Pratite nas

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

1. dio

Amnezija je vrlo zanimljiv fenomen i to ne samo s medicinskog, nego i društveno-sociološkog stanovišta, pogotovu kad ima kolektivni učinak i to na jednu cijelu (ili gotovo cijelu) manjinu, kao što je kod nas u Hrvatskoj slučaj s našim sugrađanima srpske nacionalnosti.

Doktori kažu kako postoje dvije vrste amnezije: opća i djelomična. Mislim (mada nisam stručnjak) da u okviru te djelomične postoji još jedna podvrsta: selektivna amnezija koja je (po meni) još zanimljivija. Ona oduzima sposobnost da se u sjećanje prizove a potom shvati i prihvati sasvim određene, konkretne vrste nepoželjnih događaja koji su se zacijelo odigrali ali ostaju duboko zakopani u “zaboravu”, dok u isto vrijeme središnji živčani sustav i mozak registriraju i zadržavaju u memoriji isključivo ono što je poželjno, politički probitačno i prihvatljivo. Postoje i teži slučajevi selektivne amnezije kod kojih se “zaboravljaju” čitava i to sasvim određena razdoblja, dok se na drugoj strani jako dobro pamte neka druga, pa čak i ono što se nikad nije dogodilo.

Onima koji pate od takve vrste “amnezije” iz memorije je potpuno “izbrisano” sve što se u Hrvatskoj događalo od 28. veljače 1989. godine (i prvog srpskog mitinga u Kninu), preko onoga što se zbivalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje vezano za “balvanijadu” i velikosrpsku agresiju,  pa sve do 4. kolovoza 1995. (u 5 sati ujutro), kad je Hrvatska konačno radi svoga opstanka i preživljavanja bila primorana pristupiti legitimnom oslobađanju međunarodno priznatog i od srpskih zločinaca i terorista okupiranog državnog teritorija.

Pa, kad je već tako, red je sve naše “zaboravne” sugrađane srpske nacionalnosti (dakako, i one koji su još uvijek u “egzilu” a podrijetlom su iz Lijepe naše), te pogotovu njihove političke predstavnike (pa i sve druge s istim sindromom selektivne “amnezije” koje god vjere i nacije bili), kratko podsjetiti na neke podatke i činjenice, neće li im to pomoći da konačno izađu iz ovog teškog stanja u kojem se nalaze zadnjih 25-30 godina (kako to ne bi prešlo u trajni i neizlječivi poremećaj i prenijelo se – ne daj Bože – na njihove potomke).

Neke bitne činjenice koje se rijetko spominju ili grubo zanemaruju

Prije svega treba imati u vidu da se protiv Hrvatske (već tijekom 1989/90. godine) pobunila izrazita manjina njezinih građana, Srba (prema svim podacima gotovo polovica ih je ostala živjeti na slobodnom području, s tim što treba uzeti u obzir da ni u krajevima samoproglašene “SAO Krajine” nisu svi bili uključeni u pobunu), ali to im nije smetalo da nasiljem, zločinima, razaranjima, masovnim ubijanjima, paljevinom, pljačkom, silovanjima i progonima svih onih koji nisu srpske nacionalnosti (a sve uz prljavu propagandu koju su istodobno širili o vlastitoj “ugroženosti”) pokušaju uspostaviti svoju etnički čistu paradržavu – uz aktivnu potporu Beograda i Srbije.

Tijekom 1990/91.godine, na području samoproglašene i nelegalne tvorevine (koju su nazvali “SAO Krajina” – kasnije “Srpska Republika Krajina”) nije bilo više od 300 tisuća Srba, dakle, oko 6% od ukupnog stanovništva Republike Hrvatske (kasnije se tijekom rata taj broj smanjio za oko 100 tisuća, jer su se “krajišnici” polako osipali – odlazeći u Srbiju, “Republiku Srpsku” ili inozemstvo). Unatoč toj činjenici, oni su pokušali zauzeti više od 1/3 područja države, ne vodeći računa o interesima i pravima preostalih 94% građana, pa ni o tomu da većina Srba u Hrvatskoj ipak nije pristala uz taj koncept “rješavanja srpskog nacionalnog pitanja” i nije sudjelovala u ratu i zločinima.

U razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 4. kolovoza 1995. godine, teroristi su na okupiranim područjima provodili svoju samovolju i etnički čistili taj prostor (pobili su 16.000 građana, uglavnom Hrvata – od toga više od 1.000 u “zaštićenim” – UNPA zonama koje su bile pod njihovom kontrolom, protjerali više od pola milijuna civila, uzrokovali goleme patnje civilnog stanovništva – uz desetke tisuća ranjenih i traumatiziranih – nanijeli Hrvatskoj ogromne ekonomske štete razaranjem gradova i sela, civilnih i gospodarskih objekata, škola, bolnica, crkava, kulturno-povijesnih spomenika i infrastrukture), te uništili, spalili i opljačkali sve što su mogli. Imali su nakanu iskorijeniti domicilno ne-srpsko stanovništvo i na najvećem dijelu Hrvatske uspostaviti etnički čistu srpsku tvorevinu koja je u konačnici s okupiranim dijelovima BiH trebala ući u sastav buduće “Velike Srbije”. Bio je to zločinački plan kojega su “krajinski” Srbi provodili po nalogu i uz pomoć Srbije i “JNA” strategijom spaljene zemlje, metodama etničkog čišćenja i genocida, vođeni svojom marionetskom klikom (Milan Martić, Milan Babić, Jovan Rašković, Goran Hadžić, Veljko Džakula, Borislav Mikelić i drugi), a od 1992. godine i u suradnji sa Srbima u Bosni i Hercegovini.

Unatoč nespornim činjenicama da tzv. SAO Krajina nije imala povijesnog, etničkog, političkog, tradicijskog, društveno-ekonomskog ili bilo kakvog drugog opravdanja, te da je pokušaj njezine uspostave bio protivan svim međunarodnim zakonima, normama i uzusima, pa i samoj logici – jer taj je projekt drastično kršio temeljna prava i slobode ogromne većine građana koji su živjeli na području Republike Hrvatske – ova se fantomska i nikad priznata tvorevina i danas u krugovima srpske intelektualne, političke i crkvene elite uglavnom opravdava i promatra kao “legitimno” pravo srpskog naroda.

Podsjetimo još jednom: sami srpski izvori (dokumenta iz arhiva političkih i državnih institucija Srbije, “JNA”, “Vrhovnog saveta odbrane” kao i oni iz fundusa same “SAO Krajine”, njihove paravojske zvane “Srpska Vojska Krajine”, zapisnici sa suđenja ratnim zločincima, video zapisi i brojna svjedočenja samih aktera agresije – počevši od izjava za medije do knjiga što su ih pisali istaknuti političari, vojni dužnosnici, oficiri itd.) nepogrešivo dokazuju što i kako se dogodilo na području SFRJ u posljednjem desetljeću XX stoljeća i oko toga nema nikakvih dilema i nejasnoća.

Hrvatskoj, hrvatskom narodu i građanima, 1991. godine je (slikovito rečeno) izrečena smrtna presuda, jer uspostava srpske paradržavne tvorevine u onom prvotnom obliku (sa zapadnom granicom koja bi se protezala linijom sjever-jug od Virovitice preko Karlovca i Ogulina do Karlobaga) dovodila je de facto do njezina nestanka, što je bilo u cijelosti u skladu s poznatim velikosrpskim programima, pa i onim što ga je lipnja 1941. godine izradio četnički ideolog Stevan Moljević (pod nazivom “Homogena Srbija”).

Za Hrvate i sve druge građane koji su smatrali Republiku Hrvatsku svojom domovinom, rat nije bio pitanje izbora, nego nužnost i neminovnost s kojom su se susreli u obrani svoga prava na opstanak i preživljavanje. U tom nametnutom, pravednom i oslobodilačkom ratu, pored Hrvata sudjelovali su i pripadnici svih manjina koje su živjele na njezinu prostoru (Srbi, Albanci, Mađari, Muslimani, Slovaci, Ukrajinci, Česi, Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Talijani, Židovi, Romi itd.), ali isto tako i dragovoljci iz Mađarske, Irske, Francuske, Njemačke, Australije, Kanade, Velike Britanije, Škotske, Španjolske, Poljske, Danske, Finske, Čilea, Slovenije i mnogih drugih zemalja koji su vođeni idealima pravednosti dali svoj obol oslobođenju i uspostavi moderne, demokratske i samostalne Republike Hrvatske.

Podaci govore kako je tijekom trajanja rata (1991-1995.) u hrvatskim vojnim i policijskim postrojbama sudjelovalo 25-30% onih koji nisu bili po nacionalnosti Hrvati. Hrvatsku je branilo i između 9 i 18 tisuća Srba i to također rječito govori o karakteru obrambenog rata i u potpunosti negira nebuloze o “nedemokratskoj” naravi vlasti koju su građani izabrali 1990. godine, a i optužbe za “etničko čišćenje” što ga je Republika Hrvatska tobože počinila oslobađajući svoj okupirani teritorij.

Da je samostalna hrvatska država bila isključivo izraz volje njezinih građana, dokazuju i podaci vezano za općenarodni referendum o samostalnosti koji je proveden 19. svibnja 1991. godine:

“Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.

Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.

Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.”

(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/vazni-datumi/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti)

Kad na referendum izađe 83,56% građana i njih se 93, 24% izjasni za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, onda je neumjesno postavljati bilo kakvo pitanje legitimiteta odluke i opravdanosti njezina provođenja – mada to neki i danas pokušavaju.

Ovdje je riječ o slobodno izraženoj volji 78% punoljetnih građana (s pravom glasa) i to je samo još jedna potvrda kako je osamostaljenje Hrvatske bilo izraz težnji građana i hrvatskog naroda. Ni prije ne poslije toga, nigdje u državama nastalim raspadom SFRJ referendum s takvom izlaznošću i s tako plebiscitarnom odlukom nije proveden, što Hrvatskoj i hrvatskome narodu služi na čast i dokazuje kako je od samoga utemeljenja bila građena na demokratskoj tradiciji slobodnog svijeta.

Nabrajanje i ponavljanje ovih argumenata i činjenica ponekad može izgledati zamorno i jednolično, ali nema drugoga puta ako se želi obraniti istinu. Jednu jedinu i pravu istinu koja se i danas od mnogih pokušava relativizirati pa čak i u cijelosti izokrenuti, ne rijetko i na jedan smišljen i perfidan način i s unaprijed postavljenim konkretnim političkim i propagandnim ciljevima koji stoje iza toga, dužni smo zastupati svi mi kojima je stalo do budućnosti zemlje u kojoj živimo.

Kako i kad je počelo – je li “za sve kriv HDZ” kojega tada nije bilo?

Jedna od uvriježenih teza koju mnogi manipulatori činjenicama i krivotvoritelji prošlosti ponavljaju uporno i dosljedno već gotovo tri desetljeća, jeste ona po kojoj je “sve počelo s HDZ-om”, odnosno, da su dr. Franjo Tuđman i HDZ bili uzrokom krize, sukoba i na kraju rata do kojega je došlo, dok je “srpska pobuna” bila samo odgovor “ugroženih” na “ekstremno ponašanje ove stranke”, odnosno nove hrvatske vlasti.

Pa podsjetimo onda na neke nepobitne činjenice.

HDZ je utemeljen 17. lipnja 1989. godine, kad je Osnivačka skupština ove stranke održana na Jarunu, u barakama NK Borac, budući da je njezino održavanje prethodno zabranjeno u zagrebačkom hotelu ‘Panorama’.

HDZ i dr. Franjo Tuđman dolaze na “vlast” (i to u sasvim kontroliranim uvjetima tadašnjeg komunističkog sustava – s iznimkom da su sami izbori bili višestranački) tek 6. svibnja 1990. godine, što znači da do tada čak ni teoretski (a kamo li praktično) nisu niti mogu biti odgovorni za ono što se događalo na javnoj, političkoj i društvenoj sceni.

Ništa nije “počelo” s HDZ-om, nego je sve unaprijed (od krize i njezine eskalacije preko provokacija i izazivanja incidenata do oružanih sukoba i rata) pomno vođeno i planirano u Beogradu, pri čemu je dio pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj i BiH u tim općim planovima stvaranja “Velike Srbije” bio gurnut u rat protiv vlastitih republika i susjeda s kojima je do tada dijelio životni prostor.

Ako već tražimo trenutak u kojemu je “sve počelo” (kako se to obično kaže), onda ne možemo nikako zaobići 28. veljače 1989. godine i veliki srpski miting u Kninu (tvornica TVIK) koji je bio početak projekta “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije na prostore preko Drine i pokušaj da se Hrvatsku destabilizira i natjera ju se na prihvaćanje “restauracije” Jugoslavije po mjeri Beograda, SANU i Slobodana Miloševića.

Ovaj se miting u Kninu događa gotovo četiri mjeseca prije utemeljenja HDZ-a, čitavu godinu prije izlaska ove stranke na političku i javnu scenu i 14 mjeseci prije prvih višestranačkih izbora na kojima ova stranka i njezin predsjednik (uvjerljivo) pobjeđuju voljom hrvatskoga naroda i građana, tako da su sve kasnije tvrdnje kako je “sve počelo s Tuđmanom i HDZ-om” potpuno promašene i smiješne.

Zadaća “krajiških” Srba je bila stvaranje kriznih žarišta i dizanje “pobune”, nakon čega bi uz pomoć “JNA” i svojih sunarodnjaka iz drugih područja SFRJ uspostavili “zapadnu granicu Srbije” na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag i to je potpuno razvidno kako iz njihovih planova tako i iz slijeda događanja na terenu.

Konačno, “ujedinjenje” okupiranih područja BiH i Hrvatske koja bi se nakon toga kao jedinstveni teritorij “zapadne Srbije” priključila “matici” Srbiji bili su zajednički projekt ne samo političkih vodstava “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske”, nego i službene Srbije (o čemu je tamo postojao visok stupanj konsenzusa političke i intelektualne elite i Srpske pravoslavne crkve), ali uslijed kasnijih pritisaka međunarodne zajednice i sankcija prema Miloševiću i tadašnjoj “SRJ”, kao i nepotpunog ostvarivanja ratnih osvajačkih ciljeva, projekt nije dočekao svoju realizaciju.

Gotovo je nevjerojatno s koliko se upornosti i drskosti danas izokreće i krivotvori istina o tom dijelu naše recentne prošlosti, unatoč svim činjenicama, argumentima i nepobitnim dokazima – i to prije svega onima koji potječu iz primarnih i autentičnih srpskih izvora (dokumenata, video zapisa itd.).

“Ugroženost” Srba u Hrvatskoj i to upravo tamo gdje su predstavljali relativnu, natpolovičnu ili apsolutnu većinu u odnosu na ukupno pučanstvo – u krajevima u kojima je od 1945. godine nadalje kompletna lokalna vlast bila u njihovim rukama – poslužila je kao alibi za pokretanje krvavog rata u kojemu se sredstva nisu birala. “Ugroženi” hrvatski građani srpske nacionalnosti su pokazali zavidan stupanj agresivnosti, drskosti i bahatosti i nastojali su svim sredstvima spriječiti uspostavu samostalne Republike Hrvatske koja je bila legitimna težnja ogromne većine građana. Njihovo ukupno ponašanje tijekom cijele krize i rata u Hrvatskoj (1989-1995,) dokazuje kako njihov cilj nije bio dogovor, nego plansko stvaranje kriznih žarišta i izazivanje rata, uz istodobno arogantno odbijanje svih ponuđenih mirovnih inicijativa i sporazuma (bilo da su predlagani od Republike Hrvatske ili međunarodnih institucija – pa čak i tijela UN-a kao najvišeg autoriteta).

Laž je da su Srbi bili “izbačeni” iz prvog hrvatskog Ustava 1990.?

 Kao jedan od razloga za srpsku pobunu u Hrvatskoj, ne rijetko se spominje lažna teza o tomu kako su pripadnici ove nacionalne manjine bili “izbačeni” iz Ustava.

Neutemeljenost ove tvrdnje vrlo je lako dokazati jednostavnim citiranjem preambule “spornog” Ustava (od 22. prosinca 1990.), gdje se među ostalim kaže:

“Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; I. IZVORIŠNE OSNOVE; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.6.2019.)

Iza svega se ustvari krije trajna težnja jednog dijela Srba da i izvan svoga matičnog prostora (Srbije) ostvare pravo na konstitutivnost, a što bi ekskluzivno pripadalo samo njima (dok reciprocitet kad su u pitanju primjerice Hrvati u Srbiji ili Vojvodini ne dolazi u obzir!?). Ovakvo shvaćanje posebnih “prava” rezerviranih samo za Srbe, uzrokom je brojnih i teških nesporazuma u ovom dijelu Europe u posljednjih stotinu godina, a iza svega je sasvim jasno i nedvojbeno kriju velikosrpske teritorijalne aspiracije.

Mogli bismo ukratko rezimirati ovaj dio:

Navodna “pobuna” Srba u Hrvatskoj bila je instruirana izravno iz Beograda i u cijelosti je bila sastavnicom jednog mnogo šireg plana – stvaranja etnički čiste “Velike Srbije”. Ona ni u kojem slučaju nije niti je mogla biti izazvana djelovanjem HDZ-a ili bilo koje stranke (jer ih početkom 89-e godine u Hrvatskoj nije bilo), a činjenica je također kako Hrvati i građani tadašnje SR Hrvatske ničim nisu doprinijeli razvoju krize i poremećaju međunacionalnih odnosa. Naprotiv, cijela je Hrvatska od 28. veljače 1989. godine bila terorizirana od strane ekstremnog dijela srpske manjine koja je po nalozima Beograda i uz pomoć Srbije nastojala provesti projekt “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije, pri čemu je trebalo onemogućiti višestranačje i uspostavu vlasti u Hrvatskoj, a nju samu podrediti interesima i potrebama velikosrpske kamarile čiji je konačni plan bila “Velika Srbija”. Uostalom, ta je strategija bila globalno definirana već u ljeto 1986. godine u velikosrpskom programu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), “Memorandumu” koji je bio (kako je to govorio tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije, Ivan Stambolić) “ratni manifest za srpske komesare”, a SANU “ratni štab u kome se krojila ‘Velika Srbija'”.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Tko nas to proziva za ‘genocid’ i ‘etničko čišćenje’?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija
Majka svih hrvatskih bitaka VRO Ouja razbila je zločinačku srpsku tvorevinu u samo 72 sata i natjerala teroriste u bezglavi bijeg dio III. – Piše: Zlatko Pinter

Svjedoci smo nesmiljenih, agresivnih, prizemnih, podmuklih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste, što kontinuirano stižu iz Srbije iz godine u godinu, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih osloboditeljskih vojnih operacija (Bljesak, Oluja) i slavi državne blagdane vezano za samostalnost. Nas za „genocid“ i „najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata“ prozivaju ortodoksni velikosrpski fašisti, sljedbenici krvnika Slobodana Miloševića i ratnog zločinca Vojislava Šešelja među kojima kolo vode akteri zločinačke agresije iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim „zaslugama“ trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom.

No, o njima će biti riječi kasnije.

Pitanje koje se neizbježno i logički, na samome početku bilo kakve rasprave  o ovoj temi mora postaviti, jeste:

Otkuda ti napadi dolaze i kakav je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj – dijeli lekcije?

Odgovor na ovo pitanje je nužan jer bez njega se ne može razumjeti bit velikosrpske ideologije koja je svojim krvavim tragovima obilježila povijest ovog dijela Europe u posljednjih 150 pa i više godina.

Moglo bi se, primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine, uz pomoć uhode iz grada koji je prišao srpskim ustanicima – Cincara). Službeni biograf vođe Prvog srpskog ustanka Đorđa Petrovića (Karađorđa), Konstantin N. Nenadović piše, primjerice (u svojoj knjizi Život i dela velikog Đorđa Petrovića Kara – Đorđa; Beč 1883., str. 166) kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici „klali žene i decu tursku“ s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je učinjeno „legalno“, prema odlukama tadašnjeg Praviteljstvujuščeg sovjeta (tijela ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu „narodne skupštine“). Uz tursko civilno stanovništvo, masovno su stradali Cincari, Vlasi, Romi (Cigani), Židovi i ostali, budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske okupacije. Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu pljačku koju su one „sa svom silinom i žestinom“ (kako pišu sami srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila.

Tradiciju pokolja, srpske regularne i neregularne (komitske-četničke) trupe i skupine nastavile su u vrijeme osvajanja Makedonije (koju su smatrali dijelom „Stare Srbije“). Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1908. godine) koriste se kao udarna snaga za istrebljenje ne-srpskog stanovništva na osvojenim područjima, odnosno, za one najprljavije poslove – masovne zločine i masakre, spaljivanje sela, silovanja, pljačke – što je štetilo regularnoj srpskoj vojsci i diplomaciji, jer su svoju tradiciju već u to vrijeme temeljili na „časti“ i „junaštvu“ i nastojali svijetu prikazati srpska osvajanja kao nastavak “oslobađanja” Srbije. U Srbiji se stoga (s ponosom) i danas ove operacije genocida i etničkog čišćenja naziva „četničkom akcijom“ i junačkim pothvatom prvog reda. I kako ne bi bilo dileme, oni su samo formalno “samostalno” djelovali, dok su u praksi ratovali u sastavu vojske ili “uz nju” – s time što su im planski ostavljene odriješene ruke – kako i svjedoče u svojim zapisima oficir srpske vojske Kosta Novaković i najistaknutiji socijaldemokrat tog razdoblja u Srbiji Dimitrije Tucović.

Genocid i etničko čišćenje kao “legitimna” sredstva za ostvarenje “srpskog nacionalnog cilja” i lažni “antifašizam” kao krinka

Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj je mjeri bitka za makedonski teritorij bila beskrupulozna i kakav su strah i trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije sanjajući o tomu kako je Srbija već na putu da postane sljedbenik Osmanlijskog imperija u jugoistočnoj Europi. Vezano za ovu sramnu epizodu “oslobađanja ‘Stare Srbije'”, list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke strategije beogradske klike i velikosrpskih težnji), među ostalim piše:

“(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.

S početka je to istrebljivanje vršeno pod formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se, međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička. Najmljene sluge zainteresovanih faktora u Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam, stavljaju se na čelo ‘revolucionarnog’ makedonskog pokreta. Pa šta se onda bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava? (Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. ožujka 1905; pripremio Damjan Pavlica; http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.8.2016.)

 Kako je vidljivo iz teksta, tobožnje “oslobađanje” onog područja koje se tada u Srbiji počelo nazivati “Starom Srbijom” bilo je praćeno nečovječnim masovnim zločinima, odnosno istrebljenjem civila – ili današnjim rječnikom: genocidom.

U otimačini za tursko naslijeđe s Bugarima i Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj bili su Kosovo i Albanija.

Ono što su Srbi i Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske, odnosno četničke postrojbe i skupine) počinili u Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti, nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti, pa niti za vrijeme osmanlijskih osvajanja.

Na ovom mjestu nije moguća detaljnija elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate  činjenice.

Carnegieva komisija (tijelo američke fondacije Carnegi, nazvane po industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegiu), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odrezujući im jezike, nosove, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s glava itd.

U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja i o kojoj se vrlo pohvalno izražavala i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuje navode Carnegieve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas ove teme je beogradski politolog Damjan Pavlica.

Već spominjani srpski opozicionar Dimitrije Tucović tvrdio je kako je “izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom” i da je to “zločinačko delo” za koje se “mora ispaštati“, na što u jednom od svojih tekstova upozorava i Damjan Pavlica:

“Srpska i crnogorska vojska su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju. Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa. Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.

Tokom balkanskih ratova 1912-1913, Srbija je pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo. Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među stanovništvom.

‘Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.’ (Iz Izveštaja međunarodne komisije o Balkanskim ratovima).

Tih godina se mnogo govorilo o ‘osveti Kosova’ za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.

 Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao je kako je ‘izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom’, što je ‘zločinačko delo’ za koje se ‘mora ispaštati’. Tucović se protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike srpske vlade.'” 1

Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon Balkanski ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje pokazala vrlo uspješnom.

U sjevernoj Albaniji, gdje je srpsko-crnogorska vojska sa svojim komitama u nekim krajevima žarila i palila sve do 1920. godine, jednako kao i u Makedoniji i na Kosovu počinjena su zvjerstva nepojmljiva zdravom razumu – od bestijalnih masovnih masakriranja nemoćnih ljudi, žena, djece i staraca, do uništavanja čitavih sela u kojima su spaljivani njihovi žitelji (tako da su bila pretvorena u krematorije), do silovanja i pokrštavanja albanskog stanovništva koje je pod prijetnjom smrti tjerano na prihvaćanje pravoslavlja.

Krajem Prvoga svjetskog rata – kojega je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom “subraćom” Crnogorcima, o čemu je proteklih 30-ak godina pisao crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković, a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima. Surovi zločini spaljivanja čitavih obitelji opjevani su i u crnogorskim narodnim pjesmama.

Već prije Drugoga svjetskog rata (20-ih godina) u Srbiji je vrlo aktivan pro-fašistički pokret koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i njegovog odreda koji je dijelom službenih parada i proslava u Kraljevini SHS (već od 1921. godine) i otvorena prijetnja svima koji ne pristaju uz ideju “Velike Srbije”.

Srbija je bez ikakve prisile uvela rasne zakone već u rujnu 1940. godine što je samo još jedan u nizu dokaza kako su nacizam i fašizam tamo imali čvrsto uporište, naročito u intelektualnim, crkvenim i političkim krugovima.

Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije Srbija postaje privjesak osovinskih sila. Ni u jednoj europskoj zemlji tog vremena ne postoji toliki broj pro-nacističkih i pro-fašističkih organizacija i postrojbi kao u njoj – počevši od nedićevaca, ljotićevaca, brojnih četničkih organizacija i skupina, do Specijalne policije Ruskog korpusa. Ni jedna značajnija bitka nije vođena na tlu Srbije, sve do oslobađanja Beograda (listopada 1944. godine). Uz to, Beograd je bio prvi veći europski grad u kojemu su Židovi istrijebljeni (Judenfrei), za što su tadašnje kolaboracionističke vlasti i pismeno pohvaljene od Berlina već u kolovozu 1942. godine. Uz brojne logore smrti i to je jedan od jasnih dokaza kakav je razmjer masovnih zločina provođen u tijesnoj suradnji s okupatorima), bez ikakvoga otpora prema pripadnicima osovinskih snaga. Čak i današnji srpski ultranacionalisti poput zločinca Vojislava Šešelja priznaju kako je tijekom okupacije u Beogradu ubijen jedan jedini Nijemac (i to u svađi s nekim od svojih suradnika vezano za šverc).

Masovna četnička klanja tijekom Drugoga svjetskog rata, pa i u samoj Srbiji (ukupan broj četničkih žrtava u svakom slučaju prelazi broj od 35.000) a naročito u istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad) gdje su u nekoliko dana poklane tisuće muslimana i Hrvata, strašni zločini u Lici, sjevernoj Dalmaciji i Bosni i Hercegovini nad Hrvatima, kao i njihova suradnja sa svim stranama u ratnom sukobu (Nijemcima, Talijanima, partizanima, ustašama, bugarskim fašistima itd.) svjedoče o tomu tko su bili “nacionalni heroji” i “prvi srpski gerilci” na koje se danas srpski nacionalisti rado pozivaju i proglašavaju ih “antifašistima”.

Srpski “antifašizam” u cjelini gledano obična je floskula koja nema nikakvog utemeljenja u stvarnosti čemu u prilog ide i sve ono što se događalo tijekom 90-ih godina na prostoru SFRJ, kojom prilikom su kokarda i petokraka (figurativno rečeno) sklopili savez u godinama prije rata i potom skupa počinile neviđena zla.

 Nikakve naznake otpora ekstremnoj nacionalističkoj ratno-huškačkoj politici u Srbiji – pa niti u prekodrinskim krajevima u kojima u većini žive Srbi – nije bilo, iako se dobar dio te populacije 45 godina busao u prsa svojim “antifašizmom” i zaslugama za stvaranje socijalističke Jugoslavije.

 Iza današnjeg lažnog “antifašizma” krije se njegova suprotnost: velikosrpski fašizam u svojim najcrnjim oblicima i pokušaj skrivanja masovnih zločina genocida počinjenih u ime “Velike Srbije”, o čemu na jednom mjestu u svojoj knjizi piše i prof. dr. Vesna Pešić, sociologinja i političarka građanskog usmjerenja koja se od početka protivila Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici u okviru “Beogradskog kruga” – koji je, nažalost, ostao na marginama društvenog života:

 U Srbiji je antifašistička priča zamrla, jer se ona pripisivala komunistima, a komunisti su bili internacionalisti, a ne nacionalisti velike Srbije. Mi koji smo bili protiv nacionalizma, to sada shvatam, mi smo jugoslovenski Srbi, a to je nešto sasvim drugo. Kada su se ljudi preobratili pod Miloševićem, oni su postali srpski Srbi, na koje smo bili zaboravili, a to su oni iz prošlosti koji su govorili o ‘ujedinjenju ili smrti’. Mislim da je to suština: Milošević se vratio Stevanu Moljeviću i idejama o velikoj Srbiji, odnosno tom ‘starom gvožđu’, iz koga se svaki čas vadi po neki ‘novitet’. I sada se ta četnička priča održava zato da bi se normalizovali nacionalistički ratovi za teritorije i prikrila glavna tema – počinjeni zločini i genocid.”

(Vidi: Vesna Pešić, Divlje društvo – kako smo stigli dovde, Beograd, 2012.; str. 71.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/vesna_pesic_divlje_drustvo.pdf; stranica posjećena 5.8.2019.)

 Taj ekstremni velikosrpski diskurs i mitski pogled na vlastitu prošlost i danas prevladava u političkom i javnom životu Srbije. Nama, dakle, optužbe dolaze iz zemlje koja ima tradiciju ekspanzionizma, etničkog čišćenja i genocida dulju od jednog stoljeća, iz Srbije koja negira identitet gotovo svih naroda iz okruženja i ima teritorijalni aspiracija prema svakoj od tih država. Iz zemlje koja ima na desetke pro-fašističkih, pro-nacističkih i antisemitskih političkih stranaka, organizacija i udruga od kojih su neke i u parlamentu (“Srpski pokret ‘Dveri'” – koji je sljedbenik fašista Dimitrija Ljotića). U Srbiji se javno slave rođendani nacističkih glavešina (Himmlera, Hessa i drugih), ove se organizacije povezuju sa srodnim skupinama i pokretima u svijetu, izazivaju incidente na javnim mjestima, batinaju svoje neistomišljenike itd., itd. Šešeljeva Srpska radikalna stranka i njezina posestrima “reformirana” SRS nazvana “Srpskom naprednom strankom” (uz pomoć koje je četnik Aleksandar Vučić zasjeo na vlast), najmoćniji su i najutjecajniji politički čimbenici na javnoj i političkoj sceni.

 Takva je Srbija trajni uzročnik nestabilnosti u ovom dijelu Europe i nema nade da će se tamo u doglednoj budućnosti tamo dogoditi bilo kakav pozitivni pomak. Njima se jednostavno mora postaviti granica i jasno dati do znanja da dobrosusjedskih odnosa biti ne može dok se ne dovedu u kakav-takav red i ne odustanu od svoje destruktivne politike sukoba i ratova.

Srbija nastavlja po starom – ne priznaje krivnju i slavi zločince, a katarze ni na pomolu

Poslije ovih kratkih elaboracija nekih momenata iz “slavne” srpske prošlosti, vratimo se u sadašnjost.

Stvarnost u kojoj Srbija danas živi je, nažalost, više nego frustrirajuća – za sve one koji su željni normalnog života, slobode i demokracije.

U desetljećima nakon brutalnih ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili noviju povijest ovih prostora i zgrozili čovječanstvo, psi rata i plaćene ubojice još su uvijek najtraženiji “izvozni proizvod” Srbije a srpska mafija je (kako s ponosom ističu mnogi koji se time diče) jedna od najjačih u Europi, a i šire,2 najveći ratni zločinci već su sastavnicom mitske matrice i svrstavaju se u besmrtne heroje “srpstva” i pravoslavlja, velikosrpska ideologija i četništvo ostaju ideje vodilje pretežnog dijela javnog mnijenja i ideal kojemu se stremi s istom strašću kao i devedesetih godina prošlog stoljeća.

Što veći zločinac, veći “heroj” – što veći zločin, veće je i “junačko” djelo, jer “u ime srpstva” je sve dopušteno i “Srbin ne može počiniti zločin” ma što uradio.

Čitava plejada “srpskih obilića” iz nedavne prošlosti već je našla počasno mjesto u nacionalnoj povijesti u kojoj nema traga njihovim žrtvama, potocima prolivene krvi i nedjelima što su ih počinili. Okorjeli kriminalci i masovne ubojice odavno su postali miljenici medija i o njima se govori s ponosom i strahopoštovanjem, što je vidljivo prate li se neke od najgledanijih televizijskih emisija (Ćirilica, Goli život, Veče sa Ivanom Ivanovićem, Dobar dan Srbijo  itd.), a o kampanjama u tisku i na internet portalima da se i ne govori.

Srbija je (kako s gorčinom govore mnogi beogradski intelektualci koji pokušavaju pružiti otpor ovakvoj destrukciji društva) već odavno postala svjetski rekorder kad su u pitanju ubojstva na javnim mjestima, pa se tako, primjerice, točno zna “tarifa” za pojedine “usluge” (ubojstva, premlaćivanje, otmice, pljačke, utjerivanje dugova, reket itd.). Samo rijetki se uopće usuđuju javno progovoriti o imenima onih koji siju strah i teroriziraju građane Srbije (osim ako nisu već osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili se više ne nalaze među živima).

U posljednjih petnaestak godina rade se i doktorske disertacije na temu raspada, dezintegracije i destrukcije srbijanskog društva, što za mnoge sociologe, psihologe, defektologe, filozofe, politologe, psihijatre i druge ljude od struke predstavlja znanstveno-istraživački izazov, ali, to nažalost, nema velikog utjecaja na društvenu zbilju.

Nisu li ratne i poratne frustracije uzrokovane neostvarivanjem ratnih ciljeva razlogom da se današnja politička garnitura Srbije ponaša tako agresivno i sumanuto?

Srbija svoju krivnju za sve što se događalo 90-ih godina XX stoljeća jednostavno ne priznaje. Ostaje zatvorena u svome mitskom svijetu i uvjerenju kako su upravo Srbi “odabrani” i “bezgrešni” narod, vječiti “mučenici” i “paćenici”, a krivci i zločinci su svi drugi osim njih.

Dr. Dubravka Stojanović govori upravo o tom odnosu Srbije i Srba prema zločinima u predgovoru  knjizi One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.), autora  Srđe Popovića:

Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje“.

  “Zločin je pitanje svih pitanja – piše ona u prvoj rečenici predgovora (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića One gorke suze posle. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.

Svako civilizirano društvo se, u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je i to tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite “tamne mrlje”, odnosno, promašaje, zablude, pogreške i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Uistinu, zašto Srbija (pa u određenom smislu i većina srpskog naroda u cjelini), tako uporno, i usprkos svakoj logici zatvara oči pred realnošću, bježi u izmaštani, nepostojeći, autistični svijet  fikcija i mitova, i sama sebe uvjerava kako je žrtva “belosvetskih zavera” i meta “novog svetskog poretka”? Misle li promotori ove propagande da su svi oko njih izgubili osjećaj za realnost ili doživjeli kolektivnu amneziju i da će svojom agresijom spriječiti da istina izađe na vidjelo? Zašto se svaki pokušaj otvaranja rasprave o “mračnim stranama” nacionalne povijesti uvijek završava na isti način?

Predsjednik Narodne skupštine Srbije imao je snage izreći istinu: Srbi su krivci za 80% žrtava u ratovima 90-ih godina

Izjave poput one koju je tadašnji predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić  dao u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine, izrekavši na jednom okruglom stolu “bogohulnu” tezu po kojoj  su Srbi počinili najveći broj zločina (oko 80%) u ratovima na području bivše SFRJ  90-ih godina prošlog stoljeća, samo su uzaludni  pokušaji da se konačno pokrene proces suočavanja srpskog naroda s prošlošću i izazivaju lavinu  javnih osuda i poziva na linč. Tek u tim trenucima postaje jasno, koliko je Srbija daleko od katarze i prihvaćanja stvarnosti kao preduvjeta za stvaranje normalnog, uljuđenog društva.

No, je li Dulićeva izjava samo plod njegove mašte, obično blebetanje jednog tipičnog “izdajnika” koji “blati” i “kleveće” vlastitu zemlju i srpski narod, ili ona ipak ima nekog uporišta?

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osoba (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc, Dražena Živića iz Instituta društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci; 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883U ukupnom broju žrtava Srbi  sudjeluju sa  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.  Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer se ipak radilo o “unutarnjem sukobu”, budući da je ta pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu  gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava  jeste 23,17%, a ne-srpskih 76,83%.

 Ovdje je očit nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata), pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije tvrdnje se svode na to da je srpska strana uzrokovala najveći broj zločina, potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe okupirale su i etnički očistile oko 30% Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, a na Kosovu također počinile brojne masovne zločine etničkog čišćenja i to je smo još jedan u nizu dokaza tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava. Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja – koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore, još nije razriješeno. Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

 Prema svim pokazateljima agresorska strana, pored toga što snosi isključivu krivnju za izazivanje i otpočinjanje ratova, doista je odgovorna za najveći broj žrtava (75-80%), i to je činjenica koja se argumentirano ne može pobiti, unatoč svim nastojanjima današnjih „čuvara“ rasne čistoće i bezgrešnosti “izabranog naroda” i “trinaestoga, izgubljenog i najnesrećnijeg plemena Izrailjovog” (kako su svoj srpski narod pokušavali predstaviti četnički ideolog i šovinist Vuk Drašković i njemu slični).

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućuju da se istina o prošlosti tek tako revidira – onako kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Srbija je postala prva zemlja u Europi, kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom od strane ICJ u Den Haagu izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine. Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati! – nepobitna je istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština. Konačno je ostalo zapisano za povijest kakve je učinke imala i kakvim se metodama koristila ekstremna velikosrpska ideologija u svojim osvajačkim ratovima.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve: Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe. Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u “misiju” za koju su “predodređeni”.

Srbijom i dalje vladaju ratni huškači i akteri agresije koji mlade naraštaje pripremaju za nove ratove

Treba li se (nakon svega rečenog) čuditi tomu što danas sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i politička “djeca” opskurnog četničkog vojvode i ratnog zločinca Vojislava Šešelja na tako bahat i monstruozan način optužuju Hrvatsku za “nacizam”, “ustaštvo”, “porast fašizma”, “ugrožavanje Srba”, itd., itd?

Što se to događa sa Srbijom i srpskim narodom, kad takve likove bira na izborima poslije svih pošasti i katastrofa do kojih su te politike dovele u nedavnoj prošlosti?

 Zašto danas djeca u Srbiji još uvijek uče kako su “rat na području bivše SFRJ izazvali Vatikan i Katolička crkva”, te “uz pomoć Hrvata i muslimana nastojali istrebiti srpstvo i pravoslavlje”?

Kako to da nam srbijanski politički vrh i pojedinci iz SPC danas dijele lekcije i preispituju može li naš blaženik Alojzije Stepinac biti svetac, vrijeđajući i njega i nas Hrvate i katolike na najprimitivniji način, iako u redovima svojih svetaca već poodavno imaju deklarirane fašiste, antisemite i četničke koljače koji su u pravom smislu riječi moralni degenerici (poput Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace)?

Tomislav Nikolić (bivši predsjednik Srbije, zakleti četnički vojvoda koji je u taj čin promoviran na Romaniji 1993. godine, zbog posebnih zasluga u ratu za srpstvo i “Veliku Srbiju”), Aleksandar Vučić (Šešeljev posilni, dugogodišnji sekretar njegove stranke i obožavatelj koji je ne rijetko plakao dok je ovaj držao svoje govore) i politički nasljednik balkanskog krvnika Slobodana Miloševića (njegov omiljeni “omladinac” i glasnogovornik SPS-a u vrijeme ratova) Ivica Dačić (kojega mnogi po Miloševiću zovu “Mali Sloba”) u nekim normalnim okolnostima ne bi bili vrijedni pozornosti. Međutim, razvoj događaja je takav da se i te okorjele fašiste mora uzeti ozbiljno, jer oni (što je tragična činjenica) uživaju potporu jednog značajnog dijela birača – inače ne bi niti bili na vodećim pozicijama u državi.

Kratko podsjećanje na djelatnosti spomenutih ratnih huškača koji su vladali ili danas još uvijek vladaju Srbijom nužno je prije svega radi onih koji su rođeni poslije rata i ne znaju tko su ovi likovi:

1.Tomislav Nikolić polaže zakletvu četničkog vojvode na Romaniji (B i H) 1993. https://www.youtube.com/watch?v=nGwmRH-8vsw

2.Zadnjih godina pojavila se i video snimka zajedničkog posjeta Vučića, Nikolića i Šešelja srpskim okupatorskim snagama iznad opkoljenog Sarajeva (područje Ilijaša, Vogošće i Grbavice, u svibnju 1995. godine), na kojoj se među ostalim vidi da su tamo stigli poznatimdžipom četničkog vojvode Vasilija Vidovića zvanog Vaske, na kojemu je pričvršćena ljudska lubanja na haubi (a iz sprdnje prema žrtvi, ali i snagama UNPROFOR-a, na istu je stavljena plava kaciga – dio službene opreme pripadnika snaga OUN). U pratnji “visokih gostiju” iz Srbije, pored četničkih vojvoda Vasilija Vidovića i Mirka Blagojevića, u ovom društvu je bio i kasnije istaknuti političar (jedno vrijeme tijekom 1998/99. godine i predsjednik “Republike Srpske”), četnički ekstremist Nikola Poplašen (za kojega mnogi izvori tvrde da je ubijao i silovao tijekom rata u Bosni i Hercegovini); (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=K5cPfsc1cro; stranica posjećena 5.8.2019.)

Naravno, ova snimka je samo jedan bizarni detalj u mnoštvu sličnih, koji dokazuje kakva je patološka i destruktivna mržnja vladala u krugovima većine tadašnjih srpskih političara koji su igrali ili danas igraju značajne uloge u javnom životu Srbije i upravo zahvaljujući ratnim zaslugama postaju ministri, potpredsjednici Vlade, premijeri, pa čak  i predsjednici države.

U tom kontekstu, nije suvišno osvrnuti se na trenutak unazad i sjetiti se što je nekada govorio i kako se ponašao današnji predsjednik gospodar Srbije, bivši Šešeljev pulen, ratni huškač, velikosrpski šovinist Aleksandar Vučić, kojega javnost dobro pamti po propagandnim prilozima koje je radio za srpsku TV Pale tijekom 1992/93. godine.

3.Dana 20.03.1995., Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj dolaze u Glinu dati potporu tamošnjim Srbima za daljnju borbu protiv „ustaške Hrvatske“ (govor Vučića: https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU; govor Šešelja: https://www.youtube.com/watch?v=PfHZNVJf6ms; stranice posjećene 5.8.2019.)

4.Vučić s govornice Narodne skupštine Srbije šalje i upozorenje međunarodnoj zajednici koja prijeti zračnim udarima na položaje bosanskih Srba, riječima:  Pa vi bombardujte, ubite jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana…pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje…može li se tako ponašati sa srpskim narodom...“ 20.07.1995. – u vrijeme dok se genocid u Srebrenici još uvijek odvija (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U; stranica posjećena 5.8.2019.)

5.U Beogradu je 21. siječnja 2000. godine, održan Otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke, na kojemu, među ostalim, govori i generalni sekretar SRS, Aleksandar Vučić. On oštro napada sve one koji se izruguju ideji “Velike Srbije” i neuspjehu SRS i Srpskog četničkog pokreta u ostvarivanju tog projekta. Pored ostaloga, kaže:

(…) Mi ni tada ni danas nismo hteli ništa što je tuđe, hoćemo samo ono što je naše, srpsko…,a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Mhq5VVEUVeM; stranica posjećena 5.8.2019.)

Dojučerašnjim agresorima koji su se ponovno nakon svega prometnuli u “antifašiste” puna su usta okrenutosti budućnosti, dakako, samo u slučaju kad se pokuša utvrditi istina o događajima iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Kad su Jasenovac i drugi mitovi u pitanju, vrlo rado se vraćaju u prošlost.

No, postavlja se opravdano pitanje: Jesu li žrtve njihovih zločina i bližnji žrtava imali pravo na budućnost, i može li se tek tako olako prihvatiti teza po kojoj je najbolje zanemariti sve ono što se događalo, ma koliko rane bile duboke, a traume i sjećanja na rat još uvijek živi?

 Bez istine o prošlosti i priznanja krivnje nema dobrosusjedskih odnosa

  Budući da bez utvrđivanja pune istine o prošlosti nije moguće graditi međusobno povjerenje i suradnju među narodima i državama, u tom argumentu sadržan je i odgovor na ovo pitanje. 

 Povijesno iskustvo nam govori da nakon svakog izbjegavanja suočavanja s istinom i činjenicama (ma kakve one bile), problemi koji se prešućuju i nastoje potisnuti izlaze na vidjelo u još drastičnijem obliku, i to je do sada potvrđeno bezbroj puta.

Od vremena Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do danas, u Srbiji demokratske snage završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno. Profesor Radomir KonstantinovićBogdan Bogdanović, dr. Ivan Đurić, dr. Latinka Perović, dr. Dubravka Stojanović, dr. Olivera Milosavljević, dr. Branka Prpa, Sreten Ugričić, Čedomir Jovanović, odvjetnik Srđa PopovićJelena Milić, prof. Mirjana Miočinović, Mirko Đorđević i stotine drugih entuzijasta, radili su za života ili još uvijek rade na tomu. Nažalost, uglavnom bez uspjeha ili s vrlo ograničenim dometom.

Njihova borba s fašizmom u Srbiji potisnuta je ne samo u zemlji u kojoj žive, o njoj se ništa ne zna ni kod nas (mada je to, kako kaže dr. Latinka Perović, borba između njih i nas na život i smrt).

Kako objasniti ovaj paradoks? Jesmo li svjesni kud vodi naša indiferentnost i kratko pamćenje, naše neshvaćanje realnosti? Zar smo jednom u povijesti platili ceh svojoj šutnji i naivnosti?

Jesmo li svjesni toga, da srpska djeca u srednjim i osnovnim školama još uvijek uče iskrivljenu povijest u kojoj im se narodi u susjedstvu (prije svih Hrvati) prikazuju kao najveći krvni neprijatelji i uzročnici svih pošasti i stradanja koja su srpski narod pratila u prošlosti?

Zato dr. Dubravka Stojanović (u svojoj knjizi Ulje na vodi (Beograd 2010.), u kojoj dijelom analizira i sadržaje školskih udžbenika), kaže kako to nije ništa drugo nego “ideologizacija i politizacija mladih” s ciljem stvaranja atmosfere mržnje njihove pripreme za nove ratove.

 Kad se govori o velikosrpskom fašizmu i njegovom evidentnom utjecaju na politička i društvena kretanja u Srbiji, mnogi u Hrvatskoj to primaju s nevjericom i skepsom, pa čak drže takve ocjene stanja u toj zemlji jednostranim i pretjeranim. Na ovom mjestu evo samo jednoga citata i to iz srbijanskog izvora (a bavi se analizom pojave koju autor Goran Necin naziva “kontinuitetom srpskog fašizma”):

U savremenoj Srbiji fašizam je rasprostranjena i politički prihvatljiva i u društvu etablirana pojava koja se ispoljava u formi ekstremnog oblika nacionalizma podcrtanog despotizmom i prijemčivim fanatizmom koji se u Srbiji, kao multietničkoj sredini, manifestuje kroz etničku, rasnu, versku, a u poslednje vreme sve više i kroz političku i seksualnu netoleranciju. U tu svrhu, veliki broj društvenih činilaca, neretko i sama država, sistematski i metodično nastoje da relativizuju kako srpski fašizam kroz istoriju, tako i egzistirajuće modernizovane i preobučene nove političke i parapolitičke pokrete i grupe koji se na osnovu svojih reči i (ne)dela mogu svrstati u fašističke. Ovakvoj klimi u društvu, u velikoj meri je doprinela revizionistička politika u odnosu na pojedine vojno-političke pokrete iz Drugog svetskog rata, koji su prema istorijskim činjenicama bili u službi okupatorskih snaga i fašizma uopšte, a pod providnim plaštom srpskog patriotizma.

(…) Mnogi činioci u srpskom društvu uprkos svojoj endemskoj traljavosti euporično i euforično rade na kontinuiranom procesu zanemarivanja istorijskih činjenica. Svako društveno uređenje proizvodi različit oblik fašizma. Indolentan stav, povremeno i otvorena naklonost, gotovo svih srpskih vladajućih garnitura od kraja osamdesetih godina prošlog veka pa sve do danas, glede ekspanzije različitih neofašističkih grupa u Srbiji i porastu fašizma u društvu, najbolje se ogleda u činjenici da i pored bezbroj dokaza o njihovom delovanju u cilju osporavanja ustavnog poretka i ugrožavanju bezbednosti građana Srbije ali i same države, niko nije našao za shodno da se njihov rad zabrani i odgovorni pojedinci nađu iza rešetaka. Naravno, nije potrebna posebna moć dedukcije kako bi se shvatilo da ovakav razvoj događaja nije tek puka slučajnost. Posve je očito da su pojedini akteri u srpskom društvu odavno ispunili tzv. “fašistički minimum” o kojem je pisao nemački filozof i istoričar Ernest Nolte, odnosno opravdali da se nazovu fašističkim.

Ipak, najviše zabrinjava što su mnoge neofašističke grupe i organizacije u Srbiji vrlo brzo, u nekoliko poslednjih godina, iskoračile iz subpolitičkog delovanja u legitimnu političku trku, a zahvaljujući svojim domaćim i inostranim mentorima koji su osetili trenutak za takav korak, ohrabreni i potpomognuti od strane nemoćnih nadležnih državnih organa i zakona koji im se više ne mogu, a sve više i ne žele suprotstaviti. Kao i njihovim istomišljenicima iz Hitlerove Nemačke i ovdašnji nacionalisti u osnovi svojih opskurnih proglasa, programskih načela i sličnih ‘dokumenata’, nedvosmisleno ističu dа je njihov cilj stvаrаnje ‘nаcionаlne držаve’ kаo temeljа i otelotvorenjа zаjedničke volje svog nаrodа.”

(Izvor: http://www.e-novine.com/srbija/53109-Kontinuitet-srpskog-faizma.html; stranica posjećena 5.8.2019.)

Je li doista sve to što govore stotine intelektualaca u Srbiji vezano za velikosrpski ekstremizam i fašizam, za rasap srbijanskog društva i posvemašnju destrukciju koja u njemu vlada samo njihova uobrazilja, fatamorgana i opsjena? Slušajući njihove političare mogao bi se steći takav dojam – pod uvjetom da vjerujemo više Aleksandru Vučiću, Ivici Dačiću, Ani Brnabić, Aleksandru Vulinu i drugima iz tog kruga nego svojim očima i ušima.

Srbija je kako to s pravom kaže (i piše u svojoj ovdje već citiranoj knjizi) tamošnja intelektualka demokratske građanske orijentacije prof. dr. Vesna Pešić, divlje društvo u kojemu ne postoji sustav moralnih i etičkih normi, gdje su istina i laž relativne kategorije, društveni procesi se odvijaju stihijski, a jedino što je sasvim izvjesno i uočljivo je to da se Srbija ne odriče svoje samoubilačke osvajačke ideologije koja nanosi nemjerljivu štetu okruženju ali i njoj samoj.

Za “šlagvort” svoje knjige Divlje društvo – kako smo stigli dovde (Beograd, 2012.; dostupno u pdf formatu na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/vesna_pesic_divlje_drustvo.pdf) autorica je ne bez razloga uzela riječi srbijanskog premijera ubijenoga 12. ožujka 2003. godine u Beogradu, Zorana Đinđića:

Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja“.

Kakav je to narod koji smisao ne ubraja u nužne uvjete svoga postojanja i može li se on ponašati racionalno i razumno?

Kad su u pitanju ratovi iz 90-ih godina, malo je ljudi u Srbiji koji su njihove uzroke definirali onako kako je to učinio poznati beogradski odvjetnik i borac za ljudska prava (sad već pokojni) Dragoljub Todorović u intrvjuu novinarki RSE (Radio Slobodna Evropa) Maji Nikolić 9. lipnja 2013. godine:

„(…) To je bio rat za teritorije koji je povela srpska nacionalistička elita, a tih nacionalista u Srbiji ima i komunističke provenijencije i četničke i popovske i monarhističke i ljotićevske i svake druge. Po mom mišljenju, glavni razlog zašto ne može da se stavi tačka na taj rat, da se zna o čemu se radi, je taj što nije utvrđen uzrok i karakter rata.

(…) Ako bi se to utvrdilo, tačno reklo šta je bilo – da je Srbija ratovala za teritorije, onda bi Srbija imala posledice. A Srbija je najveća zemlja na ovom prostoru, vezana je za Ruse, ima geostrateški položaj, pa verovatno zbog toga Zapad neće da insistira na tome.

(Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/plp-nazvati-to-ratom/25011373.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 6.8.2019.) 

Imajući u vidu sve što je do sada rečeno i činjenicu da je Srbija još uvijek neuralgična točka jugoistočne Europe, postavlja se pitanje: Kako s takvom državom njegovati dobrosusjedske odnose i surađivati?

U tom kontekstu bespredmetno je uzimati u obzir sve njihove nebuloze, laži i klevete, pa i one vezano za oslobađanje Hrvatske (Bljesak, Oluja) jer su sami bili uzročnici svega i isključivi krivci za rat su oni.

Nadajmo se da naša djeca i unuci neće ponovno prolaziti kroz slična stradanja i patnje kao što je to morao naš naraštaj tmurnih, mračnih i krvavih 90-ih godina XX stoljeća.

Nadajmo se – i budimo spremni u svakom trenutku na obranu svoje zemlje i naroda.

-KRAJ

Zlatko Pinter

Majka svih hrvatskih bitaka VRO Oluja razbila je zločinačku srpsku tvorevinu u samo 72 sata i natjerala teroriste u bezglavi bijeg

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari