Pratite nas

Kronika

Podsjećanje na velikog hrvatskog povjesničara dr. Ljubu Bobana

Objavljeno

na

Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratana drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

 

Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Škabrnja: Poginuli u mislima i srcima

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracijom i kolonom sjećanja “Poginuli u mislima i srcima” obilježava se 27. obljetnica stradanja mještana Škabrnje. Kod spomen-obilježja masovne grobnice zajednički vijenac položit će predstavnici Zajednice udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata. Bit će pročitana imena poginulih.

U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije održat će se Misa za sve stradale u Domovinskom ratu.

Komemorativnim programima nazočit će izaslanik predsjednice načelnik GS OSRH general zbora Mirko Šundov te izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić.

U jutro 18. studenog srpski agresor, potpomognut zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa s Ratkom Mladićem na čelu počeo je krvavi pohod na Škabrnju. Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je tog dana u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava.

Bio je ponedjeljak, 18. studenoga 1991., kada su oko 7.30 ujutro pripadnici srpskih paravojnih postrojba, potpomognuti zrakoplovstvom, tenkovima i pješaštvom 9. Kninskog korpusa JNA na čelu s Ratkom Mladićem, počeli krvavi pohod na Škabrnju.

Tog kobnog dana ubijeno je 43 mještana, među kojima je bilo 15 branitelja. Ratko Mladić i 9. Kninski korpus upravo su na Škabrnji ispekli zanat za daljnje pohode diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije pa do oslobođenja u Oluji 1995. broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava. U Škabrnji nema nijedne obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Ovaj je čovjek postao simbolom vukovarske patnje

Objavljeno

na

Objavio

“Što za vas simbolizira Vukovar?” – “Klaonicu”, tako je samo par sati prije smaknuća odgovorio Jean-Michel Nicolier francuskim novinarima. Pred njihove kamere stao je u studenom 1991. u Vukovarskoj bolnici, zaogrnut zelenim ogrtačem i s vidnom dozom nervoze na licu.

Kasnije će francuski novinari tvrditi kako je njihov sunarodnjak iz Vesoula, koji je kao dragovoljac došao braniti Vukovar, predosjećao najgore. “Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile”, kazao je novinarima Jean-Michel koji je postao jedan od simbola vukovarske patnje.

“Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje”, kazao je Jean-Michel svojoj majci prije odlaska u Hrvatsku. Njegovi roditelji, naime, nisu očekivali da će njihov sin postati ratnik. Mislili su kako nikada neće znati za sukobe.

No, 25-godišnjeg Jean-Michela rat u Hrvatskoj u potpunosti je obuzeo. Situaciju je pratio putem televizije, informirao se u novinama, osjetio je potrebu pomoći narodu koji pati. “Taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, trebaju pomoć”, govorio je Jean-Michel svojoj majci Lyliane Fournier.

U dokumentarnom filmu “Sve je bio dobar san“, Lyliane je kazala kako joj odabir Jean-Michela nije bio po volji. Ipak, nije ga mogla spriječiti u njegovoj namjeri. U srpnju 1991. uputio se u Hrvatsku, a ubrzo se, prema spoznajama njegovog brata Paula, pridružio HOS-u te završio na vukovarskom ratištu.

S majkom se posljednji put čuo 6. studenog. “Da samo znaš što čine. Bacaju na nas plin. Nemamo se čime braniti. Moraš tražiti pomoć”, rekao joj je Jean-Michel. Ona je pomoć pokušala tražiti, no nikog, očito, nije pretjerano zanimao vapaj majke koja je zabrinuta za sina.

Njegovo lice vidjela je još samo jednom i to u reportaži na televiziji. “To je moj izbor, i u dobru i u zlu”, tako je novinarima u vukovarskoj bolnici, u kojoj je završio nakon što je ranjen na najtežoj gradskoj bojišnici Sajmištu, opisao svoj izbor dolaska na ratište.

Jean-Michel ubijen je 20. studenog na Ovčari. Njegov ubojica bio je Spasoje Petković Štuka, tada 18-godišnjak i jedan od glavnih egzekutora ranjenih civila i hrvatskih branitelja u Vukovaru. Miroslav Đanković, koji je i sam bio optužen za zločine na Ovčari, do detalja je ispričao kako su zarobljenici autobusima dovažani pred hangar na Ovčari gdje su ih batinali u špaliru te kako su pred iskopanom rupom formirali streljački vod i pobili oko 260 ljudi.

Štuka je na slobodi zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu gdje je svjedočio protiv drugih zločinaca optuženih za Ovčaru te je i sam priznao cijeli niz zločina, od kojih je jedno bilo i ubojstvo Jean-Michela kojem je pucao u zatiljak. Posmrtni ostaci Jean-Michela još uvijek nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.

“To nije tvoj rat, ne radi se o tebi. Ostavi da sami to riješe”, govorila je Lyliane svom sinu prije nego što je otišao na ratište, očito sluteći najgori scenarij, koji se na kraju i obistinio.

“Uvijek si mi govorila da slijedim svoje ideje…”, rekao joj je Jean-Michel. Očito ih je i slijedio, pretpostavimo, vođen iskrenom namjerom da pomogne jednom narodu u nevolji. Zbog toga je taj Francuz u upečatljivom zelenom ogrtaču postao jedan od značajnijih simbola Vukovara. (vijesti.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari