Pratite nas

Kultura

Pokoljenja, pamtite ih…

Objavljeno

na

Rastanci u crnini koji najviše bole

posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima

Pucnjevi u zoru.

Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena

beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.

Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.

Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,

industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.

Bez svijesti. Izbatinjani prljavim armijskim čizmama u

koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepočnice.

Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…

Minus sedamnaest. Proboji vojnika na

studeni bijele mjesečine, blatnim  kukurizištima.

Zapomoganja suboraca iz minskih polja.

Jauci. Ah, ti jauci me prate k’o napušteni seoski psi.

Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.

Kopanje vlastitih raka.

Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja

birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.

Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih

liječničkih duša u bijelim skutama kliničkih ustanova.

Hodnicima u kojima strahovi igraju valcere. Gospodare.

Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.

I nadmeno pokazuju strane svijeta.

Oni su uvijek tu.

Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.

Mirisi spaljenih tijela iz rovova.

Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,

dugmad na pamučnim košuljama.

Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.

Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja.  Traume.

Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.

Zastave spuštene na pola koplja.

Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.

Il Silenzio.

Rastanci u crnini koji najviše bole.

Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.

Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.

Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika

u podrumskim bolnicama,

urlicima prerezanih grkljana,

jezivim povicima silovanih žena.

Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,

plemeniti Šufflayu,

kardinalu iz Krašića?

Recite mi,

zar je zemlja svu krv već upila

rasute kosti u pepeo pretvorila.

Rasute kosti Kulikovih polja

(palim vojnicima iz prvoga svjetskoga rata)

U osami listova stoljetnih hrastova, nespokojne povorke kostiju Kulikovih polja.

Derutne austrougarske bolnice propale dvojne monarhije. Ubožnice za nemoćne. Epidemije. Oboljeli od dizenterije. Blijedi vojnici u postelji svojih pocijepanih stijegova. Vojski. Pukovnija. Pozenjelih kolajni.

Bizarni prizori s ratišta. Bojni otrovi. Gušenja. Bodljikave žice. Šrapneli. Salve puščane tanadi. Juriši. Herojstva. Štakori u jarcima krvi. Sablasni gavrani nad raspadajućim truplima ljudska mesa. U zakašnjelim povlačenjima, pogibija preplašenih mladića od osamnaest godina. Pokošeni rafalima strojnica. Stradavaju…

Krvoprolića za kolonije. Svečane balove u kristalnim dvoranama zamaka. Blještavi sjaj krune s dijamantima. Prijetvornu dvorsku svitu iza svilenih baldahina, raspojasanu gospodu plave krvi dok bezbrižno igraju salonski bilijar, poker, ispijaju slatkasti konjak, čitaju naglas klasike uz tihu pratnju glasovira.

Zarobljeništva. Oficiri s Istoka. Solunci. Kozaci. Sluge. Šakali rata. Ustanci. Granitni zamasi drvenih toljaga dvoreda u mramorna bedra. Domobrana. Regimenti. Izmrcvareni. Nazebli. Bosonogi na studeni. Izgladnjeli od duga marša, prokislih baraka. Jeftini kao prošvercani vojnički rum na prvoj liniji fronte balkanskoga blata. Zapleteni u mrežama crnomorskih ribara. Nokturna kad anđeli ugošćuju duše na Golgotama svojih patnji.

Na vješalima propalih carstava, umiru na konjskim zapregama. U vlazi zajedničkih grobnica. Anonimni. Beznačajni. Omamljeni prividima ženskih silueta. Na posljednjim stražama. Bez oproštaja. Presvete hostije. Pisma. Dodira ruku svojih milih nevista…

… i k’o će ih uznit u nebesa. Starost šutnje. Ukrasni gumbi s monogramom vladara. Mjedeni dvoglavi orlovi. U zlokobnom lavežu pasa, tamnoj kabanici Faust, kradljivac svjetlosti bez zakonita prava.

Il’ pak smo isposničke molitve blažena Merza, euharistija, besmrtnost brončana korpusa raspeta Krista.

Pokoljenja, pamtite ih…

u spomen na Gvozdansko 1578.

Vjetrovite noći. Siječanjska treperenja zvizde Danice.

Zamrijeli promplasaji vatri. Vrane grakću u blagoj izmaglici.

Onijemjele kule u jezi oronulih zidina, pepelu kožnih svitaka misala.

Stoljetni zavjeti šutnje u sjenovitim odajama zadrijemalih drvenih trijemova.

Osmanlije. Vlasi. Janjičari. Napuštene oružarnice.

Ne čuju se uzdasi haramija. Gvozdeni topoti bata iz kovačnica srednjovjekovnih

majstora.

Uginuli psi. Konji. Presahle čatrnje. Rastaljena zvona. Ogarci.

Ura je. Zulumi. Akindžije. Spahije. Prodrijeti će barbari kroz gradska vrata.

Nahrupiti će horde. Aveti. Rulje. Haračlije. U razjarenoj oluji posivjela neba. Izbezumljeni.

Razrogačenih vučijih očiju. Nakostriješeni. Željni krvi, smrvljene ljepote, bjelkaste

svile mekoputanih nevena, mirišljivih uvojaka kose, kovanih škrinja, hermelina,

bakrenih vrčeva zlatnika, srebrebnjaka, forinti, istkanih uresa na tunikama od lana koja

razgaljuju gnjev osornih ratnika.

Knezovi Zrinski stare Hrvatske.

Zameteni tragovi. U posljednjem svitanju, bez jecaja, olovna prkosa.

Zgrčenih šaka. Nježnih pokreta silueta vezilja u sablasnim samotištima kamenih

ognjišta. Stojeći zaleđeni k’o inje na trepavicama, Ivan Krstitelj pred

Herodom. Bez mrvice kruha. Vriska izranjenih ruku. Usnuli su.

Na Horebu svojih patnji, pred jurišima sablji, crvenim polumjesecima smrti.

Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokougrudna pašina obećanja,

miris procvala cvijeta u njedrima svojih ljubljenih nevjesta.

Tek će samo gorda historija, nepocijepane zastave, sveti arkanđeli,

tirkizni plašti rijeke Une,

bijela janjad s zrinskih padina,

potiho pripovijedati o njima

Kad se snijegovi otope,

gore procvatu,

na krnjim ulomcima, pisat će:

njih tristo, ljeta Gospodnjeg 1578.,

Gvozdansko.

Pokoljenja, pamtite ih…

 

Dražen Zetić, Trilogija stradanja hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Pobjednička vojska Hrvata, temelj je hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

U susret obljetnici🇭🇷

Dana Gospodnjeg
28/05/1991
postroji se:

VOJSKA HRVATA

Bolno je imala krštenje,
dok se krvlju pisala sloboda,
u borbi za Hrvatsko rođenje,
za život hrvatskoga roda!

Srcem udari na zmaja
i pusti hrabrost da je vodi,
satkana iz svakoga kraja,
iz krvavih čizama se radi!

Pobjednička vojska Hrvata,
temelj je hrvatske države,
i stub Domovinskog rata
u danima ponosa i slave.

Sad na grobu hrvatskog vojnika
Hrvatska svoju povijest piše,
da nije bilo hrabrih bojovnika
ni Hrvata ne bi bilo više!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Damir Krstičević: Hrvatski narod može biti ponosan na našu sjajnu Hrvatsku vojsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Heroji četvrte brigade

Objavljeno

na

Objavio

Koliko je tužnih obljetnica,
koliko suza obrisano s lica?
Na današnji dan 1992 godine,
na oltar Domovine živote su položili
pripadnici Četvrte gardijske brigade ZNG:

Frank Zagorčić 14/08/1967 Imotski
Zoran Lendić 28/11/1969 Imotski
Petar Akrap 12/08/1967 Sinj
Stanko Vukojević 09/11/1968 Ljubuški

Pok.Frank i pok.Zoran bili su izvidnici,
a pok.Petar i pok.Stanko pripadnici
druge bojne Četvrte gardijske brigade.
Zahvaljujem gosp. Ivici Lozini koji je tog
tužnog i teškog dana,kao izvidnik bio sa
našim pokojnim herojima i koji me uputio
na ovu tužnu obljetnicu!

HEROJI
ČETVRTE BRIGADE

Ovog dana, devedeset druge,
na svijećama zapali se plamen,
pa nebo proplaka od tuge,
suzu pusti i imotski kamen!

Izgubio svoja dva je sina,
domovina najbolje mu uze,
darovao njoj ih od davnina,
a za uzvrat dobijao suze!

Branili su hrabro Imoćani
svaki korak naše domovine.
Krvavi to su bili dani,
majke nisu skidale crnine!

Frank i Zoran živote su dali
na kamenu hrvatskoga juga,
ali jedno oduvijek su znali:
Nikad na svom nemoj biti sluga!

Čuješ li me domovino moja,
u naručje živote su ti dali,
a uz njih još dva heroja,
tog su dana,crnoj zemlji pali.

Ratnici Četvrte brigade
na Liscu položiše živote.
Četri srca tog dana stade,
na kamenu hrvatske Golgote!

Dok Ljubuški Stanka oplakuje,
Herceg zemlja briše svoje suze,
iz Petrova Sinja plač se čuje,
u zagrljaj nebo nam ga uze!

Spominji ih moj hrvatski rode,
pa zaborav otet nam ih neće,
pali su zbog tvoje slobode,
a od te žrtve ne postoji veće!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

Velimir Velo Raspudić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari