Pratite nas

Kolumne

POHRLIMO PO MILOSRDNE DAROVE SVETOGA LEOPOLDA MANDIĆA

Objavljeno

na

Svima, koji vjeruju u Boga, znano je, da se svecima proglašavaju oni, koji su beskonačno ljubili Krista i čovjeka. Za tu ljubav,  dali su svoj  ovozemaljski život a kao nagradu postali su Sveci. Svojim Svecima za bezgraničnu ljubav Bog je udijelio vječni život i podario im velike milosti, da  milosrdnu ljubavi prenose i nakon zemaljskog života. S toga pohrlimo po te milosrdne darove, koje nam je došao udijeliti naš Sveti Leopold Mandić.  On najbolje zna  koliko je teško njegovim Hrvatima i da više nemaju snage ni hodočastiti Njemu i On je pohrlio nama.

[ad id=”93788″]

Došao je svome izmučenom, razjedinjenom i obespravljenom narodu. Došao je da nas ujedini u molitvi, ojača u vjeri i da nam da pouzdanje u Boga koji ne prestaje očitovati svoju blizinu u našem narodu. Došao nam je reći, da se u njemu može naći sve što je suprotnost onomu što se danas u svijetu promiče kao vrijednost i sreća a niti je vrijednost niti sreća, jer čovjek pripada samo Bogu a zemaljski život je samo put u vječnost, jer smo stvoreni za Boga.

Veličina i sreća čovjeka, ne mjeri se prema raskoši života, jer da je tako, onda naš Sv. Leopold Mandić, nikada ne bi bio ni velik ni slavljen. Kamera i rasvjeta ne bi oko Njega toliko bilo, da je izgled i raskoš, Njegova života, mjerilo bilo. Nije živio raskošno niti za života bogat bio. Život je proveo u maloj ispovjedaonici i nije se žalio, da mu je prostor mali bio, jer čovjekov je svijet, širok onoliko, koliko je široko njegovo srce i onoliko koliko dopustimo da u njega uđe Bog.

Naš Svetac, bio je mali rastom, svega 135 cm ali je silno velik bio u kršćanskoj ljubavi. Davao je i ništa tražio nije, usrećivalo ga je jedinstvo čovjeka i Boga i sa silovitom energijom i ljubavi mirio je čovjeka i Boga, spašavao je Božje Duše od vječnoga propadanja. Radio je to od srca prepunoga ljubavi i za njega je svaka spašena Duša, bila novo rađanje i novi život. U toj radosti spašavanja ljudskih Duša živio je do posljednjeg daha, svoga zemaljskoga života.

Sveti Leopold nam je primjer, da život s Bogom ne može biti isprazan nego je vječna radost. Nema tako velikoga prostora u kojem možemo živjeti, niti vremena koje nam može ispuniti čežnju i ljubav i da nam svijet to može dati, jer istinska radost, jedino je u Bogu.

Kad imaš Boga, tada imaš sve. Da je tako, potvrđuju nam i svjetski moćnici, koji vladaju svime osim istinskom radošću, ljubavi i mirom. Radost, ljubav i mir, jedino je u Bogu i zato pohrlimo našem Svecu koji nije došao slučajno, jer Bog ništa ne čini slučajno, došao je da nas osnaži, da nam da snagu i radost, da nas podsjeti na Isusove riječi koje su u Svetom Pismu zapisane na 365 mjesta: „Ne boj se“. Došao nam je prenijeti poruku našega Nebeskoga Oca: „Ne bojte se moj mali narode“. I koga da se bojimo, kada Boga volimo i život svoj Njemu povjerimo. Pohrlimo po milosrdne darove, našem Svetom Leopoldu Mandiću dok još boravi u našoj domovini. Ja to činim svaki dan i činiti ću dok je naš Svetac sa nama i zahvaljivati se dragom Bogu na milosrdnom daru koji nam je poslao.

Piše: Slavica Vučko/kamenjar.com

Nema ljudskog bića, koje nije potrebito Božjeg milosrđa. Sveci dolaze svome narodu kad je narodu najteže i kad ljudske oči ne vide izlaza niti nade. Tako je i nama svom Hrvatskom narodu došao naš Leopold u trenutku kad je njegov Hrvat sve više bez nade i kad hoće da nam Hrvatsku ukredu i nemir u naša srca da usade.

I zato pohitimo svi našem dragom Svecu, mudrom učitelji, milosrdnom svecu i vjernom prijatelju da nam udjeli jedinstvo krćana

Iskoristimo ove milosrdne trenutke i pohrlimo Sveti Leopoldu Mandić, po milosrdne darove koje će nam udjeliti. Udahnut će nam snagu Duha Svetoga da bi nas ojačao, mir, slobodu i jedinstvo donio.

Ponosni budimo i slavimo ove dane u kojima je Božje milosrđe na dijelu. Teška su vremena za našu Hrvatsku i neznamo kako dalje. Znamo da kad čovjek ne može dalje

Kad Božji čovjek ne može dalje, kad se lomi pred nepravdom i bezumljem okorjelih srdaca a mnogi Hrvati su toliko slomljeni da ne mogu dalje, tada Bog djeluje putem svojih Proroka ili Svetaca. Bog je čuo vapaj svog hrvatskog naroda, slomljenog od tereta nepravde i bezumlja i šalje nam Svetog Leopoloda Mandića, Redovnika-kapucina, svećenika i ispovjednika, zaštitnika braće kapucina u Hrvatskoj i hrvatskog naroda . Svetac dolazi nama, da nam udjeli svoje milosrđe. Koje li ljubavi i radosti.

Molitva Sv. Leopoldu za hrvatski narod

Gospodina Isuse Kriste, Ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju, jezik i običaje svojih ljudskih predaka. Po Tvom je primjeru Sv. Leopolda, kapucin, služeći braći ljudima u drugoj zemlji, vjerno ljubio i svoj hrvatski narod.

I ja Te, zajedno sa Sv. Leopoldom Bogdanom, molim, da narod kojemu pripadam raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima, da kolijevke ne budu prazne, da se ognjišta ne ugase, da se svi prognani i izbjegli vrate svojim domovima, da za svakoga bude u domovini rada, kruha, pravde, mira i sreće, te da živimo i umiremo u Tvojoj milosti, pod zaštitom Majke Marije vjerni Velikom Zavjetu svojih pradjedova.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari