Pratite nas

Reagiranja

Pogledajte gostovanje Julienne Bušić u ‘Pola ure kulture’ – sve je objašnjeno u samo 8 minuta

Objavljeno

na

Urednica i voditeljica “Pola ure kulture” (HTV Prvi program), Branka Kamenski, spasila je obraz državnoj televiziji, nakon sramotnog nasilja nad slobodom govora i zabrane javnog nastupa književnice Julienne Bušić  i ugostila ju 15-ak dana kasnije u svojoj emisiji. U nešto više od 8 minuta, objašnjeno je ono najvažnije, ne samo vezano za cenzuru javnog nastupa, nego i za nesretnu otmicu američkog zrakoplova iz 1976. godine i tragičnom zapletu koji je zauvijek obilježio živote supružnika Julienne i Zvonka Bušića.

Predavanje Julienne Bušić učenicima srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu, trebalo je biti održano 26. studenoga o.g. (u prostoru knjižnice). Sve je organizirano, dogovoreno nekoliko dana prije i termin potvrđen od ravnatelja, ali ga je škola otkazala uoči samoga održavanja i to neposredno nakon što je na portalu Telegram. hr (u rubrici “POLITIKA &  KRIMINAL”!?) objavljen članak pod naslovom: “Osuđenica za terorizam Julienne Bušić drži predavanje o idealima u srednjoj školi usred Zagreba” (Vidi: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/osudenica-za-terorizam-julienne-busic-drzi-predavanje-o-idealima-u-srednjoj-skoli-usred-zagreba/).

Od strane redakcije ovog portala, zabrana predavanja dočekana je slavodobitno i s oduševljenjem (“Konačno malo razuma; škola u Zagrebu otkazala je predavanje Julienne Bušić”; Vidi: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/konacno-malo-razuma-skola-u-zagrebu-otkazala-je-predavanje-julienne-busic/).

Dakle, uskratiti pravo na slobodu mišljenja i javnu riječ građaninu Republike Hrvatske (koji nije lišen svojih građanskih prava i po svim međunarodnim konvencijama i hrvatskom Ustavu ima zajamčenu slobodu izražavanja i javnog djelovanja), kod nas je za neke “civilizacijski doseg”, znak “razuma” i slavi se kao postignuće na polju “demokracije” i “slobode”.

Vrlo zanimljivo! A još je zanimljivije, da aktualna ministrica znanosti i obrazovanja kojoj su dan i noć na ustima “slobode”, “prava” i “demokracija”, Blaženka Divjak postupa promptno i spremno uvodi cenzuru na javnu riječ na inicijativu jednog žutog portala koji se bavi medijskim prljavštinama i jeftinim senzacionalizmom.

Treba li opet nekoga podsjećati kako se ova metoda (medijskih blokada, zabrana i cenzure) primjenjuje samo i isključivo kad su u pitanju “desničari” i njihov svjetonazor, dok bi u svim drugim slučajevima to bio skandal prvoga reda zbog kojega bi se “zatresla” medijska scena u Hrvatskoj, a bogme i šire.

Postavlja se pitanje: jesmo li mi u Hrvatskoj obvezni poštivati preuzete međunarodne obveze i vlastiti Ustav?

‘Opća deklaracija o ljudskim pravima’ usvojena od Opće skupštine OUN Rezolucijom 217A (III), 10. prosinca 1948. godine, u Članku 19. kaže:

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.”

(Vidi: https://www.pariter.hr/wp-content/uploads/2014/10/opca_deklaracija_o_ljudskim-pravima.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 30.12.2018.)

Spomenuta prava zajamčena su i Ustavom Republike Hrvatske, Člankom 38. koji kaže:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.” (Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 30.12.2018.)

Sloboda izražavanja misli među ostalim obuhvaća i slobodu javnog govora i javnog nastupa i to pravo može biti uskraćeno pojedincu-građaninu samo na temelju stroge sudske procedure i na određeno vrijeme, što u slučaju Julienne Bušić nije slučaj.

Treba li na to podsjećati ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak, koja očito misli da još uvijek živimo u partijskoj državi u kojoj je sloboda mišljenja i izražavanja rezervirana samo za nju u one koji dijele njezin svjetonazor i ideološki vrijednosni sustav?

Dok Hrvatskom i danas slobodno šeću nekažnjeni četnički ratni zločinci koji su odsijecali ljudima glave, kastrirali ih, ubijali i mučili, odvodili u logore, bacali u masovne grobnice, silovali, rušili i palili ovu zemlju, naši “demokrati” i “progresivisti” vide “društvenu opasnost” u ženi koja je svoju životnu pogrješku skupo platila i dosuđenu kaznu odrobijala prije 30 godina!?

Ni američki sudac koji je 1977. godine izricao presude Zvonku, Julienne i ostalim sudionicima otmice zrakoplova nije ih smatrao teroristima, čak što više, izrijekom je potvrdio kako “gospodin Bušić nije ni terorist ni kriminalac“, te da su njegovi motivi i ideali bili plemeniti, iako su primijenjena pogrešna sredstva za ostvarivanje ciljeva (što je ušlo i u sudski zapisnik).

Supruga poginulog američkog policajca tužila je državu zbog nemara i nebrige, te stoga što svu krivnju za njegovu smrt prebacuje na “teroriste”, iako na platformi na kojoj je trebalo izvršiti demontažu bombe nisu bili osigurani potrebni uvjeti za obavljanje tog posla, pa je stoga i došlo do eksplozije.

Ovaj slučaj ostat će zabilježen i po tomu što je veliki broj putnika iz otetog zrakoplova dao izjave u korist optuženih i molio blaže kazne, budući da im je od početka bilo jasno kako oni ne žele ugroziti njihove živote. Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić tijekom zaposjednuća zrakoplova nisu bili naoružani, a “bomba” kojom su prijetili bila je obični kuhinjski “ekspres lonac”. No, kako bi dokazali “ozbiljnost” svojih namjera, u pretincu u podzemnoj željeznici u New York-u su na nesreću ostavili pravu eksplozivnu napravu (o lokaciji koje su preko pilota obavijestili policiju). Daljnji, kobni slijed događaja oduzeo je život američkom policajcu, ali i zauvijek promijenio živote hrvatskih idealista čija je namjera bila: letcima izbačenim iz zrakoplova obavijestiti svjetsku javnost o naravi komunističkog jugoslavenskog režima i nepodnošljivom položaju hrvatskoga naroda u toj zemlji.

Zar 45 godina robije – koliko su skupa izdržali Zvonko Bušić i njegova životna suputnica (on 32, ona 13), nepokolebljivi idealisti i borci za Hrvatsku nije dovoljan križ, nego ih i poslije svega treba progoniti i stigmatizirati?

Imaju li trunke ljudske savjesti i mrvu morala oni koji su doveli Zvonka Bušića do toga da digne ruku na sebe, ili će nastaviti sa svojim lešinarenjem nad njime i harangom protiv Julienne?

Zabrana predavanja Julienne Bušić u spomenutoj srednjoj školi je (kako to obično biva kad su posrijedi zabrane i cenzura), izazvala suprotan učinak od onoga kojeg su dežurni cenzori i njihovi slugani iz Telegrama hr (i sličnih medija) očekivali, pa je upravo istoga dana kad je prikazan prilog njezina gostovanja na Hrvatskoj televiziji u okviru emisije “Pola ure kulture” (12. prosinca), bila gost studentima u Studentskom domu ‘Stjepan Radić’ u Zagrebu. Tako je njezino predavanje na temu: “Za što ste se spremni žrtvovati“, umjesto 30 srednjoškolaca čulo preko 350 studenata koliko ih se okupilo u prepunoj dvorani Kina Forum.

I za kraj, ponovit ću riječi što ih je na kraju svoje izjave za “Pola ure kulture” izrekla Julienne Bušić: “Živimo u demokraciji, zar ne? Moramo se boriti…”

Sloboda se mora izboriti. Ona se ne dobiva na pladnju. Tako je oduvijek bilo.

Mi ne živimo u demokratskoj i slobodnoj zemlji.

Jer, u slobodnim i demokratskim državama se ne može dogoditi da bilo koji ministar na tako drzak, arogantan i bezobrazan način, bez ikakvoga razloga i objašnjenja, ali i bez posljedica uskrati javnu riječ i prekrši ustavno pravo bilo kojega građanina, kako je to nedavno učinila Blaženka Divjak.

I ne zaboravimo još nešto: za ove koji nam uvode medijsku blokadu, nabacuju se blatom na naše svetinje, priječe nam pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i njihove glasnogovornike, svi mi koji smo se borili za samostalnu Hrvatsku i stalo nam je do nje smo teroristi.

Oni koji su masovno ubijali “u ime naroda” s petokrakama i kokardama na kapama, bilo 40-ih ili 90-ih, za njih su pozitivci, idoli i služe im za uzore.

I dok god je to tako, Hrvatska će biti podijeljena. I ostati posljednja neokomunistička oaza u Europi. Na sramotu svih nas.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kakav je to festival gdje Goran Višnjić ne može dobiti nagradu ni za ‘specijalne efekte’?

Objavljeno

na

Nakon što smo saznali tko su dobitnici Zlatnih arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, slobodno se možemo upitati: Kakav je to festival? Sve najznačajnije nagrade i priznanja dobio je igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“, u kojem nam autorica predstavlja ženu koja je iz ustaških logora spasila desetak tisuća dječaka i djevojčica, što nije ništa drugo nego znanstvena fantazija,ili bolje rečeno falsifikat, a nikako istinsko svjedočanstvo, kako su govorili i pisali.

Nagrade su potom dodijeljene svima onima (svaka čast iznimkama) koji „drugačije“ dišu, koji od hrvatske države prave „humoresku“, poput filmova „Koja je ovo država“ ili „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“.

Častan i ugledan hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji se natjecao s filmom „General“, a u kojem glavnu ulogu glumi svjetski poznati glumac Goran Višnjić, (dragovoljac Domovinskog rata!), nije dobio „ništa“, odnosno dobio je dvije-tri „zlatne arene“ za recimo „specijalne efekte“ (sic!) i tome slično, drugim riječima – ništa.

Da je film i više nego dobar i da će potući rekorde gledanosti u kinima i na malim ekranima nitko ne sumnja, osim onih pojedinaca koji se „razumiju“ u filmsku umjetnost i koji su valjda prespavali one dijelove u kojima glumi recimo Višnjić, jer da su gledali kako to on radi vjerojatno bi mu udijelili, ako ništa drugo, a ono „nagradu za specijalne glumačke efekte“.

Barem je to zaslužio!

Međutim, još prije ovog festivala bilo je jasno da filmovi ili bolje rečeno teme poput „Generala“ nemaju nikakvu šansu, bez obzira što sada pričaju da je ovaj inače sjajan film o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i generalu Anti Gotovini bio najviše favoriziran od strane dijela javnosti.
To jednostavno nije točno.

Najviše su favorizirani oni kojima su pripale „Zlatne arene“, poput izmišljene priče o Diani Budisavljević, ili pak onom čiji je autor Predrag Ličina, sin nekadašnjeg zloglasnog udbaškog novinara Đorđa Ličine.

Zanimljivo je da je Vrdoljak od prvoga dana znao što ga čeka u Puli, pa stoga i nije bogzna kako razočaran, kad je čuo tko će sve kući nositi „zlatni kipić“. Naime, i u vrijeme komunizma su zabranjivali i žestoko osporavali neke njegove filmove, a „glave“ mu je došla i tv serija „Tito“ koja se reprizno prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ne, to kako je (istinski) prikazao Tita, to mu ne mogu i ne će oprostiti.
Stoga nije ni čudno da je „General“ na Pulskom filmskom festivalu prošao kako je prošao, odnosno što će svoju kvalitetu i gledanost morati tražiti negdje drugdje, gdje će valjda prepoznati vrhunsku glumu jednog Gorana Višnjića, ali i druge, a poglavito iznimno zanimljivu i vrijedno pažnje temu o Domovinskome ratu, što je na otvorenju festivala izjavila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je rekla da će “film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci!“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari