Pratite nas

Kolumne

Pokorena Hrvatska za njih je zemlja ‘bratstva i jedinstva’, progresa i slobode

Objavljeno

na

Ilustracija

I. Bekavac: Hrvatske ‘krivnje’ – novo poglavlje

Hrvati su stoljećima razvijali i sve više prihvaćali program genocida”, napisao je osamdesetih godina prošloga stoljeća jedan profesor povijesti na beogradskom Sveučilištu (Vasilije Krestić). Te je riječi prokomentirao Vlado Gotovac u svojoj knjizi Moj slučaj (1989): “Tako glase svi razlozi u jednom razlogu!” Usput, čini nam se da bi se ovdje moglo dodati kako je Krestićeva rečenica u svakom pogledu besmislena. (Valjda se nešto prije prihvaća pa onda razvija). Hrvatima je, dakle, pripisan višestoljetni ‘program genocida’. Gotovac razumije da je nevidljiva, ali svenazočna i aktivna krivnja u pozadini svega, a hrvatski se motivi krivotvore. To što je napisao u vrijeme ‘procvata’ samoupravnoga socijalizma, oplemenjena ‘bratstvom i jedinstvom’, aktualno je i danas. Hrvatski se motivi krivotvore.

Ubrzo nakon tih Gotovčevih zapisa propala je vlast komunista, propala je Jugoslavija, a Srbija je na krilima komfašističkoga šovinizma krenula u osvajački rat, koji je izgubila. Stigla je nova poruka: izgubili smo, ali to nije konačni poraz. Počinju nove pripreme za pokoravanje ‘genocidnih’, koji su svoj ‘program razvijali stoljećima’. Danas već, udruženi s liberalnim globalistima u našoj zemlji, razvijaju nove strategije okrivljavanja Hrvata. Svjedoci smo klevetničkih udara na hrvatski narod, odnosno na onaj njegov dio koji se i dalje nije spreman odreći sebe i svoje slobode. Kao što je srpski profesor u vrijeme ‘bratstva i jedinstva’ objašnjavao višestoljetnu genocidnost među Hrvatima, tako danas, 2018, sveučilišni profesor povijesti u Zagrebu ‘uči’ da u ‘domoljubnoj’ Hrvatskoj nema mjesta za uzorne, negenocidne građane (Tvrtko Jakovina, Globus, 28. 9.2018.).

Hrvati, katolici, domoljubi

Kad čovjek malo bolje pogleda naše aktualne prilike i sve te klevete koje se plasiraju čak i preko glavnih medija, opravdano je pomisliti kako tvrdnje umnika iz soroševskoga gnijezda i nisu neka naročita novost. To je samo ‘moderni’ iskaz o hrvatskim motivima i hrvatskim ljudima: mrze Srbe, moraju biti etnički Hrvati, deklarirani katolici i glasni nacionalisti. “Ispunjavate li sve te uvjete, dopušteno vam je lagati, pa čak i ubiti za Hrvatsku”, napisao je profesor. Nije naveo gdje i kako se u Hrvatskoj ostvaruje to pravo na ‘dopušteno’ ubijanje i laganje? Kad se to pročita, prvo je pitanje: upravlja li tim profesorskim govorom razbor ili nešto drugo? I koja je svrha takva javnoga govora?

Niti su tvrdnje istinite, niti vode k dobru cilju. Posebno kad to iznosi netko tko za se kaže: “ja nisam politički organiziran, nego sam samo liberalan, za otvoreno društvo”. A trn u ‘liberalnom’ oku ponajprije je patriotizam i suverena država, ili preciznije – hrvatska država, neovisno o tomu je li otvorena ili zatvorena. Ako je u njoj većina katolika i domoljuba, a jest, to nije znakom ljubavi, nego baš suprotno, oni sigurno nekoga – mrze.

Krivnja i krimen

A što ako je svrha toga opisa baš obilježavanje cilja, označavanje ‘neuzornih građana’. ‘Neuzorni” ste ako ne skrivate da ste Hrvat, patriot i katolik pa računajte na to da ste izloženi velikoj mržnji ljudi, kojima to zbog nekoga, teško shvatljiva, razloga jako smeta. Taktika im nije baš neprozirna: lovinu okrivljuju za strast lovaca da svijet očiste od neuzornih i ‘otvore’ njihovo društvo. I zbog toga su stalno na udaru svakovrsnih neistina, krivotvorina, obmana i podvala kojima je cilj okriviti i poniziti sve što nosi biljeg hrvatskoga domoljublja i odanosti vjeri predaka. To ‘postrevolucionarno’ stanje jedan je izvrstan pisac sažeo u nekoliko rečenica: “Uzmite primjer svih primjera: sama ideja hrvatske države u to je doba (u jeziku komunističkih medija, op. IB) bila ‘delikt mišljenja’. Sada kada ta država, kakva god da jest, postoji kao činjenica, pojmovnik je pred tom činjenicom naprosto bespomoćan. Kako opisati nešto što u jeziku ne postoji?

Zato se pribjegava figurama: Tuđmanov spomenik je karikatura, Kolinda je šiparica, dresovi reprezentacije su karikatura, Crkva je pedofilsko gnijezdo, fašizam posvuda… Metonimije i sinegdohe. Sve samo zato što se, s rijetkim primjerima dosljednosti, izvorni govornici ne usude reći: u našem je pojmovniku hrvatska država, kakva god bila, i dalje ostala krimen.” (Ratko Cvetnić). Ponovimo i Gotovčeve riječi: krivnja je u pozadini svega. Da bi se tomu doskočilo, da bi krivci bili privedeni povijesnoj ‘pravdi’ trebalo je krivotvoriti njihove motive, napisati Memorandum (SANU) i pripremiti vojsku za njegovu provedbu. Početkom devedesetih, nenaoružani su se Hrvati našli na udaru okrutne sile. Zašto? “Ruševine u Jugoslaviji posljedica su brutalne želje za vladavinom srpskih političara i generala, ali i stravičnog zakazivanja zapadnoga svijeta.” (J.G. Reissmüller).Hrvati su se, ipak, obranili i oslobodili. Nakon desetak godina od uspostave demokratske hrvatske države, vlast su preuzeli zagovornici tzv. detuđmanizacije, što je bilo drugo ime za ponovnu dekroatizaciju Hrvatske.

Novi pokret protiv hrvatske države

Ivan Bekavac

Ivan Bekavac

Danas taj pokret ‘protiv hrvatske države’ ulazi u novo razdoblje. Jugoslavenski šovinisti, ili kraće komfašisti, ponovno nastupaju izazivački, primitivno i bezobzirno. Zapljuskuje nas novi val optuživanja u duhu filozofije povijesti Vasilija Krestića, koja okuplja sve protivnike “etničkih Hrvata, deklariranih katolika i glasnih nacionalista”, od liberalnih globalista do A. Vučića i I. Mandića. Krenuli su onako kako bi ‘otac srpske nacije’ D. Ćosić od njih i očekivao. (“Lagati, lagati, lagati”.). Odjedanput hrvatski javni prostor zasipaju zaglušujućim povicima da je uHrvatskoj od 1990. do 1998. bio građanski rat, da je Oluja bila etničko čišćenje, da su naziv za Domovinski rat izmislili novinari i da on ni u kom slučaju ne može biti sveti oslobodilački rat, da je jedinu hrvatsku državu bio stvorio – Tito, da je bit hrvatstva samo u protusrpstvu, da je Hrvatska neofašistička država. Pronositeljima takvih teza odjedanput je ustupljen golem medijski prostor, a njihova djela zasipana i javnim nagradama.

Etničko čišćenje

U hrvatskim državnim institucijama pod konac godine 2018. čuje se i ovakav govor: “Kada se gledaju njene posljedice akcija Oluja bila je etničko čišćenje Srba s obzirom na to da znamo koliko na tom prostoru živi danas Srba, a koliko ih je živjelo prije Oluje”, rekao je zamjenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske nacionalne manjine Srđan Milaković koji je i predsjednik Demokratskog saveza Srba. (Vl, 18. 12. 2018). Doista, ne bi trebalo zaboraviti 1995. Kad se doista gledaju posljedice Oluje, vidi se da su tom vojno-redarstvenom operacijom oslobođena hrvatska okupirana područja, a S. Milaković sigurno zna tko ih je okupirao, pa to što govori neistine može biti samo izazivačka provokacija. Odlazak Srba bio je posljedicom njihove memorandumske politike. Istinoljubivi ljudi među njima su to više puta jasno i glasno rekli. Zamjenik gradonačelnika sigurno zna jesu li, nakon mirne reintegracije, Hrvati 1998. pjevali Tuđmanu da im šalje salate jer će biti mesa kad pokolju Srbe, ili su televizijske kamere 1991. snimile ulazak Srba u Vukovar, pod šajkačama, četničkim znakovljem i šljemovima ‘ukrašenim’ zvijezdama petokrakama, kad su nakon višemjesečnog opkoljavanja i razaranja ratnim zrakoplovima, raketnim sustavima, tenkovima i ostalim moćnim naoružanjem, ulazili u razoreni grad ‘pjevajući’ o klanju Hrvata (Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate). Bilo je to četiri godine prije Oluje. Vukovar je tada etnički očišćen. Iza osvajača je ostala Ovčara i tisuće ubijenih ljudi. Etničko čišćenje!? Hrvate je, nakon mirne reintegracije Podunavlja, u Vukovar vodio američki general Jacques Paul Klein. Niti je tko mahao crnim zastavama, niti su povratnici bili naoružani, niti je tko poginuo.

‘Titova Hrvatska’

Dvadeset godina nakon povratka Hrvata u Vukovar, pravi bi revizionisti (koji na sve strane viču protiv hrvatskih ‘revizionista’ i povijesti pisane na temelju dokumenata i činjenica, a ne na temelju Titovih proglasa) pisali novu povijest, usklađenu s ciljevima koji su ih vodili u rat. I dok se pred Božić 2018. po europskim državama nadjačavaju politički rivali, u potrazi za pravednijim i boljim uređenjem svojih zajednica, a mnoštvo ljudi prosvjeduje po ulicama i trgovima, dotle se ovdje izmišljotinama i difamacijama udara na same temelje hrvatske države.

Opet dominira protuhrvatska retorika usmjerena na veličanje titoizma, a krivotvorenje prikaza njegove propasti i hrvatskoga oslobođenja. Jedan ovdašnji nacionalni dnevnik, svoje je stranice početkom prosinca 2018. ustupio izazivačkom govoru nekad poznatoga književnoga kritičara, koji je gotovo bez ikakve veze s istinom i logikom, a i s boljim običajima civilizirane zajednice, rekao i ovo: “A Domovinski rat kao temelj hrvatske države? To je također potpuni idiotizam jer jedina država koja je osnovana kao Hrvatska jest ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza. Ovo danas je izmišljotina popišmanjenih povjesničara koji su pogriješili u svemu što su radili zbog svoje strastvene mržnje prema srpstvu, jer antisrpstvo je danas jedini sadržaj hrvatstva.” Ne može se reći da taj govor pretendira na minimum pameti i respekta prema lako provjerljivim činjenicama.”Donijeti deklaraciju o tom ratu (hrvatskom obrambeno-oslobodilačkom, Domovinskom ratu, op.IB) kao nedodirljivoj svetosti to je uvreda zdravog razuma i jedan od koraka prema fašizaciji jer nijedan rat nije sveti, što je najbolje dokazano u srednjovjekovnim križarskim ratovima u kojima se, u ime Krista, pape i Crkve, bezumno i bezdušno klalo …” (Igor Mandić, Večernji list, 1.12.2018).

Sveti obrambeni i oslobodilački rat

Svet je samo Titov rat? U svom bijesu dekocentrirani govornik, očito, ne misli na sadržaj riječi koje iznosi, a spominjanje Krista, Crkve i pape, trebalo bi samo pojačati animozitet prema hrvatskim braniteljima, jer i njih obilježavaju Kristovi znakovi i njih povezuju s Crkvom i vjerom. A nisu ratovali za Papu, nego za svoj dom. Kritičar svoju ‘tezu’ postavlja tako kao da nitko nije ratovao u stoljećima između križara i Hrvata, kao da nitko na svijetu ne razlikuje obrambeni od osvajačkoga rata, kao da slobodoljubiv čovjek može birati kad će krenuti u obrambeni rat, kao da je napadnuti kriv za rat. U toj je usporedbi nevažno i to kad su, gdje i zašto Hrvati ratovali, nevažno je to što su njihove lađe bile privezane uz hrvatsku obalu, a ‘arkani’ su se dolazili boriti s onima koji su je htjeli oteti. Hrvatski su branitelji i osloboditelji ubijani na svom kućnom pragu. Morali su se braniti od ljudi koji su napadali u ime velikosrpske ideje da se hrvatski krajevi konačno ‘prisajedine velikoj Srbiji’. Ta obrana svoje obitelji, svoje kuće, svoje zemlje i svoga prava, jest sveta jer pokušava spasiti život i slobodu, pred nasrtajem otimača. A sadržaj hrvatstva nije bio niti je danas bilo kakvo protusrpstvo, nego odanost toj ideji slobode i opstanka. Biti protiv agresora nije znak protusrpstva nego slobodoljublja. Zbog toga Hrvati ‘strastveno’ brane sebe i svoje od osvajača ma s koje strane dolazio.

Potpirivači rata

Igor Mandić (isti izvor): “Ne kažem da je taj dokumentarac (Rat protiv rata, na HRT-u) loš, nego je glup. On praktički ismijava cijelu tehnologiju vođenja obrambenog rata nastojeći non-stop odbijati ideju građanskog rata, kao da je to neka uvreda. U tome serijalu čak je, ako me moja kratkovidnost nije prevarila, “preskočena”, iliti bila nespomenuta, važna činjenica o srpskom ustanku u Hrvatskoj “prije rata”. A zašto? Samo zato da se ne prizna, ne uvidi i ne uvaži da su Srbi, kao hrvatski građani, potpirili taj rat. Zato će se radije “preskočiti” balvan-revoluciju i nevolje koje je ona prouzročila jer, kad Srbi NISU hrvatski građani, onda nije ni moglo biti – građanskoga rata! Ja se pojmu svetosti Domovinskog rata neću klanjati jer su ga izmislili kolege koji su mi dragi i simpatični, tj. novinski pisci i redaktori Kuljiš i Grčić.” Bijedno, glupo, pokvareno.

Srbi o kojima govori nisu htjeli biti hrvatski građani i državljani. On žali što se dovoljno ne naglašava tko je ‘potpirio taj rat’, kao da ima ikoga kome to nije poznato: Srbi su ga htjeli, Srbi su ga ‘podpirili’. A kao što tom čovjeku nedostaje isticanje podpirivanja tako su podpirivači i pjesmom najavljivali da će ratovati ‘ako bude sreće’.(!?). (‘Nije mala (Srbija), nije mala, tri put ratovala, i opet će i opet će ako bude sreće’.) Ne treba ništa više reći o podpirivanju (sluteći fašizaciju Hrvatske) i o sreći. Pred nama je govor o slutnji kao uzroku agresije. Nijedan pojam, naravno, nije svet, pa tako ni naziv za hrvatski oslobodilački rat, sveta je žrtva za život i slobodu napadnutih.

Manje je važno kako se taj rat naziva, važan je njegov smisao, razlog i ishod. Podpirivali su ga osvajači, napali su i izgubili su taj rat. Ovodobni ‘križari’ nisu došli sa zapada, nego s istoka. Valjda zamišljaju da je optuživanje Hrvata za navodnu fašizaciju i ustašizaciju najbolji lijek protiv svih ideoloških i ratnih poraza. Eto novih ‘razloga’ (slutnja fašizacije) u kome su svi razlozi, kako bi rekao Gotovac. I sad, nakon više od dvadeset godina kreću u ponovni napad. Najprije klevetama, poput onih o genocidnosti.

Hrvatstvo nije protusrpstvo

Srbi na strani agresora, koji žive u Hrvatskoj, ili su u njoj živjeli, BILI SU hrvatski građani, koji su je odbili priznati svojom Domovinom. Izdali su je, napali oružjem, okupirali blizu trećine njezina teritorija i etnički ga očistili. Oni Srbi koji su je branili s Hrvatima i drugim hrvatskim državljanima, neovisno o etničkom podrijetlu, hrvatski su sinovi bili, jesu i bit će, zaslužni i dostojni njezine slobode. Književni kritičar ne drži do dokaza da su ‘balvan-revolucionari’ nastupali za ostvarenje ideje o zapadnoj srpskoj granici na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, da su huškani, naoružavani i pripremani za tu svoju koljačku ‘revoluciju’ i da su vođeni iz Beograda. Za taj je svoj govor Mandić, koji bit hrvatstva vidi samo u protusrpstvu, 2018. dobio godišnju nagradu J. P. Kamov Hrvatskoga društva pisaca, a ne za svoju knjigu (Predsmrtni dnevnik) koja je objavljena 2017. Kako bi mogao dobiti nagradu za književnost, kad njegova knjiga ne spada u žanr za koji se nagrada dodjeljuje? Evo što je o tomu rekao prije odluke o nagradi: “Znam da postoji pet-šest dobrih naših pisaca, pri čemu mislim, dakako, na beletriste, romanopisce, jer mi koji smo feljtonisti, esejisti i kritičari nažalost ispadamo iz kategorije klasično shvaćene literature.” Ipak je, nakon primitivnoga i mrziteljskoga govora protiv Hrvatske, dobio godišnju nagradu HDP-a “za najbolje inovativno književno djelo”. Nagrada očito ide za definiranje hrvatskoga oslobodilačkoga rata prema kriterijima velikosrpske osvajačke politike.

Naslućena fašizacija

Evo kritičarevih dodatnih ‘obrazloženja’:”Domoljublje je uži pojam, obrana vlastite kuće, stana, kad udari susjed na susjeda, kao što je bilo u građanskom ratu u Hrvatskoj koji su, o tome nema nikakve sumnje, započeli Srbi – oni Srbi koji su u strahu od predstojeće fašizacije digli svoj seljački ustanak i pokušali osnovati nekakvu svoju Republiku Krajinu. Seljak na seljaka, građanin na građanina.” (Tumači nam da su fašizaciju Hrvatske Srbi slutili 1990. a koju rečenicu dalje objašnjava da je usvajanje Deklaracije o Domovinskom ratu (godine 2000.) korak prema fašizaciji, op. IB) Koliko laži i obmana? Predstojeća fašizacija? Jesu li zbog slutnje ubili toliko ljudi i razorili toliko hrvatskih sela i gradova. Srpski seljaci na hrvatske nisu išli vilama i kosama nego tenkovima, niti su srpski građani palicama navalili na hrvatske nego su napadali iz ratnih zrakoplova, iz migova, uz gradove su dovukli raketne sustave, valjda, iz svoje kućne, građanske proizvodnje i krenuli preuređivati fizionomiju mnogih sela i gradova. Hrvati se, naravno, nisu smjeli braniti kako ne bi potvrdili da su ‘genocidni’.

Pisci Memoranduma SANU polazili su od pretpostavke da su Hrvati stoljećima ‘razvijali’ ‘program genocida’, a danas se posljedice ratnih huškanja i stvarnih strašnih ratnih zločina opravdavaju naslućivanjem predstojeće fašizacije, najprije 1990. a onda opet naslućivanje 2000. (Deklaracija). Preventivno djelovanje. Pišu i u svijet šalju vijesti da je naslućivanje bilo utemeljeno. I hrvatska obrana za njih je agresija i dokaz da su ‘genocidni’ i ‘fašistoidni’. Nepokorena Hrvatska za njih je uvijek fašistička. U njoj se može lagati i ubijati bez kazne. Pokorena Hrvatska za njih je zemlja ‘bratstva i jedinstva’, progresa i slobode.

Ivan Bekavac/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Objavio

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Objavljeno

na

Objavio

Prečesto u medijima čitamo “mudre“ savjete kao npr.: prestanite se baviti ustašama i partizanima. Okrenimo se svakodnevnim problemima kojih imamo i tako previše, itd. Onda ti isti ”mudraci” par dana kasnije “opravdano“ lamentiraju u javnosti nad sveopćom ustašizacijom Lijepe naše potpuno ignorirajući kako je SOA svojedobno bila upozorila na porast ne ustaške, nego četničke ideologije u zemlji.

Ali, o četnicima nitko ni da bi zinuo. Josipović, Mesić, Pupovac, Stazić, Rada, Rade i familija, Gerovac, Vlašić i bezbroj ovisnika o Titu i partiji iz dana u dan ne mogu izgovoriti ni dobro jutro, a da u svojoj skromnoj partijskoj frazeologiji ne spomenu ustaše.

Ustaše su se relativno malo spominjale odmah nakon “oslobođenja“. Tada se uglavnom govorilo i pisalo o “narodnim neprijateljima“, ”izrodima”, ”izdajicama” i ”kvislinzima”. Nakon Križnog puta i skrivanja zločina u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji problem ustaša je za novu “demokratsku“ komunističku jednopartijsku vlast bio stavljen ”ad acta”.

Nešto se tu i tamo spominjalo ustaše na suđenju Stepincu, Budaku i Kavranu te u operaciji Gvardijan 1947. godine. koju su Ozna i Udba do kraja razbile. Dotada je fizički, uglavnom bez suda i presuda, pod zemlju otišlo oko 80 posto autentičnih ustaša. Ostatak je svoj biološki kraj dočekao bilo u Argentini, bilo u Paragvaju, Čileu, Brazilu…

I sada se odjednom nekom čudnom alkemijom na svakom uglu RH pojavljuju opet nove i sve savršenije generacije ustaša. K’o nove generacije mobitela. Ponuda je bogata i širokog spektra. Želiš li naći autentičnog starog tvrdog ličkog, imotskog ili hercegovačkog ustašu, ponuda je preskromna. Kad se tu i tamo netko pojavi kao Artuković i Šakić, naše suvremeno i demokratsko pravosuđe promptno se pobrine da ti ustaški dinosaurusi odmah napuste ovu liberalnu planetu. Štoviše, kao vrhunski dokaz tehno-marksističke demokracije iza njih nisu ostali ni grobovi. Slično kao kod naših Kineza.

Zamislite kada bi svi Kinezi odjednom ustali. Bila bi to za naše današnje ljevičare milijarda i pol ustaša… Vauu!

Jeste li pročitali polemiku našeg jednomandatnog predsjednika Ive Josipovića s još neukroćenim kolumnistima Večernjaka Ninom Raspudićem i Borislavom Ristićem, Slavenom Leticom i Nevenom Sesardićem? Bivši stalno ponavlja ”ustašofili…“,“Hercegovina puna ulica s imenima ustaša…“, ”bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam…“ itd. I tako se naš bivši Ivo prometnuo u beskompromisnog borca protiv davno pokopanih ustaša (bivši on, bivši oni!).

Oni koji nisu imali sreću da budu pokopani završili su vjerojatno s ostalim nesretnicima u onih 1700 jama. Naravno, teško ćete čuti nešto od naših “josipovića“ o novorođenoj četničkoj državi u “tamo daleko, tamo je selo moje..“ Međutim, nije naš bivši Ivo bedast. Zna on kao i novi ljevičarski okidač Dalija Orešković da se danas kod nas pomoću davno (bez suda) likvidiranih ustaša grade nove karijere. To vam je jedna vrsta kompostiranja davno smaknutih “klasnih neprijatelja“.

‘Prošla baba s kolačima’

Naime, ovih je dana u slobodarskoj Rijeci bio održan “Hod za život“. Rijeci koja je idealno mjesto za takav mimohod s obzirom da u njoj komunisti vladaju duže nego li u Sjevernoj Koreji. Sudionici povorke, koje su ljevičari onako iz milja i kolokvijalno nazvali “bijesni čopor“, zalagali su se za zakonsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća pa sve do prirodne smrti. To je nešto tako grozno i protuprirodno da je na to odmah morala reagirati jedna nova liberalno – ljevičarska zvjezdica u slobodnom padu kao zvijezda repatica. Ni da me bacite u okove neću otkriti njen identitet samo zato da se ne zamjerim Slavenu koji je mora podržavati.

Naša ”crvena zvijezda” munjevito je shvatila o čemu se tu radi (kao i o drugim temama) te je svečano izjavila: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojom Hrvatska nema nikakve veze“. Ako ikome tko je sudjelovao u tom “ustaškom“ hodu padne na pamet tužiti našu novu političku zvijezdu zbog ovih “biranih“ riječi ne znam kako bi mogao izgubiti tu parnicu!

U isto vrijeme je pod sigurnosnim “štitom“ Voje Obersnela održan i progresivni, antifašistički, slobodarski, humani i neokomunistički “Hod za slobodu“ kojem se, vrativši se iz Amsterdama, pridružila i Anka Mrak – Taritaš. Kad je “Hod za život“ već zamakao iz ugla, naš Mrak je počela vikati: “No pasaran“ ili po naški ”nećete proći”. Neki ustašofil je sa strane samo promrmljao: “Prošla baba s kolačima“.

Znači, danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga, oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba, oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“, oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“, oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata, oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja, oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo, i da ne nabrajam do kraja godine.

Evo, tako smo demokratski, utemeljeni na ”postmodernom znanstvenom marksizmu” došli do saznanja tko jest, a tko ipak nije ustaša. Kad smo riješili to prethodno pitanje, sada će trebati obaviti još samo kratke konzultacije s drugom Stazićem kako jednom zauvijek riješiti taj ustaški karcinom koji je zahvatio Lepu njihovu.

Kada se napokon riješimo tih retrogradnih, zatucanih ustaša pojavit će se u zoru na istoku ”crvena zvijezda”. U toj neostvarivoj bajci će se u Zagrebu napokon odigrati i legendarna utakmica Dinamo : Crvena zvezda koja se nije zbog ustaša mogla odigrati 13. svibnja 1990. godine. Bit će možda mali problem naći novog Bobana da sredi muriju jer više nema Arkana…

Lubeničarske teorije

Borislav Ristić, Večernjakov “ustaša“, lagano nas baca u depresiju istinitošću svog članka. U kolumni “Rat protiv ideologije tehno – marksizma“ piše o tehnokratskim elitama na zapadu koje su “izvana zelene, a iznutra crvene“ tj. lubeničarskim teorijama, o “brizi“ za budućnost našeg planeta, kako moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima… Ono što me najviše veseli je zamisao “kako se u ime održivog razvoja apelira da se elite dogovore koliko ljudi treba živjeti na Zemlji“. Uglavnom, “ustaša“ Ristić misli da dolaze vremena kad ljudi neće kao do sada stvarati otpad, već će i sami postati otpad. Sjajna analiza tehno-marksističke budućnosti koja nam se smiješi iza ugla.

Neću više citirati Ristića. Idem se baviti vedrijim stvarima. Kao na primjer prognozom Šokre Beljaka da će Amsterdamska koalicija pobijediti na nedjeljnim izborima. Ako oni zaista pobijede onda se slažem da se, u ime održivog razvoja, ipak mora dogovoriti koliko ljudi smije živjeti na zemlji.

Evo i jedan vic iz stare ”dobre” Juge. Pita učiteljica đake: ”Tko zna što je bilo prije: kokoš ili jaje?” Javi se Ivica: ”Prije je bilo svega…!”

Notorni Boris Vlašić se rasplakao nad sudbinom Hrvata, mahom Dalmatinaca, antifašista, partizana, ”slobodnih i poštenih” ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto i neke.

Uistinu to su iskrene suze. Krokodilske. Kolumna ovog volumena glasi: “Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke“. Pod naslov: “Kada idu u Bleiburg, Hrvati misle da su na dobroj strani. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost“. Kad bi Hrvati bili takvi “Hrvati“ kao što su to Vlašić, Stazić, Gerovac, Tomić, Pavičić, Pofuk, Jelaska… onda bi definitivno bili kolektivno spremni, ne ”za dom” nego ”za kompostiranje” ili ”za auto otpad”.

Nikada te “slobodne i poštene“ niste čuli da se bore i žrtvuju protiv ustaške vlasti, Poglavnika, vojske, režima, rasnih zakona nego se uvijek isključivo bore protiv države, a za drugu državu, njima toliko dragu Jugoslaviju. Ti “slobodni i pošteni“ kad su slomili hrvatsku državu nisu ni beknuli protiv nove komunističke diktature, protiv jedne partije, jednog doživotnog predsjednika, protiv OZNE, UDBE, protiv Golog otoka, protiv brutalnog gašenja “Hrvatskog proljeća“…

I na kraju, kad su nas braća tih istih “slobodnih i poštenih“ s crvenim zvijezdama i mrtvačkim glavama na kapama napali, okupirali, razorili, poklali 1991. godine, naši “slobodni i pošteni“ su čekali, ali nisu dočekali da nas Ratko Mladić i Zoran Erceg oslobode kao 1945. godine.

Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Po popisu stanovništva 1948. godine, Hrvatska je imala 639.000 osoba manje nego što je imala 1945. godine. Ako je Tito 1945. godine pripojio Istru, otoke i Dalmaciju matici zemlji, kako to da je današnja Hrvatska manja nego NDH?

Sad bi tisuće sličnih Vlašića koji se redovito okupljaju u Kumrovcu trebali blejati od sreće da Hrvati svakog svibnja hrle u Bleiburg odati počast 11. Dalmatinskoj brigadi na rekordu koji je bio prezahtjevan čak i za Ratka Mladića. A taj rekord je više od pola milijuna ubijenih, što onih pobacanih u Hudu i ostale jame, što likvidiranih metkom u potiljak od strane “slobodnih i poštenih“, što poubijanih nakon osuda prijekih sudova. Naime, većina pobacanih u jame smrti imali su žicom zavezane ruke i noge kako “pošteni i slobodni“ ne bi trošili streljivo na “bandu“.

Zato Vlašiću nemoj maštati! Nema više “slobodnih i poštenih“ koji će izlagati svoje orjunaške život za tvoju Jugoslaviju. Sve smo vam pokazali i dokazali 5. kolovoza 1995. godine. Da smo bili kao ti “slobodni i pošteni“ u svibnju “tisuću devetsto četrdeset i neke“ nitko od njih ne bi preživio ili vidio Srbiju. I to je ta razlika između koljača i ratnika koju Vlašić s obzirom na svoj mentalitet neće nikada shvatiti. No to je njegov problem i problem njegovih urednika.

Javlja mi Zlatko Lukež: “Usvojen je u hrvatskom jeziku novi padež. ”Korumptiv”. Odgovara na pitanja: ”Komu i koliko”.

Suzanu Badanković muči na Fejsu “pitanje svih pitanja“: ako je žena uvijek u pravu, a muškarac uvijek u krivu, pa kad muškarac kaže ženi da je ona u pravu… je li onda muškarac u krivu ili u pravu?“

Krivi su i živi i mrtvi

A sad nešto malo više o “slobodnim i poštenim“ Borisa Vlašića. Netko mi je danas poslao presudu Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. februara 1946. godine. Sudac Vujčić Nikola, predsjednik vijeća, Roksandić Janko, potpredsjednik suda i Ozren Zastavniković donijeli su sljedeću: ”Presudu: U smislu čl. 28. Zakona o konfiskaciji i na osnovi podataka iz spisa Kotarskog narodnog odbora…” prestat ću s citiranjem tog pravnog rariteta kako ne bih zamarao moje čitatelje pravnom terminologijom.

Uglavnom, utvrđeno je da su se svi stanovnici mjesta Zrin borili protiv N.O.V. pa su zbog toga streljani ili pobjegli te im se cjelokupna imovina konfiscira kao narodnim neprijateljima.

Ova presuda se smatra izvršnom pa se dostavlja javnom tužiocu u Petrinji. Znači svi žitelji Zrina su bili narodni neprijatelji! Imovina im je oduzeta, kako onima koje su pobili tako i onima koji su navodno pobjegli, pa kako imovina nije uspjela pobjeći drugovi su se samo trebali s njom poslužiti.

Osobito ako su bili “slobodni i pošteni“. Nastojat ću taj pravosudni biser objaviti zajedno s kolumnom. Nadam se da ću uspjeti. Ako zbog ničega onda zbog malo vjerojatnog osviještenja Borisa Vlašića.

Krenulo je Molierovu “Umišljenom bolesniku“. Ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari