Pratite nas

Kronika

Podsjećanje na velikog hrvatskog povjesničara dr. Ljubu Bobana

Objavljeno

na

Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratana drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

 

Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Mate Bulić hitno operiran nakon što mu je dijagnosticiran tumor

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najomiljenijih pjevača Mate Bulić (61) hitno je operiran nakon što mu je u travnju dijagnosticiran zloćudni tumor na bubregu. Prije nekoliko dana Mati je odstranjen tumor, a on se dobro oporavlja. O tome je danas fanove obavijestio na svojoj Facebook stranici.

– Želim s vama podijeliti nešto što me mučilo posljednjih nekoliko tjedana. Naime, u travnju je dijagnosticirano kako imam zloćudni tumor na desnom bubregu. Hitno mi je zakazana operacija kojoj sam podvrgnut početkom ovog mjeseca i nalazi koje sam upravo primio pokazuju kako je tumor uspješno i u potpunosti uklonjen.

Ovom prilikom želio bih se zahvaliti primarijusu urologije dr. sc. Nikoli Zebiću te cijelom osoblju klinike Bayreuth na profesionalnosti i najboljoj skrbi koju bi svaki pacijent mogao poželjeti.  Nisam htio s ovime izlaziti u javnost dok nisam bio u potpunosti siguran da je sve u redu. Zahvaljujem svima na brizi i porukama podrške koje sam primio u ovim teškim danima, koji su na sreću iza mene. Veselim se što se vidimo na koncertima koji počinju već u lipnju.

Pregledavajte se redovito, jer to što sam otkrio bolest u ranoj fazi, meni je spasilo život. Želim vam svima puno zdravlja, jer zdravlje je najvažnije. Voli vas vaš Mate – napisao je popularni pjevač, kojem su fanovi odmah ostavili brojne poruke sa željama za brzim ozdravljenjem.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita

Objavljeno

na

Objavio

O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista.

Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji.

Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“), piše Davor Dijanović u Hrvatskom tjedniku od 10. svibnja.

Spomenutoga generala Kostu Nađa Tito je u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao za to „lično odgovornim“. On o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“. (K. Nađ, „Pobeda“). U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. (Branimir Lukšić, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima, Hrvatski list, 2010.).

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika, navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“. Kotnik dalje napominje da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Titu, nap. ur.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“. (J. Kotnik, „Svi umiru jednako“).

Janez Stanovnik, bivši predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“. (Index, 7. ožujka 2009.).

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“. (P. SIMIĆ, „Tito Fenomen stoljeća“).

Izvor: Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati