Pratite nas

Kolumne

Pokreni se, Hrvatska!

Objavljeno

na

Možda bi bilo dobro u ovoj godini dobro razmisliti o građanskim inicijativama i vidjeti koliko se u tom pogledu može učiniti. Može li se hrvatsko društvo vratiti na pravi kolosjek i pokušati implementirati odluke naroda? Može li se hrvatsko društvo otrgnuti od moći političkih elita, koji, po svemu sudeći, ne mogu ostati vječno, nego će, kao i mnoge do sada, plesati jedno vrijeme i jednostavno iščeznuti u ropotarnicu povijesti? Može li se pronaći put da se u  naše hrvatsko društvo vrate prave vrijednosti, koje će vratiti povjerenje u društvo, u politiku, koje će vratiti povjerenje u ljude međusobno? Pogledajmo: uđemo li u dućan vidimo tamne poglede trgovkinja, uđemo li u bolnice vidimo hladnoću u liječničkim očima i bojazan i strah u  očima bolesnih, uđemo li u staračke domove vidimo izgubljene poglede. Mislim da bi našim političarima bilo korisno samo na dva dana otići, recimo u Švicarsku, kako bi vidjeli kako je osmjeh na licu svih ljudi, kako se ljudi vesele i raduju i najmanjim stvarima, a imaju sve. Mislim da bi bilo korisno da vide, iako sam siguran da bi to ostalo samo u njihovu sjećanju. Rijetki bi posegnuli te primjere primijeniti u  Lijepoj našoj.

Događaji vezani za novogodišnja slavlja polako se smještaju u naše uspomene a životi nam neupitno počinju teći dalje, pa tako i svakodnevni problemi se užurbanim koracima vraćaju u našu stvarnost. Polako se počinjemo prisjećati svega onoga što nam je prošle godine donosilo tugu i muku, ali i radost. Počinjemo realizirati planove koje smo skovali ranije, ili ako, ne daj Bože, to nismo učinili, sada je vrijeme za dalekosežno planiranje i početak odrađivanja naših planova. Već dolazi sredina siječnja i bilo nam je, vjerujem, dosta vremena da se otrijeznimo od blagdanskih rakijica i odbolujemo sve naše momorluke i krenemo u stvarnost.

A ona po svemu sudeći, nije ružičasta. Čast  izuzetcima, koji su, iz različitih razloga, svoje života već odavno posložili, pa im svaka nova godina dođe kao i mogućnost nove relaksacije, ali, moramo biti iskreni, ipak u našoj hrvatskoj stvarnosti je više onih koji se opet moraju uhvatiti u koštac s neplaćenim računima, nepoloženim ispitima, ne realiziranim životima. Urezao mi se u sjećanje taj pojam “realizirani život”, kojega sam prvi puta čuo od Ivana Gudelja, bivšeg nogometnog reprezentativca i velikog hrvatskoga čovjeka. Rekao mi je to za mojih sarajevskih dana, kada je predstavljao svoju knjigu “Hajdučko srce”. Govorio je kako je realiziran život, život kada je čovjek sretan i radostan, ma što mu se u životu događalo i ma koliko novaca imao. I zato bih volio da smo svi mi, Hrvati, na početku ove nove godine, realizirani ljudi, tako da nas ništa ne bi moglo poremetiti, ništa nam ne bi moglo nauditi. A sasvim je izvjesno da će nam i ova godina biti puna prilika u kojima će nam netko pokušati “u kavu ubaciti gorki šečer”.

Čovjek je “zon politikon”, rekli bi neki stari Grci. Čovjek je biće koje želi biti društveno, želi biti dio “svemira”. To mu je i obveza i pravo. I ne može i da hoće biti imun na sva događanja oko sama sebe. Htio ne htio mora se uključiti u događaje. Ako neće sam, ne mora brinuti, uključit će ga drugi. A politička scena u našoj maloj Hrvatskoj bit će, opet, vidi se i na početku ove godine, vrlo bogata događajima, koji će nam određivati živote. Izbori za europski parlament već su ujedinili neujedinjive. Prelasci najviših političkih dužnosnika iz stranke u stranku, počeli su označavati i ovu godinu. Kao da nije bilo dovoljno ono što se radilo u prethodnoj. Silne prozivke za kriminal, podizanje optužnica, ispitivanja, dokazivanja. Očito je da će ih biti na pretek. Da li će na kraju cijeloga igrokaza opet najčešći epilog biti “Pojeo vuk magraca”  “ tresla se gora rodio se miš” ostaje da se vidi.  Ono što je bitno i ono što se već zna jeste činjenica da ništa i  nitko nije siguran bez obzira koliko mislio da jeste, jer se sve vrtoglavo mijenja.

Bilo bi bolje da gornju tvrdnju ne analiziramo, jer ćemo doći do niza primjera i potvrda kako u politici, kakva se vodi u Hrvatskoj, ništa nije normlano i kako veliki broj stvari nema utemeljenje u tradicionalnim  hrvatskim vrijednostima i utemeljenim međunarodnim zakonskim rješenjima. O nekim  vjerskim osjećajima, pravilima i zakonima ne treba niti trošiti riječi, jer kad vidite vjernike koji su non-stop po crkvama i misama, a onda te iste vidite kako dižu ruke za zakone na granici kršćanskoga pogleda, on da vam se jednostavno izbiju svi argumenti.

Možda bi bilo dobro u ovoj godini dobro razmisliti o građanskim inicijativama i vidjeti koliko se u tom pogledu može učiniti. Može li se hrvatsko društvo vratiti na pravi kolosjek i pokušati implementirati odluke naroda? Može li se hrvatsko društvo otrgnuti od moći političkih elita, koji, po svemu sudeći, ne mogu ostati vječno, nego će, kao i mnoge do sada, plesati jedno vrijeme i jednostavno isčeznuti u ropotarnicu povijesti? Može li se pronaći put da se u  naše hrvatsko društvo vrate prave vrijednosti, koje će vratiti povjerenje u društvo, u politiku, koje će vratiti povjerenje u ljude međusobno? Pogledajmo: uđemo li u dućan vidimo tamne poglede trgovkinja, uđemo li u bolnice vidimo hladnoću u liječničkim očima i bojazan i strah u  očima bolesnih, uđemo li u staračke domove vidimo izgubljene poglede. Mislim da bi našim političarima bilo korisno samo na dva dana otići, recimo u Švicarsku, kako bi vidjeli kako je osmjeh na licu svih ljudi, kako se ljudi vesele i raduju i najmanjim stvarima, a imaju sve. Mislim da bi bilo korisno da vide, iako sam siguran da bi to ostalo samo u njihovu sjećanju. Rijetki bi posegnuli te primjere primijeniti u  Lijepoj našoj.

Riječi u ovoj kolumni su prilično grube, ali one su za mnoge stvarnost, životna stvarnost. Postoje i oni koji i dalje nose “ružičaste naočale”, ali takve naočale ne mogu se nositi cijeli život, jer su umjetne. Nisu realne i iščeznut će jednog dana. Možda je dobro ponekad upućivati grublje riječi kako bi nas probudile i potaknule na djelovanje, ako sve to već nije kasno.

Stara narodna poslovica, ipak, kaže kako nikad nije kasno. Važno je prepoznati problem, napraviti strategiju  i krenuti a ne samo vrtiti se u krug. Pokreni se, Hrvatska!

Anto PRANJKIĆ

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari