Pratite nas

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Njemačka avijacija sagrađena je boksitom iz Širokog Brijega!?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Messerschmitt Bf 109: The Yugoslav Story

Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavi opreme i naoružanja. Zauzvrat, u Njemačku je otišlo pola milijuna tona boksita iz Hercegovine za gradnju moćnih vladara neba, Messerschmitta Bf-109

Povijest je učiteljica života. Ali isto tako ona je još uvijek prepuna neispričanih, zanimljivih i zaboravljenih priča i epizoda. Te priče čekaju da ih se izvuče iz starih oronulih ladica, obriše siva prašina vremena s njihovih stranica, te na taj način konačno zablistaju u punom sjaju, dajući nekim drugim događajima dodatnu dubinu, smisao i znatno potpuniji i cjelovitiji kontekst.

Krenuli smo tragom jedne takve neispričane priče koja se na izravan način dotiče i ovog našeg podneblja, a koja je sadržana u malim skrivenim fragmentima povijesne slagalice, do kojih smo došli na različite načine. Mogi bismo s pravom reći kako se “učiteljica života”, slično kao i sestra joj sudbina, nerijetko znala poigrati s ljudima i događajima u presudnim trenucima koji su određivali sudbine cijelih naroda. U sasvim jednom novom i drugačijem ozračju, izvjesni povijesni događaji, koji su bili slabo ili gotovo nikako obrađivani, danas bacaju jedno sasvim novo svjetlo na ljude koji su odigrali određene povijesne uloge, geografske lokacije i presudne događaje u tom vremenu, piše Večernji list.

Priča je to koja, na zanimljiv i neočekivan način, povezuje današnji grad Široki Brijeg i njegovu okolicu s moćnom njemačkom ratnom industrijom 40-ih godina 20. stoljeća. Onako, gledano na prvu ruku, svatko će s pravom pomisliti – kakve veze uopće može imati to dvoje? Kakva je mogućnost da se u istu povijesnu priču spoje Široki Brijeg i moćna njemačka ratna proizvodnja u Drugom svjetskom ratu? Ali kako to obično biva, priča se krije tamo negdje o između gustih redova u knjigama i povijesnim zapisima.

Očaj i poniženje Nijemaca

Međutim, bilo kako bilo, mala ali nadasve zanimljiva priča koju vam donosimo pokazat će kako povijest itekako zna iznenaditi, čak iako je tu negdje na sam dohvat ruke. Povijest itekako zna povezati i ispreplesti naoko nepovezane događaje. Stoga krenimo na svojevrsno putovanje kroz vrijeme koje će dovesti u vezu maleno hercegovačko mjesto i njegovo prirodno blago s moćnom njemačkom vojnom industrijom tog vremena. Za početak postavimo timer na našem vremeplovu nekih 83 godinu unazad, u davnu 1936. godinu prošlog stoljeća.

Jedna od najmoćnijih ratnih mašinerija svih vremena bila je ona njemačka, u godinama pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Disciplina, posvećenost, preciznost te raznolikost moćnih ratnih strojeva, od kojih su mnogi bili i više nego revolucionarni za svoje vrijeme, a drugi pak prvi put viđeni na ratištima uvodeći neke nove standarde, bili su sinonimima za njemačku ratnu industriju 40-ih godina prošlog stoljeća. Ona će svoju moć pokazati u godinama Drugog svjetskog rata na svjetskim morima i oceanima, te na bojištima od Britanije i Francuske do Sovjetskog Saveza, od sjevera Norveške do vrelih pustinja Afrike, svuda gdje su odjekivali taktovi koračnice “Horst Wessel-Lied”.

Njemačko ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe), kojim je u ratnim godinama zapovijedao proslavljeni zrakoplovni as iz Prvog svjetskog rata i osuđeni ratni zločinac (otrovao se tijekom procesa u Nürnbergu) Hermann Göring, bilo je u svom najvećem usponu kasnih 30-ih i ranih 40-ih godina prošlog stoljeća. Iako je to bilo protivno Versailleskom sporazumu, Njemačka, koja je Prvi svjetski rat izgubila doslovno potezom pera na papiru, a ne u borbi, počela je ponovno graditi jaku vojsku.

To se posebno odnosi na zrakoplovstvo koje će biti glavnom udarnom snagom Blitzkriega (Munjevitog rata) kako bi nahranili osvajačke ambicije kancelara Adolfa Hitlera. Za pohod na Europu koji je imao u planu Hitler je trebao moćnu vojsku, sirovine za snažnu i modernu vojnu industriju. Od očaja i poniženja, njemačka vojska, korak po korak, postaje respektabilnom vojnom silom. Saveznici su to bespomoćno promatrali, nadajući se uludo kako Europa i svijet neće ponovno zaglibiti u krvoproliće kakvo je viđeno 1914. – 1918. Sve u svemu bili su u krivu, ali to je već neka druga priča.

Vladari neba

Tko još nije bar jednom čuo za moćne vladare neba tih godina, Messerschmitte Bf-109, lovačke zrakoplove koji su bili okosnicom lovačkog zrakoplovstva “tisućugodišnjeg Reicha”. Mnogi piloti i istaknuti asovi letjeli su na ovom zrakoplovu nižući pobjede i upisujući svoja imena zlatnim slovima u povijest zrakoplovstva. Najveći njemački as iz razdoblja Drugog svjetskog rata, čuveni Erich “Bubbi” Hartmann, leteći na čuvenom Messerschmittu Bf-109 postigao je 352 zračne pobjede, većim dijelom na istočnoj bojišnici protiv sovjetskih pilota. Još jedan pilot upisao se u klub 300, a riječ je o njegovu zapovjedniku Gerhardu Barkhornu koji je uspio upisati čak 301 zračnu pobjedu.

Naša priča započinje 1936. kao dio priče o ambicioznom planu modernizacije i opremanja Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva (JKRZ). Iako je tadašnja Kraljevina Jugoslavija bila uglavnom nerazvijena, ruralna zemlja orijentirana uglavnom na poljoprivrednu proizvodnju, zanimljivo je kako je ipak unatoč svemu uspjela izgraditi respektabilnu vojnu i zrakoplovnu industriju. Uz mnoštvo domaćih projekata kao što su, primjerice, bili zrakoplovi Fizir, i Rogožarski, jugoslavenska zrakoplovna industrija tog razdoblja po licenciji je proizvodila njemačkih, francuskih, britanskih i čeških zrakoplova i pogonskih motora.

Zbog određenih poteškoća i zaostataka, Francuska i Češka ispale su iz igre za daljnje nabavke i opskrbu JKRZ-a, pa su se morali osloniti na Britaniju i Njemački Reich. Budući da su Britanci poslovično bili, blago rečeno, teški za pregovore, Njemačka je ostala kao jedini logičan izbor. Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavci lovačkog zrakoplova Heinkel 112, koji nije bio naročito uspješan. Riječ je o glavnom takmacu Messerschmitta 109 za glavni lovački zrakoplov Luftwaffea.

Bilo kako bilo, zrakoplov Messerschmitt Bf-109 (oznaka je skraćenica tvrtke proizvođača Bayerische Flugzeugwerke) predstavljen je na političkoj razini jugoslavenskom izaslanstvu 1938. tijekom državnog posjeta premijera Milana Stojadinovića Njemačkoj u siječnju 1938. Njega je Hermann Göring pozvao kako bi vidio nove zrakoplove postrojene njemu u čast. Vidno impresioniran i počašćen, Stojadinović je nakon smotre pristupio pregovorima o nabavci njemačke ratne opreme i naoružanja, primarno zrakoplova Bf-109 za lovačke eskadrile JKRZ-a. Dogovor je bio sačinjen na taj način da Jugoslavija u zamjenu za ratnu opremu i naoružanje njemačkoj ponudi izvjesne sirovine koje su joj bile potrebne za adekvatnu proizvodnju.

Tu u priču ulazi Široki Brijeg i njegova okolica, točnije nalazišta boksita za koji su Nijemci itekako bili zainteresirani. Dakle osim nekih drugih ruda i rudača koje su bile dijelom ovog dogovora, kako nam je kazao autor knjige “Messerschmitt Bf-109 The Yugoslav Story” Boris Ciglić, njemačkim industrijalcima kao okosnici ratne industrije je uz ostale sirovine i materijale svakako bio potreban boksit iz Jugoslavije, i to onaj iz širokobrijeških rudnika, koji je ocijenjen kao vrhunski kvalitetan, i koji je postao značajnim dijelom dogovora o nabavci ratne opreme i naoružanja između, tada najveće vojne sile, Njemačkog Reicha i Kraljevine Jugoslavije. Nerazvijena Kraljevina umjesto novca ponudila je ono najbolje što je mogla, a riječ je o kvalitetnim i značajnim rudnim zalihama.

Zanimljivo je u cijeloj priči oko nabavke ovih zrakoplova za modernizaciju Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva i to kako se boksit koji je kao sirovina iskopan u nalazištima oko Širokog Brijega, uskoro trebao naći u svim ratnim strojevima nastupajućeg Reicha, pa i onim koji će se za nepune tri godine okrenuti i protiv same Kraljevine Jugoslavije. Povijesni splet okolnosti htio je da se rudno bogatstvo tada siromašnog i malog hercegovačkog mjestašca, nađe u letjelicama koje su se proizvodile u Njemačkoj. Na taj način boksit sa Širokog Brijega pretočen u ključne dijelove za njemačke ratne strojeve u Drugom svjetskom ratu proći će uzduž i poprijeko cijele Europe pa i bojišta diljem svijeta.

Hrabar, ali uzaludan otpor

Nakon preliminarnih razgovora dolazi do određenih političkih i drugih zatezanja oko predviđene nabavke 100 zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-109 E3 inačice. Iako su formirane određene radne skupine i s njemačke i s jugoslavenske strane, dodatno je zakomplicirana situacija jugoslavenskim težnjama da se obrate i Velikoj Britaniji za nabavku oružja, ali i nekim drugim unutarnjim previranjima u Kraljevini Jugoslaviji, koja se nisu nimalo dopadala samom državnom vrhu Njemačke s Adolfom Hitlerom na čelu. Došlo je i do izvjesnih nesuglasica između Hermanna Göringa i ondašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačkog Reicha Joachima von Ribbentropa.

On se protivio određenim dijelovima sporazuma i zahtijevao da se zauzme znatno striktniji stav u pregovorima s Jugoslavijom. Unatoč tome, 5 lipnja 1939., iz straha Nijemaca kako će dodatni uvjeti i zatezanja izazvati revolt i odstupanje Jugoslavije iz posla, dvije vlade potpisuju tajni protokol koji sadrži sve elemente ugovora osim visine zajma za Jugoslaviju.

Uskoro se u cijelu priču oko nabavke i ustupanja sirovina, među kojima se nalazio i boksit iz Širokog Brijega, uključuje cijeli diplomatski kor s ondašnjim veleposlanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kasnijim nobelovcem Ivom Andrićem. Pored pisma koje je regent Pavle uputio osobno njemačkom zapovjedniku ratnog zrakoplovstva Hermannu Göringu u kojem se posebno apostrofira stav neutralnosti Kraljevine Jugoslavije, pukovnik Vladimir Vauhnik i veleposlanik Ivo Andrić pišu pismo dobre volje i Göring pristaje potpisati isporuku njemačkih lovačkih zrakoplova Jugoslaviji. Riječ je bila o 5 lovačkih zrakoplova Messerschmitt Bf-109 E3 (Emil) i 5 školskih zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-108 (Taifun).

Zanimljivo je kako je prve naručene zrakoplove tipa Messerschmitt Bf-109 Emil i Bf-108 Taifun za Jugoslaviju, zajedno sa skupinom pilota preletio poznati pilot lovac iz “Velikog rata” Theodore Osterkamp.

 | Autor :

Foto: Messerschmitt Bf 109: The Yugoslav Story

Prvi njemački Messerschmitti uskoro su stigli u Jugoslaviju, koja je time stvorila obvezu da u zamjenu za isporučene lovačke zrakoplove počne slanje sirovina prema Njemačkom Reichu, među kojima i kvalitetni širokobriješki boksit. Krenula je ubrzo i druga runda pregovora, koji su bili teški, a rezultirali su drugim tajnim protokolom te povećanjem odgovornosti jugoslavenske strane za isporuku sirovina. Na kraju taj drugi tajni protokol rezultirao je obvezom za Njemački Reich da jugoslavenskom kraljevstvu isporuči ukupno 100 lovačkih Emila i 13 školskih Taifuna za obuku budućih pilota lovaca.

Još jedna poveznica Hercegovine s cijelom pričom je i činjenica kako se nakon potpisivanja ovog drugog tajnog protokola s obligacijama za sirovine, u skupini od dvanaest pilota koji su određeni da odu u Regensburg radi prijema novih zrakoplova, našao i pilot Cvitan Galić, podrijetlom iz Gorice kod Gruda. On će kao pilot zrakoplovstva NDH, 4. skupine Zrakoplovne legije 10. jata, na Istočnoj bojišnici postići 38 priznatih i 7 nepriznatih pobjeda.

Zrakoplovi su prema sporazumu u određenim serijama stizali u Jugoslaviju, tako da se u konačnici na nebu tadašnje Kraljevine našlo, prema većini izvora čak 73 od obećanih 100 Me -109 i svih ugovorenih 13 BF-108. Takvo je stanje potrajalo sve do 1941. i famoznog “Šestotravanjskog rata” u kojem su se piloti dvije sukobljene strane, njemački i oni jugoslavenski našli za komandama iste letjelice jedni nasuprot drugima. Unatoč borbama u zraku u kojima su jugoslavenski piloti pružili hrabar, iako uzaludan otpor, veći dio prepoznatljivih zelenih “kraljevih” Messerschmitta svoju je životnu priču završilo na način da su ga uništili piloti i tehničko osoblje zračnih luka i letjelišta pred nadolazećim neprijateljima, ili pak kao dijelom ratnog plijena koji je podijeljen između Njemačke i njezinih saveznika nakon zauzimanja ratnih letjelišta.

Još jedna zanimljivost vezana uz cijelu ovu priču je i podatak kako je Messerschmitt 109 G-4/U3 Crni 4 iz 2. NaGr.12 morao prinudno sletjeti na području sela Lise u širokobriješkoj općini. Pri ovom prisilnom slijetanju zrakoplov je lakše oštećen s mogućnošću popravka, jer je prinudno sletio na trbuh oštetivši trap i elise. Ekskluzivno objavljujemo fotografiju ovog njemačkog lovca, čiji se let završio na zelenim proplancima Hercegovine. Eto još jedna igra sudbine htjela je da se njemački zrakoplov zaustavi na njivama koje okružuju bogata nalazišta boksita koji je najvjerojatnije korišten i pri njegovoj proizvodnji.

Prvi pisani dokumenti o istraživanju boksita na području Širokoga Brijega datiraju još iz davne 1917. god. (I.Turina); 1918. (F.Tučan); 1923. (F. Katzera); 1927. (T.Jakšić); 1929. (A. Tornmgirt) i dr. Što se tiče boksita, važno je, dakako, napomenuti kako se na širem području Širokoga Brijega nalaze vrlo važna nalazišta boksitne rude, koja se eksploatiraju sada već više od 80 godina. Naime, još davne 1934. godine, poduzeće Kontinentalno rudokopno i industrijsko d.d. Zagreb započelo je eksploataciju rude boksita na lokalitetima Knešpolje, Uzarići i Krtine.

Već iduće, 1935. godine, poduzeće „Dalmatia Bauxit“ iz Zagreba započinje jamsku eksploataciju boksita na području Tribošića, Šudrove glavice i Crnča. Najveće rezerve boksite rude pronađene su na području Crnih Lokava, a istraživanja je tih godina vodilo poduzeće „Ugrovača rudarsko d.d.“ iz Zagreba, koja i započinje s eksploatacijom boksita na navedenom području 1940. godine. Procjenjuje se da je do kraja Drugog svjetskog rata na području Širokoga Brijega proizvedeno više od pola milijuna tona rude boksita.

 | Autor :

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do nastavka proizvodnje boksita te rudarstvo postaje najvažnija grana gospodarstva na području Širokoga Brijega. Proizvodnja boksita je osamdesetih godina prošloga stoljeća iznosila oko 100 tisuća tona godišnje, a tadašnje poduzeće “Rudnici Boksita” zapošljavalo je oko 250 radnika. Proizvodnja je bila prekinuta za vrijeme Domovinskoga rata, a nastavljena je 2001. godine te traje do danas. Prema procjenama, do sada je ukupno eksploatirano 5 do 5,5 milijuna tona izuzetno kvalitetnog boksita. Prema okvirnim podacima, pretpostavlja se da je na području Širokoga Brijega neistraženo oko 60 posto zaliha boksita.

Messerschmitti, pa Aluminij

Tragom tih činjenica i informacija, ali i uvidom u priču o modernizaciji ratnog zrakoplovstva tadašnje Kraljevine Jugoslavije nameće se zaključak kako se prerađena ruda sa Širokog Brijega nalazila u većini zrakoplova moćne njemačke armije. I do dana današnjeg pronalaze se ostaci i olupine njemačkih ratnih strojeva od kojih su neki u poprilično dobrom stanju diljem Europe gdje su se vodile bitke Drugog svjetskog rata. I to svjedoči o kvaliteti i postojanosti materijala i strojeva u kojima je kucalo srce Hercegovine iz žila koje prožimaju ovu zemlju.

Zadnja ironija sudbine u ovoj priči je što se ona kompletira u vrijeme kad je neizvjesna sudbina mostarskog Aluminija, koji je proizvodio jedan od najčišćih aluminija na tržištu koristeći širokobriješki boksit kao nezaobilaznu stratešku sirovinu, koja je davala potrebnu kvalitetu metala. Tko zna, možda se i on poput Feniksa iz pepela opet uzdigne u nekom novom i čudnom obratu, jer povijest i sudbina se, već smo to kazali, znaju poigrati…

Autor Goran Sudar/Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Ubijeni i raseljeni Zrinjani i njihovi potomci – nekad žrtve genocida i organiziranog etničkog čišćenja, a danas žrtve nepravde sustava

Objavljeno

na

Objavio

Povijest zrinskog područja seže u daleku prošlost. Ono je bilo lako dostupno starodrevnim putem koji je pratio rijeku Unu (a račvao se i uz Japru i Sanu), a kod Novog i Dvora je skretao prema sjeverozapadu. Prešavši preko Zrinske i Trgovske gore, put je dalje vodio k velikom pretpovijesnom i antičkom središtu Sisciji, današnjem Sisku. Prijevoji preko Zrinske gore, relativno su niski i predstavljali su najkraću vezu ondašnje Panonije s Dalmacijom i njenom obalom. Na naseljavanje i život u ovom kraju osobito se odrazilo rudno bogatstvo Trgovske i Zrinske gore, iskorištavano sve do nedavna. Za trajanja Mlađeg željeznog doba rude ovoga kraja – žutu željeznu rudaču (limonit) i srebrnu i olovnu (galenit) – iskorištavaju Kelti, a nešto kasnije rudu su ovdje kopali i Rimljani. Rudarenje se nastavlja i u kasnijim razdobljima, a o važnosti ovog plodnog rudonosnog i važnog tranzitnog područja govori u prilog činjenica o dodjeli imovine knezovima Bribirskim. Šubići, Grgur, sin bana Pavla i njegov nećak Juraj (+c.1361), dobili su Zrin od kralja Ludovika I. (1342.-1382.) u zamjenu za Ostrovicu, o čemu nam je sačuvan tekst isprave datirane 31. srpnja 1347. godine (CD, 11/1913: 382-383, br.289). Od toga vremena Bribirski knezovi postaju grofovima Zrinskim.

Jedan od najvažnijih spomenika Zrina je vrlo kvalitetno izgrađena gotička, jednobrodna franjevačka samostanska crkva Sv. Margarete (ili Marije Magdalene, jer se u tom patrociniju autori često razilaze ; Laszowski 1901), danas ponovno ruševina, bila je dio samostana, smještenog s njene južne strane. Temelji klaustra iskopani su tijekom arheoloških istraživanja 2006. godine. Uokolo crkve nalaz se rimokatoličko groblje, koje je devastirano od 1944. godine nadalje. Nikola III. Zrinski preminuo je početkom 1534. god. (svakako prije 3.V. kada se Helena Zrinska već naziva udovicom), po svoj prilici u Zrinu. Položen je u grobnicu u prethodno spomenutoj crkvi, u sklopu franjevačkog samostana. Na raku je stavljena masivna bogato ukrašena kamena ploča, danas slomljena u nekoliko dijelova.

Iz plemićke obitelji Zrinski najpoznatiji je Nikola IV. Šubić, rođen 1508, koji je sa svojom vojskom branio Europu pred Bečom, a u Sigetu zadužio cijeli kršćanski svijet.

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica Nikolina rođenja, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog zločina počinjenog od partizana u jeku Drugog svjetskog rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske, Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojbi.  O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova, jer su pri tim svakodnevnim poslovima bili izloženi pljački i pojedinačnim napadima.

Početkom rujna 1943. Zrin je u opet napadnut, jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Titovi partizani su u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. U kolovozu 1944. štab NOV-a donosi odluku da se spali čitavo selo te otuđi sva preostala pokretna imovina.  Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina.

U svibnju 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je Presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. godine u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije na isti zahtjev dobio odgovor.

Zrinjani, nikada nisu odustajali od svog povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenog Domovinskog rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkog instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka.

Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena.

Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskog, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti. Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, dok se ni s najmanje pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod.

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin. Ovim putem apeliramo da se napokon učini konkretan čin minimalne zadovoljštine potomcima Zrinjana. Tražimo ukidanje sramotne komunističke presude i da se na taj način barem simbolički pošalje poruka da je u Zrinu otkriveno pravo lice komunističkog totalitarnog režima kojeg i danas u Hrvatskoj mnogi veličaju.

dr.sc. Vlatka Vukelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari