Pratite nas

Komentar

Pogledajte kako Milorad Pupovac bezočno laže o ‘Oluji’ – u oči generalu Stipetiću

Objavljeno

na

Neshvatljivo kako kod nas nitko od relevantnih političara i medija ne reagira na očite laži koje kolaju javnim prostorom i to godinama.

Ne obične, sitne laži, nego one koje suštinski negiraju velikosrpsku agresiju, okupaciju Hrvatske, hrvatsku borbu za samostalnost i bacaju na nju ljagu, laži uz pomoć kojih se bezočno izvrće istina, žrtve pretvaraju u zločince, a zločinci u žrtve.

Kad se od strane “desnih” medija reagira na takvo što (budući da mainstream mediji to ne čine), s druge strane dolazi zaglušna buka o “govoru mržnje”, pri čemu je svako iznošenje činjenica (i to kao odgovor na krivotvorine i laži!) “širenje mržnje”.

Drugim riječima, mi bi morali prihvatiti lažnu sliku o povijesti kako bi imali “mir u kući”.
Nema čovjeka sa zrnom savjesti, dostojanstva i razuma koji će pristati na to, pa koje god vjere i nacije bio – pod uvjetom da ovu zemlju (Republiku Hrvatsku) smatra svojom domovinom.

Evo samo jednog primjera prljave propagande koja se u okviru specijalnog rata vodi protiv Hrvatske od 1990. godine do danas i to neprekidno, sustavno i planski, kako iz velikosrpskih krugova, tako i od strane ljevičarsko-liberalno-anarhističke klike koja logistički stoji iza tog projekta i podupire ga.

Od srpnja 2009. godine na You Tube kanalu stoji snimka u trajanju od 10-ak minuta u kojoj o VRO ‘Oluja’ govore (sad već pokojni) general HV i bivši načelnih Glavnog stožera (zapovjednik Sektora sjever u ‘Oluji’) Petar Stipetić i legitimni politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac.
Slijedi kratki izvod iz razgovora (emisija HTV 1).

Voditelj Mislav Bago: “Gospodine Pupovac, je li ‘Oluja’ praznik koji danas hrvatski Srbi trebaju slaviti?”
M. Pupovac: “Srbi imaju razloga slaviti mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja…’Oluju’ Srbi u Hrvatskoj teško mogu slaviti, jer je to dan njihovoga stradanja nakon kojega se teško oporavljaju od toga stradanja…”
Bago: “Koliko su sami Srbi hrvatski krivi za to stradanje?”

M. Pupovac: “Lideri krajiških Srba sasvim sigurno snose golemu odgovornost, jer su odbili plan (misli na plan Z-4), jer su prihvatili mišljenje koje nije bilo u interesu naroda…nije bilo u interesu mira, i snose apsolutnu odgovornost za propast pregovora u mjeri u kojoj su uopće gospodarili time što će reći a što neće reći…”

Bago: “Kažete ‘Oluju’ hrvatski Srbi ne mogu slaviti, ali većina hrvatskih Srba je ostala na hrvatskim slobodnim teritorijima, manji dio je ostao u tzv. krajini.”

M. Pupovac: “Ja pripadam toj grupaciji”.
Bago: “Vi spadate u tu većinu koja je ostala. Ja mislim da većina hrvatskih Srba bi mogla slaviti ‘Oluju’, to je njihov blagdan, jer su bili cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj, iskazali lojalnost ovoj državi…”

M. Pupovac: “Dvije stvari treba reći pri tome: mi hoćemo, želimo i možemo slaviti, ali A: uspostavu teritorijalnog integriteta; B: mir. To je nešto što dijelimo i možemo dijeliti sa svim građanima Republike Hrvatske.”
Bago: “A Dan domovinske zahvalnosti?”

M. Pupovac: “A što se tiče političkih posljedica, što se tiče ratnih posljedica, koje su za vrijeme ‘Oluje’ a posebno nakon ‘Oluje’ uslijedile, a o kojima se, nažalost, nedovoljno kritički i nedovoljno otvoreno govori i nedovoljno distancira u momentima obilježavanja ‘Oluje’, to je nešto što…”

Bago: “Moram se ne složit’ s Vama. Na svaku obljetnicu od 2000. godine, državni vrh spomene obvezno i zločine koji su se dogodili u toj akciji ‘Oluja'”
M. Pupovac: “Aaaaaaa…” (oklijeva s odgovorom)
Bago: “Uz slavljenje te akcije, spominju se i zločini, ako se ne varam…i prošle godine na desetu obljetnicu i ove godine…”

M. Pupovac: “Da, spominju se zločini kao pojedinačni incidenti, kao nešto što se dogodilo u obliku pljačke, ali spaliti 30.000 kuća, kao što je spaljeno na tom području, spaliti cijela naselja, onemogućiti, stvoriti zakonodavni okvir da se ljudi ne mogu vratiti i da treba proći više godina da bi se mogli vratiti, to opterećuje…”
(Vidi: https://youtu.be/wb7UlTVWRic; stranica posjećena 11.6.2019.)

Eto, tako to izgleda u režiji Milorada Pupovca kojega je očito držala sinkopa u razdoblju od prvog velikosrpskog mitinga u Kninu (28.2.1989.godine) preko balvan revolucije (koja je započela 17.8.1990.) do agresije i svih onih razaranja trećine Hrvatske koju su teroristi i zločinci iz samozvane “SAO Krajine” – potpomognuti s “JNA” i svojim sunarodnjacima iz Srbije i “Republike Srpske” – počinili do 4. kolovoza 1995. godine, uključujući masovne zločine, progon preko 600.000 Hrvata i drugih građana, etničko čišćenje i genocid, uz sustavna silovanja, palež, pljačke i razaranja.

Krvavo orgijanje zločinačke rulje koja je odbijala svaki mogući dogovor i na međunarodno priznatom teritoriju države Hrvatske pokušavala uporno, kroz punih 5 godina stvoriti svoju paradržavu, završilo je onako kako je to jedino moglo: oslobađanjem hrvatskih okupiranih područja na što je Hrvatska imala legitimno pravo kao članica UN-a, na temelju svih međunarodnih normi i zakona.

Za Milorada Pupovca krivnje Srba – jednostavno nema! On vidi jedino političku krivnju njihovih lidera koji nisu prihvatili plan Z-4, a što se svega ostaloga tiče, to uopće ne uzima u obzir!?

On “ne zna” ništa ni o planovima evakuacije srpskih civila i vježbama što su ih “SVK” i njihova “Civilna zaštita” provodili mjesecima prije ‘Oluje’ – a što je također zabilježeno na video snimkama (primjerice, u selu Tržić na Kordunu, iz srpnja 1995.; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UYjh3aAvczc).

Bilo bi zanimljivo čuti od Milorada Pupovca i njegovih istomišljenika (Dejana Jovića, Borislava Miloševića, Save Štrpca i ostalih), tko je pobio 16.000 hrvatskih građana?

Tko je etnički očistio gotovo četvrtinu državnog područja Republike Hrvatske i protjerao preko 600.000 civila? Tko je ubio 402 hrvatske djece? Tko je danonoćno granatirao Vukovar, Vinkovce, Osijek, Karlovac, Gospić, tko je razarao Šibenik, Dubrovnik, slao granate na Slavonski Brod, tko je počinio masakre u Tovarniku, Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, Voćinu, Četekovcu, Balincima, Kusonjama, Stublju, Majuru, Skeli, Bačugi, Cepelišu, Petrinji, Baćinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Joševici, Nadinu, Škabrnji i na stotinama drugih mjesta?
Tko?

Tko je silovao 3.000 žena i djevojčica u Hrvatskoj, pobio preko 1.000 civila u UNPA zonama, tko je u preko 150 koncentracijskih srpskih logora držao više 30.000 zarobljenika, mučio ih, ubijao, pa pored žena silovao čak i muškarce?

Tko je kastrirao naše civile i branitelje, odsijecao im glave, nagonio najbliže članove obitelji na bludne radnje i primoravao ih da gledaju grupna silovanja što su ih vršili srpski monstrumi nad njihovim kćerima, suprugama, majkama, unukama?

Tko je deportirao Hrvate iz Iloka, tko je Hrvate iz Baranje obilježavao bijelim trakama (što su ih morali nositi u vrijeme okupacije kad je ova hrvatska regija postala koncentracijski logor na otvorenom)? Tko je civile iz Lovasa nagonio kroz minska polja, masakrirao hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, odsijecao glave Hrvatima u Sotinu i Bapskoj? Tko je od 1991. do 1995. godine rušio katoličke crkve, progonio i ubijao svećenike, razarao kulturno povijesne spomenika, knjižnice, škole, bolnice, spaljivao matične knjige, pljačkao našu sakralnu i kulturnu baštinu, ubijao i odvodio u Srbiju čak i konje lipicance?
Tko je to činio? A sve se događalo prije 4. kolovoza 1995.?

Onaj tko želi izjednačiti incidente počinjene u obrani Hrvatske s agresijom, ne samo da je u raskoraku s istinom i činjenicama, nego je i pokvaren do srži, jer grubo krivotvori istinu i bezočno laže. Taj pljuje u lice ovom narodu, pljuje na kosti nevinih žrtava i živima otvara nove rane.

Uspoređivati sustavnu agresiju i rat koji je imao za cilj istrebljenje hrvatskoga naroda, ali i muslimana i svih drugih koji nisu Srbi radi uspostave “Velike Srbije” s pojedinačnim zločinima i incidentima – kojih, nažalost ima u svakom ratu, vrhunac je cinizma i drskosti, jedne neshvatljive perfidije i pokvarenosti kojoj nema ravne.

Na kraju, čemu služi ova bezočna laž o “30.000 srušenih kuća u vrijeme i poslije ‘Oluje’? Gdje su ta “spaljena naselja” o kojima govori lažac, propagandist i smutljivac Pupovac koji već više od 27 godina vodi specijalni rat protiv ove zemlje glumeći pri tomu “lojalnog građanina”? Koja su to sela!?

Ova smišljena laž Milorada Pupovca o “30.000 srušenih kuća” nalik je onoj što ju je širio u vrijeme kad je trećina Hrvatske bila okupirana i zbog koje je u svibnju 1992. godine završio na tadašnjem Okružnom sudu u Zagrebu – o “11.000 pokrštene srpske djece”, ne bi li nekako dokazao kako je Tuđmanov režim “ustaški”. I to se zove LOJALNOST? Kad je on bio lojalni hrvatski građanin? Je li lojalnost obećati posredovanje u spašavanju dr. Ivana Šretera u zamjenu za puštanje na slobodu dva četnička suradnika, pa kad njegovi (za koje je molio Degoriciju) budu pušteni o svemu šutjeti i ne ispuniti obećanje!? U vrijeme kad se sve to događalo, po tvrdnjama Slavka Degoricije, dr. Šreter je već bio mrtav (što je Pupovac morao znati), a za grob mu se ni danas ne zna! Ponašaju li se tako moralni i čestiti ljudi?

Sjećam se kako je u srpnju 1992. godine predsjednik SNS (Srpske narodne stranke) Milan Đukić jednom prigodom izjavio kako je “Milorad Pupovac marioneta Slobodana Miloševića”.

Je li to bilo tako ili nije, teško je prosuditi, mada prema postupcima M. Pupovca i svemu onomu što je poduzimao njegov SDF (Srpski demokratski forum) devedesetih nije teško zaključiti kako tu između njih i Beograda baš i nije bilo nekih razmimoilaženja, kao što ih nema niti danas na relaciji SDSS/SNV – režim Aleksandra Vučića.

Zna se jako dobro tko je masovno ubijao rušio, palio, pljačkao i to je uostalom, zabilježeno u dokumentima samoga agresora i na kilometrima video vrpci (koje su također u velikom dijelu primarni izvori – jer potječu iz arhiva “SAO Krajine” ili njihove “SVK”).

I sve to, sva razaranja i počinjena zla, Pupovac nakon oslobađanja pripisuje nama, nama, Hrvatskoj vojsci i policiji!? Nije to samo običan bezobrazluk, nego besramno i podlo izvrtanje činjenica i specijalni rat protiv ove zemlje, što se u cijelosti uklapa u tajni plan “Memorandum 2” iz 2011. godine.

Sjeća li se Milorad kako smo pustili njihove zločince iz 21. kordunskog korpusa da poslije svega odšeću iz Hrvatske kao da se ništa nije dogodilo? Jednako kao i ostatke 39. banijskog korpusa (živi sam svjedok toga, kao sudionik ‘Oluje’ na smjeru djelovanja naših snaga od Petrinje i Međurača preko Gline do Donjeg Žirovca i Dvora na Uni).

Neka se prisjeti (ako može) nekog sličnog slučaja u povijesti ratovanja i taj postupak Hrvatske vojske usporedi s onim što su njegovi sunarodnjaci činili pri opsadi Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Nuštra, Gospića, Škabrnje, da ne spominjem Sarajevo i Srebrenicu.

Unatoč svim dokazima, on negira stvarnost, zaboravljajući da ovaj narod nije izgubio pamet i pamćenje i da mu nitko ne može izbrisati sjećanje. Narod ne zaboravlja i to trebaju dobro zapamtiti i Pupovac i njegovi mentori, kako beogradski, tako i oni iz hrvatske vlasti, tko god da jesu i na kojim god pozicijama se nalazili.

Zlatko Pinter

 

Menadžment MPT poručio Pupovcu: Prestanite sijati mržnju i govoriti laži

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari