Pratite nas

Kronika

Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita

Objavljeno

na

O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista.

Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji.

Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“), piše Davor Dijanović u Hrvatskom tjedniku od 10. svibnja.

Spomenutoga generala Kostu Nađa Tito je u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao za to „lično odgovornim“. On o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“. (K. Nađ, „Pobeda“). U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. (Branimir Lukšić, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima, Hrvatski list, 2010.).

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika, navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“. Kotnik dalje napominje da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Titu, nap. ur.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“. (J. Kotnik, „Svi umiru jednako“).

Janez Stanovnik, bivši predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“. (Index, 7. ožujka 2009.).

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“. (P. SIMIĆ, „Tito Fenomen stoljeća“).

Izvor: Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Preminuo akademik Marko Samardžija

Objavljeno

na

Objavio

U utorak, 19. veljače u Zagrebu je u 72. godini života umro akademik Marko Samardžija, istaknuti hrvatski jezikoslovac, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i voditelj Akademijinog Zavoda za lingvistička istraživanja, priopćili su iz HAZU-a.

Profesor Samardžija bio je autor zapaženog priloga o Rječniku govora santovačkih Hrvata Živka Mandića u ovogodišnjem Hrvatskom iseljeničkom zborniku Hrvatske matice iseljenika.

Marko Samardžija rodio se 2. rujna 1947. u Vođincima kod Vinkovaca gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju ekonomsku školu završio je u Vinkovcima. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te filozofije (1971.), magistrirao (1977.) i doktorirao (1986.). Radio je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1971. do 1973., a zatim prelazi na Katedru za suvremeni hrvatski književni jezik (hrvatski standardni jezik) gdje 1973. postaje asistent, 1978. znanstveni asistent, 1987. docent, 1992. izvanredni profesor, a 1998. redoviti profesor. Bio je predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik od 1992. do 2006., a od 1996. do 1998. i pročelnik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 2017. Od 2000. do 2001. Bio je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Razredu za filološke znanosti, izabran je 2018. kada je postao i voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU.

Akademik Marko Samardžija bio je autor, urednik i priređivač oko 30 znanstveno-stručnih radova o sintaksi, leksikologiji i povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Objavio je sljedeće autorske knjige: Ljudevit Jonke (1990.), Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1993.), Filološki portreti (1993.), Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika (udžbenik za 4. razred gimnazije, više izdanja 1995.‒2000.), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (1997.), Hrvatski jezik 4. Udžbenik za 4. razred gimnazije (više izdanja 1998.‒2008.), Jezikoslovni razgovori (2000.), Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti (u suradnji s Antom Selakom, 2001.), Nekoć i nedavno ‒ odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnog jezika (2002.), Piščev izbor (2003.), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (2. prošireno izdanje, 2004.), Hrvatski kao povijesni jezik (2006.), Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (2008.), Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko (2010.), Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941., 2012.) te Srpsko ‒ hrvatski objasnidbeni rječnik (2015.)

Među važnija Samardžijina urednička i priređivačka izdanja spadaju knjige Jezični purizam u NDH ‒ jezični savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik (1993.), Izbor iz djela Pavla Rittera Vitezovića (1999.,) Izbor iz djela Matije Antuna Relkovića, (1999.), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (1999., Filološke sitnice i pabirci Ivana Broza (2000.), Jezikoslovne rasprave i članci F. Ivekovića, I. Broza, T. Maretića, V. Rožića, M. Rešetara, N. Andrića, D. Boranića i A. Radića (2001.), Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe Marijana Stojkovića (2005.), Hrvatski jezik u XX. stoljeću (zbornik radova; 2006.), Dani Julija Benešića II. (zbornik radova, 2006.), Bizovačko narječje Adolfa Bratoljuba Klaića (2007.), Donjosutlanski kajkavski ikavci (2008.), Dani Julija Benešića III. (zbornik radova, 2008.), Hrvatski pravopis ‒ po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu Ivana Broza (2014.), Jezične bilješke Antuna Šimčika (2015.) te Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. – 2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. U povodu 50. obljetnice donošenja ( 2017.).

Bio je gost lektor na Sveučilištu u Kölnu akademske godine 1977./1978. i 1978./1979., gost docent na istom sveučilištu akademske godine 1986./1987. i 1987./1988., gost profesor na Visokoj pedagoškoj školi D. Berzsenyija u Szombathelyu (ljetni semestar 1996.), na Sveučilištu u Mostaru (od 1995. do 2003.) i na Sveučilištu u Pečuhu (ljetni semestar 2004.) te gost predavač na sveučilištima u Budimpešti, Katowicama, Ljubljani, Poznanju, Varšavi i Skoplju.

Bio je sudionik međunarodnih slavističkih kongresa u Bratislavi (1993.), Krakovu (1998.), Ljubljani (2003.), Ohridu (2008.) i Minsku (2013.), kao i hrvatskih slavističkih kongresa u Puli (1995.), Osijeku (1998.), Zadru (2002.), Varaždinu (2006.) te u Vukovaru i Vinkovcima (2014.).

Od 1995. akademik Marko Samardžija bio je član Međunarodne komisije za slavenske književne/standardne jezike i Međunarodnog slavističkoga komitet od 2008., a od 2009. do 2012. i član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zauvijek ćeš ostati zapisan u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Danas se s posebnim pijetetom i tugom prisjećamo junaka Domovinskog rata Damira Tomljanovića Gavrana, pripadnika legendarnih Tigrova koji je život dao za Domovinu na obroncima Velebita.

Zauvijek ćeš ostati zapisan u hrvatskoj povijesti.

Uspomene na tvoje junaštvo nikada ne blijede, u tvoju čast Dočasnička škola Hrvatskog vojnog učilištu nosi ime Damir Tomljanović Gavran, a tvoje vrijednosti utkane su u današnjoj Hrvatskoj vojsci!

Damire, hvala ti za sve. Neka ti je vječna slava i hvala! Napisao je Ministar obrane RH Damir Krstičević.

 

Svečano otkriveno poprsje Damira Tomljanovića Gavrana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari