Pratite nas

Kronika

Podsjećanje na velikog hrvatskog povjesničara dr. Ljubu Bobana

Objavljeno

na

Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratana drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

 

Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Leševi Hrvata plovili su Savom mjesecima nakon završetka rata

Objavljeno

na

Objavio

Savom su u Slavoniji plovili leševi Hrvata još mjesecima nakon završetka rata, od proboja Srijemskog fronta u travnju 1945. sve do rujna mjeseca iste godine.

Leševi su plutali Savom još u rujnu 1945. godine,  a postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj, piše komunistickizlocin.net

“U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“

Uz žrtve partizanskih zločina počinjenim nad hrvatskim življem valja spomenuti  i mnogobrojne civile Nijemce stradale tijekom rata i poraća. Mnogi od njih pogubljeni su u partizanskoj odmazdi ili su tijekom poraća ubijeni ili umrli u koncentracijskim logorima koje su držali komunisti.

Krvavi travanj 1945. u Slavoniji – partizani ubili osam članova HSS-a u Županji

Već polovinom travnja 1945 god., partizanske jedinice prateći njemačke i ustaške jedinice u povlačenju, prolaze kroz Županju i u mjestu ostavljaju pripadnike OZNA-e koji vrše čišćenje i uklanjanje svih nepodobnih i nepoželjnih osoba.

“Kad bi Sava mogla govoriti posvjedočila bi: u noći 14. travnja 1945. godine, na mojoj obali likvidirani su i u moje valove bačeni osmorica članova Hrvatske Seljačke Stranke. Osmorica članova zadnjeg demokratski izabranog Općinskog poglavarstva Županje. Osmorica dobrih i uglednih ljudi. To zlodjelo izvršili su novopridošli komunistički egzekutori OZNA-e, po nalogu lokalne partijske ćelije, bez optužnice i bez suda. Nemojte ih zaboraviti i neka njihova žrtva bude zalog budućim pokoljenjima.“

Taj tekst stoji na crnoj kamenoj ploči na samoj obali Save, uz obnovljenu kapelicu Srca Isusovog, a spomen je na ubijene Županjce pred kraj Drugog svjetskog rata. O samom događaju vrlo se malo zna, jer je od samog početka bio prikrivan od vladajućeg režima i odgovornih ljudi.

Što se u stvari zbilo?

Kada je probijen Srijemski front i partizanske jedinice krenule prema zapadu, pred njima su se počele povlačiti njemačke, ustaške i domobranske jedinice, a zahvaćen panikom i strahom i velik broj žitelja županjskog kraja u strahu pred zločinima partizana koji su sijali smrt, mučenja, silovanja i otmicu.

Osobito su brutalni bili partizanni koji su nadirali iz Srbije, a među njima je bio i veliki broj četnika koji su 1944. šubare zamijenili titovkama. Bio je to soj ljudi koji je osobitom mržnjom mrzio hrvatski narod, te počinio brojna zlodjela na cijelom putu te vojske od granice sa Srbijom prema Zagrebu. Sasvim drugačiji odnos imali su prema Hrvatima, na istoj fronti, Bugari i njihova vojska, čiju je dobrotu i spašavanje Hrvata opisala u svojoj vrijednoj knjizi i dokumentu jednog vremena “Ratnici milosrđa” Diana Glasnova.

 

Županja – zločinačka 8. crnogorska partizanska brigada s velikim brojem amnestiranih četnika ulazi u grad 

Dana 13.travnja nakon kraće borbe u Županju ulazi  8. crnogorska brigada, koja se tada sastojala velikom većinom od prebjeglih i preobučenih četnika, i odmah započinje sa hapšenjem svih utjecajnijih i vodećih Županjaca, prokazanih od domaćih komunista i njihovih simpatizera, a po nalogu i listi koju je izdala lokalna komunistička ćelija. Također su uhapšeni članovi gradskog i općinskog poglavarstva, svi mahom članovi HSS-a, tada najjače i najmoćnije stranke u Hrvatskoj.

Cijelu noć i dan zatvorenici su mučeni i ispitivani, bez hrane i vode, da bi 14. travnja u kasne večernje sate njih osam onako isprebijane i vezane, pod zaštitom noći bili sprovedeni Velikim krajem do Save.

Tamo su bili poredani uz sam rub nasipa i jednostavno poubijani.

Tijela su pobacana u Savu.

Te noći ubijeni su:

Ivan Balentović, rođ. 1901 g.
Mija Juzbašić, rođ. 1900 g.
Antun Bušić, rođ. 1884 g.
Josip Kunčić, rođ. 1901 g.
Nikola Nikolić, rođ. 1872 g.
Đuro Svirčević, rođ. 1921 g.
Đuro Šokičić, rođ. 1900 g.
Ilija Vincetić, rođ. 1910 g.

 

Stotine ubijenih Hrvata u selima oko Županje

Međutim, broj ubijenih Hrvata tih dana u Županji i okolinim hrvatskim selima je daleko veći jer su u mjesto na ispitivanje neprestano dovlačeni mnogi ljudi iz okolice koji su također likvidirani i bačeni u Savu. Svako selo pretrpjelo je strašna ubijanja i razaranja o čemu svjedoči i donja tablica.

Ljudi u donjoj tablici su stradali izvan borbe, u partizanskim zločinima nad civilima i zarobljenicima. U selu Bošnjaci ubijeno je čak 112 Hrvata, a sve skupa partizani su likvidirali krajem rata čak 671 Hrvata i to bez grada Županje. Treba istaknuti da je ovaj kraj i njegov istočni dio bio žrtva četničke agresije 1991. godine, kao i topovskog iživljavanja i brojnih zločina granatiranjem civila u ratu u BiH od 1992. godine nadalje.

Tablica, vidi prilog Zupanjac.net

U stupac su uvrštene žrtve partizana od mjeseca travnja 1945. i kasnije tijekom poraća sve tamo do 1947/8. godine. Većina žrtava stradala je u relativno kratkom vremenu, tijekom travnja, svibnja i lipnja 1945.g. dakle u zadnjih mjesec i pol dana rata i poslije tijekom masovnih likvidacija nakon predaje oružanih snaga NDH na Bleiburgu. Sa masovnim likvidacijama nastavilo se i tijekom „križnog puta“. Godinama po završetku rata OZNA je nastavila sa lovom na  „narodne neprijatelje“ ali više nije bilo tako masovnih pogubljenja.

Stradali iz tablice ubijeni su u odmazdi, dakle ubijeni su izvan borbe.

U popis nisu pribrojane žrtve partizana ubijene od početka rata do travnja 1945. godine, kojih je bilo mnogo.

A danas neki dušmani bez srca i morala pokušavaju, nakon 45 godina tajenja ovih zločina i zabrane čak i govora o njima, zabraniti Hrvatima da oplakuju i komemoriraju svoje žrtve u genocidu koji je izvršen nad hrvatskim narodom 1945. godine!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Sutra, 24. travnja, će se navršiti 26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići u općini Travnik. Ti zločini opisani su u dokaznom materijalu koji se nalazi u sudskom spisu predmeta Blaškić na haškom sudu, i o tome možete pročitati na stranici 53. na ovom službenom linku haškog suda:

http://icr.icty.org/…/NotIn…/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Tu možete vidjeti da su ljudi klani nazubljenim mesarskim lancima, da su im vađene oči i slične stravične stvari koje zdrav um teško može i zamisliti.

Posebno je zanimljiv slučaj ubojstva dva rođaka, Tihomira i Vlade Pavlovića. Kako bi opravdali svoje gnjusne zločine muslimanski vojnici su izmislili da su rođaci držali oružje i time bili legalne mete vojnog napada, ali je u daljnjem tijeku suđenja dokazano da su isti pripadali kršćanskoj sekti “Jehovini svjedoci” kojima vjera zabranjuje držanje i nošenje bilo kakvog oružja. Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitarnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.

Kako se Iranska revolucionarna garda krila u BiH?

Pa imate mudžahedinski zločin u selu Čukle u općini Vitez opisan na stranicama 60. – 61. na gornjem linku.
Dekapitaciju najmanje devetorice Hrvata opisao sam u jednom stausu jučer, tako da ću sad samo ponoviti referencu, a to je stranica 177. također na gornjem linku.

Dva svjedoka u predmetu Delić u Haagu potvrdili su da mudžahedini nisu primali zapovjedi od nikoga osim od emira (vođe) a to je bio Abu Maali, koji je već tad na listama UN-a bio označen kao terorist.  (izvor: https://www.youtube.com/watchv=XphGE7KJAi0&t=2m39s)

Isto tako, isti svjedoci potvrdili su da mudžahedinski emir nije primao zapovjedi ni od koga osim od Alije Izetbegovića.

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću u čast, prošli je tjedan postavljena izložba u Zagrebu. Vi nigdje nećete naći navod koji pokojnog predsjednika Tuđmana ni na indirektan, a kamoli na ovako direktan način kao Izetbegovića povezuje s nekim zločinom, ali pokušajte zamisliti da se doktoru Tuđmanu koji je realno gledajući, spasio državu BiH, održi izložba u Sarajevu a onda još da tamo nazoči Miroslav Tuđman i da drži slovo u ratu u BiH kao što je to Alijin sin Bakir učinio u Zagrebu?

A sad zamislite ovo: Taj Bakir je još i dobar kakvi su ovi ispod i oko njega. Zašto to govorim? Organizator ove izložbe u Zagrebu je islamski radikal Armin Hodžić, čelnik SDA Hrvatske kojem sami članovi SDA osporavaju legitimnost. Osim toga, taj Hodžić je poznat po ponavljanju one prijesne i neprobavljive laži da je ” 25 000 Muslimana branilo Hrvatsku 1991.”.

Ali, to nije sve. Gledao sam “Otvoreno” na HTV-u povodom pravomoćne presude Karadžiću. U studiju su među ostalim sjedili profesor Ivo Lučić i nekakav navodni predsjednik udruge Muslimana branitelja RH. I taj predstavnik te udruge je rekao, obraćajući se prof. Lučiću, da je 30 000 Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” branilo RH od velikosrpske agresije.

To što je dokumentirana, notorna i neoboriva činjenica da je po popisu stanovništva u RH 1991. godine živjelo oko 64 tisuće Muslimana (odbijte od te brojke žene, djecu i starce pa razmislite koliko takve teze drže vodu) takvima koji se razbacuju tim bezočnim lažima ne znači ništa. Kao ni službeni dokument MORH-a u kojem stoji da je RH branilo 928 Muslimana.
U donjem linku stoji izjava Bakira Izetbegovića:

“Branili su je apsolutno kao svoju domovinu. Ako uzmete da je 10 000 vojnih obveznika bilo Bošnjaka, a više od 1500 poginulo ili teški invalidi znači da je ne svaki deseti poginuo nego i preko toga braneći Hrvatsku. Nadam se da će Hrvatska uvijek imati u vidu tu činjenicu kada se odnosi prema Bošnjacima, smatra Izetbegović.”

Kako sad to, od 25 tisuća pa preko 30 tisuća koji su branili došli smo do “10 tisuća vojnih obveznika”? I ta brojka je laž, istina je da je 10 tisuća Srba branilo RH a Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” je bilo manje. I ova brojka o “1500 poginulih i teških invalida” također je laž.
Taj predsjednik udruge obraćajući se prof. Lučiću rekao je i da je “najveća greška bila što se muslimansko-hrvatski sukob dogodio”. Naravno, nije rekao zašto su Muslimani koji su tek kasnije postali “bošnjaci” napali Hrvate, jer da nisu napali taj se rat ne bi uopće dogodio.

Teza Alije Izetbegovića “Ovo nije naš rat” izrečena je u direktnom televizijskom obraćanju dana 6. listopada 1991. godine u trenutku kad su agresori iz užičkog i podgoričkog korpusa tzv. JNA porušili, popalili i opljačkali općinu Ravno,. a tamošnje žitelje pobili ili protjerali metodom brutalnog etničkog čišćenja. Sve se to odvijalo u sklopu napada na Dubrovnik, a općina Ravno nalazi se u BiH i to je neoboriva činjenica.

Kako onda može trenutni predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović tvrditi da to nije njegov rat a ubijaju se i protjeruju građani BiH s teritorija BiH a njihova imovina se pljačka, ruši i pali?

Pokušaj svođenja tog obraćanja, a koje je u duhu “historijskog sporazuma” između Muslimana i Srba kojeg su 2. kolovoza 1991. potpisali Radovan Karadžić i Muhamed Filipović u ime Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića na tezu da je time zapravo Alija poručio bosanskim Muslimanima da se ne odazovu na moblizaciju tzv. JNA teško pije vodu.

U Zagrebu otvorena izložba “Predsjednik izbliza” o Aliji Izetbegoviću

Prema povjesničaru Davoru Marijanu, oko 30 tisuća Muslimana iz BiH sudjelovalo je pod plaštom tzv. JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Bizaran detalj je da je najveći odaziv na mobilizaciju bio na području općine Prijedor. A onda su tom istom Prijedoru Srbi “zahvalili” genocidnim pokoljem u travnj 1992. godine, ma koliko haški sud tvrdio da to nije genocid. Po mnogim ozbiljnim analitičarima ali i po međupresudi po podnesku Radovana Karadžića koje je donijelo žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona, zločin u Prijedoru ima va obilježja genocida, a masovna grobnica Matijašica veća je od ijedne nađene u okolici Srebrenice.
Pitanje je zašto Bakir Izetbegović, a koji je, ponavljam, u usporedbi s alternativama još i dobar, o tome šuti?

Možda zato jer mu je otac prodao Srebrenicu u zamjenu za Ilijaš i Vogošću, a o čemu su posvjedočili Muhamed Filipović, Sefer Halilović i ratni zapovjednik policije u Srebrenici Hakija Meholjić, što možete vidjeti na ovom linku:

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću održava se izložba usred Zagreba? Dok će njegovi sljedbenici govoriti kako mi Hrvati nismo tolerantni, štoviše optuživat će nas da smo genetski zločinci udruženi u UZP.
Sapienti sat!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari