Pratite nas

Kolumne

Pokorena Hrvatska za njih je zemlja ‘bratstva i jedinstva’, progresa i slobode

Objavljeno

na

Ilustracija

I. Bekavac: Hrvatske ‘krivnje’ – novo poglavlje

Hrvati su stoljećima razvijali i sve više prihvaćali program genocida”, napisao je osamdesetih godina prošloga stoljeća jedan profesor povijesti na beogradskom Sveučilištu (Vasilije Krestić). Te je riječi prokomentirao Vlado Gotovac u svojoj knjizi Moj slučaj (1989): “Tako glase svi razlozi u jednom razlogu!” Usput, čini nam se da bi se ovdje moglo dodati kako je Krestićeva rečenica u svakom pogledu besmislena. (Valjda se nešto prije prihvaća pa onda razvija). Hrvatima je, dakle, pripisan višestoljetni ‘program genocida’. Gotovac razumije da je nevidljiva, ali svenazočna i aktivna krivnja u pozadini svega, a hrvatski se motivi krivotvore. To što je napisao u vrijeme ‘procvata’ samoupravnoga socijalizma, oplemenjena ‘bratstvom i jedinstvom’, aktualno je i danas. Hrvatski se motivi krivotvore.

Ubrzo nakon tih Gotovčevih zapisa propala je vlast komunista, propala je Jugoslavija, a Srbija je na krilima komfašističkoga šovinizma krenula u osvajački rat, koji je izgubila. Stigla je nova poruka: izgubili smo, ali to nije konačni poraz. Počinju nove pripreme za pokoravanje ‘genocidnih’, koji su svoj ‘program razvijali stoljećima’. Danas već, udruženi s liberalnim globalistima u našoj zemlji, razvijaju nove strategije okrivljavanja Hrvata. Svjedoci smo klevetničkih udara na hrvatski narod, odnosno na onaj njegov dio koji se i dalje nije spreman odreći sebe i svoje slobode. Kao što je srpski profesor u vrijeme ‘bratstva i jedinstva’ objašnjavao višestoljetnu genocidnost među Hrvatima, tako danas, 2018, sveučilišni profesor povijesti u Zagrebu ‘uči’ da u ‘domoljubnoj’ Hrvatskoj nema mjesta za uzorne, negenocidne građane (Tvrtko Jakovina, Globus, 28. 9.2018.).

Hrvati, katolici, domoljubi

Kad čovjek malo bolje pogleda naše aktualne prilike i sve te klevete koje se plasiraju čak i preko glavnih medija, opravdano je pomisliti kako tvrdnje umnika iz soroševskoga gnijezda i nisu neka naročita novost. To je samo ‘moderni’ iskaz o hrvatskim motivima i hrvatskim ljudima: mrze Srbe, moraju biti etnički Hrvati, deklarirani katolici i glasni nacionalisti. “Ispunjavate li sve te uvjete, dopušteno vam je lagati, pa čak i ubiti za Hrvatsku”, napisao je profesor. Nije naveo gdje i kako se u Hrvatskoj ostvaruje to pravo na ‘dopušteno’ ubijanje i laganje? Kad se to pročita, prvo je pitanje: upravlja li tim profesorskim govorom razbor ili nešto drugo? I koja je svrha takva javnoga govora?

Niti su tvrdnje istinite, niti vode k dobru cilju. Posebno kad to iznosi netko tko za se kaže: “ja nisam politički organiziran, nego sam samo liberalan, za otvoreno društvo”. A trn u ‘liberalnom’ oku ponajprije je patriotizam i suverena država, ili preciznije – hrvatska država, neovisno o tomu je li otvorena ili zatvorena. Ako je u njoj većina katolika i domoljuba, a jest, to nije znakom ljubavi, nego baš suprotno, oni sigurno nekoga – mrze.

Krivnja i krimen

A što ako je svrha toga opisa baš obilježavanje cilja, označavanje ‘neuzornih građana’. ‘Neuzorni” ste ako ne skrivate da ste Hrvat, patriot i katolik pa računajte na to da ste izloženi velikoj mržnji ljudi, kojima to zbog nekoga, teško shvatljiva, razloga jako smeta. Taktika im nije baš neprozirna: lovinu okrivljuju za strast lovaca da svijet očiste od neuzornih i ‘otvore’ njihovo društvo. I zbog toga su stalno na udaru svakovrsnih neistina, krivotvorina, obmana i podvala kojima je cilj okriviti i poniziti sve što nosi biljeg hrvatskoga domoljublja i odanosti vjeri predaka. To ‘postrevolucionarno’ stanje jedan je izvrstan pisac sažeo u nekoliko rečenica: “Uzmite primjer svih primjera: sama ideja hrvatske države u to je doba (u jeziku komunističkih medija, op. IB) bila ‘delikt mišljenja’. Sada kada ta država, kakva god da jest, postoji kao činjenica, pojmovnik je pred tom činjenicom naprosto bespomoćan. Kako opisati nešto što u jeziku ne postoji?

Zato se pribjegava figurama: Tuđmanov spomenik je karikatura, Kolinda je šiparica, dresovi reprezentacije su karikatura, Crkva je pedofilsko gnijezdo, fašizam posvuda… Metonimije i sinegdohe. Sve samo zato što se, s rijetkim primjerima dosljednosti, izvorni govornici ne usude reći: u našem je pojmovniku hrvatska država, kakva god bila, i dalje ostala krimen.” (Ratko Cvetnić). Ponovimo i Gotovčeve riječi: krivnja je u pozadini svega. Da bi se tomu doskočilo, da bi krivci bili privedeni povijesnoj ‘pravdi’ trebalo je krivotvoriti njihove motive, napisati Memorandum (SANU) i pripremiti vojsku za njegovu provedbu. Početkom devedesetih, nenaoružani su se Hrvati našli na udaru okrutne sile. Zašto? “Ruševine u Jugoslaviji posljedica su brutalne želje za vladavinom srpskih političara i generala, ali i stravičnog zakazivanja zapadnoga svijeta.” (J.G. Reissmüller).Hrvati su se, ipak, obranili i oslobodili. Nakon desetak godina od uspostave demokratske hrvatske države, vlast su preuzeli zagovornici tzv. detuđmanizacije, što je bilo drugo ime za ponovnu dekroatizaciju Hrvatske.

Novi pokret protiv hrvatske države

Ivan Bekavac

Ivan Bekavac

Danas taj pokret ‘protiv hrvatske države’ ulazi u novo razdoblje. Jugoslavenski šovinisti, ili kraće komfašisti, ponovno nastupaju izazivački, primitivno i bezobzirno. Zapljuskuje nas novi val optuživanja u duhu filozofije povijesti Vasilija Krestića, koja okuplja sve protivnike “etničkih Hrvata, deklariranih katolika i glasnih nacionalista”, od liberalnih globalista do A. Vučića i I. Mandića. Krenuli su onako kako bi ‘otac srpske nacije’ D. Ćosić od njih i očekivao. (“Lagati, lagati, lagati”.). Odjedanput hrvatski javni prostor zasipaju zaglušujućim povicima da je uHrvatskoj od 1990. do 1998. bio građanski rat, da je Oluja bila etničko čišćenje, da su naziv za Domovinski rat izmislili novinari i da on ni u kom slučaju ne može biti sveti oslobodilački rat, da je jedinu hrvatsku državu bio stvorio – Tito, da je bit hrvatstva samo u protusrpstvu, da je Hrvatska neofašistička država. Pronositeljima takvih teza odjedanput je ustupljen golem medijski prostor, a njihova djela zasipana i javnim nagradama.

Etničko čišćenje

U hrvatskim državnim institucijama pod konac godine 2018. čuje se i ovakav govor: “Kada se gledaju njene posljedice akcija Oluja bila je etničko čišćenje Srba s obzirom na to da znamo koliko na tom prostoru živi danas Srba, a koliko ih je živjelo prije Oluje”, rekao je zamjenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske nacionalne manjine Srđan Milaković koji je i predsjednik Demokratskog saveza Srba. (Vl, 18. 12. 2018). Doista, ne bi trebalo zaboraviti 1995. Kad se doista gledaju posljedice Oluje, vidi se da su tom vojno-redarstvenom operacijom oslobođena hrvatska okupirana područja, a S. Milaković sigurno zna tko ih je okupirao, pa to što govori neistine može biti samo izazivačka provokacija. Odlazak Srba bio je posljedicom njihove memorandumske politike. Istinoljubivi ljudi među njima su to više puta jasno i glasno rekli. Zamjenik gradonačelnika sigurno zna jesu li, nakon mirne reintegracije, Hrvati 1998. pjevali Tuđmanu da im šalje salate jer će biti mesa kad pokolju Srbe, ili su televizijske kamere 1991. snimile ulazak Srba u Vukovar, pod šajkačama, četničkim znakovljem i šljemovima ‘ukrašenim’ zvijezdama petokrakama, kad su nakon višemjesečnog opkoljavanja i razaranja ratnim zrakoplovima, raketnim sustavima, tenkovima i ostalim moćnim naoružanjem, ulazili u razoreni grad ‘pjevajući’ o klanju Hrvata (Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate). Bilo je to četiri godine prije Oluje. Vukovar je tada etnički očišćen. Iza osvajača je ostala Ovčara i tisuće ubijenih ljudi. Etničko čišćenje!? Hrvate je, nakon mirne reintegracije Podunavlja, u Vukovar vodio američki general Jacques Paul Klein. Niti je tko mahao crnim zastavama, niti su povratnici bili naoružani, niti je tko poginuo.

‘Titova Hrvatska’

Dvadeset godina nakon povratka Hrvata u Vukovar, pravi bi revizionisti (koji na sve strane viču protiv hrvatskih ‘revizionista’ i povijesti pisane na temelju dokumenata i činjenica, a ne na temelju Titovih proglasa) pisali novu povijest, usklađenu s ciljevima koji su ih vodili u rat. I dok se pred Božić 2018. po europskim državama nadjačavaju politički rivali, u potrazi za pravednijim i boljim uređenjem svojih zajednica, a mnoštvo ljudi prosvjeduje po ulicama i trgovima, dotle se ovdje izmišljotinama i difamacijama udara na same temelje hrvatske države.

Opet dominira protuhrvatska retorika usmjerena na veličanje titoizma, a krivotvorenje prikaza njegove propasti i hrvatskoga oslobođenja. Jedan ovdašnji nacionalni dnevnik, svoje je stranice početkom prosinca 2018. ustupio izazivačkom govoru nekad poznatoga književnoga kritičara, koji je gotovo bez ikakve veze s istinom i logikom, a i s boljim običajima civilizirane zajednice, rekao i ovo: “A Domovinski rat kao temelj hrvatske države? To je također potpuni idiotizam jer jedina država koja je osnovana kao Hrvatska jest ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza. Ovo danas je izmišljotina popišmanjenih povjesničara koji su pogriješili u svemu što su radili zbog svoje strastvene mržnje prema srpstvu, jer antisrpstvo je danas jedini sadržaj hrvatstva.” Ne može se reći da taj govor pretendira na minimum pameti i respekta prema lako provjerljivim činjenicama.”Donijeti deklaraciju o tom ratu (hrvatskom obrambeno-oslobodilačkom, Domovinskom ratu, op.IB) kao nedodirljivoj svetosti to je uvreda zdravog razuma i jedan od koraka prema fašizaciji jer nijedan rat nije sveti, što je najbolje dokazano u srednjovjekovnim križarskim ratovima u kojima se, u ime Krista, pape i Crkve, bezumno i bezdušno klalo …” (Igor Mandić, Večernji list, 1.12.2018).

Sveti obrambeni i oslobodilački rat

Svet je samo Titov rat? U svom bijesu dekocentrirani govornik, očito, ne misli na sadržaj riječi koje iznosi, a spominjanje Krista, Crkve i pape, trebalo bi samo pojačati animozitet prema hrvatskim braniteljima, jer i njih obilježavaju Kristovi znakovi i njih povezuju s Crkvom i vjerom. A nisu ratovali za Papu, nego za svoj dom. Kritičar svoju ‘tezu’ postavlja tako kao da nitko nije ratovao u stoljećima između križara i Hrvata, kao da nitko na svijetu ne razlikuje obrambeni od osvajačkoga rata, kao da slobodoljubiv čovjek može birati kad će krenuti u obrambeni rat, kao da je napadnuti kriv za rat. U toj je usporedbi nevažno i to kad su, gdje i zašto Hrvati ratovali, nevažno je to što su njihove lađe bile privezane uz hrvatsku obalu, a ‘arkani’ su se dolazili boriti s onima koji su je htjeli oteti. Hrvatski su branitelji i osloboditelji ubijani na svom kućnom pragu. Morali su se braniti od ljudi koji su napadali u ime velikosrpske ideje da se hrvatski krajevi konačno ‘prisajedine velikoj Srbiji’. Ta obrana svoje obitelji, svoje kuće, svoje zemlje i svoga prava, jest sveta jer pokušava spasiti život i slobodu, pred nasrtajem otimača. A sadržaj hrvatstva nije bio niti je danas bilo kakvo protusrpstvo, nego odanost toj ideji slobode i opstanka. Biti protiv agresora nije znak protusrpstva nego slobodoljublja. Zbog toga Hrvati ‘strastveno’ brane sebe i svoje od osvajača ma s koje strane dolazio.

Potpirivači rata

Igor Mandić (isti izvor): “Ne kažem da je taj dokumentarac (Rat protiv rata, na HRT-u) loš, nego je glup. On praktički ismijava cijelu tehnologiju vođenja obrambenog rata nastojeći non-stop odbijati ideju građanskog rata, kao da je to neka uvreda. U tome serijalu čak je, ako me moja kratkovidnost nije prevarila, “preskočena”, iliti bila nespomenuta, važna činjenica o srpskom ustanku u Hrvatskoj “prije rata”. A zašto? Samo zato da se ne prizna, ne uvidi i ne uvaži da su Srbi, kao hrvatski građani, potpirili taj rat. Zato će se radije “preskočiti” balvan-revoluciju i nevolje koje je ona prouzročila jer, kad Srbi NISU hrvatski građani, onda nije ni moglo biti – građanskoga rata! Ja se pojmu svetosti Domovinskog rata neću klanjati jer su ga izmislili kolege koji su mi dragi i simpatični, tj. novinski pisci i redaktori Kuljiš i Grčić.” Bijedno, glupo, pokvareno.

Srbi o kojima govori nisu htjeli biti hrvatski građani i državljani. On žali što se dovoljno ne naglašava tko je ‘potpirio taj rat’, kao da ima ikoga kome to nije poznato: Srbi su ga htjeli, Srbi su ga ‘podpirili’. A kao što tom čovjeku nedostaje isticanje podpirivanja tako su podpirivači i pjesmom najavljivali da će ratovati ‘ako bude sreće’.(!?). (‘Nije mala (Srbija), nije mala, tri put ratovala, i opet će i opet će ako bude sreće’.) Ne treba ništa više reći o podpirivanju (sluteći fašizaciju Hrvatske) i o sreći. Pred nama je govor o slutnji kao uzroku agresije. Nijedan pojam, naravno, nije svet, pa tako ni naziv za hrvatski oslobodilački rat, sveta je žrtva za život i slobodu napadnutih.

Manje je važno kako se taj rat naziva, važan je njegov smisao, razlog i ishod. Podpirivali su ga osvajači, napali su i izgubili su taj rat. Ovodobni ‘križari’ nisu došli sa zapada, nego s istoka. Valjda zamišljaju da je optuživanje Hrvata za navodnu fašizaciju i ustašizaciju najbolji lijek protiv svih ideoloških i ratnih poraza. Eto novih ‘razloga’ (slutnja fašizacije) u kome su svi razlozi, kako bi rekao Gotovac. I sad, nakon više od dvadeset godina kreću u ponovni napad. Najprije klevetama, poput onih o genocidnosti.

Hrvatstvo nije protusrpstvo

Srbi na strani agresora, koji žive u Hrvatskoj, ili su u njoj živjeli, BILI SU hrvatski građani, koji su je odbili priznati svojom Domovinom. Izdali su je, napali oružjem, okupirali blizu trećine njezina teritorija i etnički ga očistili. Oni Srbi koji su je branili s Hrvatima i drugim hrvatskim državljanima, neovisno o etničkom podrijetlu, hrvatski su sinovi bili, jesu i bit će, zaslužni i dostojni njezine slobode. Književni kritičar ne drži do dokaza da su ‘balvan-revolucionari’ nastupali za ostvarenje ideje o zapadnoj srpskoj granici na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, da su huškani, naoružavani i pripremani za tu svoju koljačku ‘revoluciju’ i da su vođeni iz Beograda. Za taj je svoj govor Mandić, koji bit hrvatstva vidi samo u protusrpstvu, 2018. dobio godišnju nagradu J. P. Kamov Hrvatskoga društva pisaca, a ne za svoju knjigu (Predsmrtni dnevnik) koja je objavljena 2017. Kako bi mogao dobiti nagradu za književnost, kad njegova knjiga ne spada u žanr za koji se nagrada dodjeljuje? Evo što je o tomu rekao prije odluke o nagradi: “Znam da postoji pet-šest dobrih naših pisaca, pri čemu mislim, dakako, na beletriste, romanopisce, jer mi koji smo feljtonisti, esejisti i kritičari nažalost ispadamo iz kategorije klasično shvaćene literature.” Ipak je, nakon primitivnoga i mrziteljskoga govora protiv Hrvatske, dobio godišnju nagradu HDP-a “za najbolje inovativno književno djelo”. Nagrada očito ide za definiranje hrvatskoga oslobodilačkoga rata prema kriterijima velikosrpske osvajačke politike.

Naslućena fašizacija

Evo kritičarevih dodatnih ‘obrazloženja’:”Domoljublje je uži pojam, obrana vlastite kuće, stana, kad udari susjed na susjeda, kao što je bilo u građanskom ratu u Hrvatskoj koji su, o tome nema nikakve sumnje, započeli Srbi – oni Srbi koji su u strahu od predstojeće fašizacije digli svoj seljački ustanak i pokušali osnovati nekakvu svoju Republiku Krajinu. Seljak na seljaka, građanin na građanina.” (Tumači nam da su fašizaciju Hrvatske Srbi slutili 1990. a koju rečenicu dalje objašnjava da je usvajanje Deklaracije o Domovinskom ratu (godine 2000.) korak prema fašizaciji, op. IB) Koliko laži i obmana? Predstojeća fašizacija? Jesu li zbog slutnje ubili toliko ljudi i razorili toliko hrvatskih sela i gradova. Srpski seljaci na hrvatske nisu išli vilama i kosama nego tenkovima, niti su srpski građani palicama navalili na hrvatske nego su napadali iz ratnih zrakoplova, iz migova, uz gradove su dovukli raketne sustave, valjda, iz svoje kućne, građanske proizvodnje i krenuli preuređivati fizionomiju mnogih sela i gradova. Hrvati se, naravno, nisu smjeli braniti kako ne bi potvrdili da su ‘genocidni’.

Pisci Memoranduma SANU polazili su od pretpostavke da su Hrvati stoljećima ‘razvijali’ ‘program genocida’, a danas se posljedice ratnih huškanja i stvarnih strašnih ratnih zločina opravdavaju naslućivanjem predstojeće fašizacije, najprije 1990. a onda opet naslućivanje 2000. (Deklaracija). Preventivno djelovanje. Pišu i u svijet šalju vijesti da je naslućivanje bilo utemeljeno. I hrvatska obrana za njih je agresija i dokaz da su ‘genocidni’ i ‘fašistoidni’. Nepokorena Hrvatska za njih je uvijek fašistička. U njoj se može lagati i ubijati bez kazne. Pokorena Hrvatska za njih je zemlja ‘bratstva i jedinstva’, progresa i slobode.

Ivan Bekavac/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari