Pratite nas

Povijesnice

Početak otvorene agresije na Hrvatsku i okupacije Baranje

Objavljeno

na

Kolona od 60-ak tenkova i oklopnih transportera praćena vojnicima i rezervistima “JNA”, te srpskim dragovoljcima i četnicima, 3. srpnja 1991. godine prešla je preko mosta kod Batine rijeku Dunav i s područja Vojvodine ušla u Baranju. Tamo su ih dočekali “krajišnici” (domaći četnici) čiji su “štabovi TO” bili spremni za zajedničke akcije protjerivanja svih koji nisu Srbi.

Ova otvorena agresija uslijedila je nakon razdoblja “tihe okupacije” koja je u istočnoj Hrvatskoj bila na djelu od veljače i neuspjelog državnog udara (koji su Srbija i “JNA” pokušali poslije prikazivanja poznatog montiranog filma SSNO o “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj” 25. siječnja).

Započele su i svakodnevne provokacije naletima borbenih zrakoplova “JNA” koji su u više navrata povrijedili i mađarski zračni prostor, nakon čega je ova zemlja zaprijetila vojnom intervencijom.

Bio je to početak okupacije najplodnije hrvatske regije (površine 1.148 km2 ) koja je padom Bilja (3. rujna) u cijelosti zauzeta i pretvorena u logor na otvorenom.

Hrvatsko stanovništvo i pripadnici mađarske manjine protjerani su iz svojih domova, a oni koji su ostali tretirani su kao roblje. Danonoćno su morali raditi na njivama i u šumama pod nadzorom okupacijskih vlasti s bijelim trakama na rukavima – kako bi se razlikovali od Srba i pri tomu su progonjeni i šikanirani na različite načine.

Uspostavljeno je i nekoliko zatvora od kojih je najzloglasniji bio onaj u Belom Manastiru. Tamo su zarobljeni hrvatski vojnici mučeni i prebijani, te svakodnevno izlagani psihološkim torturama i izgladnjivani. Premlaćivanje, odvođenje na višesatna “saslušanja”, otimačina, pljačka i teror postali su svakodnevica Hrvata, Mađara i drugih građana koji su predstavljali smetnju uspostavi etnički čiste srpske paradržave na hrvatskom državnom području.

Među brojnim zločinima ostaje zabilježen onaj što su ga srpski zločinci počinili na farmi Sudaraš (kod Belog Manastira) 17. listopada te 1991. godine, kada su bez ikakvoga razloga i povoda ubili Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: 23-godišnjeg Matu, 25-godišnjeg Antu i 27 godina starog Ivana. Tijela su toliko unakazili da rodbini nisu dopustili otvaranje ljesova pokojnika.

braća čičak

Ubijeni s i masakrirani s ocem Vinkom: braća Ivan, Ante i Mato Čičak

Zločinci su žrtve najprije odveli u “milicijsku stanicu”, a potom na stratište gdje su ih pogubili bez svjedoka.

Odmah poslije pokopa, preostali članovi obitelji Čičak pobjegli su najprije u Mađarsku, a potom su prešli na slobodno područje Hrvatske. Za ovaj zločin nije do danas odgovarao nitko, mada su imena utemeljeno osumnjičenih poznata, kao što nije kažnjen niti ubojica Marice Antić iz Karanca koja je tijekom noći ubijena na pragu vlastite kuće.

Za zločine u Baranji suđeno je samo u nekoliko slučajeva. Kako, najbolje će prosuditi čitatelji ovih redaka.

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. ožujka 2009. godine započelo treće suđenje (drugi ponovljeni postupak) protiv Petra Mamule optuženog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Presudom od 7. travnja iste godine izrečena mu je kazna od 4 godine i 10 mjeseci zatvora, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu presudu ukinuo na javnoj sjednici održanoj 3. kolovoza 2010. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

Vijeće za ratne zločine istoga suda proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamulu krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Ovu osuđujuću presudu ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske – po četvrti put. Poslije provedene glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. godine ponovno proglašen krivim i osuđen na sramotno malu kaznu od 3 godine i šest mjeseci zatvora.

Podsjetimo kako je tekao sudski proces za ratne zločine u Baranji u kojemu se sudilo Petru Mamuli i ostalima.

Dana 3. travnja 2001. godine Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT -136/94 kojom je optuženo 58 optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH. U listopadu iste godine razdvojen je postupak za optužene Petra Mamulu, Mileta Bekića, Nikolu Alaicu, Dragu Karagaću, Milana Prusca i Sretu Jovandića, u odnosu na optuženike koji su u to vrijeme nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Nakon što je završio dokazni postupak, 14. ožujka 2002. godine je izmijenjena optužnica kojom je samo šestorici optuženika stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Poslije ukidanja presude od strane Vrhovnog suda, ponovljeno je suđenje pri čemu je tijekom glavne rasprave održane 4. svibnja 2006. godine ponovno izmijenjena optužnica. Optuženicima Sreti Jovandiću, Nikoli Alaici. Dragi Karagaći, Mili Bekiću i Milanu Pruscu stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela protiv Republike Hrvatske (djelo oružane pobune iz čl. 235. KZ RH), čime su oni praktično abolirani jer su oslobođeni optužbe za ratne zločine.

Izmijenjenom optužnicom jedino se Petra Mamulu teretilo da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Belom Manastiru, Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka RH, protivno odredbama Ženevske konvencije sudjelovao u okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i zastrašivanju civila nesrpske nacionalnosti u Baranji, pa tako među ostalim:

  • Početkom rujna 1991. godine, u podrumu “SUP Beli Manastir” gdje su bili zatočeni uhićeni Hrvati izveo više osoba iz ćelije, odveo ih u drugu prostoriju, te tamo tukao Pavu Zemljaka i zastrašivao ga pucanjem iz puške
  • Dana 9. rujna 1991. godine u “štabu TO” u Batini ispitivao je nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića kojega je tukao rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, potom ga odvezao ga Kneževe Vinograde (usput mu prijeteći ubojstvom), oduzeo mu ručni sat u koji je pucao, te pored lijevog uha oštećenoga ispalio iz pištolja metak zbog čega je uslijed detonacije istome pukao bubnjić pa je pao na pod, nakon čega su prišli pripadnici “TO” Kneževi Vinogradi i svećenika tukli nogama. Poslije ove torture optuženik je zatočenika odvezao u “SUP Beli Manastir”, a nakon što su tamo stigli, na portirnici ga natjerao da stane uz pult dežurnog te raširi noge, a potom ga je nogom udario u genitalije i predao u zatvor.

Sud je u ovom slučaju zaključio kako se radi o kršenju pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba i nečovječnom postupanju prema civilnom stanovništvu nanošenjem velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta, te da je prema tomu Petar Mamula počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st.1. OKZ RH.

Dana 8. svibnja 2006. godine objavljena je presuda kojom je odbijena optužba protiv optužene petorke (Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Milana Prusca i Srete Jovandića, a optuženi Petar Mamula proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Ovu je presudu (u odnosu na Petra Mamulu) ukinuo Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem (drugom ponovljenom) postupku koji je započeo 18. ožujka 2009. godine, pri čemu je zastupnik optužbe ostao pri optužnici izmijenjenoj 04. svibnja 2006. godine.

Optužnica je ponovno izmijenjena 23. ožujka 2011., tijekom četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka. Nakon što je Mamula proglašen krivim i osuđen na sramotnih 3 godine i 6 mjeseci zatvora, Vrhovni sud po četvrti put ukida presudu i vraća predmet ne ponovno suđenje. Dana 10. veljače 2012. godine optuženi je ponovno proglašen krivim, pri čemu mu je potvrđena ova sramotno mala kazna (od 3 godine i 6 mjeseci zatvora).

 Kad i kako će ovaj postupak biti okončan, ne zna nitko živ.

U ožujku 2019. godine pred Županijskim sudom u Osijeku nepravomoćno je presuđeno zločincu Stevanu Budaču zvanom Džekson koji je za ratni zločin nad civilima hrvatske nacionalnosti u baranjskom selu Batina dobio samo 3 godine i 10 mjeseci zatvora, što je gotovo četiri puta manja kazna od one što mu je izrečena na prvom suđenju (2002. godine) kad je osuđen (u odsutnosti) na 15 godina. Zločinac je uhićen 2018. godine u Rumunjskoj i isporučen Hrvatskoj, državljanin je Srbije gdje je nakon rata zasnovao obitelj i mirno živio.

U sudskom je postupku utvrđeno kako je Budač kao pripadnik srpske “TO” privodio na saslušanje, te tukao i mučio hrvatske civile u Batini, a torturama je bilo izloženo 20-ak muškaraca i žena, pri čemu je od ozljeda nanesenih mučenjem preminuo Janoš Tir, dok je Josip Kuruc iz straha od mučenja počinio samoubojstvo. Teror je provođen od strane “štaba Teritorijalne odbrane”. Budač je među ostalim s još dvojicom pripadnika “TO” uhitio Marina Šomođvorca (45) koji je zatim satima tučen u “štabu TO”, nakon čega su čovjeka potom onako krvavog i izmučenog odveli njegovoj kući i pokazali ga supruzi i malodobnom sinu.

Kazna Izrečena Budaču manja je od minimalnih 5 godina koliko je propisano za ovo djelo ratnog zločina, što je sutkinja Salitrežić obrazložila time da je okrivljenik te 1991. godine bio mlad, te da je u međuvremenu postao otac troje djece, a pred sudom se ponašao korektno.

Tako izgleda “pravda” na hrvatski način i ovo se ne može nazvati nikako drugačije nego nacionalnom sramotom i ponižavanjem samih žrtava. Otezanje sudskih procesa u nedogled, beskonačno ponavljanje postupaka, višekratna ukidanja presuda od strane Vrhovnog suda, malobrojne i sramotno niske kazne i velika većina zločinaca koji su na slobodi i nikad neće doći pred lice pravde – to je bilanca našeg “progona ratnih zločina”. Uz sve to, brojne presude (pa i ovdje spomenute) sadržavaju formulaciju “nemeđunarodnog sukoba”, čime se praktično od sudskih tijela Republike Hrvatske prihvaća i potvrđuje kako je rat u Hrvatskoj bio “građanski” i amnestira agresora.

Mnogi Hrvati i Mađari su ubijani ili mjesecima mučeni, a potom su bili primorani “pokloniti” srpskim okupacijskim vlastima svoju imovinu ne bi li spasili gole živote i dokopali se Mađarske ili slobodnog dijela Hrvatske, što je inače bila uobičajena praksa agresora koji se ovakvim vidom pljačke koristio od Iloka preko Dalja, Aljmaša, i Erduta, do Baranje.

Spominje li tko srpskog zločinca i četnika Boška Đurkovića koji je prema svjedočenju Hrvata iz Karanca izjavljivao kako je i “četrdeset hrvatskih glava premalo” – jer upravo je toliko glava obitelji trebalo ukloniti kako bi se njihove kuće dale srpskim “izbeglicama”?

Što je s Radovanom Radovanovićem, zamjenikom “štaba TO” Karanac pod čijim su nadzorom vršeni zločini i koji je iste provodio, zapovijedao i poticao?

Gdje su Slobodan Strigić zvani Slobo (iz Belog Manastira), Branko Hrnjak (iz Jagodnjaka), Zoran Vukšić Žuća (iz Belog Manastira) i Zoran Mađarac (iz Vukovara) koji su prema svjedočenjima očevidaca umiješani u zločin nad četvoricom Hrvata iz obitelji Čičak?

Gdje su stotine drugih srpskih zločinaca koji su ostali nekažnjeni a žarili su i haračili Baranjom više od pet godina?

U Belom Manastiru održana je 25. rujna 1991. godine “Velika narodna skupština” na kojoj je krvnik i zločinac iz Borova Sela koji je bio organizator masakra nad hrvatskim redarstvenicima (2. svibnja iste godine) Vukašin Šoškoćanin proglašen za “narodnog junaka”.

U okupiranim područjima nakon okupacije u potpunosti je narušena etnička struktura, pa su Srbi u razdoblju 1992-1996. godina u dijelovima istočne Slavonije i Baranje u kojima su prije rata činili 20-25% stanovništva svoj udio u stanovništvu podigli na 85-90%.

Samovlašće terorističke srpske paradržave trajalo je u Baranji do 23. kolovoza 1996. godine, kad je ova regija vraćena pod suverenitet Republike Hrvatske.

U razdoblju okupacije ova je regija teško devastirana. Osim pljačke kuća, društvenih dobara i prirodnih resursa, rušenja i oskvrnuća katoličkih crkava i paljenja i odnošenja matičnih knjiga i umjetnina, došlo je do enormnog izlovljavanja ribe, pomora divljači i sječe šuma, čime je nanesena i nenadoknadiva šteta cijeloj regiji, pa i jednome od najpoznatijih i jedinstvenih prirodnih rezervata i eko sustava u Europi, Kopačkom ritu.

Okupacija Baranje označila je početak krvavog brutalnog rata protiv Hrvatske u kojemu su udruženi domaći zločinci i oni iz Srbije pokušali istrijebiti sve što nije srpsko i etnički očistiti sva područja što su ih planirali uključiti u svoju “Veliku Srbiju” sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Ovaj sotonski plan istrebljenja i uspostave etnički čiste “SAO Krajine” osujećen je žilavim otporom hrvatskoga naroda i građana i hrabrom borbom hrvatskih branitelja koja je vođena sve do konačnog oslobađanja Hrvatske.

Nakon povratka, vrijedni Baranjci su obnovili svoje kuće i vratili život u ovu plodnu i bogatu regiju koja svojom ljepotom, znamenitostima i prirodnom skladnošću i raznolikošću očarava i plijeni jednako kao i prije.

(Video: pjesma Baranjo mili zavičaju: https://www.youtube.com/watch?v=NjzP71qbJN4)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Ratni put 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina nikada nije mirovala kada je u pitanju bitka za Hrvatsku. Stala je, u prvome trenutku, u Pologu pred tenkove. Na tisuće mladića s potvrdom o krštenju ide u Zbor Narodne Garde  i brani Domovinu od Vukovara do Dubrovnika. Hrvatski čovjek, tvrd i čvrst kao hercegovački kamen, znao je obraniti svoje ognjište i svoju obitelj.

Na Zapovijedi Predsjednika HR Herceg-Bosne , mr. Mate Bobana, 29.prosinca 1993. godine utemeljena je 2.gardijska brigada, a temelj njenog ustroja čine postrojbe  „Kažnjenička bojna“, bojna „Jure i Boban“, da bi koncem 1995. god. u njen sastav ušle i postrojbe 60. gardijska bojna „Ludvig Pavlović“ i postrojba  „Gavran-2“.  Brigada je smještena u vojarni „Stanislav Baja Kraljević“-Heliodrom, nadomak Mostara.

Postrojavanje i prisegu pripadnici  2. gardijske brigade položili su u vojarni „Božan Šimović“ u Čapljini.

Utemeljena od već iskusnih bojovnika 2 .gardijska brigada odmah pristupa provođenju bojnih djelovanja na najugroženijim prostorima HR Herceg- Bosne.

– operaciji  TVIGI-94  Uskopaljsko-Ramska bojišnica.  2. gardijska brigada, veže snage neprijatelja, zauzima nekoliko dominantnih objekata prema planini Vranici, te na taj način rasterećuje postrojbe HVO-a i otupljuje oštricu neprijateljskih snaga u srednjoj Bosni. Istovremeno dio postrojbi  2.gbr provodi bojna djelovanja na Stolačkoj bojišnici.

-operacija CINCAR kupreška bojišnica. 2.gbr provodi napadna djelovanja na  pravcu Karagin vrh – Runjavi vrh – Ivazovi vrhovi,  zauzima dominantne objekte Jaram – Tikva – Ristića vrh kao i vrhove Osječenica i Kurljaj, omogućivši brz prodor snagama na smjeru napada Šuica – Malovan – Kupres.

-operacija ZIMA-94 Livanjsko-Glamočka bojišnica. 2.gbr zauzima planinski objekt Male Golije, koji dominira u odnosu na grad Glamoč, ostvaruje vizuelni nadzor nad većim dijelom Glamočkog polja  stvarajući povoljne preduvjete za oslobađanje grada Glamoča.

-operacije „VRILO-95 “, „SKOK-1“ i „SKOK-2 Livanjsko-Glamočka bojišnica. 2.gbr  izvodi aktivnu obranu u zoni odgovornosti s.Šegrti – Mali vrh  Velike Golije u dužini 30 kilometara.

-operacija LJETO-95“, Glamočko-Grahovska bojišnica. 2.gbr  presijeca  prijevoj Korićina, izbija na Glamočko polje, ulazi u grad Glamoč, nastavlja napadna djelovanja, ovladava dominantnim objektima  Kurozeb – Paripovac – Čemernica.

-operacija OLUJA , Glamočka bojišnica. 2.gbr veže snage neprijatelja, provodi taktički manevar improvizirajući napad prema planinskom masivu Vitorog, zauzima nekoliko dominantnih objekata što olakšava Hrvatskim  snagama da izbiju na granicu Republike Hrvatske.

-operacija MAESTRAL , Jajačka bojišnica, 2.gbr provodi napadna djelovanja na glavnom pravcu napada, udara u bok i leđa neprijatelja i u prvoj etapi napada izbija na rijeku Vrbas. U nastavku operacije Zapovjednik Hrvatski snaga,  general Ante Gotovina, formira operativni pravac , zapovjednikom snaga na tom pravcu imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenika brigadira Zlatana Miju Jelića. Snage na operativnom pravcu čine 2.gbr, Specijalna policija MUP-a HR HB, 81.gb HV,  bojna Jajce i Gavran-2. Težište napada usmjereno je prema gradu Jajce i nakon dano-noćnih neprekidnih borbi  u ranim jutarnjim satima 13.rujna postrojbe 2.gbr ulaze i sa ostalim postrojbama oslobađaju  hrvatski kraljevski grad Jajce. Paralelno  na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr „Ante Bruno Bušić“, 60.gb „Ludvig Pavlović“, 22.diverzantski odred, sts GS HV i 12.rujna u večernjim satima  oslobađaju grad Šipovo, te nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan. U nastavku bojnih djelovanja postrojbe 2.grb izbijaju na rijeku Ugar i rijeku Riku i s.Vinac zauzimaju hidroelektrane Jajce-1 i Jajce-2, Barevo, Mile i zaposjedaju dominantne objekte u odnosu na neprijatelja.

operacija JUŽNI POTEZ“, Mrkonjićkogradska i Banjolučka bojišnica. 2.grb forsira pravac kanjonom rijeke Vrbas, izbija u širi rajon Manjače, posjeda hidroelektranu Bočac, forsira rijeku Vrbas, osvaja dominantne objekte na smjeru prema Banja Luci i prema planini Čemernica, zauzima širi rajon s. Baljvina i prelazi u aktivnu obranu na dostignutim crtama.

Tijekom studenog 1995. godine pripadnici 2.gbr aktivno sudjeluju u pripremama za oslobađanje istočne Slavonije/Vukovara.

Nakon toga, postrojbe 2. gbr razmještene su na Južnom bojištu, Stolac – Ravno – Ivanjica – Dubrovačko zaleđe,   gdje ostaju do zvaničnog završetka rata, lipanj 1996. god.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika – U Daytonu je počela pacifikacija Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 14. prosinca, navršit će se 24 godine od parafiranja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. kojim je okončan rat u BiH. Hrvati u BiH su u Dayton otišli kao ratni pobjednici, a vratili se kao politički gubitnici. Proces provedbe Daytona nerijetko je išao na štetu političkih prava Hrvata u BiH – od suverenog i konstitutivnog naroda do obespravljene manjine.

U subotu, 14. studenog, navršit će se 24 godine od kako je u Parizu parafiran Daytonski mirovni sporazum kojim je i službeno okončan rat u BiH. Potpisnici sporazuma, Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, Alija Izetbegović, predsjednik BiH i Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, preminuli su. Preminuo je i arhitekt Daytona, Richard Holbrooke, tadašnji međunarodni izaslanik za Balkan i američki diplomat.

Daytonski mirovni sporazum imao je dvije osnovne zadaće: okončati rat i uspostaviti trajni mir i obnoviti državu kao održivu demokratsku i političku zajednicu.

Međutim, dogodilo se samo jedno – rat je okončan, a država je, i 24 godine kasnije, u političkoj i ustavnoj krizi. S vremena na vrijeme pojave se i medijsko-politički spinovi o reviziji DMS-a, potrebama za “Daytonom 2”.

Bošnjačka politika Daytonom nije zadovoljna, prije svega, zbog postojanja Republike Srpske, građanskog entiteta s nacionalnom, srpskom većinom u kojem su Hrvati i Bošnjaci puke statističke greške i obespravljena manjina. Srpska politika jest najveća zagovornica Daytona upravo zbog tog što je položaj RS-a samim Sporazumom zacementiran, a zbog kasnijih intervencija i “razvlašćivanja” entiteta prizivaju izvorni Dayton, odnosno, vraćanje nadležnosti entitetu naspram države.

Hrvati konstitutivni samo na papiru 

Osim toga, za srpsku su politiku neprihvatljive i pravosudne institucije na razini BiH – Sud BiH i Tužiteljstvo BiH, osnovane nakon Daytona. Hrvatska politika podržava Dayton, iako je njegova sama provedba, mnogo puta išla na štetu Hrvata. Još samo Dayton, odnosno, Ustav BiH, njegov Aneks IV,  Hrvatima, barem na papiru, jamči konstitutivnost.

Međutim, dvije su stvari sigurne: Daytonom danas nitko nije u potpunosti zadovoljan, ni Hrvati ni Srbi ni Bošnjaci,  a njihove službene politike predvođene HDZ-om BiH, SNSD-om i SDA-om, nemaju ni minimum političke volje i snage da bilo što,  s tim u vezi, promijene.

Status Hrvata u daytonskoj BiH prodan je za mirnu reintegraciju Podunavlja

Iako je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, potpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma, njegovi bivši najbliži suradnici, poput Ivića Pašalića, to smatraju “najvežom pogreškom”.

„U Hrvatskoj je stvarana  histerija oko toga što Tuđman petlja po Bosni i Hercegovini. Unutar Vlade je bio ogroman broj ljudi ministara koji su smatrali da nikoga ne bi trebala biti briga za Hrvate u BiH.  I on je u tim okolnostima sam našao i jednoj vrlo teškoj situaciji:  podrška javnosti za politiku i prisutnost bilo kakvog utjecaja Hrvatske u  BiH nije postojala,  međunarodni pritisak je bio ogroman da je Hrvatska agresor. I onda je on pokušao izvući maksimum i to je potpisao“, rekao je Ivić Pašalić nedavno medijima u Zagrebu.

Mirna reintegracija Podunavlja, praktično, je zamijenjena za status i položaj Hrvata u BiH koji već u samom Daytonu, u odnosu na druga dva naroda, Bošnjake i Srbe, neravnopravan.

 

Glavni nesrazmjer: Tri naroda i dva entiteta

Daytonska arhitektura BiH jest država od tri konstitutivna naroda, svih njenih građana i dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH.Iako su Hrvati u BiH u Dayton otišli kao vojni pobjednici, nakon Sporazuma, postali su politički gubitnici.

Hrvatsko izaslanstvo u Daytonu dalo je mandate OESS-u da izradi Izborna pravila, tj. Izborni zakon BiH. Takav Izborni zakon BiH na snazi je i do dan-danas, a tzv. posebne veze s Republikom Hrvatskom, također, nikada nisu niti će zaživjeti.

Samim Daytonom omogućeno je preglasavanje Hrvata

Prema tome, s teritorija Federacije BiH biraju se dva člana Predsjedništva – hrvatski i bošnjački. Već tada je bilo posve jasno i realno da Bošnjaci, kao i tada brojčano dominantniji, u odnosu na Hrvate, mogu nametnuti hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Taj se scenarij dogodio već kada je Gradimir Gojer, ’98. osvojio oko 100 tisuća bošnjačkih glasova kao SDP-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Nametanje hrvatskog člana Predsjedništva BiH nastavljeno je i kroz slučaj Križanović, te kasnija tri mandata Željka Komšića, sva tri puta nametnutog bošnjačkim glasovima.

 

Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika: Predali Vitorog, nisu tražili općinu s hrvatskom većinom u RS-u

Hrvati su do Daytona kontrolirali oko 26 % teritorija BiH. U Daytonu su predali Srbima i Bošnjacima 5 % svog teritorija. Izgubili su stratešku točnu Vitorog, prometnicu koja spaja teritorij pod kontrolom HVO-a u Bosni s Hercegovinom, odnosno, Jajce – Kupres.

Zauzvrat su dobili spoj kod Orašja, odnosno, diplomatski oslobodili Odžak. U RS-u, Hrvati nisu dobili, a očigledno, ni tražili općinu s hrvatskom većinom koja bi sigurno pomogla u povratku Hrvata koji su iz Bosanske Posavine protjerani 1992. godine.

Osim toga, Hrvati su prepustili dijelove svog teritorija u RS-u Bošnjacima za deblokadu Sarajeva, pa je tako, glavni grad BiH, ostao bez oko 150 tisuća Srba što je doprinijelo gubitku njegovog “multietničkog karaktera”.  U Federaciji BiH, Hrvati su sačuvali zapadnu Hercegovinu, dijelove hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni (Lašva, Kiseljak, Žepče i Usora), te dijelove teritorija u dolini Neretve.

Srpski je postotak narastao do 49% u RS-u, odnosno, 5 % u Federaciji – Hercegbosanskoj županiji i općinama Drvar, Glamoč i Grahovo.

Od svih sporazuma tijekom rata, Dayton je za Hrvate – najgori

U odnosu na ranije mirovne sporazume tijekom rata u BiH (‘91.-‘95.), Dayton je, barem što se tiče, položaja Hrvata u BiH – najgori mogući.

Richard Holbrooke, njegov tvorac, za života se u svojim knjigama ismijavao ranijim mirovnim sporazumima za BiH, konkretno, onim Vance-Owenovom (ljeto ’93.) nazivajuu ga “nakazanim” prema kojem bi BiH bila decentralizirana u 10 kantona, jer bi njime navodno  Srbi dobili teritorijalnu i političku prevlast. Iako prema Vance-Owenovom planu, u BiH ne bi bilo entiteta, a tako ni Republike Srpske, nego isključivo 10 kantona, a postotak teritorija kojeg bi kontrolirali Srbi bio je 43 %. No, Holbrooke je Daytonom, ne samo zacementirao položaj Republike Srpske, nego i etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka, kao i genocid u Srebrenici.

Hrvati su tijekom rata prihvaćali i potpisivali sve i jedan mirovni plan za BiH, dok je Alija Izetbegović, ratni lider Bošnjaka, ili potpisivao pa naknadno odbijao, ili u startu odbijao. Tako je bilo i s Vance-Owenovim planom koji je, na neki način, Hrvatima davao više nego im je objektivno pripadalo pa se slobodno može tvrditi kako je bio mamac rata HVO-a i Armije RBiH koji je okončan u proljeće 1994. potpisivanje Washingtonskog sporazuma.

Oven-Stoltenbergov plan za BiH, uniju triju republika, Izetbegović, je također odbio. Bila je to BiH s tri etničke republike, u kojoj bi Srbi kontrolirali 52 %, Bošnjaci 30 %, a Hrvati 18 %. Izetbegović je krajem kolovoza ’93. odbio ovaj plan.

Jednako tako, i tzv. Lisabonski sporazum iz veljače 1992. godine čiji je cilj bio spriječiti rat u BiH, Izetbegović je odbio u ožujku te godine, iako ga je ranije potpisao. Lisabonskim sporazumom bila je previđena etnička konsolidacija na svim administrativnim razinama s velikim ovlastima lokalnim zajednicama i smanjenim institucionalnom prevagom središnje, državne, vlasti. Svi, uvjetno rečeno, kantoni bili bi određeni kao bošnjački (tada muslimanski), srpski i hrvatski. Međutim,tim planom bi Srbi u BiH imali kontrolu oko 2/3 teritorija BiH, a čime  bi bošnjačke i hrvatske enklave u cijeloj BiH ostale bez kontrole i povezanosti.

Narodna skupština Republike BiH, entiteta pod kontrolom Armije BiH, jednoglasno je odbacila plan. Mate Boban, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić tzv. Lisabonski sporazum potpisali su 18.ožujka 1992. godine, a Izetbegović je 10 dana kasnije potpis povukao uz obrazloženje kako ne pristaje na podjelu BiH.

I tada, kao uostalom i danas, najveći je problem – unutarnje ustrojstvo BiH i vizije o budućnosti te zemlje. Hrvati u BiH žele višenacionalnu BiH u kojoj će im biti omogućeno legitimno predstavljanje, Bošnjaci građansku državu po principima – jedan čovjek – jedan glas i volju demografske većine, a Srbi, odcjepljenje Republike Srpske iz BiH.

Intervencije visokih predstavnika

Dayton je, također, intervencijama međunarodne zajednice i jednostranim odlukama visokih predstavnika, a koji su vrhovni tumači Ustava u BiH, promijenjen.

Hrvatska pozicija, iako već u samom Daytonu, neravnopravna, dodatno je narušena intervencijama međunarodnih visokih predstavnika (Robert Berry, Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown) na Izborni zakon BiH  i Ustav Federacije BiH. Najdalekosežnije posljedice imaju tzv. Petritschevi amandmani, tj. Zubakov sporazum iz 2002. godine, kojim je izgubljen paritet Hrvata i Bošnjaka u Parlamentu Federacije BiH, zajedničkog hrvatskog bošnjačkog entiteta.  Tim se sporazumom i Petritschevi amandmanima, implementirala odluka o konstitutivnosti svih naroda i građana na cijelom teritoriju BiH po apelaciji Alije Izetbegovića. Broj izaslanika s po 30 u Klubove Hrvata i Bošnjaka je smanjen na po 17, a uvedeni su Klubovi Srba i Ostalih. Tim je, zapravo, legalizirano nametanje hrvatskih izaslanika u federalni Dom naroda bošnjačkih glasova iz onih županija u kojima Hrvata gotovo da i nema.Također, ukinuti su i paritet u Vladi FBiH, kao i paritetne županije.

Pacifikacija Hrvata počela je ’95.

Danas,  kada se Hrvati u BiH suočavaju s demografskom kataklizmom i kada, praktično, kao suveren i konstitutivan narod na državnoj razini u BiH ne postoje, a  hrvatska politika predvođena HDZ-om BiH, ne samo da ne čini ništa, nego po treći put, planira sudjelovati u vlasti bez izmjena Izbornog zakona BiH, a ustavne promjene, u HNS-u BiH, krovnoj političkoj organizaciji, i ne spominju.

Jasno je kako su Hrvati već u Daytonu postali “bosanska raja” u Federaciji BiH i kako njihov “slobodan pad”, u političkom smislu, zadnjih 15-ak godina, teško više bilo tko može zaustaviti. Pacifikacija Hrvata u BiH počela je još 1995. godine.

Gloria Lujanović / Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari