Pratite nas

Kolumne

Početna istarska pjesma Bore Drljače

Objavljeno

na

Najvažniji događaji u nas, s kraja prošle i početka ove godine svakako se zbivaju u Istri. Neverending story o Savudrijskoj vali, iz koje pamtim kao značajnije najviše ponovno uskrsnuće Ivana Jakovčića na naslovnicama i prime timeovima naših mainstream medija, u ulozi zastupnika slovenskih interesa, ipak je zasjenio jedan meni potpuno nepoznati pjevač onih nepodnošljivih srpskih narodnjaka, imenom i likom te glasom i stasom, kao da je izašao iz sanđačkih gudura, Boro Drljača.

S njime kao frontmenom i srpskom zajednicom u Istri koja će za bogate dotacije od Grada Pule i Županije Istarske, učiniti po sebe i gluplje stvari, čelni ljudi IDS-a i njihovi mentori iz Bruxellesa, napravili su još jedan, ovoga puta važan, i znakoviti potez u cilju konačne desuverenizacije Republike Hrvatske u Istri. Što je još važnije ocrtali su i konture politika koje će postati osnova djelovanja IDS-a, u narednom razdoblju, a koje imaju važnu konstitucionalnu, unutrašnjopolitičku te vanjskopolitičku dimenziju.

Ovaj događaj osim što je osvijetlio sadašnje i buduće politike IDS-a, razotkrio je mnoge aktere, kako na istarskoj političkoj i društvenoj sceni, tako i šire na nivou cijele Hrvatske prije svega službenog (ali i neslužbenog) Zagreba, a kako je za cijeli fenomen izrazito važan vanjskopolitički faktor razotkrio je djelovanje i drugih važnih čimbenika za ovaj problem, a to su na prvom mjestu Bruxelles, Rim, Ljubljana et last but not least, Borin Beograd.

Tehnički, obavještajno, subverzivno, akcija je zamišljena na način da za pravoslavnu (?) Novu Godinu u Puli i to baš u Domu Hrvatskih Branitelja nastupi opisani Bora Drljača, već pronosiran kao glasni zagovornik četničkog ravnogorskog pokreta, usput i glasni pljuvač po Hrvatima i katoličanstvu. Ne želim zbog koncentracije na temu uopće ići u daljnju značenjsku raščlambu koja ne bi imala što dodati apsurdnosti i namjerno skarednoj provokativnosti samog scenarija. Bolje i produbljenije o tome možete pročitati u izvrsnom članku objavljenom u Kamenjaru  pod naslovom: „Zbog čega bi Zajednica Srba u Istri imala ekskluzivno pravo za sve pravoslavce organizirati doček Nove godine ?“

Takav scenarij, kao svi njemu slični koji se primjenjuju kada treba probiti nove granice političkog djelovanja, imao je za plan testirati na taj tip antisuverenističke provokacije, reakciju društvenog tkiva i političkih aktera prije svega u Istri, te reakciju države. Pri tome se računalo i predmnijevalo da će borin dernek biti dočekan sa protestima, s time da pri tom nije bilo nebitno, kakvog će to biti intenziteta, i  tko će biti onaj koji će imati protestnu inicijativu, etablirani akteri ili će to biti spontana reakcija društva. Naravno računalo se i sa mogućnosću (ne sasvim nerealnom) da cijela stvar prođe mirno  i bez reakcija. To bi također bio važan znak za planere u stožeru i nalogodavce.

U prvom slučaju, dakle protestnog scenarija, već je bio pripremljena reakcija koju smo uostalom vidjeli, koja je odglumila spontanu reakciju, a zapravo se radilo o režiranoj akciji, jer dernek je iznenađujuće brzo i bez po muke otkazan (od strane organizatora), svi akteri brzo su se dali na pranje ruku, a Gradonačelnik je slavodobitno u stilu wildewestern šerifa uz aklamaciju medija koji su bili i medijski pokrovitelji nesuđenog koncerta, izgovorio svoje paradigmatske riječi koje je već izrekao u slučaju zabrane Tompsonovog koncerta u Areni,  i koje su željele, odnosno žele reći (jer im je to cilj) da između Bore Drljače i Tompsona nema razlike: taj lik ovdje ne će igrati! Dobro uštimana (i bogato dotirana) PR propaganda istarskih (pa i općehrvatskih) medija, od sada do vječnosti inzistirati će na paralelizmu između Tompsona i Bore Drljače, na politici Istre i IDS-a koja ima nultu toleranciju prema svakom nacionalizmu i ksenofobiji, dapače na jednakoj neprihvatljivosti povampirenog ustaštva i četničke ideologije (uzgred: u Hrvatskoj ne postoji stranka kao IDS, koja toliko inzistira na identitetskoj različitost i teritorijalnoj zaokruženosti dakle atributima nacionalizma, a ksenofobiju ima kroz normiranje zabrane zapošljavanja u tijelima lokalne samouprave svima koji ne znaju talijanski)! Ta će se priča koja inače dobro sjeda ljevičarskom uhu i mainstream korisnicima medija u cijeloj Hrvatskoj, dalje razvijati u smjeru da će se u ime ljudskopravaških standarda Europske Unije i uz prešutnu podršku brojnih lobija (pa i nacionalnih npr talijanskih) u Bruxellesu, gdje živi i kako vidimo vrijedno radi Ivan Jakovčić, izreći se teza da je Istri jednako neprihvatljiv svaki nacionalizam I hrvatski, i srpski pa ako hoćete i slovenski. Istri će dakle biti jednako neprihvatljivi i Beograd i Ljubljana i pazite sad – Zagreb. To što konstitucionalno niti sudbinski niti na jedan način, Istra ne pripada niti Srbiji niti Sloveniji, tim manje zlo po njih, cijela priča ionako je sa njima dogovorena, jer se šteta nanosi njihovom (zajedničkom) arcineprijatelju Hrvatskoj. Dakle ukratko: pod budnom kapom Bruxellesa i Rima, uz pomoć Beograda i Ljubljane (kao nekad Moše Pijade i Borisa Kidriča,; za više također upućujem na već preporučeni članak Elvisa Milete)  Istra se postavlja kao suvereni igrač u odnosima sa Zagrebom, započinje službena katalonizacija istarskog pitanja u Hrvatskoj, a sve u svjetlu najavljene federalizacije Europske Unije kao kardijalnog projekta njemačkog nacionalizma!

Iz Europe (odnosno iz Njemačke) dolazi nam, a najrecentnija presuda generalu Praljku i dr to najbolje posvjedočuje, politika i ideologija jednake krivice i istog zla „divljih balkanskih plemena“. To je samo 21-vo stoljetna varijanta hegelijanskomarksove rasističke ideje o divljim balkanskim plemenim koji nisu u stanju dosegnuti Bitak(Sein), a koji se najpotpunije ostvaruje u funkcionalnoj državi, a od kojih su po Marxu najgori  Hrvati, i koji u takvom izjednačavanju od tada do današnjih dana uvijek dobiju – gaće na štapu. Najčešće zahvaljujući pameti i lucidnosti svojih lidera, kojima su, osim u rijetkim iznimkama, preče želje njihovih nalogodavaca od interesa naroda.

U takvom ideološkom temeljcu može se kuhati izjednačavanje Bore Drljače i Thompsona, od kojih jedan predstavlja sve najgore u srpskoj glazbi i zabavi, dakle njeno dno, sa jednim konceptualnim umjetnikom koji predstavlja kreativni i konceptualni vrh hrvatske glazbene produkcije, koji transcendira sve što je u zadnjih 20 godina stvoreno u glazbenom životu Hrvata. Da je vrh pokazuje i njegova sudbina, odnosno sudbina njegovih pjesama, koje upravo zato što su vrijedne i značajne bivaju zabranjivane što otvoreno, a što prešutno. No Bora slobodno pjeva i po Hrvatskoj (ova „zabrana“ mu vrijedi više od 100 nastupa) i „regionu“, četnička ideologija koju zastupa službena je ideologija njegove države, a Tompson ne smije nastupati skoro čak niti u vlastitoj državi, jer je zbog domoljublja u njoj suspektan!

Samo u takvom ideološkom temeljcu može se staviti znak jednakosti  s jedne strane likova Karađića Mladića i Miloševića, a sa druge strane generala Praljka. Pri tome kao i u slučaju „istosti“ dva pjevača, opet bolje prođu Srbi. Em je svima izjednačena krivica (to je cilj EU za koji su se borili), em gen Praljak leži na Mirogoju, a ova trojica su živi, a niti za Miloševića se ne bi trebalo kladiti da nije živ (i slobodan). Sve je to dobro uočeno od strane istarskih političkih stratega te se na temelju takve EU paradigme krenula graditi strategija izjednačavanja Zagreba, Beograda (i Ljubljane), za koju kako vidimo imaju puni pristanak Beograda, a iz izjava Jakovčića o Savudrijskoj vali i pristanak Ljubljane. To je velika europska politika po načelu neka susjedu crkne krava. Krava koja Zagrebu treba crknuti je – Istra.

Ideološki temelj takve politike aktualne masonerijske vrhuške u EU jest radikalizirana borba protiv suverenizma kao osnovne prepreke stvaranja Sjedinjenih Europskih Država (SED/USE). Ona se proklamira kao borba protiv nacionalizma kojeg se prikazuje kao ultimativno političko zlo i uzročnika svih patnji prethodnih stoljeća. Nacionalizam kao ideologija suverenizma, Inače neutralni politički pojam (barem u anglosaksonskoj politološkoj školi) jednostavnom manipulacijom alkemije laži u medijima, postaje pežortivnost, zlo i etiketa, žuta zvijezda za sve koji ne misle kao dizajneri nove Europe. Na udaru su svi oni koji se usuđuju staviti u sumnju projekt novog njemačko francuskog kraljevstva (kao u doba Karolinga), vidimo Poljska, Mađarska…

Suverenizam koji nikad nije bio od gore odobren, ovaj hrvatski, tako je dobio ponovno nove neprijatelje, upravo od onih od kojih smo očekivali pomoć skoro spas – Nijemaca. Doduše oni nam nude ono što smo već imali u Jugoslaviji, neku vrstu federalne polusuverenosti, podjeljene suverenosti na Zagreb i B…ruxelles. Kako će cijela priča ići dalje teško je u ovom trenutku  prognozirati, ali za kontekst našeg problema važno je osvijestiti, da je u stvaranju federalne Jugoslavije odmah poslije II svjetskog rata, Istra prema zamisli, Moše Pijade iz Beograda i Borisa Kidriča iz Ljubljane trebala postati ili sedma republika, ili autonomna pokrajima kao Vojvodina ili Kosovo (ponovno upućujem na izvrstan članak E Milete u Kamenjaru). Stratezi istarske neovisnosti (ili autonomije) strateški računaju sa tim konceptom stvaranja SED-a i procesa dekonstitucije postojećih država od kojih će se najlakše raspadati one najslabije s najmanje unutarnje čvrstoće, koherencije i centripetalnosti.

I tu je glavni problem. U analizi ovog fenomena već smo rekli da je jedan od osnovnih ciljeva ovog političkog performansa sa „pravoslavnom“ Novom Godinom, bilo i snimanje reakcije „terena“. Pod „terenom“ mislili su na reakciju društva i države, kako lokalno u Istri tako i reakcije Zagreba. Također snimili su reakcije brojnih aktera u ovoj priči. Pa da vidimo kako tu stvari stoje:

-Sve glavne političke stranke u Istri stameno su odšutjele ovaj događaj, sa dodatkom da sam o IDS već sve rekao, a najzvučnija je šutnja je ona županijskog HDZ-a, koji inače vodi politiku netalasanja u Istri, odnosno nezamjeranja IDS-u pa ponekad ostaje nejasno što je to kad se radi o pojedinim politikama, politika HDZ-a a što IDS-a? Namjerno ili nenamjerno istarski HDZ daje dojam da je podružnica IDS među „hrvatima“ u Istri. Centripetalniju hrvatsku politiku u Istri vodio je milanovićev SDP od HDZ-a, ali i to je prošlost. Osobno sam se osvjedočio izjavama olakšanja viđenijih ideesovaca nakon pada Milanovića i njihovo lobiranje na tajnu kolaliciju s plenkovićevim HDZ-om koja je sada na snazi. Da li je tome uzrok povjesni fakat da su dva najmoćnija političara obje stranke (IDS-a i istarskog HDZ-a) Ivan Jakovčić i Ivan Bubić (trenutno državni tajnik i čelnik  Središnjeg državnog ureda za središnju javnu nabavu) sedam godina radili zajedno kao refrenti u istoj kancelariji u propaloj tvornici Pazinka u Pazinu?  Pod javnim obraćanjem ne računam jednu izjavu s nogu sa ulice na tv-u člana gradskog HDZ-a Jurkića, koja je bila nedovoljna i uostalom pogriješna.

– branitelji koji bi barem po defaultu trebali biti osjetljivi na samo ime Doma hrvatskih branitelja, niti da zucnu. Da li je tome uzrok da su na obilnoj sisi Grada Pule, i županije, onoj istoj sisi koja jednako obilno financira i njih i organizatore, srpsku zajednicu u Istri? Financira ih da šute i gledaju svoja posla, te prigodno obave nekakav politički posao za gazde.

-mediji su u Istri posebna priča. Medijska je Istra sličnija Sjevernoj Koreji, koju idilu narušavaju svega jedan i po portal(Ipress i Istarski.hr) a sve ostalo je u funkciji skrivanja istine. Uostalom reakcija je i krenula na navedenom portalu. Tome je dodati da su medijski pokrovitelji nesuđenog Borinog derneka bili i Glas Istre i HR Radio Pula. Tako naime stoji na plakatu tiskanom još sredinom prosinca. Naravno sada kad su uhvaćeni peru ruke. Ne bi prali da je sve prošlo u tišini.

O evergreen „antifašistima“ bilo onim starima bilo omladincima, ne treba niti pisati. Njima ionako četništvo ne smeta, kao da smo u Srbiji. Oni su njihovi. Njih jedino smeta povampireno ustaštvo u Istri koje, očito ima duboke korjene.

Jedina reakcija bila je od onih za koje se mislilo da ne će reagirati. Građana; Internet je (iako ne volim tu metaforu) „gorio“. Ipak nas ima, čak i u Istri, predvođeni neustrašivom Lili. Mala, možda pirova, ali ipak pobjeda.

Da vidimo kako je stanje za to vrijeme bilo u Zagrebu. Iz Vlade koliko znam nikakve reakcije, iz HDZ-a nikakve, središnji Dnevnik HRT-a, glasna šutnja. Glavna vijest – svađa u vrhu HDZ-a! Notorni RTL pokazao je više profesionalnosti od HRT-a.

Kad smo kod nastupa Bore Drljače, onda moram razjasniti jednu bitnu stvar, a radi se o slobodi govora i slobodi rada. Boro Drljača i svatko drugi ima neotuđivo zakonsko pravo nastupati u RH, ukoliko mu državni organ odobri ili ukoliko mu državni organ ne zabrani. Naravno postavlja se pitanje tko je i s kojim razlozima i kojim obrazloženjem dao radnu dozvolu osobi za koju je suspektno koje dobro od njegova rada ima Republika Hrvatska. To rješenje ima svoj broj i datum te osobu koja je potpisala. Da li ministar Pavić zna odgovor na to pitanje? Bilo bi dobro, jer je od javnog interesa, da objasni javnosti. Postoji li koji medij u Hrvatskoj koji mu može postaviti to pitanje? Ili su svi već odavno na spisku nekoga od velikih globalnih igrača, kojima baš nije u interesu da se ovo pitanje širi? Ovo je utoliko važnije jer istovremeno po, vidimo europskom načelu ekvidistance i ekvikulpacije, jednom našem građaninu onemogućeno je ustavno pravo i sloboda rada i govora u Puli, i to zabranom ne državnog organa, već zabranom predsjednika IDS i Gradonačelnika Pule. Ili se time već implicira da on ima državničke ovlasti, odnosno da hrvatska vlast tu više ne djeluje?

Ivan Pletikos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati