Pratite nas

Reagiranja

Pogledajte gostovanje Julienne Bušić u ‘Pola ure kulture’ – sve je objašnjeno u samo 8 minuta

Objavljeno

na

Urednica i voditeljica “Pola ure kulture” (HTV Prvi program), Branka Kamenski, spasila je obraz državnoj televiziji, nakon sramotnog nasilja nad slobodom govora i zabrane javnog nastupa književnice Julienne Bušić  i ugostila ju 15-ak dana kasnije u svojoj emisiji. U nešto više od 8 minuta, objašnjeno je ono najvažnije, ne samo vezano za cenzuru javnog nastupa, nego i za nesretnu otmicu američkog zrakoplova iz 1976. godine i tragičnom zapletu koji je zauvijek obilježio živote supružnika Julienne i Zvonka Bušića.

Predavanje Julienne Bušić učenicima srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu, trebalo je biti održano 26. studenoga o.g. (u prostoru knjižnice). Sve je organizirano, dogovoreno nekoliko dana prije i termin potvrđen od ravnatelja, ali ga je škola otkazala uoči samoga održavanja i to neposredno nakon što je na portalu Telegram. hr (u rubrici “POLITIKA &  KRIMINAL”!?) objavljen članak pod naslovom: “Osuđenica za terorizam Julienne Bušić drži predavanje o idealima u srednjoj školi usred Zagreba” (Vidi: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/osudenica-za-terorizam-julienne-busic-drzi-predavanje-o-idealima-u-srednjoj-skoli-usred-zagreba/).

Od strane redakcije ovog portala, zabrana predavanja dočekana je slavodobitno i s oduševljenjem (“Konačno malo razuma; škola u Zagrebu otkazala je predavanje Julienne Bušić”; Vidi: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/konacno-malo-razuma-skola-u-zagrebu-otkazala-je-predavanje-julienne-busic/).

Dakle, uskratiti pravo na slobodu mišljenja i javnu riječ građaninu Republike Hrvatske (koji nije lišen svojih građanskih prava i po svim međunarodnim konvencijama i hrvatskom Ustavu ima zajamčenu slobodu izražavanja i javnog djelovanja), kod nas je za neke “civilizacijski doseg”, znak “razuma” i slavi se kao postignuće na polju “demokracije” i “slobode”.

Vrlo zanimljivo! A još je zanimljivije, da aktualna ministrica znanosti i obrazovanja kojoj su dan i noć na ustima “slobode”, “prava” i “demokracija”, Blaženka Divjak postupa promptno i spremno uvodi cenzuru na javnu riječ na inicijativu jednog žutog portala koji se bavi medijskim prljavštinama i jeftinim senzacionalizmom.

Treba li opet nekoga podsjećati kako se ova metoda (medijskih blokada, zabrana i cenzure) primjenjuje samo i isključivo kad su u pitanju “desničari” i njihov svjetonazor, dok bi u svim drugim slučajevima to bio skandal prvoga reda zbog kojega bi se “zatresla” medijska scena u Hrvatskoj, a bogme i šire.

Postavlja se pitanje: jesmo li mi u Hrvatskoj obvezni poštivati preuzete međunarodne obveze i vlastiti Ustav?

‘Opća deklaracija o ljudskim pravima’ usvojena od Opće skupštine OUN Rezolucijom 217A (III), 10. prosinca 1948. godine, u Članku 19. kaže:

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.”

(Vidi: https://www.pariter.hr/wp-content/uploads/2014/10/opca_deklaracija_o_ljudskim-pravima.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 30.12.2018.)

Spomenuta prava zajamčena su i Ustavom Republike Hrvatske, Člankom 38. koji kaže:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.” (Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 30.12.2018.)

Sloboda izražavanja misli među ostalim obuhvaća i slobodu javnog govora i javnog nastupa i to pravo može biti uskraćeno pojedincu-građaninu samo na temelju stroge sudske procedure i na određeno vrijeme, što u slučaju Julienne Bušić nije slučaj.

Treba li na to podsjećati ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak, koja očito misli da još uvijek živimo u partijskoj državi u kojoj je sloboda mišljenja i izražavanja rezervirana samo za nju u one koji dijele njezin svjetonazor i ideološki vrijednosni sustav?

Dok Hrvatskom i danas slobodno šeću nekažnjeni četnički ratni zločinci koji su odsijecali ljudima glave, kastrirali ih, ubijali i mučili, odvodili u logore, bacali u masovne grobnice, silovali, rušili i palili ovu zemlju, naši “demokrati” i “progresivisti” vide “društvenu opasnost” u ženi koja je svoju životnu pogrješku skupo platila i dosuđenu kaznu odrobijala prije 30 godina!?

Ni američki sudac koji je 1977. godine izricao presude Zvonku, Julienne i ostalim sudionicima otmice zrakoplova nije ih smatrao teroristima, čak što više, izrijekom je potvrdio kako “gospodin Bušić nije ni terorist ni kriminalac“, te da su njegovi motivi i ideali bili plemeniti, iako su primijenjena pogrešna sredstva za ostvarivanje ciljeva (što je ušlo i u sudski zapisnik).

Supruga poginulog američkog policajca tužila je državu zbog nemara i nebrige, te stoga što svu krivnju za njegovu smrt prebacuje na “teroriste”, iako na platformi na kojoj je trebalo izvršiti demontažu bombe nisu bili osigurani potrebni uvjeti za obavljanje tog posla, pa je stoga i došlo do eksplozije.

Ovaj slučaj ostat će zabilježen i po tomu što je veliki broj putnika iz otetog zrakoplova dao izjave u korist optuženih i molio blaže kazne, budući da im je od početka bilo jasno kako oni ne žele ugroziti njihove živote. Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić tijekom zaposjednuća zrakoplova nisu bili naoružani, a “bomba” kojom su prijetili bila je obični kuhinjski “ekspres lonac”. No, kako bi dokazali “ozbiljnost” svojih namjera, u pretincu u podzemnoj željeznici u New York-u su na nesreću ostavili pravu eksplozivnu napravu (o lokaciji koje su preko pilota obavijestili policiju). Daljnji, kobni slijed događaja oduzeo je život američkom policajcu, ali i zauvijek promijenio živote hrvatskih idealista čija je namjera bila: letcima izbačenim iz zrakoplova obavijestiti svjetsku javnost o naravi komunističkog jugoslavenskog režima i nepodnošljivom položaju hrvatskoga naroda u toj zemlji.

Zar 45 godina robije – koliko su skupa izdržali Zvonko Bušić i njegova životna suputnica (on 32, ona 13), nepokolebljivi idealisti i borci za Hrvatsku nije dovoljan križ, nego ih i poslije svega treba progoniti i stigmatizirati?

Imaju li trunke ljudske savjesti i mrvu morala oni koji su doveli Zvonka Bušića do toga da digne ruku na sebe, ili će nastaviti sa svojim lešinarenjem nad njime i harangom protiv Julienne?

Zabrana predavanja Julienne Bušić u spomenutoj srednjoj školi je (kako to obično biva kad su posrijedi zabrane i cenzura), izazvala suprotan učinak od onoga kojeg su dežurni cenzori i njihovi slugani iz Telegrama hr (i sličnih medija) očekivali, pa je upravo istoga dana kad je prikazan prilog njezina gostovanja na Hrvatskoj televiziji u okviru emisije “Pola ure kulture” (12. prosinca), bila gost studentima u Studentskom domu ‘Stjepan Radić’ u Zagrebu. Tako je njezino predavanje na temu: “Za što ste se spremni žrtvovati“, umjesto 30 srednjoškolaca čulo preko 350 studenata koliko ih se okupilo u prepunoj dvorani Kina Forum.

I za kraj, ponovit ću riječi što ih je na kraju svoje izjave za “Pola ure kulture” izrekla Julienne Bušić: “Živimo u demokraciji, zar ne? Moramo se boriti…”

Sloboda se mora izboriti. Ona se ne dobiva na pladnju. Tako je oduvijek bilo.

Mi ne živimo u demokratskoj i slobodnoj zemlji.

Jer, u slobodnim i demokratskim državama se ne može dogoditi da bilo koji ministar na tako drzak, arogantan i bezobrazan način, bez ikakvoga razloga i objašnjenja, ali i bez posljedica uskrati javnu riječ i prekrši ustavno pravo bilo kojega građanina, kako je to nedavno učinila Blaženka Divjak.

I ne zaboravimo još nešto: za ove koji nam uvode medijsku blokadu, nabacuju se blatom na naše svetinje, priječe nam pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i njihove glasnogovornike, svi mi koji smo se borili za samostalnu Hrvatsku i stalo nam je do nje smo teroristi.

Oni koji su masovno ubijali “u ime naroda” s petokrakama i kokardama na kapama, bilo 40-ih ili 90-ih, za njih su pozitivci, idoli i služe im za uzore.

I dok god je to tako, Hrvatska će biti podijeljena. I ostati posljednja neokomunistička oaza u Europi. Na sramotu svih nas.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Udruga veterana specijalne policije BATT Split: Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Udruga veterana specijalne policije BATT Split oglasila se priopćenjem za javnost u svezi sukoba policajca i novinarke tijekom izravnog javljanja pred zgradom Doma za stare i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu, tijekom evakuacije koronavirusom zaraženih štićenika.

Priopćenje donosimo u cijelosti:

‘Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani sugrađani,

ovim putem vam se obraćamo u svezi javnog medijskoga linča na našeg kolegu, djelatnika Interventne policije Split Luke Kokeze, a pokrenutog od strane novinarke Ivane Šilović koja je izvještavala prilikom krizne situacije u staračkom domu u Splitu kada su pripadnici interventne policije pružali asistenciju i osiguravali premještaj osoba oboljelih od koronavirusa.

Tom prilikom je došlo do incidenta u kojem se dotična novinarka oglušila na zapovijed policajca Kokeze da napusti mjesto koje je policija osiguravala te se sa policajcem upustila u verbalno razjašnjavanje o njegovom postupanju i zapovijedima i to na način da mu je govorila da ne zna raditi svoj posao, pa je u nekoliko navrata pitala zašto mora napustiti područje i čak nakon što joj je policajac rekao da je to zbog njene i opće sigurnosti.

Čak je govorila da bi se najradije potukla. Ovaj incident je završio odlaskom novinarke Šilović s komentarom prema policiji ‘Mrš’. Mi se nalazimo u kriznom vremenu kad je uz zdravstvene djelatnike, policija ta koja je na prvoj crti obrane i koja je najugroženija, a poglavito zbog toga što je u svim ovim situacijama ugroze nedovoljno zaštićena, puno lošije nego zdravstveni djelatnici ali su ipak tu i svakodnevno riskiraju svoje zdravlje i potencijalno zdravlje svojih obitelji da bi zaštitili sve nas.

Policajca sa 30 godina iskustva učiti poslu, od strane novinara je u najmanju ruku neprimjereno, ponižavajuće i van svake pameti. Nastup, odnos i na kraju riječi ‘mrš’ novinarke Šilović kao i naknadni medijski linč proizveden s njene strane, a podržan od ostalih medija najoštrije osuđujemo i smatramo potpuno neprimjerenim. Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND. Društva kojim rukovode Slavica Lukić, Saša Leković, Saša Kosanović… mogu biti novinarska, trgovačka, interesna, tajna, javna društva, ali sigurno nisu hrvatska.

Razumijemo želju novinara za izvještavanjem, ali držimo da se novinari ne smiju ponašati kao svojevrsne svete krave kojima je sve dopušteno pa i odbijanje zapovijedi policajca. Nije nam prihvatljivo ni snimanje i izvještavanje s vrata doma u trenutku iznošenja štićenika jer se time ugrožava njihova i sigurnost novinara koji tako postaju potencijalni tzv. kontakti, a također nam nije prihvatljivo izlaganje štićenika ne daj Bože javnoj stigmatizaciji zbog svoje bolesti.

Postupanje medijske ekipe u ovom slučaju je bilo potpuno neprofesionalno. Dok čitava država poštuje pravila Kriznog stožera, pojedini novinari zloupotrebljavaju svoju profesiju, te tako otežavaju i onako tešku situaciju.

Predstavnici medija, u ovom slučaju Ivana Šilović, bi trebali razmišljati da policajci danima odrađuju lavovski i visoko stresan posao pritom riskirajući svoje zdravlje i da nisu u svakom trenutku raspoloženi objašnjavati nedokazanim pojedincima stvari koje su do sad svima trebale biti kristalno jasne. Ti svi pojedinci su trebali sami shvatiti da nisu izuzeti iz mjera kojih se svi moramo pridržavati.

Gospođa Šilović bi se trebala ispričati policajcu Kokezi, najprije zbog nepoštovanja prema njemu odnosno instituciji koju on predstavlja, kao i zbog nepravedno izazvanog medijskog linča prema njemu. On je i taj dan brinuo o njenoj sigurnosti i sigurnosti svih nas.

Da smo u pravu u ovakvom razmišljanju, potvrđuje i priopćenje Sindikata policije, strukovnog udruženja koje zastupa policijske službenike u raznim situacijama, pa i od nepotrebnog ispričavanja’, stoji u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik Udruge veterana specijalne policije BATT Split, Mladen Todorić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

A što je sa privatnim poliklinikama?

Objavljeno

na

Svaki dan slušamo i gledamo što se događa oko koronavirusa, ali u svemu tome ipak jedna informacija nedostaje. Naime, još se nitko nije javio – što je sa privatnim zdravstvenim ustanovama, jesu li se i one i na koji način uključile u borbi protiv ove teške bolesti?

Nije valjda da su same sebe isključile iz ove situacije?

U privatnim poliklinikama, koje su uz ostalo opremljene najmodernijom dijagnostikom, okreću se veliki novci, a u njima   rade vrhunski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje. Nu, kad se pomoć traži od svih, onda se, kao u ratu, prvo moramo osloniti i na one koji znaju i mogu.

Bilo bi jadno i žalosno, gotovo neprihvatljivo da vlasnici privatnih klinika nisu spremni na rizik, odnosno uključenje u liječenje oboljelih od koronavirusa, ili da  pomažu na druge načine, recimo  teško oboljelima koji zasad ne mogu na prijeko potrebne zdravstvene preglede.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari