Pratite nas

U potrazi za Istinom

Poklonite se u Muzeju s 11.000 imena ljudi umrlih u zatvorima u Ceaușescuovoj Rumunjskoj!

Objavljeno

na

Hrvatska sa svojim mučnim, mračnim i mukotrpnim komunističkim naslijeđem nema službeni memorijalni centar za žrtve komunizma, premda su Hrvati, po ukupnom broju svojih stanovnika, na samom vrhu rang liste stradalnika komunizma

[ad id=”93788″]

Najveća pobjeda komunizma, kao što piše Ana Blandiana, rumunjska književnica i suosnivačica Memorijalnog centra za žrtve komunizma, dogodila se u uspješnom stvaranju novog čovjeka: čovjeka bez povijesne memorije, bez nacionalnog identiteta; plastične i bezlične kreature koju danas svaki političar može oblikovati kako želi. O toj amoralnog nakazi, koja također nosi ime „homo sovieticus“, postoje brojne studije i romani. Usprkos slomu komunizma, ta nakaza i dalje živi, premda u drukčijem izdanju i s drukčijim političkim oznakama.

Autori: prof. Mirna SUNIĆ-ŽAKMAN i dr. Tomislav SUNIĆ / 7 Dnevno

Malo je država u Europi koje službeno pokazuju interes za studij psihopatologije komunizma. Mjesta sjećanja na komunistički teror, ili kako ih se danas popularno zove „memorijalni centri“, popularnija su u dalekoj Americi i Kanadi nego u Europi. U središtu Washingtona američka vlada, s bivšim predsjednikom Georgeom Bushom, službeno je 2007. posvetila brončani kip žene koja simbolizira posthumnu slobodu desetaka milijuna ljudi ubijenih i nestalih u komunističkom teroru. Slične memorijalne planove ima i Kanada, koja bi ove godine trebala u svom glavnom gradu Ottawi podignut kip posvećen žrtvama komunizma. Ne treba se čuditi što upravo prekooceanske zemlje poput Kanade i SAD-a prednjače u sjećanju na žrtve komunizma. Tijekom Hladnog rata i jedna i druga primale su milijune stradalnika i izbjeglica iz komunističkih zemalja. Dalo bi se doduše dugo spekulirati koliko je službena američka sućut prema žrtvama komunizma fingirana ili stvarna – ili naprosto pragmatična. Konačno, da nije bilo komunističkog diktatora Staljina i njegovog Sovjetskog Saveza, Amerika ne bi 1945. godine dobila rat u Europi. A niti jugoslavenski komunistički diktator Tito i njegova nesvrstana Jugoslavija ne bi dugo preživjeli tijekom Hladnog rata bez vojne, obavještajne i financijske pomoći Amerike. Dvojak stav prema Europi čini srž američke vanjske politike od 1815. do danas. U zaštiti svojih interesa, po potrebi će Amerika i njeni europski vazali surađivati i s fašistima i s komunistima. A kasnije po potrebi i s islamistima, a zatim s antiislamistima.

U većini postkomunističkih zemalja istočne Europe postoji doduše mnoštvo malih zaklada koje se bave proučavanjem komunizma, ali velikih memorijalnih centara posvećenih žrtvama komunizma gotovo da i nema. Mala susjedna Slovenija ima nekoliko skromnih ustanova za proučavanja komunističke strahovlade, te je ovdje potrebno spomenuti rad neumornog Romana Leljaka i dr. Boštjana Turka. Ne smije se konačno zaboraviti niti na Rezoluciju 1481 Europske unije, koja je 2006. dala izvjesni legitimitet javnoj osudi komunističkih režima. Ali ne treba zaboraviti da su se Rezoluciji protivili brojni europarlamentarci i da ona nije obvezujuća za države članice, nego prvenstvo nosi nazdravičarski i simbolični karakter.

Hrvatska sa svojim mučnim, mračnim i mukotrpnim komunističkim naslijeđem nema službeni memorijalni centar za žrtve komunizma, premda su Hrvati, po ukupnom broju svojih stanovnika, na samom vrhu rang liste stradalnika komunizma. Doduše, svake godine održavaju se komemoracije za hrvatske žrtve Bleiburga, ali često se zaboravlja da je nakon svibnja 1945., kao i u naknadnim desetljećima, bilo mnoštvo malih Bleiburga diljem komunističke Jugoslavije: od rudnika Bora u Srbiji do Kikinde i do Vršca, zatim do Zrenjanina u Vojvodini ili Krndije u Hrvatskoj, čije su lokacije bile namijenjene za likvidacije prvenstveno njemačkih civila. Slijedi i kvarnerski Goli otok u kojeg je Tito nakon rata slao svoje heretičke drugove. Doduše, kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća Josip Broz nije više davao ad hoc naredbe za masovne likvidacije Hrvata, ali su zato njegovi komesari bez puno pardona punili zatvore desetinama tisuća jugoslavenskih, pretežno hrvatskih građana. Naknadno, jugoslavenski komunisti uvode puno elegantniji način ušutkavanja mogućih antikomunističkih protivnika. Otvaranjem granica početkom šezdesetih godina jugoslavenske komunističke vlasti htjele su pokazati Zapadu „humano socijalističko lice“ , premda je prava svrha otvaranja jugoslavenskih granica bila smanjiti broj mladih Hrvata u mogućoj oružanoj pobuni protiv jugokomunističkog režima. Trebalo je čekati 1991. godinu. Hvalevrijedna je nedavna inicijativa Matice hrvatske i Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji su konačno, i to nakon 25 godina samostalnosti Republike Hrvatske, ipak uspjeli pokrenuli teoretsku lustraciju, ako već ne onu pravu, političku lustraciju.

Mjesta hrvatskih stradalnika jugokomunističkog režima ima po cijeloj Hrvatskoj: od Gradiške do Lepoglave, od Golog otoka i Sv. Grgura do Požege, sve do Petrinjske ulice u Zagrebu. Dokumentacije ima mnogo, ali političke volje u današnjoj Hrvatskoj malo. Uvijek iskače isto pitanje: A zašto? Komu je u interesu tajiti jugokomunističku strahovladu i imena još živućih aktera i tisuća njihovih bivših veznih doušnika među novinarima, profesorima, „kulturnim radnicima“ i sitnim špiclima iz susjedstva?

Komunističke vlade-drakule

Zanimljiv je nastanak Muzeja sjećanja na žrtve komunizma i Međunarodnog centra za studij komunizma u gradu Sighetu, u Rumunjskoj. Književnica Ana Blandiana i njen kolega Romulus Rusan 1993. predstavili su Vijeću Europe projekt Muzeja. Sama zgrada Muzeja bivši je zatvor u Sighetu, gradu na sjeverozapadu Rumunjske, tik uz granicu s Ukrajinom i nedaleko od Mađarske. Zatvor je sagrađen 1897. i služio je tijekom Austrougarske monarhije za kriminalce. Kasnije, po već poznatoj praksi komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe, postaje komunistički kazamat.

Od 1945. do 1989. u komunističkoj Rumunjskoj bilo je više od 230 lokacija na kojima su zatvarani politički neistomišljenici i nad kojima su obavljani različiti fizički i psihijatrijski eksperimenti, uključujući i preodgoj. Tijekom komunizma u Rumunjskoj, počevši od komunističke „željezne dame“ (drugarice ) Ane Pauker pa sve do zadnjeg diktatora Nicolaea Ceausescua, više od dva milijuna Rumunja našlo se na popisu komunističkih nadzornih službi. Otprilike 600.000 rumunjskih građana bilo je u tom razdoblju osuđeno i zatvarano, dočim je stotine tisuća ljudi zatvoreno bez suđenja na kazne i dulje od 10 godina. Cijela rumunjska intelektualna elita je uništena. Neki od vrhunskih književnika i filozofa svjetskog glasa – Emile Cioran, Mircea Eliade, Eugene Ionesco – daju rano petama vjetar, bilo u pravcu Amerike, bilo u pravcu Francuske – i nikada se više ne pomišljaju vratiti u rodnu Rumunjsku. Osim mnoštva „klerofašističkih“ intelektualaca, komunistički režim u Rumunjskoj likvidirao je mnoštvo seljaka, svećenika, poslovnih ljudi, časnika, studenata, ali i mnogo maloljetnika i žena.

Muzej sjećanja u Sighetu ima tri razine: prizemlje, prvi i drugi kat. Bivše zatvorenike simbolizira grupa brončanih skulptura golih ljudi uzdignutih ruku i iskešenog lica koja se nalazi u krugu dvorišta Muzeja – zatvora. Na licima skulptura vidi se da idu u gadnu smrt. U krugu Muzeja nalazi se zid s upisanih 11.000 imena ljudi umrlih u zatvorima u komunističkoj Rumunjskoj. Uz njih se nalazi galerija portreta i fotografija mnoštva političkih zatvorenika. Na desetak stranih jezika posjetitelj može pročitati citat iz Evanđelja po Ivanu; (Poglavlje 8, stih 32): „Upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi“.

U blizini Muzeja naknadno je izgrađena kapelica i prostor za molitvu – okružen s dvanaest stabala jabuke. Kapelica je izgrađena na temelju prethodne arhitektonske ponude pod zvučnim nazivom: „ Ne bih bio izdržao da nisam vjerovao u Boga“, a čiju prestižnu nagradu dobiva autor projekta, arhitekt Radu Mihailescu. U krugu zatvora nalazi se i groblje nad kojim dominira križ u bizantskom stilu, kao i kenotaf s urnama ukrašen rumunjskim narodnim motivima. Memorijalni muzej-zatvor u Sighetu ima ukupno 87 prostorija. Svaka virtualno i tematski obrađuje različita politička razdoblja komunističke Rumunjske – i to u širem povijesnom kontekstu bivše komunističke Istočne Europe. Svaka od prostorija nosi ime na tri jezika: „Izbori 1946.“; „ Ukidanje višestranačja 1945.“; „Od Jalte do Moskve“; „Represija nad Crkvom“; „Tajna policija (Securitate) od 1948.-1989“; „Prisilan rad (početak gradnje kanala Dunav – Crno more 1950.-1953.)“; Kolektivizacija, otpor i represija“; „Temelji Istočne Europe (1945.-1989.)“; „Kronologija Hladnog rata“, itd..

Na prvom katu Muzeja svaka prostorije obrađuje zasebnu temu: „Komunizam i odgoj: stvaranje „novog čovjeka“; „Put u „svIjetlu budućnosti“; „Ukidanje Rumunjske akademije znanosti (tj. „čišćenje reakcionarnih elemenata“)“. Treba također spomenuti i prostoriju koja interaktivno obrađuje sudbinu oko 75.000 etničkih Nijemaca u Rumunjskoj koje su komunističke vlasti krajem 1944. i početkom 1945. deportirale na prisilan rad u Sovjetski Savez, a od kojih 20 posto umire od gladi. Ova rumunjska brojka skromnija je od puno veće brojke od oko 250.000 zatočenih jugoslavenskih Nijemaca tj. „folksdojčera“, od kojih oko 40.000 umire od gladi i torture u Titovim logorima u Jugoslaviji od 1945. do 1953. Rumunjska književnica njemačkog podrijetla, nedavna Nobelovka Herta Müller, opisuje u svojim knjigama psihologiju komunističkih snagatora, samocenzuru svojih kolega, fingirana prijateljstva, sitne denuncijante iz susjedstva – ukratko, daje sliku koju također susrećemo među hrvatskim znancima iz komunističke Jugoslaviji, i donekle presliku današnje tzv. slobodne Hrvatske.

Memorijalni muzej u Sighetu ima i određeni broj prostorija koje prenose simboliku antikomunističkih pokreta otpora, kao na primjer: „Oružani otpor u planinama Maramures“, „Studentski pokreti u Rumunjskoj (1949.-1956.)“. Upada u oči i prostorija sa zvučnim imenom: „Žene u zatvoru“. U ovoj prostoriji ispisana su imena 4200 žena iz svih društvenih slojeva Rumunjske koje je komunistički režim smatrao opasnima za društveni poredak. Mnoge od njih rodile su djecu u zatvorima, a koju su im poslije poroda komunističke vlasti oduzele. Mnogo djece u Rumunjskoj tek je nakon pada komunizma 1989. saznalo tko su im pravi roditelji – i da su rođena u komunističkom zatvoru.

Prošlost koja ne prolazi

Po svojoj tematici Muzej prelazi granice Rumunjske, sadrži i broj prostorija sa širim temama: „Svakodnevni život u komunizmu; „Praško proljeće 1968.“; „Baršunasta revolucija“; „Mađarska revolucija 1956.“. Na drugom katu nalazi se „Crna soba“ (samica u potpunom mraku), koja je bila namijenjena za specijalne namjene, a koje nije teško odgonetnuti. Komunistički režim u Rumunjskoj od 1945. do 1989., tj. od Ane Pauker do Nicolae Ceausescua, u stvaranju novog komunističkog čovjeka uništio je mnoštvo kulturnih i povijesnih spomenika, manastira i crkava. Dan danas središte Bukurešta nema više starih povijesnih zgrada, dočim se u zraku još osjeća zloduh arhitektonske megalomanije. U komunističkoj socrealističkoj arhitekturi lažni stambeni funkcionalizam bio je prvenstveno namijenjen za poluživotinjski građanski suživot u svakodnevnom proletersko-promiskuitetnom izdanju. Bilo u Jugoslaviji, bilo u Rumunjskoj, isprepadani građani trebali su učiti talent za preživljavanje. Sa suprotne strane političkih svjetonazora nova komunistička klasa u Rumunjskoj, upravo kao i u komunističkoj Jugoslaviji, koliko god ona bila protuzapadnjački orijentirana, voljela je i te kako skupljati svjetlucave stvari sa Zapada. Zlatno doba komunizma stvorilo je kulturu međusobnog nepovjerenja, bahatost, servilnost, bizantinsku raskoš, uz stalno pranje mozga namijenjenog puku.

Od samog otvaranja Memorijalnog centra, Muzej u Sighetu postaje mjesto za održavanja međunarodnih simpozija, okruglih stolova, predavanja, diskusija i ljetnih škola. Polaznici mogu čitati dokumente, gledati video-materijal i upoznati se s nadrealističkim mehanizmom komunističkog terora, koji traje gotovo do kraja 20. stoljeća. Suosnivač Muzeja Romulus Rusan je i autor kataloga knjiga o zatvorskom životu i komunističkoj represiji u Rumunjskoj. Pojedini dijelovi eksponata i dokumentacije mogu se vidjeti i na putujućim izložbama Muzeja. U Centru se od 2003. održavaju Dani otvorenih vrata kada, preživjeli bivši politički zatvorenici i njihove obitelji dolaze na komemoraciju, ili se mole za bivše žrtve komunizma.

Muzej 2013. dobiva i svog malog virtualnog „veleposlanika“ u Bukureštu, koji nosi naziv “Sjećanje je oblik pravednosti“. Ova virtualna ispostava Muzeja, koja se nalazi u Bukureštu, ima kataloški zbir svih sadržaja Muzeja iz Sigheta. Na žalost, udaljenost od Sigheta do Bukurešta je pozamašnih 650 kilometara. Lokacija u Bukureštu, tj. taj mali virtualni zatvorenički „veleposlanik“, otvoren je svakoga dana, dobro je posjećen, a ulaz je besplatan.

U mnoštvu podataka o komunističkom teroru u Istočnoj Europi, s kojima Muzej raspolaže, nema ni riječi o Hrvatskoj, niti o hrvatskim žrtvama komunizma. Na nekoliko mjesta spominje se doduše bivša Jugoslavija. Svakako da se i laik mora zapitati: a što radi hrvatski MVP u Zagrebu već 20 godina? Što rade hrvatski diplomati u Bukureštu? Kako pokrenuti Vladu Hrvatske da pokaže stranoj javnosti barem neke detalje o bivšem jugokomunističkom eksperimentu? Hrvatske ustanove koje se bave poviješću, hrvatska veleposlanstva i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika morali bi ispraviti ove tehničke i civilizacijske propuste. Konačno, hrvatskih polaznici i prolaznici brojnih hrvatskih križnih puteva ne trebaju sami sebe uvjeravati o strahotama komunizma, već nastojati o njima upoznati javnost u inozemstvu.

Ali ne treba si nitko praviti previše iluzija. Bilo da je riječ o Rezoluciji 1481, bilo da je riječ o mogućim lustracijama, važno se prisjetiti da su diktatori Nicolae Ceaușescu i Josip Broz bili rado viđeni na Zapadu, a zbog svoje „hrabrosti“ i nazovi samostalnosti prema tadašnjem komunističkom SSSR-u Zapad ih je rado držao na vlasti. A to što su to dva komunističkih diktatora učinili svojim građanima u Jugoslaviji i Rumunjskoj – malo je zanimalo političare na Zapadu.

Autori: prof. Mirna SUNIĆ-ŽAKMAN i dr. Tomislav SUNIĆ / 7 Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari