Pratite nas

Reagiranja

Pogledajte gostovanje Julienne Bušić u ‘Pola ure kulture’ – sve je objašnjeno u samo 8 minuta

Objavljeno

na

Urednica i voditeljica “Pola ure kulture” (HTV Prvi program), Branka Kamenski, spasila je obraz državnoj televiziji, nakon sramotnog nasilja nad slobodom govora i zabrane javnog nastupa književnice Julienne Bušić  i ugostila ju 15-ak dana kasnije u svojoj emisiji. U nešto više od 8 minuta, objašnjeno je ono najvažnije, ne samo vezano za cenzuru javnog nastupa, nego i za nesretnu otmicu američkog zrakoplova iz 1976. godine i tragičnom zapletu koji je zauvijek obilježio živote supružnika Julienne i Zvonka Bušića.

Predavanje Julienne Bušić učenicima srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu, trebalo je biti održano 26. studenoga o.g. (u prostoru knjižnice). Sve je organizirano, dogovoreno nekoliko dana prije i termin potvrđen od ravnatelja, ali ga je škola otkazala uoči samoga održavanja i to neposredno nakon što je na portalu Telegram. hr (u rubrici “POLITIKA &  KRIMINAL”!?) objavljen članak pod naslovom: “Osuđenica za terorizam Julienne Bušić drži predavanje o idealima u srednjoj školi usred Zagreba” (Vidi: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/osudenica-za-terorizam-julienne-busic-drzi-predavanje-o-idealima-u-srednjoj-skoli-usred-zagreba/).

Od strane redakcije ovog portala, zabrana predavanja dočekana je slavodobitno i s oduševljenjem (“Konačno malo razuma; škola u Zagrebu otkazala je predavanje Julienne Bušić”; Vidi: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/konacno-malo-razuma-skola-u-zagrebu-otkazala-je-predavanje-julienne-busic/).

Dakle, uskratiti pravo na slobodu mišljenja i javnu riječ građaninu Republike Hrvatske (koji nije lišen svojih građanskih prava i po svim međunarodnim konvencijama i hrvatskom Ustavu ima zajamčenu slobodu izražavanja i javnog djelovanja), kod nas je za neke “civilizacijski doseg”, znak “razuma” i slavi se kao postignuće na polju “demokracije” i “slobode”.

Vrlo zanimljivo! A još je zanimljivije, da aktualna ministrica znanosti i obrazovanja kojoj su dan i noć na ustima “slobode”, “prava” i “demokracija”, Blaženka Divjak postupa promptno i spremno uvodi cenzuru na javnu riječ na inicijativu jednog žutog portala koji se bavi medijskim prljavštinama i jeftinim senzacionalizmom.

Treba li opet nekoga podsjećati kako se ova metoda (medijskih blokada, zabrana i cenzure) primjenjuje samo i isključivo kad su u pitanju “desničari” i njihov svjetonazor, dok bi u svim drugim slučajevima to bio skandal prvoga reda zbog kojega bi se “zatresla” medijska scena u Hrvatskoj, a bogme i šire.

Postavlja se pitanje: jesmo li mi u Hrvatskoj obvezni poštivati preuzete međunarodne obveze i vlastiti Ustav?

‘Opća deklaracija o ljudskim pravima’ usvojena od Opće skupštine OUN Rezolucijom 217A (III), 10. prosinca 1948. godine, u Članku 19. kaže:

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.”

(Vidi: https://www.pariter.hr/wp-content/uploads/2014/10/opca_deklaracija_o_ljudskim-pravima.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 30.12.2018.)

Spomenuta prava zajamčena su i Ustavom Republike Hrvatske, Člankom 38. koji kaže:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.” (Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 30.12.2018.)

Sloboda izražavanja misli među ostalim obuhvaća i slobodu javnog govora i javnog nastupa i to pravo može biti uskraćeno pojedincu-građaninu samo na temelju stroge sudske procedure i na određeno vrijeme, što u slučaju Julienne Bušić nije slučaj.

Treba li na to podsjećati ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak, koja očito misli da još uvijek živimo u partijskoj državi u kojoj je sloboda mišljenja i izražavanja rezervirana samo za nju u one koji dijele njezin svjetonazor i ideološki vrijednosni sustav?

Dok Hrvatskom i danas slobodno šeću nekažnjeni četnički ratni zločinci koji su odsijecali ljudima glave, kastrirali ih, ubijali i mučili, odvodili u logore, bacali u masovne grobnice, silovali, rušili i palili ovu zemlju, naši “demokrati” i “progresivisti” vide “društvenu opasnost” u ženi koja je svoju životnu pogrješku skupo platila i dosuđenu kaznu odrobijala prije 30 godina!?

Ni američki sudac koji je 1977. godine izricao presude Zvonku, Julienne i ostalim sudionicima otmice zrakoplova nije ih smatrao teroristima, čak što više, izrijekom je potvrdio kako “gospodin Bušić nije ni terorist ni kriminalac“, te da su njegovi motivi i ideali bili plemeniti, iako su primijenjena pogrešna sredstva za ostvarivanje ciljeva (što je ušlo i u sudski zapisnik).

Supruga poginulog američkog policajca tužila je državu zbog nemara i nebrige, te stoga što svu krivnju za njegovu smrt prebacuje na “teroriste”, iako na platformi na kojoj je trebalo izvršiti demontažu bombe nisu bili osigurani potrebni uvjeti za obavljanje tog posla, pa je stoga i došlo do eksplozije.

Ovaj slučaj ostat će zabilježen i po tomu što je veliki broj putnika iz otetog zrakoplova dao izjave u korist optuženih i molio blaže kazne, budući da im je od početka bilo jasno kako oni ne žele ugroziti njihove živote. Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić tijekom zaposjednuća zrakoplova nisu bili naoružani, a “bomba” kojom su prijetili bila je obični kuhinjski “ekspres lonac”. No, kako bi dokazali “ozbiljnost” svojih namjera, u pretincu u podzemnoj željeznici u New York-u su na nesreću ostavili pravu eksplozivnu napravu (o lokaciji koje su preko pilota obavijestili policiju). Daljnji, kobni slijed događaja oduzeo je život američkom policajcu, ali i zauvijek promijenio živote hrvatskih idealista čija je namjera bila: letcima izbačenim iz zrakoplova obavijestiti svjetsku javnost o naravi komunističkog jugoslavenskog režima i nepodnošljivom položaju hrvatskoga naroda u toj zemlji.

Zar 45 godina robije – koliko su skupa izdržali Zvonko Bušić i njegova životna suputnica (on 32, ona 13), nepokolebljivi idealisti i borci za Hrvatsku nije dovoljan križ, nego ih i poslije svega treba progoniti i stigmatizirati?

Imaju li trunke ljudske savjesti i mrvu morala oni koji su doveli Zvonka Bušića do toga da digne ruku na sebe, ili će nastaviti sa svojim lešinarenjem nad njime i harangom protiv Julienne?

Zabrana predavanja Julienne Bušić u spomenutoj srednjoj školi je (kako to obično biva kad su posrijedi zabrane i cenzura), izazvala suprotan učinak od onoga kojeg su dežurni cenzori i njihovi slugani iz Telegrama hr (i sličnih medija) očekivali, pa je upravo istoga dana kad je prikazan prilog njezina gostovanja na Hrvatskoj televiziji u okviru emisije “Pola ure kulture” (12. prosinca), bila gost studentima u Studentskom domu ‘Stjepan Radić’ u Zagrebu. Tako je njezino predavanje na temu: “Za što ste se spremni žrtvovati“, umjesto 30 srednjoškolaca čulo preko 350 studenata koliko ih se okupilo u prepunoj dvorani Kina Forum.

I za kraj, ponovit ću riječi što ih je na kraju svoje izjave za “Pola ure kulture” izrekla Julienne Bušić: “Živimo u demokraciji, zar ne? Moramo se boriti…”

Sloboda se mora izboriti. Ona se ne dobiva na pladnju. Tako je oduvijek bilo.

Mi ne živimo u demokratskoj i slobodnoj zemlji.

Jer, u slobodnim i demokratskim državama se ne može dogoditi da bilo koji ministar na tako drzak, arogantan i bezobrazan način, bez ikakvoga razloga i objašnjenja, ali i bez posljedica uskrati javnu riječ i prekrši ustavno pravo bilo kojega građanina, kako je to nedavno učinila Blaženka Divjak.

I ne zaboravimo još nešto: za ove koji nam uvode medijsku blokadu, nabacuju se blatom na naše svetinje, priječe nam pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i njihove glasnogovornike, svi mi koji smo se borili za samostalnu Hrvatsku i stalo nam je do nje smo teroristi.

Oni koji su masovno ubijali “u ime naroda” s petokrakama i kokardama na kapama, bilo 40-ih ili 90-ih, za njih su pozitivci, idoli i služe im za uzore.

I dok god je to tako, Hrvatska će biti podijeljena. I ostati posljednja neokomunistička oaza u Europi. Na sramotu svih nas.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otkrivena još jedna teška laž o prvom ustaškom logoru u NDH

Objavljeno

na

U vrijeme kad su sve „strelice“ uperene prema najvećem ustaškom logoru Jasenovac, o prvom ustaškom logoru Danica (travanj 1941.- listopad 1942.) u Koprivnici godinama se pišu i šire laži., koje nažalost malo tko demantira.

Tako su pojedini „historičari“, od kojih su danas neki i „doktori“ i „akademici“ (!) pisali (lagali) da je u ovom logoru pobijeno 30 tisuća Srba, zatim su smanjivali tu brojku, sve do slovom i brojkom – tri!

Međutim, ni za te tri nema ni jedan, ali baš nije pravovaljani dokaz.

Mjesto ovog logora također je – laž. Naime, prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja Koprivnica već je u više navrata objelodanio da se Spomen park Danica uopće ne nalazi (sic!) na mjestu gdje je logor stvarno bio, već da je to bilo tamo gdje su danas neki od pogona Podravke!

To sve ne smeta neke, pretežno pojedince iz SDP-a i udruga bivših partizana da, istina, u malom broju dolaze na ovo mjesto i polažu vijence i pale svijeće „za sve poginule u ovom logoru“, dakle manje-više za – nikoga!

Početkom devedesetih godina iz centra Koprivnice u Spomen park Danica odvezen je veliki spomenik NOB-u, pa su tako već godinama na istom mjestu obilježja „partizana i ustaša“!

Gdje još toga ima?

Ovaj memorijalni kompleks sve do 1992. „krasila“ je i željeznička lokomotiva koja je navodno prevozila nesretne logoraše od željezničke postaje Koprivnica do Danice. Nu, onda se netko sjetio (još se uvijek ne zna tko!) da bi najbolje bilo da se ta lokomotiva, zvana Katica, „prebaci“ u Zagreb, na Glavni kolodvor, pa da ju svi vide.

Još je uvijek tamo.

Ali, ovih je dana na adresu Muzeja Grada Koprivnice stigao dopis Ministarstva kulture RH da je riječ o lokomotivi koja nema veze s prijevozom zatvorenika u prvi ustaški logor! (sic!) Riječ je o lokomotivi koja je tek nakon zatvaranja logora dopremljena u Koprivnicu nakon remonta u Vinkovcima te je navodno korištena na željezničkoj liniji Koprivnica – Botovo!

Dakle, svih ovih godina, od otvorenja Spomen parka Danica (početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća) lagali su da je to ta lokomotiva te da se ustaški logor nalazio na mjestu gdje se nije nalazio.

A prigodom svečanog otvorenja Danice, za što je najviše zaslužan navodni bivši udbaš Pavle Gaži, već se tada govorilo da to nije ta lokomotiva.

Gaži je tada na svečanost pozvao čovjeka koji je navodno vozio tu lokomotivu. Kad je vlakovođa stigao na svečanost i to službenim mercedesom bio je burno pozdravljen od velike mase bivših partizana, ali i drugih građana Koprivnice. Čovjek je pogledao lokomotivu i odmah rekao: Ne, to nije ta lokomotiva koja je vozila zatvorenike! Nakon toga Gaži mu više nije dozvolio da se vrati kući službenim vozilom, već je čovjek morao ići – „pješke“.

Tek sada je utvrđeno da je imao pravo.

Inače, oko te lokomotive na zagrebačkom Glavnom kolodvoru godinama su mahom učenicima i studentima pričali priče o prvom ustaškom logoru Danica, a nazočni su mogli razgledati i lokomotivu koja jeste, odnosno nikada nije prevozila logoraše.

O toj „Katici“, lažnoj lokomotivi iz NDH-a, prof. Franjo Horvatić u knjizi „Spomenici NOB-a općine Koprivnica“ (1986.) uz ostalo je zapisao (str. 39.):

–          „To je parna lokomotiva (iz 19. stoljeća) kojom su ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozili u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora „Danica“. Ova je lokomotiva odvozila iz logora transportne logoraše do željezničke stanice u Koprivnici odakle su (s natpisom „trulo voće“) dalje transportirani na gubilište u Jadnovo (Lika) i druge logore u NDH. Neposredno nakon prvog oslobođenja Koprivnice (7.11.1943. do 9. 2. 1944.), lokomotivu su u bombardiranju oštetili ustaški avioni. Ustaše su tada bombardirale i objekte bivšeg logora „Danica, nastojeći uništiti dokaze o svojim nedjelima. Na sreću lokomotiva je sačuvana, 1981. godine detaljno obnovljena i postavljena u prostor Spomen parka na „Danici“, kao nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora“ – napisao je tadašnji „stručnjak“ za NOB-e.

Sve laži do laži, ili kako bi rekao maršal Tito: Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dok u svijetu na olimpijadu ne smiješ ako si prestar, u Hrvatskoj ti ne daju – jer si premlad

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih se godina u kontekstu kurikularne reforme naročito reklamira da će se sustav konačno okrenuti potrebama učenika. Ali kada u sustavu imamo izvanserijske učenike, njima se zahvalimo i poručimo im – ‘sori’, ne možeš na Olimpijadu jer si premlad!

Na informatičku olimpijadu zadnjih godina se poziva u pravilu 25 do 30 učenika. U zajedničkom prednatjecanju od listopada do ožujka sudjeluje ukupno oko četiri stotine učenika. Najbolji osnovci bili su bolji od tristo učenika srednjih škola, natjecali su se s njima, ali ne mogu na olimpijadu – jer još ne idu u srednju školu.

Mladi programeri iz osnovnih škola (juniori) su u zajedničkom prednatjecanju sa seniorima postizali sjajne rezultate. Bili su 23., 10., 21., 2., 24., 12., 15., 24., no to im nije bilo dovoljno da dobiju pozivnicu. Ne samo da nisu dobili pozivnicu nego su i izbrisani iz tablice rezultata za pozivanje na seniorsku olimpijadu. Umjesto toga dopisani su sa znakom (*) neslužbeno (?!), kao da se nisu pola godine službeno ni nadmetali s učenicima srednjih škola i bili službeno bolji od njih tristotinjak.

Na takav način je u zadnje tri godine petorici učenika zabranjeno sudjelovati na programerskoj olimpijadi – jer su premladi, uz obrazloženja da mogu sudjelovati samo učenici srednjih škola.

BRANE PRAVO NA TUMAČENJE PRAVILNIKA U SMISLU ZABRANA ZA MLAĐE

– Smatramo da nema nedoumica u tumačenju pravila u kojima piše da se na HIO olimpijadu pozivaju samo učenici srednjih škola, izjavili su kreatori zabrana. No medijima nisu rekli da u pravilniku nigdje ne piše da je zabranjeno pozivati i najbolje osnovce. Niti su pokazali gdje piše da se moraju pozivati samo učenici srednjih škola. Rečenica u kojoj bi bila zabrana, ne postoji u pravilniku, kao niti riječ ‘samo’.
Dio rečenice u kojoj piše pozivaju se ‘učenici srednjih škola’, IO HSIN-a je odlučio tumačiti u smislu zabrane, kao da je cilj nacionalnog okupljanja najboljih ZABRANITI, a ne potaknuti.

U svijetu od 1992. ne postoje zabrane za mlađe. I u pravilima Međunarodne olimpijade IOI piše da su namijenjena učenicima srednjih škola, ali se (pravilo 20+) onemogućava sudjelovanje samo onima koji su prestari. Oni mlađi (juniori) su redovita pojava na IOI tako da je više od 20 osnovaca u sastavu svojih nacionalnih reprezentacija sudjelovalo na IOI od 1992. No u Hrvatskoj je posve suprotno. Kod nas HSIN zabranjuje sudjelovanje osnovcima na našoj seniorskoj olimpijadi iako su u zajedničkom natjecanju pokazali da su bolji od 90% učenika srednjih škola.
Hrvatski organizatori (IO HSIN) su dvaput mijenjali pravilnik u zadnje dvije godine, no nije im palo na pamet da ga promjene s ciljem da ga više ne moraju tumačiti u smislu zabrana.

Izvanserijske talente valja poticati i pružati im stvarne prilike, nagraditi ih za ono što su svojim rezultatom zaslužili. A ne ih na seniorsku olimpijadu pozivati u neslužbenu konkurenciju – kao nadomjestak za zabranu sudjelovanja. Koji je smisao poruke da nisu premladi za neslužbeno boraviti u istoj prostoriji i da mogu imati čak i više bodova od srednjoškolaca – ali im se to ne računa?

Zaključak je poražavajući, za boravak u istom prostoru nisu premladi, za osvajanje bodova nisu premladi, ali premladi postaju samo u slučaju kada bi se osvojeni bodovi računali. Riječ je o očiglednoj diskriminaciji na osnovu razine školovanja koja ne postoji u IOI pravilima niti praksi od 1992.
U svijetu je normalno da mlađi prvi dobiju šansu ako su bolji od starijih, i sve države to prepoznaju kao svoj nacionalni interes.
Dražen Petrović nije bio premlad kada je dobio priliku s 15 godina u seniorskoj ekipi Šibenke, i zatim postao najbolji košarkaš Europe svih vremena. Janici Kostelić nije bilo zabranjeno sa 16. godina osvojiti 8. mjesto u kombinaciji na Olimpijadi u Naganu 1998., a bjeloruski mladi programer Gennady Korotkevich uvršten je 2006. u nacionalni seniorski tim kao učenik 6. razred osnovne škole, i zatim postao najbolji natjecatelj u IOI povijesti sa sedam nastupa i 6 zlata. Da je ovaj genijalni Bjelorus kojim slučajem Hrvat, njemu bi IO HSIN-a zabranio da se natječe sa seniorima na HIO – dok ne upiše 1. razred srednje škole.

I u hrvatskoj informatici je bilo sličnih poticajnih primjera. Činjenica je da je Goran Žužić, najbolje rangirani hrvatski olimpijac na IOI listi svih vremena, još davne 2005. godine kao osnovac dobio pozivnicu za seniorsku olimpijadu (HIO), kao i mnogi drugi nakon njega, no Hrvatska se zadnjih godina odlučila za zabrane.

S obzirom da pravila koja udruženja poput HSIN-a donose nisu kogentna niti pravno obvezujuća, već ih valja tumačiti u skladu sa svrhom samog događaja radi čije organizacije su uspostavljena, jedan usputni komentar čitatelja u stilu Ćire Blaževića dobiva i suštinski značaj. Stoga se na kraju ovog poziva medijima da pomognu da se napokon zabrani – zabranaški pristup, možda može i citirati: „’ebo te pravilnik, uključi mozak!“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari