Pratite nas

Kolumne

Početna istarska pjesma Bore Drljače

Objavljeno

na

Najvažniji događaji u nas, s kraja prošle i početka ove godine svakako se zbivaju u Istri. Neverending story o Savudrijskoj vali, iz koje pamtim kao značajnije najviše ponovno uskrsnuće Ivana Jakovčića na naslovnicama i prime timeovima naših mainstream medija, u ulozi zastupnika slovenskih interesa, ipak je zasjenio jedan meni potpuno nepoznati pjevač onih nepodnošljivih srpskih narodnjaka, imenom i likom te glasom i stasom, kao da je izašao iz sanđačkih gudura, Boro Drljača.

S njime kao frontmenom i srpskom zajednicom u Istri koja će za bogate dotacije od Grada Pule i Županije Istarske, učiniti po sebe i gluplje stvari, čelni ljudi IDS-a i njihovi mentori iz Bruxellesa, napravili su još jedan, ovoga puta važan, i znakoviti potez u cilju konačne desuverenizacije Republike Hrvatske u Istri. Što je još važnije ocrtali su i konture politika koje će postati osnova djelovanja IDS-a, u narednom razdoblju, a koje imaju važnu konstitucionalnu, unutrašnjopolitičku te vanjskopolitičku dimenziju.

Ovaj događaj osim što je osvijetlio sadašnje i buduće politike IDS-a, razotkrio je mnoge aktere, kako na istarskoj političkoj i društvenoj sceni, tako i šire na nivou cijele Hrvatske prije svega službenog (ali i neslužbenog) Zagreba, a kako je za cijeli fenomen izrazito važan vanjskopolitički faktor razotkrio je djelovanje i drugih važnih čimbenika za ovaj problem, a to su na prvom mjestu Bruxelles, Rim, Ljubljana et last but not least, Borin Beograd.

Tehnički, obavještajno, subverzivno, akcija je zamišljena na način da za pravoslavnu (?) Novu Godinu u Puli i to baš u Domu Hrvatskih Branitelja nastupi opisani Bora Drljača, već pronosiran kao glasni zagovornik četničkog ravnogorskog pokreta, usput i glasni pljuvač po Hrvatima i katoličanstvu. Ne želim zbog koncentracije na temu uopće ići u daljnju značenjsku raščlambu koja ne bi imala što dodati apsurdnosti i namjerno skarednoj provokativnosti samog scenarija. Bolje i produbljenije o tome možete pročitati u izvrsnom članku objavljenom u Kamenjaru  pod naslovom: „Zbog čega bi Zajednica Srba u Istri imala ekskluzivno pravo za sve pravoslavce organizirati doček Nove godine ?“

Takav scenarij, kao svi njemu slični koji se primjenjuju kada treba probiti nove granice političkog djelovanja, imao je za plan testirati na taj tip antisuverenističke provokacije, reakciju društvenog tkiva i političkih aktera prije svega u Istri, te reakciju države. Pri tome se računalo i predmnijevalo da će borin dernek biti dočekan sa protestima, s time da pri tom nije bilo nebitno, kakvog će to biti intenziteta, i  tko će biti onaj koji će imati protestnu inicijativu, etablirani akteri ili će to biti spontana reakcija društva. Naravno računalo se i sa mogućnosću (ne sasvim nerealnom) da cijela stvar prođe mirno  i bez reakcija. To bi također bio važan znak za planere u stožeru i nalogodavce.

U prvom slučaju, dakle protestnog scenarija, već je bio pripremljena reakcija koju smo uostalom vidjeli, koja je odglumila spontanu reakciju, a zapravo se radilo o režiranoj akciji, jer dernek je iznenađujuće brzo i bez po muke otkazan (od strane organizatora), svi akteri brzo su se dali na pranje ruku, a Gradonačelnik je slavodobitno u stilu wildewestern šerifa uz aklamaciju medija koji su bili i medijski pokrovitelji nesuđenog koncerta, izgovorio svoje paradigmatske riječi koje je već izrekao u slučaju zabrane Tompsonovog koncerta u Areni,  i koje su željele, odnosno žele reći (jer im je to cilj) da između Bore Drljače i Tompsona nema razlike: taj lik ovdje ne će igrati! Dobro uštimana (i bogato dotirana) PR propaganda istarskih (pa i općehrvatskih) medija, od sada do vječnosti inzistirati će na paralelizmu između Tompsona i Bore Drljače, na politici Istre i IDS-a koja ima nultu toleranciju prema svakom nacionalizmu i ksenofobiji, dapače na jednakoj neprihvatljivosti povampirenog ustaštva i četničke ideologije (uzgred: u Hrvatskoj ne postoji stranka kao IDS, koja toliko inzistira na identitetskoj različitost i teritorijalnoj zaokruženosti dakle atributima nacionalizma, a ksenofobiju ima kroz normiranje zabrane zapošljavanja u tijelima lokalne samouprave svima koji ne znaju talijanski)! Ta će se priča koja inače dobro sjeda ljevičarskom uhu i mainstream korisnicima medija u cijeloj Hrvatskoj, dalje razvijati u smjeru da će se u ime ljudskopravaških standarda Europske Unije i uz prešutnu podršku brojnih lobija (pa i nacionalnih npr talijanskih) u Bruxellesu, gdje živi i kako vidimo vrijedno radi Ivan Jakovčić, izreći se teza da je Istri jednako neprihvatljiv svaki nacionalizam I hrvatski, i srpski pa ako hoćete i slovenski. Istri će dakle biti jednako neprihvatljivi i Beograd i Ljubljana i pazite sad – Zagreb. To što konstitucionalno niti sudbinski niti na jedan način, Istra ne pripada niti Srbiji niti Sloveniji, tim manje zlo po njih, cijela priča ionako je sa njima dogovorena, jer se šteta nanosi njihovom (zajedničkom) arcineprijatelju Hrvatskoj. Dakle ukratko: pod budnom kapom Bruxellesa i Rima, uz pomoć Beograda i Ljubljane (kao nekad Moše Pijade i Borisa Kidriča,; za više također upućujem na već preporučeni članak Elvisa Milete)  Istra se postavlja kao suvereni igrač u odnosima sa Zagrebom, započinje službena katalonizacija istarskog pitanja u Hrvatskoj, a sve u svjetlu najavljene federalizacije Europske Unije kao kardijalnog projekta njemačkog nacionalizma!

Iz Europe (odnosno iz Njemačke) dolazi nam, a najrecentnija presuda generalu Praljku i dr to najbolje posvjedočuje, politika i ideologija jednake krivice i istog zla „divljih balkanskih plemena“. To je samo 21-vo stoljetna varijanta hegelijanskomarksove rasističke ideje o divljim balkanskim plemenim koji nisu u stanju dosegnuti Bitak(Sein), a koji se najpotpunije ostvaruje u funkcionalnoj državi, a od kojih su po Marxu najgori  Hrvati, i koji u takvom izjednačavanju od tada do današnjih dana uvijek dobiju – gaće na štapu. Najčešće zahvaljujući pameti i lucidnosti svojih lidera, kojima su, osim u rijetkim iznimkama, preče želje njihovih nalogodavaca od interesa naroda.

U takvom ideološkom temeljcu može se kuhati izjednačavanje Bore Drljače i Thompsona, od kojih jedan predstavlja sve najgore u srpskoj glazbi i zabavi, dakle njeno dno, sa jednim konceptualnim umjetnikom koji predstavlja kreativni i konceptualni vrh hrvatske glazbene produkcije, koji transcendira sve što je u zadnjih 20 godina stvoreno u glazbenom životu Hrvata. Da je vrh pokazuje i njegova sudbina, odnosno sudbina njegovih pjesama, koje upravo zato što su vrijedne i značajne bivaju zabranjivane što otvoreno, a što prešutno. No Bora slobodno pjeva i po Hrvatskoj (ova „zabrana“ mu vrijedi više od 100 nastupa) i „regionu“, četnička ideologija koju zastupa službena je ideologija njegove države, a Tompson ne smije nastupati skoro čak niti u vlastitoj državi, jer je zbog domoljublja u njoj suspektan!

Samo u takvom ideološkom temeljcu može se staviti znak jednakosti  s jedne strane likova Karađića Mladića i Miloševića, a sa druge strane generala Praljka. Pri tome kao i u slučaju „istosti“ dva pjevača, opet bolje prođu Srbi. Em je svima izjednačena krivica (to je cilj EU za koji su se borili), em gen Praljak leži na Mirogoju, a ova trojica su živi, a niti za Miloševića se ne bi trebalo kladiti da nije živ (i slobodan). Sve je to dobro uočeno od strane istarskih političkih stratega te se na temelju takve EU paradigme krenula graditi strategija izjednačavanja Zagreba, Beograda (i Ljubljane), za koju kako vidimo imaju puni pristanak Beograda, a iz izjava Jakovčića o Savudrijskoj vali i pristanak Ljubljane. To je velika europska politika po načelu neka susjedu crkne krava. Krava koja Zagrebu treba crknuti je – Istra.

Ideološki temelj takve politike aktualne masonerijske vrhuške u EU jest radikalizirana borba protiv suverenizma kao osnovne prepreke stvaranja Sjedinjenih Europskih Država (SED/USE). Ona se proklamira kao borba protiv nacionalizma kojeg se prikazuje kao ultimativno političko zlo i uzročnika svih patnji prethodnih stoljeća. Nacionalizam kao ideologija suverenizma, Inače neutralni politički pojam (barem u anglosaksonskoj politološkoj školi) jednostavnom manipulacijom alkemije laži u medijima, postaje pežortivnost, zlo i etiketa, žuta zvijezda za sve koji ne misle kao dizajneri nove Europe. Na udaru su svi oni koji se usuđuju staviti u sumnju projekt novog njemačko francuskog kraljevstva (kao u doba Karolinga), vidimo Poljska, Mađarska…

Suverenizam koji nikad nije bio od gore odobren, ovaj hrvatski, tako je dobio ponovno nove neprijatelje, upravo od onih od kojih smo očekivali pomoć skoro spas – Nijemaca. Doduše oni nam nude ono što smo već imali u Jugoslaviji, neku vrstu federalne polusuverenosti, podjeljene suverenosti na Zagreb i B…ruxelles. Kako će cijela priča ići dalje teško je u ovom trenutku  prognozirati, ali za kontekst našeg problema važno je osvijestiti, da je u stvaranju federalne Jugoslavije odmah poslije II svjetskog rata, Istra prema zamisli, Moše Pijade iz Beograda i Borisa Kidriča iz Ljubljane trebala postati ili sedma republika, ili autonomna pokrajima kao Vojvodina ili Kosovo (ponovno upućujem na izvrstan članak E Milete u Kamenjaru). Stratezi istarske neovisnosti (ili autonomije) strateški računaju sa tim konceptom stvaranja SED-a i procesa dekonstitucije postojećih država od kojih će se najlakše raspadati one najslabije s najmanje unutarnje čvrstoće, koherencije i centripetalnosti.

I tu je glavni problem. U analizi ovog fenomena već smo rekli da je jedan od osnovnih ciljeva ovog političkog performansa sa „pravoslavnom“ Novom Godinom, bilo i snimanje reakcije „terena“. Pod „terenom“ mislili su na reakciju društva i države, kako lokalno u Istri tako i reakcije Zagreba. Također snimili su reakcije brojnih aktera u ovoj priči. Pa da vidimo kako tu stvari stoje:

-Sve glavne političke stranke u Istri stameno su odšutjele ovaj događaj, sa dodatkom da sam o IDS već sve rekao, a najzvučnija je šutnja je ona županijskog HDZ-a, koji inače vodi politiku netalasanja u Istri, odnosno nezamjeranja IDS-u pa ponekad ostaje nejasno što je to kad se radi o pojedinim politikama, politika HDZ-a a što IDS-a? Namjerno ili nenamjerno istarski HDZ daje dojam da je podružnica IDS među „hrvatima“ u Istri. Centripetalniju hrvatsku politiku u Istri vodio je milanovićev SDP od HDZ-a, ali i to je prošlost. Osobno sam se osvjedočio izjavama olakšanja viđenijih ideesovaca nakon pada Milanovića i njihovo lobiranje na tajnu kolaliciju s plenkovićevim HDZ-om koja je sada na snazi. Da li je tome uzrok povjesni fakat da su dva najmoćnija političara obje stranke (IDS-a i istarskog HDZ-a) Ivan Jakovčić i Ivan Bubić (trenutno državni tajnik i čelnik  Središnjeg državnog ureda za središnju javnu nabavu) sedam godina radili zajedno kao refrenti u istoj kancelariji u propaloj tvornici Pazinka u Pazinu?  Pod javnim obraćanjem ne računam jednu izjavu s nogu sa ulice na tv-u člana gradskog HDZ-a Jurkića, koja je bila nedovoljna i uostalom pogriješna.

– branitelji koji bi barem po defaultu trebali biti osjetljivi na samo ime Doma hrvatskih branitelja, niti da zucnu. Da li je tome uzrok da su na obilnoj sisi Grada Pule, i županije, onoj istoj sisi koja jednako obilno financira i njih i organizatore, srpsku zajednicu u Istri? Financira ih da šute i gledaju svoja posla, te prigodno obave nekakav politički posao za gazde.

-mediji su u Istri posebna priča. Medijska je Istra sličnija Sjevernoj Koreji, koju idilu narušavaju svega jedan i po portal(Ipress i Istarski.hr) a sve ostalo je u funkciji skrivanja istine. Uostalom reakcija je i krenula na navedenom portalu. Tome je dodati da su medijski pokrovitelji nesuđenog Borinog derneka bili i Glas Istre i HR Radio Pula. Tako naime stoji na plakatu tiskanom još sredinom prosinca. Naravno sada kad su uhvaćeni peru ruke. Ne bi prali da je sve prošlo u tišini.

O evergreen „antifašistima“ bilo onim starima bilo omladincima, ne treba niti pisati. Njima ionako četništvo ne smeta, kao da smo u Srbiji. Oni su njihovi. Njih jedino smeta povampireno ustaštvo u Istri koje, očito ima duboke korjene.

Jedina reakcija bila je od onih za koje se mislilo da ne će reagirati. Građana; Internet je (iako ne volim tu metaforu) „gorio“. Ipak nas ima, čak i u Istri, predvođeni neustrašivom Lili. Mala, možda pirova, ali ipak pobjeda.

Da vidimo kako je stanje za to vrijeme bilo u Zagrebu. Iz Vlade koliko znam nikakve reakcije, iz HDZ-a nikakve, središnji Dnevnik HRT-a, glasna šutnja. Glavna vijest – svađa u vrhu HDZ-a! Notorni RTL pokazao je više profesionalnosti od HRT-a.

Kad smo kod nastupa Bore Drljače, onda moram razjasniti jednu bitnu stvar, a radi se o slobodi govora i slobodi rada. Boro Drljača i svatko drugi ima neotuđivo zakonsko pravo nastupati u RH, ukoliko mu državni organ odobri ili ukoliko mu državni organ ne zabrani. Naravno postavlja se pitanje tko je i s kojim razlozima i kojim obrazloženjem dao radnu dozvolu osobi za koju je suspektno koje dobro od njegova rada ima Republika Hrvatska. To rješenje ima svoj broj i datum te osobu koja je potpisala. Da li ministar Pavić zna odgovor na to pitanje? Bilo bi dobro, jer je od javnog interesa, da objasni javnosti. Postoji li koji medij u Hrvatskoj koji mu može postaviti to pitanje? Ili su svi već odavno na spisku nekoga od velikih globalnih igrača, kojima baš nije u interesu da se ovo pitanje širi? Ovo je utoliko važnije jer istovremeno po, vidimo europskom načelu ekvidistance i ekvikulpacije, jednom našem građaninu onemogućeno je ustavno pravo i sloboda rada i govora u Puli, i to zabranom ne državnog organa, već zabranom predsjednika IDS i Gradonačelnika Pule. Ili se time već implicira da on ima državničke ovlasti, odnosno da hrvatska vlast tu više ne djeluje?

Ivan Pletikos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Sve se zna još od Biblije

Objavljeno

na

Objavio

Njonjologija je relativno mlada znanost. Razvila se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru socijalne psihologije i istraživanja konformizma.

Otac njonjologije je poljski psiholog Solomon Asch, kojeg je zanimalo kako to da ljudi pored zdravih očiju radije slijede mišljenje, stavove i ponašanja većine, iako su pogrešna. Dakle, koji je izvor konformizma, kako egzaktno dokazati da većini ljudi drugi nosi glavu?

Asch je napravio eksperiment. Protokol je bio sljedeći: uzeo je osam ljudi, od kojih su sedmorica bila njegovi suradnici, a tek je jedan bio stvarni subjekt eksperimenta i nije znao za ‘trik’ kojem je svrha bila banalna, kao, bukvalno, matematički zadatak djeteta iz prvog osnovne – napraviti vizualno razlikovanje linija.

Tako je na jednoj karti nacrtao tri linije različite duljine, na drugoj pak karti samo jednu liniju koja je po duljini odgovarala samo prvoj liniji s prve kartice. Ispitanici su trebali vizualno uočiti i reći koja linija s druge kartice odgovara duljini jedne od tri linije na prvoj kartici. piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Aschovi suradnici namjerno su govorili krivo, dok je subjekt istraživanja, koji je predzadnji govorio, ponovio njihov netočni odgovor iako je jasno vidio da odgovor nije točan, ali se priklonio mišljenju većine, pored zdravih očiju. Tijekom daljnjih eksperimenata Asch je utvrdio da je čak 76 posto testiranih sklono prikloniti se mišljenju većine, unatoč tome što u stvarnosti vide sasvim drugo, i to rade bez ikakve prisile.

Konformizam, kada je ljudsko ponašanje u grupi u pitanju, jest najčešće ponašanje, prikloniti se većini bilo da su u pitanju mišljenja, ideje, moda, ili bilo što drugo.

Budući da Asch ovoj grani socijalne psihologije nije dao ime, nazvat ću je njonjologija, u smislu da konformizam jednako pristaje da neka osoba jako visoko kotira i funkcionira u grupi, čoporu, bez obzira što su joj na čelu osobe sasvim oprečnih političkih vizija i strategija, bilo da se radi o Ivi, Jadranki, Tomislavu ili Andreju, Njonjo će uvijek imati stav koji je u skladu s većinom, bez obzira što ima zdrave oči, uši i sasvim dostatnu sposobnost rasuđivanja da bi donio osobni stav.

Preteča njonjologije kao egzaktne znanosti i istraživanja koje je napravio Solomon Asch nalazi se u pučkoj predaji i mudrosti koja kaže: U čoporu smrdi, ali je toplo. Korijene pak njonjologije nalazimo još u Bibliji kod proroka Jeremije (5, 21) koji veli: ‘Čujte, dakle, ovo, narode ludi i nerazumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju.’

Njonjologija objašnjava čudne i nelogične fenomene, ne samo u kontekstu društvenog ponašanja ljudi, već i u znanosti. Bez njonjologije ne bismo mogli razumjeti niti pomodarstvo, u ovom slučaju znanstveno. Premda je Rimbaud, iako pjesnik, prije nastanka njonjologije kao dijela socijalne psihologije, primijetio da od svih imperativa na Zapadu je ostao samo jedan: biti bezuvjetno moderan.

To je potvrdila ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju. Trenutno je u modi ekologija i klimatske promjene. Nobela su dobila stoga dva ekološka ekonomista William Nordhaus s Yalea i Paul Romer sa Stanforda, inače, gle vraga, bivši glavni analitičar Svjetske banke.

Oni su razvili studije o odnosu ekonomije i klimatskih promjena. Gdje je problem? Jednostavno, oni su dio ekipe čiji su učitelji stvorili i doveli do ovakvoga stanja. Romerov prethodnik sa Stanforda, Paul Ehrlich u knjizi “The Population Bomb” tvorac je neomaltuzijanske teorije koja kaže da će zemlja ekološki i svekoliko kolabirati ukoliko se ne počnu provoditi mjere depopulacije, smanjivanje rađanja, i krene se prema tzv. održivom razvoju.

Inače, Ehrlich se javno dao sterilizirati da bi pokazao svojim primjerom kojim putem ići. I što se dogodilo? Kako je počeo snažan demografski pad na Zapadu na temelju teorija škole kojoj pripadaju i naši novi zeleni nobelovci, došlo je do ekonomskog pada.

Događa se premještanje industrije u zemlje s niskom cijenom radne snage (Azija) bez ikakvih ekoloških standarda. U Pekingu smog možete rezati nožem. Paralelno s tim, budući da je cijena robe pala, na Zapadu se događa hiperkonzumerizam i paralelno gušenje u smeću. I eto vam katastrofe za naš planet.

Zaključak, škola koja je odgovorna za klimatske promjene, preko dva istaknuta predstavnika, dobiva “ekološkog” Nobela!?

U Hrvatskoj njonjologija egzaktno može utvrditi propadanje ove zemlje. To je aktualni izborni zakon. On je skrojen po mjeri Njonja. Naime, kada je Bruna Esih polemizirala sa Plenkovićem u Saboru, ovaj joj je odgovorio da je nikada ne bi stavio na listu da ju je bolje poznavao. Dakle, da biste ušli u Sabor morate biti podrepaš šefa stranke, iliti Njonjo.

Zato su Njonje tako žestoko protiv referenduma o novom izbornom zakonu, jer većini koju, kako je Asch istražio, čine konformisti, Njonje. Ostalo su marginalci, kako je izvrsno detektirao Plenković.

Zato za novi izborni zakon koji će dokinuti njonjizaciju Hrvatske predlažem jednostavno ime: ‘Lex Njonjo.’

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Slobodno tržište? Priča za malu djecu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari