Connect with us

Kolumne

Pojačana nervoza znak je da je Hrvatska na dobrom putu

Objavljeno

-

Hina

Da se mladim ljudima bez znatnijeg životnog iskustva prilično lako može manipulirati kako bi ih se navelo na veliko zlo, i nije neka nepoznanica. Gavrilo Princip i njegova dva druga na pragu su dvadesete izveli glasoviti sarajevski atentat koji će pokrenuti Prvi svjetski rat. Partizanske postrojbe koje su počinile najmučnije zločine nad zarobljenicima u poraću Drugog svjetskog rata bile su dobrim dijelom sastavljene od tinejdžera, čak i maloljetnika. No, mozak koji je iskvario njihove umove i srca bio je sve samo ne maloljetan.

Imajući ovu pouku pred očima, oružani napad Danijela Bezuka na Vladu prije dvije godine, kao i spriječeni pokušaj napada maloljetnika improviziranom eksplozivnom napravom na HDZ tijekom protuvladinog prosvjeda prošle subote, razborito je uzeti s pojačanim oprezom, poglavito u ovako dinamičnim vremenima. Štoviše, okolnost tko sve lakonski odmahuje rukom na ove čine, nehajno tvrdeći kako se radi o slobodnim strijelcima, a riječ je o dosad ne baš uspješnim prorocima – glavnini utjecajnijih medija i skoro cijeloj političkoj oporbi, navodi da ima smisla podrobnije ispitati poteže li neka nevidljiva „crna ruka“ konce ovih sve samo ne uobičajenih zbivanja.

 

A gdje je nestalo 400 tisuća potpisa?

Protuvladine prosvjede održane prije tjedan dana na krilima ozračja koje je nadahnulo mladog čovjeka na pripremu terorističkog čina, a čiju je provedbu policija, srećom, spriječila, nije obilježilo tek puko nezadovoljstvo Vladinom politikom. Kao prevladavajuća tema se nametnulo ogorčenje slijeđenjem matice civilizacije kojoj Hrvatska slobodnom voljom pripada. Nezadovoljstvo ponekim pojedinostima donekle je razumljivo, jer kad su potankosti posrijedi, rijetko tko može biti posve zadovoljan. Međutim, kad nezadovoljstvo izađe izvan tih okvira pa se prometne u isključivo i potpuno crnilo, praćeno k tome duševnom patnjom, neizbježno je zapitati se čemu se uopće mučiti u tako turobnoj stvarnosti. Tim više što postoji izlaz – obećana zemlja koja nudi upravo sve suprotno onome što prosvjednicima tako jako smeta. I to ne bilo koja zemlja, nego prostrana, površinom najveća na svijetu. Na stranu sad što joj, kako se vidi, ni to nije dosta.

U tom smislu zanimljivo je bilo na skupu primijetiti viđenije ljude iz političkih tvorbi koje su zdušno poduprle prosvjed, u prvom redu Mosta i Domovinskog pokreta, kako ozarenih lica prate riječi egzaltiranih govornika, odajući dojam kako to odobravaju i isto misle, samo što to sami još ne smiju otvoreno reći. Ta misao vodilja svodi se na maksimu – uvijek kontra Europe, uvijek kontra Zapada! Štoviše, u presudnim trenutcima borbe protiv korone, kad se objektivno moglo spasiti najviše života, ti isti politikanti nisu navalili samo na prosvjede u režiji istih aktera, nego su čak i organizirali ili podupirali referendum protiv Vladinih mjera i stožera, navodno prikupivši preko 400 tisuća potpisa. Budući da su ti pobornici kulture prosvjedovanja sad iz petnih žila animirali ljude da izađu na prosvjed, iznenađuje poprilično slab odaziv, vjerojatnije nekoliko stotina nego više tisuća ljudi. Stoga se vrijedi zapitati gdje je nestalo onih 400 tisuća potpisa koji su navodno prikupljeni prije ni godinu dana. Gdje je isparila potpora tolikog mnoštva? Tko im je „ukrao“ potpise? Jer, ili ih je netko u međuvremenu „ukrao“ ili ih u stvarnosti nije bilo ni približno toliko, barem ne onih nefabriciranih. Imajući, naime, u vidu boljku referendumske procedure da se autentičnost tolikog broja potpisa objektivno ne može utvrditi, moguće je broj okupljenih na prosvjedu posredno odgovorio i na to pitanje. Napokon, da su organizatori referenduma sposobni i za takve marifetluke, jasno je svakome svjesnom o kakvim se gromadama istine i poštenja radi. I dok se ne pitaju gdje su im nestali toliki potpisi podrške, blentavo zapitkuju gdje je nestalo milijardu kuna iz afere u Ini, premda se točno zna kako one nisu nestale, nego su pod nadzorom Vladinih službi. A zna se i da tu, reputacijski za nju nesumnjivo štetnu aferu Vlada nastoji iskoristiti kao šansu za promjenu načina upravljanja Inom na dobro Hrvatske, što vječnim nezadovoljnicima očito nepodnošljivo smeta. Ti, hrvatskim uspjesima duboko iskompleksirani uhljebi kronični manjak ljubavi prema istini poslovično nastoje nadoknaditi petparačkim prenemaganjem s viškom decibela, uz dozlaboga otrcano zapomaganje – drž’te lopova!

 

Lošo, gori, Zoran!

Potpora pojedinih parlamentarnih stranaka radikalnim skupinama, koje se oštro protive politici matice Zapada u pitanjima globalnog utjecaja, nije rijetkost ni u drugim europskim državama. No, osobitost Hrvatske je što taj otpor uživa simpatiju s nominalno najvišeg mjesta u državi – od samog joj predsjednika. Dotični, naime, koristi svaku temu ne bi li produbio jaz među Hrvatima. Primjerice, nije mu po volji što danas neki dobivaju (zrakoplovstvo), a neki ne (mornarica). Bilo mu je dobro samo u doba njegova savršeno pravedničkog premijerovanja – kad nitko nije dobivao. Poticanju širenja unutarhrvatskih pukotina ostao je predan i glede obiju recentnih tema od iznimnog značaja za čitav svijet – suzbijanja stoljetne zaraze i vojne agresije Rusije na Ukrajinu – vrlo, vrlo blago rečeno, koketirajući s krajnje oporbenim stajalištem. A sve u ime takozvanog slobodnog uma, plitkoumno potkrijepljenog više propagandističkim dosjetkama i parolama nego argumentima i činjenicama. Znao bi u tome pretjerati u toj mjeri da je svoju simpatiju na neki način i urekao. Naime,, protekao je tek koji mjesec otkad je samouvjereno tvrdio da gdjegod ruska čizma stane, od tamo više ne uzmiče. Stoga bi malo koga iznenadilo ako sad, kad ruska čizma hita u suprotnom smjeru, na Pantovčaku osvane depeša iz Kremlja s paničnom porukom adresatu da ih prestane hvaliti. Neka se radije ugleda na admirala porijeklom iz njegova kraja, onoga za kojeg se ni dandanas pouzdano ne zna je li više pridonio uspjehu Oluje time što ga nisu skužili Srbi ili time što ga nisu skužili Hrvati, onoga koji je nakon početne prognoze brzog ukrajinskog sloma na krilima sjaja svijetlog ruskog oružja naglo utihnuo. A možda opet negdje istočno popravlja zube? S druge strane, lako je Milanoviću drobiti sve u šesnaest nakon što je triput cijepljen protiv karijesa. Na užas službene Moskve, jer ako im nastavi tako udarnički pomagati, Rusi ni u Vladivostoku više ne će biti sigurni.

 

Na što je Milanović spao

Lako za rusku čizmu, Milanović, nažalost, spominje i hrvatsku čizmu. I to u Jajcu, usred BiH, što prilično zloslutno zvuči po tamošnje Hrvate u presudnim trenutcima za njihov politički opstanak u susjednoj zemlji, kad je bacanje uroka zadnje što im treba. Ne samo zbog toga, odavno je već kucnuo krajnji čas da ga i oni zamole da im više ne pomaže. U Jajcu se Milanović obreo nakon što je lani odustao od posjeta Lašvanskoj dolini u srednjoj Bosni, gdje obitava većina tamošnjih Hrvata. Isprva je uzmak opravdavao sigurnosnom procjenom, da bi se nakon demantija iz Vlade i same sigurnosne službe, iz koje je poručeno da se radi o njegovoj autonomnoj odluci, počeo izvlačiti kako domaćine nije htio izložiti ponižavajućem sigurnosnom tretmanu i pretresanju od glave do pete. Možda upravo u tome leži razlog što Milanović, očito sklon osebujnom tumačenju povjerljivih informacija, sad odbija vidjeti organizirane paravojne skupine i umrežavanje radikaliziranih pojedinaca u Hrvatskoj, kao što i u Bezukovu nedjelu nije vidio teroristički čin. Štoviše, nagađao je tada kako je cilj napada mogla biti i njegova žena, koja je Markovim trgom netom kročila, da bi u konačnici poistovjetio ozbiljnost tog napada sa svojedobnim „napadom“ na njega plinskom bocom kilometar od Banskih dvora. On, koji se prepao puta u srednju Bosnu zbog prijetnji upućenih preko društvenih mreža, sad proziva druge za bezrazložan strah, posredno ih čak optužujući za širenje paranoje. S iste strane, SDP, koji je također umanjivao i omalovažavao teroristički napad automatskom puškom na Vladu, naglo se uozbiljio nakon što je na njegove prostorije nedavno pucano iz obične zračne puške.

Dok se u Jajcu Milanović opet preobrazio u lava ričući o lopovluku koji se čini Hrvatima u BiH, o čemu je pred Erdoganom koji dan prije cijukao poput miša, puzeći pred novovjekim sultanom onako kako mostovci puze pred njim samim, na povratku je, jer mu je, kako kaza, to bilo usput, svratio do Milorada Dodika. S njim, za razliku od Erdogana, oko vraćanja BiH u Daytonski okvir nema baš nikakvih razilaženja, što ga, doduše, nije spriječilo da upravo tu temu navede kao izliku za posjet. E, sad, imajući u vidu kako Dodika bije glas uzornog domaćina, teško se oteti dojmu da u pitanju nije bila samo trosatna kavica, nego da se po svoj prilici omakla i poneka rakijica, ako ne i prasence, uz ne tako tanke šnite kruha. E, na što je spao Zoran Milanović! Kad se samo sjeti da je nekad, u stara, dobra vremena, po povratku iz BiH slijetao na Krk kako bi nešto krknuo.

 

Državnik s posebnim potrebama

Na pravom švedskom stolu bisera, koje Milanović velikodušno ostavlja sarajevskoj čaršiji kako bi njima nemilice mogla bušiti ne Milanovića, nego Hrvatsku i njezine napore oko osiguravanja ravnopravnosti sunarodnjaka u BiH, počasno mjesto zauzima prije nekoliko mjeseci javno izrečena relativizacija genocida u Srebrenici, unatoč presudi mjerodavnog međunarodnog pravnog autoriteta. Milanović tada, doduše, genocid nije izrijekom negirao, nego je stupnjujući genocide samo rekao da za Srebrenicu treba izmisliti neku drugu riječ. Da je mislio na blažu, a ne na oštriju riječ, pokazuje kontekst holokausta u kojeg je Srebrenicu tom prigodom metnuo.

Nije trebalo dugo čekati da ovaj ispad čaršija iskoristi u pogodnom trenutku. Je li se Milanoviću negiranje genocida u Srebrenici doista omaklo u neformalnom ambijentu na marginama skupa Brdo-Brijuni, gdje se rukovao s hostesom mudžahedina i kolegom mu lopovom, parazitom i lažnjakom, ili mu je to podmetnuto, manje je bitno. Dovoljno je već što je prethodno sâm dao itekakvog povoda da ta tvrdnja zvuči uvjerljivo. Da bi se naknadnim pokušajem vađenja iz blata, u koje je svojom voljom zaglibio, samo još dublje zakopao. Služeći se, istina, ponešto blažim riječima, opravdavao se kako je genocid politička metrika i da ne smije biti svetih krava, čime je ostavio širom otvorena vrata naklapanjima da je ono za što je optužen doista i blebnuo. Jer, kako reče, on jednostavno ima potrebu govoriti o tome što je genocid i ne može se od toga nikako suzdržati. E, sad koliko je čovjeku s takvim posebnim potrebama mjesto na čelu države, drugi je par opanaka. U konačnici, nije moguće izbjeći pitanje za čiji to račun Milanović verbalnim bombama naoružava suparnike Hrvata u BiH i kako takvo što Hrvatima može biti od koristi.

 

Anadolija ili Kurdistan?

Znakovito, Milanovićevu su izjavu o negiranju genocida u Srebrenici gotovo istodobno prenijela beogradska i sarajevska glasila bliska tamošnjim vladajućim krugovima, što jasno vuče na potpis osovine Putin – Erdogan. Njoj je, kao i njezinim balkanskim (š)pijunima itekako stalo do udaljavanja bosanskih Muslimana od Europe i europski orijentiranih Hrvata, i, nasuprot tomu, do njihova utapanja u Otvoreni Balkan. Milanović im tu – ili služi nesvjesno, u svojstvu korisne budale, ili im je svjestan suradnik. Trećeg nema! Štoviše, toj je misiji toliko gorljivo posvećen da promatraču zbivanja s hrvatske strane ne preostaje drugo nego, čim zine, pomisliti – pa ne će valjda? Upravo onako kako komentatori utakmica hrvatske košarkaške reprezentacije poprate situaciju kad igrač suparničke momčadi ostane sam na šutu za tricu i u pravilu ju ubaci. Jednako nepogrešivo i nemilosrdno u hrvatski koš trpa i Zoran Milanović, s tom razlikom što on ipak nosi hrvatski dres.

Pritom mu jedni suparnici Hrvatske i Hrvata otvoreno plješću, dok se drugi tobože ljute, kradomice trljajući ruke što im daje izobilje materijala za opanjkavanje Hrvata. I to upravo sad, kad postoje ohrabrujuće naznake da bi voda napokon mogla poteći na njihov mlin. Koliko god to ljutilo one što čine sve ne bi li Hrvatima ogadili BiH pa im onda još licemjerno poručuju – kome se ne sviđa u BiH, neka ode! No, neka se ne iznenade stigne li i njima poruka da oni, koji nikako ne mogu prihvatiti to što je BiH u Europi, radije potraže mjesto gdje sunce jače grije. Recimo, tursku pokrajinu Anadoliju bije upravo takav glas. Samo, mudar je vođa Erdogan, a Turska prostrana zemlja, toliko prostrana da se proteže i na dobar dio Kurdistana. Uostalom, nije li svojedobno i Slobodan Milošević nakanio hrvatske Srbe naseliti na Kosovo, nakon što su ostali kratkih rukava hoteći iznijeti komad Hrvatske iz uljuđene Europe? Tako to završava ako na primjeru drugih ne naučiš da se nad Hrvatima ne može dovijeka nekažnjeno iživljavati.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari