆ.Atentat na bana Cuvaja organizirao je i njegovo izvršenje neposredno usmjeravao,voditelj zagrebačkog uporišta srpske vojne obavještajne službe,poručnik Jozo KLJAKOVIĆ.
pobunaSvoju ulogu u izvršenju zločina, Kljaković je opisao u svojoj autobiografiji.
Atentat je predhodno osmislio i naredio načelnik obavještajnog odjela Ministarstva vojske Kraljevine srbije,pukovnik Dragutin Dimitrijević APIS koji je izravnu usmenu naredbu za izvršenje atentata dostavio Kljakoviću u Zagreb preko povjerljivog suradnika, pravoslavnog svećenika Valerijana PRIBIČEVIĆA.Valerijan Pribičević,brat političara Svetozara,bio je vješti srpski uhoda iz Hrvatske,s višegodišnjim obavještajnim stažom. JUKIĆ je pokolj izvršio oružjem srpskog podrijetla,donesenim iz Beograda.Prije atentata,u beogradskoj je četničkoj školi za prečanske Srbe završio temeljnu obuku s dodatnim vježbama iz gađanja pištoljem.

Krvarina za ubojstvo u nepoznatom iznosu,isplaćena mu je unaprijed na ruke novcem iz srpskog državnog proračuna.

Luka JUKIĆ je u subotu 8.lipnja 1912.,pijan pucao na automobil hrvatskog bana Cuvaja u Mesničkoj ulici u Zagrebu.Pritom je nastrijelio banskog savjetnika i zemaljskog upravitelja za BOGOŠTOVLJE I NASTAVU, Ivu pl.HERVOIĆA……

Jukić je s udaljenosti od svega dva pedlja pucao u zatiljak banskom savjetniku HERVOIĆU.Ustrijel iz blizine prouzročio je snažan trzaj glave prema banici,…….JUKIĆ je ponovo digao ruku s samokresom prema vozilu….ciljao je prema banu Cuvaju koji mu je okrenut leđima sjedio na stražnjem sjedalu….

…..Trčeće, bježeći Mesničkom ulicom nizbrdo,vrludajući bez smijera i kretanja.vičući “JA SAM GAZIJA “nastavio je s ubijanjem. U donjem dijelu Mesničke ulice za njim je krenula je potjera i nastavila progon Strossmayerovim šetalištem…..s dva hica ubio je gradskog redarstvenog stražara 27-godišnjeg Petra Boršćaka.Na nizbrdici ispod kule Lotršćak,pokušao je ubiti još jednog redarstvenika,Antuna Fučkara………

Podatci o JUKIĆU u Hrvatskom biografskom leksikonu samo su djelomično točni.JUKIĆ je bio višegodišnji besposličar.Jedini izvor prihoda bila mu je istospolna prostitucija.U vrijeme izvršenja atentata nije bio student prava,niti pjesnik,kako to navodi YUgoslovenska mitologija.

Presuda je proglašena 12.kolovoza 1912.Četnički terorist Luka JUKIĆ osuđen je na smrt vješanjem…….. u žalbenom postupku dvostrukom ubojici smrtna presuda preinačena je u dvadesetogodišnju robiju.Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije amnestiran je,te je u studenom 1918.pušten na slobodu.

Početkom 1919.JUKIĆ pojavio se u Beogradu i od Vlade Kraljeveni SHS zatražio isplatu novčane naknade za zločin počinjen na zagrebačkim ulicama.Odmah su mu isplatili jednokratnu pomoć u visini 8.000 dinara,nedugo zatim……..ministar Svetozar PRIBIČEVIĆ osobno mu je doznačio 40.000 dinara.U to doba prosječna radnička plaća kretala se oko 500 dinara.
JUKIĆ po “solunaškom zakonu” dobio u vlasništvo i zemljište posjed ukupne površine 25 jutara,što je bio kraljevski poklon.

JUKIĆ je cjelokupnu zločinom stečenu imovinu ubrzo potrošio,zapada u bijedu i u 42.godinu života umro od sušice.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari