Pratite nas

Povijesnice

Početak otvorene agresije na Hrvatsku i okupacije Baranje

Objavljeno

na

Kolona od 60-ak tenkova i oklopnih transportera praćena vojnicima i rezervistima “JNA”, te srpskim dragovoljcima i četnicima, 3. srpnja 1991. godine prešla je preko mosta kod Batine rijeku Dunav i s područja Vojvodine ušla u Baranju. Tamo su ih dočekali “krajišnici” (domaći četnici) čiji su “štabovi TO” bili spremni za zajedničke akcije protjerivanja svih koji nisu Srbi.

Ova otvorena agresija uslijedila je nakon razdoblja “tihe okupacije” koja je u istočnoj Hrvatskoj bila na djelu od veljače i neuspjelog državnog udara (koji su Srbija i “JNA” pokušali poslije prikazivanja poznatog montiranog filma SSNO o “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj” 25. siječnja).

Započele su i svakodnevne provokacije naletima borbenih zrakoplova “JNA” koji su u više navrata povrijedili i mađarski zračni prostor, nakon čega je ova zemlja zaprijetila vojnom intervencijom.

Bio je to početak okupacije najplodnije hrvatske regije (površine 1.148 km2 ) koja je padom Bilja (3. rujna) u cijelosti zauzeta i pretvorena u logor na otvorenom.

Hrvatsko stanovništvo i pripadnici mađarske manjine protjerani su iz svojih domova, a oni koji su ostali tretirani su kao roblje. Danonoćno su morali raditi na njivama i u šumama pod nadzorom okupacijskih vlasti s bijelim trakama na rukavima – kako bi se razlikovali od Srba i pri tomu su progonjeni i šikanirani na različite načine.

Uspostavljeno je i nekoliko zatvora od kojih je najzloglasniji bio onaj u Belom Manastiru. Tamo su zarobljeni hrvatski vojnici mučeni i prebijani, te svakodnevno izlagani psihološkim torturama i izgladnjivani. Premlaćivanje, odvođenje na višesatna “saslušanja”, otimačina, pljačka i teror postali su svakodnevica Hrvata, Mađara i drugih građana koji su predstavljali smetnju uspostavi etnički čiste srpske paradržave na hrvatskom državnom području.

Među brojnim zločinima ostaje zabilježen onaj što su ga srpski zločinci počinili na farmi Sudaraš (kod Belog Manastira) 17. listopada te 1991. godine, kada su bez ikakvoga razloga i povoda ubili Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: 23-godišnjeg Matu, 25-godišnjeg Antu i 27 godina starog Ivana. Tijela su toliko unakazili da rodbini nisu dopustili otvaranje ljesova pokojnika.

braća čičak

Ubijeni s i masakrirani s ocem Vinkom: braća Ivan, Ante i Mato Čičak

Zločinci su žrtve najprije odveli u “milicijsku stanicu”, a potom na stratište gdje su ih pogubili bez svjedoka.

Odmah poslije pokopa, preostali članovi obitelji Čičak pobjegli su najprije u Mađarsku, a potom su prešli na slobodno područje Hrvatske. Za ovaj zločin nije do danas odgovarao nitko, mada su imena utemeljeno osumnjičenih poznata, kao što nije kažnjen niti ubojica Marice Antić iz Karanca koja je tijekom noći ubijena na pragu vlastite kuće.

Za zločine u Baranji suđeno je samo u nekoliko slučajeva. Kako, najbolje će prosuditi čitatelji ovih redaka.

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. ožujka 2009. godine započelo treće suđenje (drugi ponovljeni postupak) protiv Petra Mamule optuženog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Presudom od 7. travnja iste godine izrečena mu je kazna od 4 godine i 10 mjeseci zatvora, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu presudu ukinuo na javnoj sjednici održanoj 3. kolovoza 2010. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

Vijeće za ratne zločine istoga suda proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamulu krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Ovu osuđujuću presudu ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske – po četvrti put. Poslije provedene glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. godine ponovno proglašen krivim i osuđen na sramotno malu kaznu od 3 godine i šest mjeseci zatvora.

Podsjetimo kako je tekao sudski proces za ratne zločine u Baranji u kojemu se sudilo Petru Mamuli i ostalima.

Dana 3. travnja 2001. godine Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT -136/94 kojom je optuženo 58 optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH. U listopadu iste godine razdvojen je postupak za optužene Petra Mamulu, Mileta Bekića, Nikolu Alaicu, Dragu Karagaću, Milana Prusca i Sretu Jovandića, u odnosu na optuženike koji su u to vrijeme nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Nakon što je završio dokazni postupak, 14. ožujka 2002. godine je izmijenjena optužnica kojom je samo šestorici optuženika stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Poslije ukidanja presude od strane Vrhovnog suda, ponovljeno je suđenje pri čemu je tijekom glavne rasprave održane 4. svibnja 2006. godine ponovno izmijenjena optužnica. Optuženicima Sreti Jovandiću, Nikoli Alaici. Dragi Karagaći, Mili Bekiću i Milanu Pruscu stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela protiv Republike Hrvatske (djelo oružane pobune iz čl. 235. KZ RH), čime su oni praktično abolirani jer su oslobođeni optužbe za ratne zločine.

Izmijenjenom optužnicom jedino se Petra Mamulu teretilo da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Belom Manastiru, Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka RH, protivno odredbama Ženevske konvencije sudjelovao u okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i zastrašivanju civila nesrpske nacionalnosti u Baranji, pa tako među ostalim:

  • Početkom rujna 1991. godine, u podrumu “SUP Beli Manastir” gdje su bili zatočeni uhićeni Hrvati izveo više osoba iz ćelije, odveo ih u drugu prostoriju, te tamo tukao Pavu Zemljaka i zastrašivao ga pucanjem iz puške
  • Dana 9. rujna 1991. godine u “štabu TO” u Batini ispitivao je nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića kojega je tukao rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, potom ga odvezao ga Kneževe Vinograde (usput mu prijeteći ubojstvom), oduzeo mu ručni sat u koji je pucao, te pored lijevog uha oštećenoga ispalio iz pištolja metak zbog čega je uslijed detonacije istome pukao bubnjić pa je pao na pod, nakon čega su prišli pripadnici “TO” Kneževi Vinogradi i svećenika tukli nogama. Poslije ove torture optuženik je zatočenika odvezao u “SUP Beli Manastir”, a nakon što su tamo stigli, na portirnici ga natjerao da stane uz pult dežurnog te raširi noge, a potom ga je nogom udario u genitalije i predao u zatvor.

Sud je u ovom slučaju zaključio kako se radi o kršenju pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba i nečovječnom postupanju prema civilnom stanovništvu nanošenjem velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta, te da je prema tomu Petar Mamula počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st.1. OKZ RH.

Dana 8. svibnja 2006. godine objavljena je presuda kojom je odbijena optužba protiv optužene petorke (Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Milana Prusca i Srete Jovandića, a optuženi Petar Mamula proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Ovu je presudu (u odnosu na Petra Mamulu) ukinuo Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem (drugom ponovljenom) postupku koji je započeo 18. ožujka 2009. godine, pri čemu je zastupnik optužbe ostao pri optužnici izmijenjenoj 04. svibnja 2006. godine.

Optužnica je ponovno izmijenjena 23. ožujka 2011., tijekom četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka. Nakon što je Mamula proglašen krivim i osuđen na sramotnih 3 godine i 6 mjeseci zatvora, Vrhovni sud po četvrti put ukida presudu i vraća predmet ne ponovno suđenje. Dana 10. veljače 2012. godine optuženi je ponovno proglašen krivim, pri čemu mu je potvrđena ova sramotno mala kazna (od 3 godine i 6 mjeseci zatvora).

 Kad i kako će ovaj postupak biti okončan, ne zna nitko živ.

U ožujku 2019. godine pred Županijskim sudom u Osijeku nepravomoćno je presuđeno zločincu Stevanu Budaču zvanom Džekson koji je za ratni zločin nad civilima hrvatske nacionalnosti u baranjskom selu Batina dobio samo 3 godine i 10 mjeseci zatvora, što je gotovo četiri puta manja kazna od one što mu je izrečena na prvom suđenju (2002. godine) kad je osuđen (u odsutnosti) na 15 godina. Zločinac je uhićen 2018. godine u Rumunjskoj i isporučen Hrvatskoj, državljanin je Srbije gdje je nakon rata zasnovao obitelj i mirno živio.

U sudskom je postupku utvrđeno kako je Budač kao pripadnik srpske “TO” privodio na saslušanje, te tukao i mučio hrvatske civile u Batini, a torturama je bilo izloženo 20-ak muškaraca i žena, pri čemu je od ozljeda nanesenih mučenjem preminuo Janoš Tir, dok je Josip Kuruc iz straha od mučenja počinio samoubojstvo. Teror je provođen od strane “štaba Teritorijalne odbrane”. Budač je među ostalim s još dvojicom pripadnika “TO” uhitio Marina Šomođvorca (45) koji je zatim satima tučen u “štabu TO”, nakon čega su čovjeka potom onako krvavog i izmučenog odveli njegovoj kući i pokazali ga supruzi i malodobnom sinu.

Kazna Izrečena Budaču manja je od minimalnih 5 godina koliko je propisano za ovo djelo ratnog zločina, što je sutkinja Salitrežić obrazložila time da je okrivljenik te 1991. godine bio mlad, te da je u međuvremenu postao otac troje djece, a pred sudom se ponašao korektno.

Tako izgleda “pravda” na hrvatski način i ovo se ne može nazvati nikako drugačije nego nacionalnom sramotom i ponižavanjem samih žrtava. Otezanje sudskih procesa u nedogled, beskonačno ponavljanje postupaka, višekratna ukidanja presuda od strane Vrhovnog suda, malobrojne i sramotno niske kazne i velika većina zločinaca koji su na slobodi i nikad neće doći pred lice pravde – to je bilanca našeg “progona ratnih zločina”. Uz sve to, brojne presude (pa i ovdje spomenute) sadržavaju formulaciju “nemeđunarodnog sukoba”, čime se praktično od sudskih tijela Republike Hrvatske prihvaća i potvrđuje kako je rat u Hrvatskoj bio “građanski” i amnestira agresora.

Mnogi Hrvati i Mađari su ubijani ili mjesecima mučeni, a potom su bili primorani “pokloniti” srpskim okupacijskim vlastima svoju imovinu ne bi li spasili gole živote i dokopali se Mađarske ili slobodnog dijela Hrvatske, što je inače bila uobičajena praksa agresora koji se ovakvim vidom pljačke koristio od Iloka preko Dalja, Aljmaša, i Erduta, do Baranje.

Spominje li tko srpskog zločinca i četnika Boška Đurkovića koji je prema svjedočenju Hrvata iz Karanca izjavljivao kako je i “četrdeset hrvatskih glava premalo” – jer upravo je toliko glava obitelji trebalo ukloniti kako bi se njihove kuće dale srpskim “izbeglicama”?

Što je s Radovanom Radovanovićem, zamjenikom “štaba TO” Karanac pod čijim su nadzorom vršeni zločini i koji je iste provodio, zapovijedao i poticao?

Gdje su Slobodan Strigić zvani Slobo (iz Belog Manastira), Branko Hrnjak (iz Jagodnjaka), Zoran Vukšić Žuća (iz Belog Manastira) i Zoran Mađarac (iz Vukovara) koji su prema svjedočenjima očevidaca umiješani u zločin nad četvoricom Hrvata iz obitelji Čičak?

Gdje su stotine drugih srpskih zločinaca koji su ostali nekažnjeni a žarili su i haračili Baranjom više od pet godina?

U Belom Manastiru održana je 25. rujna 1991. godine “Velika narodna skupština” na kojoj je krvnik i zločinac iz Borova Sela koji je bio organizator masakra nad hrvatskim redarstvenicima (2. svibnja iste godine) Vukašin Šoškoćanin proglašen za “narodnog junaka”.

U okupiranim područjima nakon okupacije u potpunosti je narušena etnička struktura, pa su Srbi u razdoblju 1992-1996. godina u dijelovima istočne Slavonije i Baranje u kojima su prije rata činili 20-25% stanovništva svoj udio u stanovništvu podigli na 85-90%.

Samovlašće terorističke srpske paradržave trajalo je u Baranji do 23. kolovoza 1996. godine, kad je ova regija vraćena pod suverenitet Republike Hrvatske.

U razdoblju okupacije ova je regija teško devastirana. Osim pljačke kuća, društvenih dobara i prirodnih resursa, rušenja i oskvrnuća katoličkih crkava i paljenja i odnošenja matičnih knjiga i umjetnina, došlo je do enormnog izlovljavanja ribe, pomora divljači i sječe šuma, čime je nanesena i nenadoknadiva šteta cijeloj regiji, pa i jednome od najpoznatijih i jedinstvenih prirodnih rezervata i eko sustava u Europi, Kopačkom ritu.

Okupacija Baranje označila je početak krvavog brutalnog rata protiv Hrvatske u kojemu su udruženi domaći zločinci i oni iz Srbije pokušali istrijebiti sve što nije srpsko i etnički očistiti sva područja što su ih planirali uključiti u svoju “Veliku Srbiju” sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Ovaj sotonski plan istrebljenja i uspostave etnički čiste “SAO Krajine” osujećen je žilavim otporom hrvatskoga naroda i građana i hrabrom borbom hrvatskih branitelja koja je vođena sve do konačnog oslobađanja Hrvatske.

Nakon povratka, vrijedni Baranjci su obnovili svoje kuće i vratili život u ovu plodnu i bogatu regiju koja svojom ljepotom, znamenitostima i prirodnom skladnošću i raznolikošću očarava i plijeni jednako kao i prije.

(Video: pjesma Baranjo mili zavičaju: https://www.youtube.com/watch?v=NjzP71qbJN4)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić jedna od najvažnijih pobjeda u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

Predsjednica u Novom Farkašiću: Obrana Sisačko-moslavačke županije bila je presudna za obranu Hrvatske

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Masakr u Lovasu – 51 Hrvat natjeran u minsko polje

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

 

Masakr u Lovasu – jedan od najsurovijih nekažnjenih srpskih zločina u Domovinskom ratu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari