Pratite nas

Povijesnice

Početak otvorene agresije na Hrvatsku i okupacije Baranje

Objavljeno

na

Kolona od 60-ak tenkova i oklopnih transportera praćena vojnicima i rezervistima “JNA”, te srpskim dragovoljcima i četnicima, 3. srpnja 1991. godine prešla je preko mosta kod Batine rijeku Dunav i s područja Vojvodine ušla u Baranju. Tamo su ih dočekali “krajišnici” (domaći četnici) čiji su “štabovi TO” bili spremni za zajedničke akcije protjerivanja svih koji nisu Srbi.

Ova otvorena agresija uslijedila je nakon razdoblja “tihe okupacije” koja je u istočnoj Hrvatskoj bila na djelu od veljače i neuspjelog državnog udara (koji su Srbija i “JNA” pokušali poslije prikazivanja poznatog montiranog filma SSNO o “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj” 25. siječnja).

Započele su i svakodnevne provokacije naletima borbenih zrakoplova “JNA” koji su u više navrata povrijedili i mađarski zračni prostor, nakon čega je ova zemlja zaprijetila vojnom intervencijom.

Bio je to početak okupacije najplodnije hrvatske regije (površine 1.148 km2 ) koja je padom Bilja (3. rujna) u cijelosti zauzeta i pretvorena u logor na otvorenom.

Hrvatsko stanovništvo i pripadnici mađarske manjine protjerani su iz svojih domova, a oni koji su ostali tretirani su kao roblje. Danonoćno su morali raditi na njivama i u šumama pod nadzorom okupacijskih vlasti s bijelim trakama na rukavima – kako bi se razlikovali od Srba i pri tomu su progonjeni i šikanirani na različite načine.

Uspostavljeno je i nekoliko zatvora od kojih je najzloglasniji bio onaj u Belom Manastiru. Tamo su zarobljeni hrvatski vojnici mučeni i prebijani, te svakodnevno izlagani psihološkim torturama i izgladnjivani. Premlaćivanje, odvođenje na višesatna “saslušanja”, otimačina, pljačka i teror postali su svakodnevica Hrvata, Mađara i drugih građana koji su predstavljali smetnju uspostavi etnički čiste srpske paradržave na hrvatskom državnom području.

Među brojnim zločinima ostaje zabilježen onaj što su ga srpski zločinci počinili na farmi Sudaraš (kod Belog Manastira) 17. listopada te 1991. godine, kada su bez ikakvoga razloga i povoda ubili Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: 23-godišnjeg Matu, 25-godišnjeg Antu i 27 godina starog Ivana. Tijela su toliko unakazili da rodbini nisu dopustili otvaranje ljesova pokojnika.

braća čičak

Ubijeni s i masakrirani s ocem Vinkom: braća Ivan, Ante i Mato Čičak

Zločinci su žrtve najprije odveli u “milicijsku stanicu”, a potom na stratište gdje su ih pogubili bez svjedoka.

Odmah poslije pokopa, preostali članovi obitelji Čičak pobjegli su najprije u Mađarsku, a potom su prešli na slobodno područje Hrvatske. Za ovaj zločin nije do danas odgovarao nitko, mada su imena utemeljeno osumnjičenih poznata, kao što nije kažnjen niti ubojica Marice Antić iz Karanca koja je tijekom noći ubijena na pragu vlastite kuće.

Za zločine u Baranji suđeno je samo u nekoliko slučajeva. Kako, najbolje će prosuditi čitatelji ovih redaka.

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. ožujka 2009. godine započelo treće suđenje (drugi ponovljeni postupak) protiv Petra Mamule optuženog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Presudom od 7. travnja iste godine izrečena mu je kazna od 4 godine i 10 mjeseci zatvora, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu presudu ukinuo na javnoj sjednici održanoj 3. kolovoza 2010. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

Vijeće za ratne zločine istoga suda proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamulu krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Ovu osuđujuću presudu ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske – po četvrti put. Poslije provedene glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. godine ponovno proglašen krivim i osuđen na sramotno malu kaznu od 3 godine i šest mjeseci zatvora.

Podsjetimo kako je tekao sudski proces za ratne zločine u Baranji u kojemu se sudilo Petru Mamuli i ostalima.

Dana 3. travnja 2001. godine Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT -136/94 kojom je optuženo 58 optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH. U listopadu iste godine razdvojen je postupak za optužene Petra Mamulu, Mileta Bekića, Nikolu Alaicu, Dragu Karagaću, Milana Prusca i Sretu Jovandića, u odnosu na optuženike koji su u to vrijeme nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Nakon što je završio dokazni postupak, 14. ožujka 2002. godine je izmijenjena optužnica kojom je samo šestorici optuženika stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Poslije ukidanja presude od strane Vrhovnog suda, ponovljeno je suđenje pri čemu je tijekom glavne rasprave održane 4. svibnja 2006. godine ponovno izmijenjena optužnica. Optuženicima Sreti Jovandiću, Nikoli Alaici. Dragi Karagaći, Mili Bekiću i Milanu Pruscu stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela protiv Republike Hrvatske (djelo oružane pobune iz čl. 235. KZ RH), čime su oni praktično abolirani jer su oslobođeni optužbe za ratne zločine.

Izmijenjenom optužnicom jedino se Petra Mamulu teretilo da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Belom Manastiru, Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka RH, protivno odredbama Ženevske konvencije sudjelovao u okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i zastrašivanju civila nesrpske nacionalnosti u Baranji, pa tako među ostalim:

  • Početkom rujna 1991. godine, u podrumu “SUP Beli Manastir” gdje su bili zatočeni uhićeni Hrvati izveo više osoba iz ćelije, odveo ih u drugu prostoriju, te tamo tukao Pavu Zemljaka i zastrašivao ga pucanjem iz puške
  • Dana 9. rujna 1991. godine u “štabu TO” u Batini ispitivao je nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića kojega je tukao rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, potom ga odvezao ga Kneževe Vinograde (usput mu prijeteći ubojstvom), oduzeo mu ručni sat u koji je pucao, te pored lijevog uha oštećenoga ispalio iz pištolja metak zbog čega je uslijed detonacije istome pukao bubnjić pa je pao na pod, nakon čega su prišli pripadnici “TO” Kneževi Vinogradi i svećenika tukli nogama. Poslije ove torture optuženik je zatočenika odvezao u “SUP Beli Manastir”, a nakon što su tamo stigli, na portirnici ga natjerao da stane uz pult dežurnog te raširi noge, a potom ga je nogom udario u genitalije i predao u zatvor.

Sud je u ovom slučaju zaključio kako se radi o kršenju pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba i nečovječnom postupanju prema civilnom stanovništvu nanošenjem velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta, te da je prema tomu Petar Mamula počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st.1. OKZ RH.

Dana 8. svibnja 2006. godine objavljena je presuda kojom je odbijena optužba protiv optužene petorke (Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Milana Prusca i Srete Jovandića, a optuženi Petar Mamula proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Ovu je presudu (u odnosu na Petra Mamulu) ukinuo Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem (drugom ponovljenom) postupku koji je započeo 18. ožujka 2009. godine, pri čemu je zastupnik optužbe ostao pri optužnici izmijenjenoj 04. svibnja 2006. godine.

Optužnica je ponovno izmijenjena 23. ožujka 2011., tijekom četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka. Nakon što je Mamula proglašen krivim i osuđen na sramotnih 3 godine i 6 mjeseci zatvora, Vrhovni sud po četvrti put ukida presudu i vraća predmet ne ponovno suđenje. Dana 10. veljače 2012. godine optuženi je ponovno proglašen krivim, pri čemu mu je potvrđena ova sramotno mala kazna (od 3 godine i 6 mjeseci zatvora).

 Kad i kako će ovaj postupak biti okončan, ne zna nitko živ.

U ožujku 2019. godine pred Županijskim sudom u Osijeku nepravomoćno je presuđeno zločincu Stevanu Budaču zvanom Džekson koji je za ratni zločin nad civilima hrvatske nacionalnosti u baranjskom selu Batina dobio samo 3 godine i 10 mjeseci zatvora, što je gotovo četiri puta manja kazna od one što mu je izrečena na prvom suđenju (2002. godine) kad je osuđen (u odsutnosti) na 15 godina. Zločinac je uhićen 2018. godine u Rumunjskoj i isporučen Hrvatskoj, državljanin je Srbije gdje je nakon rata zasnovao obitelj i mirno živio.

U sudskom je postupku utvrđeno kako je Budač kao pripadnik srpske “TO” privodio na saslušanje, te tukao i mučio hrvatske civile u Batini, a torturama je bilo izloženo 20-ak muškaraca i žena, pri čemu je od ozljeda nanesenih mučenjem preminuo Janoš Tir, dok je Josip Kuruc iz straha od mučenja počinio samoubojstvo. Teror je provođen od strane “štaba Teritorijalne odbrane”. Budač je među ostalim s još dvojicom pripadnika “TO” uhitio Marina Šomođvorca (45) koji je zatim satima tučen u “štabu TO”, nakon čega su čovjeka potom onako krvavog i izmučenog odveli njegovoj kući i pokazali ga supruzi i malodobnom sinu.

Kazna Izrečena Budaču manja je od minimalnih 5 godina koliko je propisano za ovo djelo ratnog zločina, što je sutkinja Salitrežić obrazložila time da je okrivljenik te 1991. godine bio mlad, te da je u međuvremenu postao otac troje djece, a pred sudom se ponašao korektno.

Tako izgleda “pravda” na hrvatski način i ovo se ne može nazvati nikako drugačije nego nacionalnom sramotom i ponižavanjem samih žrtava. Otezanje sudskih procesa u nedogled, beskonačno ponavljanje postupaka, višekratna ukidanja presuda od strane Vrhovnog suda, malobrojne i sramotno niske kazne i velika većina zločinaca koji su na slobodi i nikad neće doći pred lice pravde – to je bilanca našeg “progona ratnih zločina”. Uz sve to, brojne presude (pa i ovdje spomenute) sadržavaju formulaciju “nemeđunarodnog sukoba”, čime se praktično od sudskih tijela Republike Hrvatske prihvaća i potvrđuje kako je rat u Hrvatskoj bio “građanski” i amnestira agresora.

Mnogi Hrvati i Mađari su ubijani ili mjesecima mučeni, a potom su bili primorani “pokloniti” srpskim okupacijskim vlastima svoju imovinu ne bi li spasili gole živote i dokopali se Mađarske ili slobodnog dijela Hrvatske, što je inače bila uobičajena praksa agresora koji se ovakvim vidom pljačke koristio od Iloka preko Dalja, Aljmaša, i Erduta, do Baranje.

Spominje li tko srpskog zločinca i četnika Boška Đurkovića koji je prema svjedočenju Hrvata iz Karanca izjavljivao kako je i “četrdeset hrvatskih glava premalo” – jer upravo je toliko glava obitelji trebalo ukloniti kako bi se njihove kuće dale srpskim “izbeglicama”?

Što je s Radovanom Radovanovićem, zamjenikom “štaba TO” Karanac pod čijim su nadzorom vršeni zločini i koji je iste provodio, zapovijedao i poticao?

Gdje su Slobodan Strigić zvani Slobo (iz Belog Manastira), Branko Hrnjak (iz Jagodnjaka), Zoran Vukšić Žuća (iz Belog Manastira) i Zoran Mađarac (iz Vukovara) koji su prema svjedočenjima očevidaca umiješani u zločin nad četvoricom Hrvata iz obitelji Čičak?

Gdje su stotine drugih srpskih zločinaca koji su ostali nekažnjeni a žarili su i haračili Baranjom više od pet godina?

U Belom Manastiru održana je 25. rujna 1991. godine “Velika narodna skupština” na kojoj je krvnik i zločinac iz Borova Sela koji je bio organizator masakra nad hrvatskim redarstvenicima (2. svibnja iste godine) Vukašin Šoškoćanin proglašen za “narodnog junaka”.

U okupiranim područjima nakon okupacije u potpunosti je narušena etnička struktura, pa su Srbi u razdoblju 1992-1996. godina u dijelovima istočne Slavonije i Baranje u kojima su prije rata činili 20-25% stanovništva svoj udio u stanovništvu podigli na 85-90%.

Samovlašće terorističke srpske paradržave trajalo je u Baranji do 23. kolovoza 1996. godine, kad je ova regija vraćena pod suverenitet Republike Hrvatske.

U razdoblju okupacije ova je regija teško devastirana. Osim pljačke kuća, društvenih dobara i prirodnih resursa, rušenja i oskvrnuća katoličkih crkava i paljenja i odnošenja matičnih knjiga i umjetnina, došlo je do enormnog izlovljavanja ribe, pomora divljači i sječe šuma, čime je nanesena i nenadoknadiva šteta cijeloj regiji, pa i jednome od najpoznatijih i jedinstvenih prirodnih rezervata i eko sustava u Europi, Kopačkom ritu.

Okupacija Baranje označila je početak krvavog brutalnog rata protiv Hrvatske u kojemu su udruženi domaći zločinci i oni iz Srbije pokušali istrijebiti sve što nije srpsko i etnički očistiti sva područja što su ih planirali uključiti u svoju “Veliku Srbiju” sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Ovaj sotonski plan istrebljenja i uspostave etnički čiste “SAO Krajine” osujećen je žilavim otporom hrvatskoga naroda i građana i hrabrom borbom hrvatskih branitelja koja je vođena sve do konačnog oslobađanja Hrvatske.

Nakon povratka, vrijedni Baranjci su obnovili svoje kuće i vratili život u ovu plodnu i bogatu regiju koja svojom ljepotom, znamenitostima i prirodnom skladnošću i raznolikošću očarava i plijeni jednako kao i prije.

(Video: pjesma Baranjo mili zavičaju: https://www.youtube.com/watch?v=NjzP71qbJN4)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

VIDEO – Kako je Tito natucao engleski – Tu oua aaa no no no

Objavljeno

na

Objavio

Stara videosnimka, objavljena na Youtube kanalu British Movietone, koja je isplivala ovih dana u raspravi na Twitteru između dvoje iskusnih novinskih reportera Tima Judaha i Zorana Kusovca, dosad najspontanije pokazuje kako je zapravo maršal Tito vladao engleskim jezikom.

Video je snimljen tijekom intervjua američke novinarke Helen Fisher iz agencije United Press (UPI) s  Titom u njegovoj rezidenciji u Beogradu. Teško je utvrditi o kojoj godini je riječ, no čini se da je to negdje početkom 1950-ih.

Spiker u prilogu govori kako već sam Titov pristanak na ovaj intervju ilustrira “njegov prijateljskiji stav prema zapadnim demokracijama”.

Novinarka i Tito razgovaraju s pomoću prevoditeljice, no kad novinarka na kraju pita jugoslavenskog državnika ima li kakvu posebnu poruku za američke gledatelje, on ušutkava prevoditeljicu i odgovara na engleskom. Pomalo nervozno, kao učenik pred učiteljicom, ali ipak uspijeva dogurati tih par rečenica do kraja, premda u jednom trenutku traži pravu riječ koje se nikako ne može sjetiti, pa pucketa prstima u smjeru prevoditeljice.

Završivši prvu rečenicu odgovora, kao da ni sam nije siguran je li njegov engleski razumljiv, znakovito pogledava prema prevoditeljici… jel’ išta valjalo? ?

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Kako su nas ubijali…

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolački, 11. Muhamed Hromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julije Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niederlander, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja

7 4 .   o b l j e t n i c a

1 9 4 5 .   –   2 0 1 9 .

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica u Crkvi sv. Marka, na Gornjem gradu u Zagrebu služit će se u utorak, 24. rujna 2019. u 19 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolački, Muhamed Hromić, Antun Nardelli, Julije Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julije Niederlander, Dragutin Čanić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari