Pratite nas

Kronika

Podsjećanje na velikog hrvatskog povjesničara dr. Ljubu Bobana

Objavljeno

na

Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratana drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

 

Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

HAZU odlučio: Blagoniću prijeti otkaz zbog narušavanja ugleda Akademije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je portal Kamenjar.com upozorio javnost na namjere Sandija Blagonića, koji je želio oblatiti Hrvatsku i nogometnu reprezentaciju u francuskom tjedniku Liberation, pred Finalnu utakmicu Svjetskog nogometnog prvenstva, pri tom je brutalno izvrijeđao predsjednicu, reprezentativce, pok. Tuđmana.. , pokrenulo se pitanje: Može li javna osoba, djelatnik HAZU-a tako javno,  brutalno i nekažnjeno vrijeđati Predsjednicu, pokojnog Franju Tuđmana, a zatim i članove hrvatske nogometne reprezentacije!?

Zgranuta javnost doznala je pritom da je Blagonić zaposlen u HAZU, koji se financira novcem svih poreznih obveznika, tražili su očitovanje o ponašanju svojega djelatnika, priličan broj nezadovoljnih obratio se toj instituciji pitajući kako je moguće da netko tko radi na takvom mjestu, može javno ismijavati i ponižavati predsjednicu države.

Specijalni medijski rat protiv Hrvatske vode i Francuzi, uz pomoć ‘domaćih hejtera’?

Mnogi su tražili da se Blagoniću uruči otkaz, tvrdeći da bi se takvo što sankcioniralo u svakoj uređenoj državi.

A upravo danas, doznaje direktno.hr, donesena je odluka o sankcioniranju Blagonića, nakon što su sa zaposlenikom Blagonićem razgovarali članovi HAZU-a kojima je to u nadležnosti:

”Povodom objavljivanja poruka na profilu dr. sc. Sandija Blagonića na društvenoj mreži Facebook kojima je nanesena šteta ugledu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, s njim je kao zaposlenikom HAZU obavljen razgovor. Opomenut je i prijeti mu prestanak ugovora o radu”.

Odluka je to koju je u petak, 20. srpnja donijela HAZU, nakon sramotnih objava svojega zaposlenika Sandija Blagonića na Facebooku, a u kojima je vrijeđao instituciju predsjednika, posebice predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, pokojnog Franju Tuđmana, a zatim i članove hrvatske nogometne reprezentacije.

Odluka je to koja je objavljena na službenim web stranicama HAZU.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zdravko Mamić: Primio sam ozbiljne informacije da se sprema moja otmica

Objavljeno

na

Objavio

Zdravko Mamić od hrvatskog pravosuđa pobjegao je u Međugorje, no tvrdi da mu se sprema otmica. Mamić je u razgovoru za Dnevni avaz rekao da je situacija ozbiljna, čak teža od pokušaja atentata u Tomislavgradu.

– Nažalost, imam informacija da moram biti čuvan. Nisam kukavica. Osjećam da lov na mene traje i ne znam kada će se završiti. Vidjet ćemo sve. Ali, situacija je zaista ozbiljna – rekao je Mamić i dodao:

– Maloprije sam dobio poziv u kojem se tvrdi da postoje ozbiljne informacije da se sprema moja otmica. I nije to prva informacija.

Kaže da se u Međugorju osjeća jako dobro.

– Ja sam 72 sata prije izricanja presude bio uvjeren da ću ujahati na bijelom konju u Sud u Osijeku i da ću čuti da sam slobodan i da sam nevin. I onda, znate što se dogodilo. Dobio sam neke dokumente nekoliko sati prije izricanja presude i shvatio sam što mi se sprema. Ja, jednostavno, nisam imao izbora i odlučio sam otići u BiH. Što se tiče Međugorja, ovdje sam okružen pažnjom i ljubavlju. Ljudi su srdačni. Dobra je neka vibracija. Mamić kaže da je hrvatsko pravosuđe u dopisu BiH vlastima navelo da je njegov predmet od izuzetne važnosti. – Zamislite koliko morate biti prljavi i bezobrazni da to napišete na službenom dokumentu. To dokazuje koliko su oni spremni da me pritvore. Evo, prvi put pričam o tome. Veliki je pritisak na bh. vlast da se Mamić izruči. Tužitelji iz Hrvatske već su bili tu i vršili pritisak na bh. pravosuđe. To je, vjerujte, jedna luđački pritisak, piše vecernji.hr

Mamić kaže da je on zaslužan za uspjeh hrvatske reprezentacije, no nitko ga više ne spominje. – Ja sam te dečke učinio milijunašima. Bio sam im poput očeva. Ali, evo, nitko ništa. Nitko ne spominje ni Šukera ni Mamića. Ali, moram biti iskren i reći – ima tu straha. Ne smiju. Jer bi bili izvrgnuti napadima.

Mamić je dodao da bi mogao raditi u bilo kojem klubu u BiH, ali da će vidjeti hoće li to biti moguće zbog sigurnosne situacije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari