Pratite nas

Kolumne

Početna istarska pjesma Bore Drljače

Objavljeno

na

Najvažniji događaji u nas, s kraja prošle i početka ove godine svakako se zbivaju u Istri. Neverending story o Savudrijskoj vali, iz koje pamtim kao značajnije najviše ponovno uskrsnuće Ivana Jakovčića na naslovnicama i prime timeovima naših mainstream medija, u ulozi zastupnika slovenskih interesa, ipak je zasjenio jedan meni potpuno nepoznati pjevač onih nepodnošljivih srpskih narodnjaka, imenom i likom te glasom i stasom, kao da je izašao iz sanđačkih gudura, Boro Drljača.

S njime kao frontmenom i srpskom zajednicom u Istri koja će za bogate dotacije od Grada Pule i Županije Istarske, učiniti po sebe i gluplje stvari, čelni ljudi IDS-a i njihovi mentori iz Bruxellesa, napravili su još jedan, ovoga puta važan, i znakoviti potez u cilju konačne desuverenizacije Republike Hrvatske u Istri. Što je još važnije ocrtali su i konture politika koje će postati osnova djelovanja IDS-a, u narednom razdoblju, a koje imaju važnu konstitucionalnu, unutrašnjopolitičku te vanjskopolitičku dimenziju.

Ovaj događaj osim što je osvijetlio sadašnje i buduće politike IDS-a, razotkrio je mnoge aktere, kako na istarskoj političkoj i društvenoj sceni, tako i šire na nivou cijele Hrvatske prije svega službenog (ali i neslužbenog) Zagreba, a kako je za cijeli fenomen izrazito važan vanjskopolitički faktor razotkrio je djelovanje i drugih važnih čimbenika za ovaj problem, a to su na prvom mjestu Bruxelles, Rim, Ljubljana et last but not least, Borin Beograd.

Tehnički, obavještajno, subverzivno, akcija je zamišljena na način da za pravoslavnu (?) Novu Godinu u Puli i to baš u Domu Hrvatskih Branitelja nastupi opisani Bora Drljača, već pronosiran kao glasni zagovornik četničkog ravnogorskog pokreta, usput i glasni pljuvač po Hrvatima i katoličanstvu. Ne želim zbog koncentracije na temu uopće ići u daljnju značenjsku raščlambu koja ne bi imala što dodati apsurdnosti i namjerno skarednoj provokativnosti samog scenarija. Bolje i produbljenije o tome možete pročitati u izvrsnom članku objavljenom u Kamenjaru  pod naslovom: „Zbog čega bi Zajednica Srba u Istri imala ekskluzivno pravo za sve pravoslavce organizirati doček Nove godine ?“

Takav scenarij, kao svi njemu slični koji se primjenjuju kada treba probiti nove granice političkog djelovanja, imao je za plan testirati na taj tip antisuverenističke provokacije, reakciju društvenog tkiva i političkih aktera prije svega u Istri, te reakciju države. Pri tome se računalo i predmnijevalo da će borin dernek biti dočekan sa protestima, s time da pri tom nije bilo nebitno, kakvog će to biti intenziteta, i  tko će biti onaj koji će imati protestnu inicijativu, etablirani akteri ili će to biti spontana reakcija društva. Naravno računalo se i sa mogućnosću (ne sasvim nerealnom) da cijela stvar prođe mirno  i bez reakcija. To bi također bio važan znak za planere u stožeru i nalogodavce.

U prvom slučaju, dakle protestnog scenarija, već je bio pripremljena reakcija koju smo uostalom vidjeli, koja je odglumila spontanu reakciju, a zapravo se radilo o režiranoj akciji, jer dernek je iznenađujuće brzo i bez po muke otkazan (od strane organizatora), svi akteri brzo su se dali na pranje ruku, a Gradonačelnik je slavodobitno u stilu wildewestern šerifa uz aklamaciju medija koji su bili i medijski pokrovitelji nesuđenog koncerta, izgovorio svoje paradigmatske riječi koje je već izrekao u slučaju zabrane Tompsonovog koncerta u Areni,  i koje su željele, odnosno žele reći (jer im je to cilj) da između Bore Drljače i Tompsona nema razlike: taj lik ovdje ne će igrati! Dobro uštimana (i bogato dotirana) PR propaganda istarskih (pa i općehrvatskih) medija, od sada do vječnosti inzistirati će na paralelizmu između Tompsona i Bore Drljače, na politici Istre i IDS-a koja ima nultu toleranciju prema svakom nacionalizmu i ksenofobiji, dapače na jednakoj neprihvatljivosti povampirenog ustaštva i četničke ideologije (uzgred: u Hrvatskoj ne postoji stranka kao IDS, koja toliko inzistira na identitetskoj različitost i teritorijalnoj zaokruženosti dakle atributima nacionalizma, a ksenofobiju ima kroz normiranje zabrane zapošljavanja u tijelima lokalne samouprave svima koji ne znaju talijanski)! Ta će se priča koja inače dobro sjeda ljevičarskom uhu i mainstream korisnicima medija u cijeloj Hrvatskoj, dalje razvijati u smjeru da će se u ime ljudskopravaških standarda Europske Unije i uz prešutnu podršku brojnih lobija (pa i nacionalnih npr talijanskih) u Bruxellesu, gdje živi i kako vidimo vrijedno radi Ivan Jakovčić, izreći se teza da je Istri jednako neprihvatljiv svaki nacionalizam I hrvatski, i srpski pa ako hoćete i slovenski. Istri će dakle biti jednako neprihvatljivi i Beograd i Ljubljana i pazite sad – Zagreb. To što konstitucionalno niti sudbinski niti na jedan način, Istra ne pripada niti Srbiji niti Sloveniji, tim manje zlo po njih, cijela priča ionako je sa njima dogovorena, jer se šteta nanosi njihovom (zajedničkom) arcineprijatelju Hrvatskoj. Dakle ukratko: pod budnom kapom Bruxellesa i Rima, uz pomoć Beograda i Ljubljane (kao nekad Moše Pijade i Borisa Kidriča,; za više također upućujem na već preporučeni članak Elvisa Milete)  Istra se postavlja kao suvereni igrač u odnosima sa Zagrebom, započinje službena katalonizacija istarskog pitanja u Hrvatskoj, a sve u svjetlu najavljene federalizacije Europske Unije kao kardijalnog projekta njemačkog nacionalizma!

Iz Europe (odnosno iz Njemačke) dolazi nam, a najrecentnija presuda generalu Praljku i dr to najbolje posvjedočuje, politika i ideologija jednake krivice i istog zla „divljih balkanskih plemena“. To je samo 21-vo stoljetna varijanta hegelijanskomarksove rasističke ideje o divljim balkanskim plemenim koji nisu u stanju dosegnuti Bitak(Sein), a koji se najpotpunije ostvaruje u funkcionalnoj državi, a od kojih su po Marxu najgori  Hrvati, i koji u takvom izjednačavanju od tada do današnjih dana uvijek dobiju – gaće na štapu. Najčešće zahvaljujući pameti i lucidnosti svojih lidera, kojima su, osim u rijetkim iznimkama, preče želje njihovih nalogodavaca od interesa naroda.

U takvom ideološkom temeljcu može se kuhati izjednačavanje Bore Drljače i Thompsona, od kojih jedan predstavlja sve najgore u srpskoj glazbi i zabavi, dakle njeno dno, sa jednim konceptualnim umjetnikom koji predstavlja kreativni i konceptualni vrh hrvatske glazbene produkcije, koji transcendira sve što je u zadnjih 20 godina stvoreno u glazbenom životu Hrvata. Da je vrh pokazuje i njegova sudbina, odnosno sudbina njegovih pjesama, koje upravo zato što su vrijedne i značajne bivaju zabranjivane što otvoreno, a što prešutno. No Bora slobodno pjeva i po Hrvatskoj (ova „zabrana“ mu vrijedi više od 100 nastupa) i „regionu“, četnička ideologija koju zastupa službena je ideologija njegove države, a Tompson ne smije nastupati skoro čak niti u vlastitoj državi, jer je zbog domoljublja u njoj suspektan!

Samo u takvom ideološkom temeljcu može se staviti znak jednakosti  s jedne strane likova Karađića Mladića i Miloševića, a sa druge strane generala Praljka. Pri tome kao i u slučaju „istosti“ dva pjevača, opet bolje prođu Srbi. Em je svima izjednačena krivica (to je cilj EU za koji su se borili), em gen Praljak leži na Mirogoju, a ova trojica su živi, a niti za Miloševića se ne bi trebalo kladiti da nije živ (i slobodan). Sve je to dobro uočeno od strane istarskih političkih stratega te se na temelju takve EU paradigme krenula graditi strategija izjednačavanja Zagreba, Beograda (i Ljubljane), za koju kako vidimo imaju puni pristanak Beograda, a iz izjava Jakovčića o Savudrijskoj vali i pristanak Ljubljane. To je velika europska politika po načelu neka susjedu crkne krava. Krava koja Zagrebu treba crknuti je – Istra.

Ideološki temelj takve politike aktualne masonerijske vrhuške u EU jest radikalizirana borba protiv suverenizma kao osnovne prepreke stvaranja Sjedinjenih Europskih Država (SED/USE). Ona se proklamira kao borba protiv nacionalizma kojeg se prikazuje kao ultimativno političko zlo i uzročnika svih patnji prethodnih stoljeća. Nacionalizam kao ideologija suverenizma, Inače neutralni politički pojam (barem u anglosaksonskoj politološkoj školi) jednostavnom manipulacijom alkemije laži u medijima, postaje pežortivnost, zlo i etiketa, žuta zvijezda za sve koji ne misle kao dizajneri nove Europe. Na udaru su svi oni koji se usuđuju staviti u sumnju projekt novog njemačko francuskog kraljevstva (kao u doba Karolinga), vidimo Poljska, Mađarska…

Suverenizam koji nikad nije bio od gore odobren, ovaj hrvatski, tako je dobio ponovno nove neprijatelje, upravo od onih od kojih smo očekivali pomoć skoro spas – Nijemaca. Doduše oni nam nude ono što smo već imali u Jugoslaviji, neku vrstu federalne polusuverenosti, podjeljene suverenosti na Zagreb i B…ruxelles. Kako će cijela priča ići dalje teško je u ovom trenutku  prognozirati, ali za kontekst našeg problema važno je osvijestiti, da je u stvaranju federalne Jugoslavije odmah poslije II svjetskog rata, Istra prema zamisli, Moše Pijade iz Beograda i Borisa Kidriča iz Ljubljane trebala postati ili sedma republika, ili autonomna pokrajima kao Vojvodina ili Kosovo (ponovno upućujem na izvrstan članak E Milete u Kamenjaru). Stratezi istarske neovisnosti (ili autonomije) strateški računaju sa tim konceptom stvaranja SED-a i procesa dekonstitucije postojećih država od kojih će se najlakše raspadati one najslabije s najmanje unutarnje čvrstoće, koherencije i centripetalnosti.

I tu je glavni problem. U analizi ovog fenomena već smo rekli da je jedan od osnovnih ciljeva ovog političkog performansa sa „pravoslavnom“ Novom Godinom, bilo i snimanje reakcije „terena“. Pod „terenom“ mislili su na reakciju društva i države, kako lokalno u Istri tako i reakcije Zagreba. Također snimili su reakcije brojnih aktera u ovoj priči. Pa da vidimo kako tu stvari stoje:

-Sve glavne političke stranke u Istri stameno su odšutjele ovaj događaj, sa dodatkom da sam o IDS već sve rekao, a najzvučnija je šutnja je ona županijskog HDZ-a, koji inače vodi politiku netalasanja u Istri, odnosno nezamjeranja IDS-u pa ponekad ostaje nejasno što je to kad se radi o pojedinim politikama, politika HDZ-a a što IDS-a? Namjerno ili nenamjerno istarski HDZ daje dojam da je podružnica IDS među „hrvatima“ u Istri. Centripetalniju hrvatsku politiku u Istri vodio je milanovićev SDP od HDZ-a, ali i to je prošlost. Osobno sam se osvjedočio izjavama olakšanja viđenijih ideesovaca nakon pada Milanovića i njihovo lobiranje na tajnu kolaliciju s plenkovićevim HDZ-om koja je sada na snazi. Da li je tome uzrok povjesni fakat da su dva najmoćnija političara obje stranke (IDS-a i istarskog HDZ-a) Ivan Jakovčić i Ivan Bubić (trenutno državni tajnik i čelnik  Središnjeg državnog ureda za središnju javnu nabavu) sedam godina radili zajedno kao refrenti u istoj kancelariji u propaloj tvornici Pazinka u Pazinu?  Pod javnim obraćanjem ne računam jednu izjavu s nogu sa ulice na tv-u člana gradskog HDZ-a Jurkića, koja je bila nedovoljna i uostalom pogriješna.

– branitelji koji bi barem po defaultu trebali biti osjetljivi na samo ime Doma hrvatskih branitelja, niti da zucnu. Da li je tome uzrok da su na obilnoj sisi Grada Pule, i županije, onoj istoj sisi koja jednako obilno financira i njih i organizatore, srpsku zajednicu u Istri? Financira ih da šute i gledaju svoja posla, te prigodno obave nekakav politički posao za gazde.

-mediji su u Istri posebna priča. Medijska je Istra sličnija Sjevernoj Koreji, koju idilu narušavaju svega jedan i po portal(Ipress i Istarski.hr) a sve ostalo je u funkciji skrivanja istine. Uostalom reakcija je i krenula na navedenom portalu. Tome je dodati da su medijski pokrovitelji nesuđenog Borinog derneka bili i Glas Istre i HR Radio Pula. Tako naime stoji na plakatu tiskanom još sredinom prosinca. Naravno sada kad su uhvaćeni peru ruke. Ne bi prali da je sve prošlo u tišini.

O evergreen „antifašistima“ bilo onim starima bilo omladincima, ne treba niti pisati. Njima ionako četništvo ne smeta, kao da smo u Srbiji. Oni su njihovi. Njih jedino smeta povampireno ustaštvo u Istri koje, očito ima duboke korjene.

Jedina reakcija bila je od onih za koje se mislilo da ne će reagirati. Građana; Internet je (iako ne volim tu metaforu) „gorio“. Ipak nas ima, čak i u Istri, predvođeni neustrašivom Lili. Mala, možda pirova, ali ipak pobjeda.

Da vidimo kako je stanje za to vrijeme bilo u Zagrebu. Iz Vlade koliko znam nikakve reakcije, iz HDZ-a nikakve, središnji Dnevnik HRT-a, glasna šutnja. Glavna vijest – svađa u vrhu HDZ-a! Notorni RTL pokazao je više profesionalnosti od HRT-a.

Kad smo kod nastupa Bore Drljače, onda moram razjasniti jednu bitnu stvar, a radi se o slobodi govora i slobodi rada. Boro Drljača i svatko drugi ima neotuđivo zakonsko pravo nastupati u RH, ukoliko mu državni organ odobri ili ukoliko mu državni organ ne zabrani. Naravno postavlja se pitanje tko je i s kojim razlozima i kojim obrazloženjem dao radnu dozvolu osobi za koju je suspektno koje dobro od njegova rada ima Republika Hrvatska. To rješenje ima svoj broj i datum te osobu koja je potpisala. Da li ministar Pavić zna odgovor na to pitanje? Bilo bi dobro, jer je od javnog interesa, da objasni javnosti. Postoji li koji medij u Hrvatskoj koji mu može postaviti to pitanje? Ili su svi već odavno na spisku nekoga od velikih globalnih igrača, kojima baš nije u interesu da se ovo pitanje širi? Ovo je utoliko važnije jer istovremeno po, vidimo europskom načelu ekvidistance i ekvikulpacije, jednom našem građaninu onemogućeno je ustavno pravo i sloboda rada i govora u Puli, i to zabranom ne državnog organa, već zabranom predsjednika IDS i Gradonačelnika Pule. Ili se time već implicira da on ima državničke ovlasti, odnosno da hrvatska vlast tu više ne djeluje?

Ivan Pletikos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori