Pratite nas

Religija i Vjera

Počinje korizma – za kršćane pokornička priprema za Uskrs

Objavljeno

na

Čistom srijedom ili Pepelnicom danas počinje korizma ili četrdesetnica, dio liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi, dobrim djelima te dubljem promišljaju svoje vjere.

Vrijeme korizme traje puna 44 dana, no korizmene nedjelje nisu pokornički dani, već su poput svih ostalih nedjelja dani slavlja. Tako je tijekom korizme 38 pokorničkih dana, ako im se dodaju Veliki Petak i Velika subota koji su dani molitve i posta, ali nisu dio korizme, dobiva se 40 pokorničkih dana – od Pepelnice do samoga Uskrsa.

Korizma (lat. quadragesima) počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje.

Unutar korizme šest je nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha (Glušna), a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.

U korizmi kršćani pristupaju sakramentu ispovijedi kako bi, pomireni s Bogom i ljudima, mogli radosnije slaviti Uskrs, a odrasli pripadnici za krštenje – katekumeni imaju završne pripreme za svoje krštenje u uskrsnoj noći.

Kroz korizmu boja liturgijskog ruha je ljubičasta.

Obred pepeljenja – podsjetnik na Kristovu patnju i muku

Naziv Pepelnica potječe iz obreda pepeljenja kada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima njihova kraja, pepelom pravi znak križa na čelu izgovarajući pritom riječi – “Obratite se i vjerujte evanđelju”.

Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika – “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, koje podsjećaju čovjeka na njegovu smrtnost i prolaznost na zemlji, kao i na potrebu da se čovjek u punoj poniznosti podloži Bogu, svome Stvoritelju.

Posipanje pepelom na Čistu srijedu podsjetnik je na Kristovu bol, patnju i muku, i izraz je vjernikove spremnosti i slobodne odluke da svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti sudjeluje u Kristovoj žrtvi. Pepeo kojim se vjernici posipaju dobiva se od spaljenih grančica palmi i maslina prošlogodišnje Cvjetnice, a blagoslivlja se svetom vodom i kadi tamjanom.

Svojom simbolikom Čista srijeda poziv je ljudima da sve više i više postaju Božja djeca, odnosno da kroz vrijeme korizme nastoje mijenjati vlastito ponašanje, posebice kroz dva vida – da zauzetije nastoje odbacivati osobne mane za koje osjećaju da ih udaljuju od čovječnosti, te da se nastoje odrediti za dobro, biti pozitivni, pomagati drugima i imati osjećaj za ljude u potrebi.

Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca.

Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istoga datuma, ali uvijek pada u srijedu, a kako poziva na unutrašnje čišćenje naziva se i Čista srijeda. Da bi se naglasio njezin pokornički karakter, Crkva je Čistu srijedu, uz Veliki petak, proglasila zapovijedanim postom i nemrsom.

Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, dok ne mrsiti znači ne jesti meso, a obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi. Naglasak je na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje, iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina.

Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Vatikan: Papa predvodio molitvu i blagoslov gradu i svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Papa Franjo predvodio je u petak 27. ožujka na Trgu sv. Petra u Vatikanu molitvu i klanjanje pred Presvetim. Nakon slušanja Božje riječi i klanjanja Presvetom uslijedio je blagoslov gradu i svijetu (Urbi et orbi) uz koji je bio vezan potpuni oprost. „Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“, rekao je Papa u svom obraćanju uz blagoslov Urbi et orbi.

Bogoslužje je Papa započeo molitvom: „Svemogući i milosrdni Bože, pogledaj naše bolno stanje: okrijepi svoje sinove i otvori nam srca za nadu da među sobom osjetimo tvoju očinsku prisutnost.“

Nakon pročitanog Evanđelja po Marku (Mk 4, 35-41) uslijedilo je Papino razmišljanje nad evanđeoskim tekstom.

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni.

Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno, rekao je Papa.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama. S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći, rekao je Papa u nagovoru prije blagoslova gradu i svijetu.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve.

Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdamo se u Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12).

Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima.

Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti.

To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam.

Foto: Vatican Media

Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti.

U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7),” rekao je Sveti Otac na kraju svoga razmišljanja.

Nakon Papinog nagovora uslijedila je molitva „Pod obranu se tvoju utječemo“ (“Sub tuum praesidium”) u šutnji pred slikom „Salus Populi Romani“ (Zdravlje rimskoga puka), a zatim pred Raspelom iz crkve svetoga Marcela, pape i mučenika. To je crkva u Via del Corso u Rimu, koja je u noći 22. svibnja 1519. požaru u potpunosti izgorjela, a ostalo je očuvano samo veliko drveno raspelo koje se od tada posebno časti kao čudotvorno.

Nakon toga je izloženo Presveto uz klanjanje i blagoslov uz pjesmu “Adoro Te devote” (Klanjam ti se smjerno). Molili su se litanijski zazivi u kojima se molilo Gospodina da oslobodi svijet od svih zala koja pritišću ljudski rod, od kušnje i tjeskobe, nevjernosti i beznađa, od tvrdokornosti srca i nesposobnosti za ljubav, od razornoga bezumlja i nemilosrdnoga probitka i nasilja. Molilo se za Crkvu, koja prolazi pustinjom, ljudski rod pritisnut strahom i tjeskobom, bolesne, umiruće i sve koji trpe zbog usamljenosti, liječnike i sve zdravstvene djelatnike umorom iscrpljene.

Na kraju je Papa uputio svečani blagoslov Urbi et orbi s Presvetim, a nakon Blagoslova su uslijedili poklici Gospodinu, Majci Božjoj, svetome Josipu i anđelima i svecima.

(IKA)

Foto: Vatican Media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari