Pratite nas

Kronika

Podsjećanje na velikog hrvatskog povjesničara dr. Ljubu Bobana

Objavljeno

na

Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratana drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

 

Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Daruvaru održana komemoracija trojici poginulih hrvatskih policajaca

Objavljeno

na

U Daruvaru je održana  komemoracija trojici poginulih hrvatskih policajaca, koji su prije 28. godina stradali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Komemoraciji su bili nazočni  brojni građani, ali i  predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, te  brojnih javnih institucija, među kojima su bili i  Željko Prša, zamjenik glavnog ravnatelja policije i izaslanik ministra unutarnjih poslova i glavnog ravnatelja policije, Jakov Bukvić, načelnik Policijske uprave Bjelovarsko- bilogorske, Dinko Tandara, pomoćnik ministra i izaslanik ministra hrvatskih branitelja, brigadir Dražen Ressler, izaslanika načelnika Glavnog stožera OSRH, Vanada Cegledi, zamjenica gradonačelnika Grada Daruvara i Zdravko Vladanović, izaslanik predsjednice Republike.

Te su noći, 20. srpnja 1991., na ulice Daruvara izašle dvije ophodnje iz policijske postaje. U jednoj su bila tri policijska službenika srpske nacionalnosti dok je u drugoj  bio Hrvat, te po jedan pripadnik talijanske i češke  nacionalne  manjine.  Trojica odmetnutih policijskih djelatnika, srpske nacionalnosti, na ulici, u mraku, s leđa su ubili svoje kolege s radnog mjesta i odmah pobjegli na privremeno okupirani teritorij i nastavili sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku.

Nikada nisu procesuirani i dalje su na slobodi, iako se dobro znaju njihova imena.

Tko može i smije zaboraviti žrtvu koju su za dobrobit ovoga grada, ali i hrvatske države položili Miroslav Polak, Ivan Rončević i Robert Žili te još 21 poginuli policajac iz Daruvara i trojica koji još nemaju groba, od preko sedam stotina smrtno stradalih samo iz ovog kraja? Stoga se danas s ponosom, ali i tugom prisjećamo njihove žrtve, bez koje ne bi bilo ni današnje Hrvatske – rekao uz ostalo izaslanik hrvatske Predsjednice Zdravko Vladanović te dodao da su ovi branitelji i hrvatski domoljubi branili suverenitet i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, da im se za njihovo junaštvo i žrtvu divi cijeli svijet, kao što se primjerice divio, što također ne smijemo nikada zaboraviti, i Antonu Kikašu 1991., kada je pod okriljem mraka hrvatskim braniteljima dovozio prijeko potrebno naoružanje. Bila je to moćna snaga, bez obzira na žrtve. U svemu tome ne smijemo zaboraviti ni stradanja u susjednom  Pakracu i Lipiku, ali ni prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, koji nas je vodio do pobjede – kazao je Vladanović,

Mladen Pavković.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HSP: Bugojanci i njihove obitelji moraju dobiti svu moguću zadovoljštinu!

Objavljeno

na

Objavio

U subotu je u Zmijavcima obilježena 47. obljetnica operacije Fenix i stradanja pripadnika Bugojanske skupine, skupina hrabrih Hrvata koji su 1972. godine vratili se iz Australije   s ciljem i namjerom da skinu veliko srpski i komunistički jaram sa hrvatskog naroda. Nažalost nisu uspjeli, jer su okolnosti bile takve, Jugoslavija je još bila prejaka, a hrvatski narod nespreman na još jednu veliku žrtvu nakon iskustava iz 1945.! Bili su  to danas slobodno možemo reći prvi branitelji  i preteče branitelja u Domovinskom ratu, vitezovi koji su posijali sjeme nade.

Oni bi da nije nas koji poštujemo njihovu žrtvu, da nije Stipana Ivkošića bili zaboravljeni,  a sljedbenici krvavog maršala bi ih proglasili teroristima, ne zato što njima tako misle, nego zato što na taj način žele održati komunističku supermaciju u Hrvatskoj, koja je činjenica što god mi  mislili o tome.

 Da je to tako vidimo i iz sadašnjeg stanja u Hrvatskoj  gdje i branitelje iz Domovinskog rata sile mraka hoće ocrniti, prikazati parazitima, a Domovinski rat proglasiti „građanskim ratom“, kako bi  nas svojevrsne “čuvare neovisne hrvatske” maknuli iz procesa odlučivanja i lakšeg povratka u nekakve balkanske asocijacije. Nećemo im to dopustiti,  jer ni u Domovinskom ratu, ni u Operaciji FENIX  Hrvati, nisu ratovali za svoje  osobne interese, pozicije ili sinekure već za  HRVATSKU, nezavisnu, slobodnu i suverenu.

Za hrvatsku Hrvatsku!

Porazna činjenica po nas je da smo obranjeno u ratu prepustili kojekakvim kriptokumunistima kojima je Hrvatska samo sredstvo za osobne probitke,  i lagodan život na grbači hrvatskog naroda. Od današnje  hrvatsko-srpsko-klijentelističke koalicije na vlasti tražimo i zahtijevamo  da se bojovnicima iz skupine Fenix oda dostojno i priznanje i poštovanje  njihovoj žrtvi i spremnosti poginuti za sveti cilj. Da im se da zadovoljština, i moralna i simbolička, jer ONI SU POGINULI ZA HRVATSKU!

Tražimo utvrđivanje istine,  želimo znati kako su svi pripadnici   skupine Fenix završili svoj ovozemaljski život i gdje su  sahranjeni, kako bi njihova rodbina, prijatelji i poštovatelji imali mjesto na kojem će  zapaliti svijeću, položiti cvijeće i pomoliti se za pokoj njihovih duša.

U ime HSP-a  nazočnima se obratio Drago Marković (Video), član predsjedništva  Hrvatske stranke prava  koji je s izaslanstvom položio cvijeće i zapalio svijeće. Skup je nastavljen uz kulturno-umjetnički program lokalnih KUD-ova iz Imotske krajine i Hercegovine.

Ured za odnose s javnošću HSP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari