Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pokrenuta inicijativa za obnovu istrage Udbinih ubojstava Mile Rukavine i suradnika

Objavljeno

na

Neposredno nakon što su u Središnjici nekadašnje hrvatske državotvorne emigrantske organizacije UHNJ (Ujedinjeni Hrvati Njemačke) u srcu Münchena, Paul Heysestra 25, dana 26.10.1968., kukavički ubijeni predsjednik organizacije Mile Rukavina, urednik organizacijskog glasila „Hrvatska Sloboda“ Krešimir Tolj i mladi Vid Maričić supruga pok. Mile Rukavine, Kata, izjavila je njemačkim novinama “Bild“: “Ja poznam ubojicu! Ali ja šutim. Inače će i mene i moje dvoje djece ubiti. Moj muž mi je već prije par dana pričao, da u organizaciji sjedi jedan špijun, piše FenixMagazin

[ad id=”93788″]

U subotu prijepodne trebao je biti raskrinkan. Moj muž ga je očekivao u münchenskom uredu. Kada izdajica nije vidio drugi izlaz, to je se morao dogoditi.“

Gospođa Rukavina ime tajanstvenog ubojice, odnosno izdajicu njezina muža i njegovih suradnika nije otkrila. Poznato ime dotičnog se neće otkriti ni u ovome članku, već samo toliko da je na vidjelo izišao rukopis o dotičnom (šest stranica) pok. Mile Rukavine sastavljen dan prije njegove pogiblje i pismena svedočanstva više svjedoka od 20. prosinca 1968., tada najbližih suradnika Mile Rukavine. Dokumenti veoma konkretno razjašnjavaju što se je dogodilo nekoliko tjedana prije i na sam kobni dan 26.10.1968. u Münchenu.

Ti dokumenti su nedavno dospjeli do mene kao nekadašnjeg glavnog tajnika Ujedinjenih Hrvata Europe (UHE) i sudskog tumača sa molbom da ih prevedem na njemački jezik i prosljedim nadležnim njemačkim organima što sam i učinio. Ukoliko bude dovoljno indicija za obnovu istrage u fokusu se biti dva Hrvata, jedan rođen u okolice Travnika koj živi u Müchenu i drugi koji je živio u Reutlingenu.

Prema raspoloživoj dokumentaciji riječ je o osobi koja je od Mile Rukavine i suradnika uz vlastitu suglasnost dobila organizacijsko ime “Stojan Radaković”. Dotičnom gospodinu boravak je 1968. bio prijavljen na adresi srednišnjice UHNj u Münchenu ali je veoma brzo razotkriven kao suradnik jugoslavenske tajne služe.

udba2Nešto više od dva tjedna prije pogibije, naime 10. listopada 1968. Mladen Dolić, Iko Prka i Franjo Vlajčić (dužnosnici Glavnog odbora organizacije iz Münchena) su se pismeno obratili glavnom tajniku organizacije Anti Vukiću upozoravajući ga detaljno da je dotični “Stojan” razotkriven kao sumnjiva osoba kojoj predsjednik Rukavina daje previše slobode i uvida u najinternije organizacijske stvari. Tražili su od tajnika savjet i sastanka vezan za taj slučaj.

O tome su razgovarali u osobnom razgovoru i sa samim predsjednikom Rukavinom koji im je rekao da je on “Stojana” već ranije otkrio, da je dotični pod diskretnim nadzorom i promatranjem, da njemu, Rukavini, treba još nekoliko dana da razotkrije čitavu mrežu i da će se oformiti posebna komisija od predsjednika i tri člana koja će preslušati “Stojana”. Članovi komisije su bili Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Ivan Prka i Franjo Jurković. Sastanak saslušanja “Stojana” bio je predviđen za 26.listopada 1968. u privatnom stanu Ivana Prke u München-u, Paul-Heyse-Strasse 21. nekih 50 metara udaljen od Središnice UHNj Paul-Heyse-Strasse 25. s početkom u 10:00 sati prije podne. Za tu svrhu Mile Rukavina je dan prije u svojoj kući u Schongau pripremio 61 pitanja namjenjeno “Stojanu” na koja je ovaj dužan davati svoj odgovor, odnosno svoju obranu.

Na žalost, jugoslavenski teroristički aparat bio je brži te usmrtio: Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i Vida Maričića. Zločin je izvela jugoslavenska tajna služba istoga dana i sata (u 10:00 sati prije podne) u Srednišnici UHNj kada je “Stojan” trebao biti preslušan u nedalekom stanu Ivana Prke.
Iz analize dokumenata proizlazi da “Stojan” sudeći po svemu nije bio izvršilac gnjusnog zločina, ali da je sigurno bio sredstvo u rukama UDB-e i njezin pomagača. Druga nejasna osoba koja je tada živjela u Reutlingenu je prema dogovoru s Rukavinom noć na 26. listopada trebala provesti u Središnjici ali je iz samo njoj znatnih razloga prenoćila u obližnjem pansionu, te se uplašena 26. listopada u 10:00 sati pojavila u stanu Ivana Prke. Dok su se članovi UHNj toga dana trudili otvoriti vanjska vrata Središnjice ta osoba, kao da je znala što će se ugledati kada se otvore vrata, jednostavno je napustila suborce i otišla.

Danas su svima puna usta lustracije bez koje nema demokracije. Hrvatska stranka prava (HSP) u tri navrata (1998., 1999. i 2006.) je u Saboru predlagala Zakon o Lustraciji koji je u najbitnijoj točki 14. odbijan od HDZ-ove većine. Zato danas Hrvatskom vladaju nelustrirani jugokomunisti i droboljubni ratni profiteri te u njoj žive nekažnjeno ubojice Hrvata.

Ekskluzivno za Fenix: Ivan Lozo, raniji glavni tajnik Ujedinjenih Hrvata Europe (UHE)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca bio je komunistima bolna točka

Objavljeno

na

Objavio

Redovni profesor na više zagrebačkih fakulteta i povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest Miroslav Akmadža i u svom magistarskom radu, kao i doktorskoj disertaciji, te objavljenim djelima govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu (Katolička Crkva u BiH i komunistički režim, Katolička Crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980., Krunoslav Draganović, Crkva i država – svezak I. – IV., 1945. – 1968., Franjo Šeper: mudrošću protiv jednoumlja, Biskupi, komunisti i svećenička udruženja, govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu).

Sa zvanjem znanstvenoga savjetnika član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a također je i član Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao vrstan poznavatelj prilika i okolnosti u kojima se našla Katolička Crkva na koncu Drugoga svjetskoga rata te zlosilja koje je trpjela kroz totalitarni jugokomunistički režim, profesor Akmadža rado je pristao na razgovor za novi broj glasila Stopama pobijenih.

Gledajući statističke podatke o stradanju katoličkih svećenika u vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, dolazi se do zaključka da je jugokomunistički režim bio znatno suroviji prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata nego što su, primjerice, albanski, mađarski, poljski, slovački ili istočno-njemački komunistički režimi bili prema katoličkim svećenicima u svojim zemljama. Kako to tumačite?

– Razlog tomu je što je Crkva u ostalim zemljama predstavljala samo vjernike i vjeru kao takvu, koju su željeli isključiti iz društva, ali im za to nisu bila nužna ubojstva svećenika. Naprotiv, od njih bi stvorili samo mučenike i jačali vjeru. Zato su nastojali koristiti druge metode, poput onemogućavanja njezina javnoga djelovanja i promidžbenoga rušenja njezina ugleda. No, kod Crkve u Hrvata nije bio problem samo vjera, nego i nacija. Komunisti su, naime, Crkvu u Hrvata doživljavali kao nositelja nacionalnih i separatističkih ideja te su ju kao takvu nastojali prikazati proustaškom, protukomunističkom i protujugoslavenskom organizacijom. Zato su prema njezinim svećenicima ponajprije represivno djelovali optužujući ih za ustaštvo, izdaju jugoslavenskih nacionalnih interesa i rušenje jugoslavenskog jedinstva.

   Kad je u pitanju metodologija organiziranih jugokomunističkih zločina uperenih protiv katoličkih svećenika i redovnika na prostoru bivše Jugoslavije, je li ona ujednačena ili je ovisila, i koliko ako jest, o volji nisko postavljenih mjesnih dužnosnika?

– Tu ne možemo dati jednoznačan odgovor. Riječ je o kombinaciji jednoga i drugoga. Normalno da je za obračun s najistaknutijim predstavnicima Crkve, poput Stepinca, Čule i drugih biskupa i redovničkih provincijala, bila nužna odluka najviših predstavnika vlasti, tj. Tita osobno. No, usporedo s tim, niža tijela vlasti i pojedinci, provodili su samoinicijativno represiju nad nižim svećenstvom, što zbog ideološkog zanosa, što zbog dokazivanja ili osobnih animoziteta. To, s druge strane, ne oslobađa odgovornosti najviše predstavnike vlasti jer su ovi za takva postupanja znali, ali nisu ništa poduzimali protiv počinitelja, naprotiv često su takve i nagrađivali. To je razumljivo rezultiralo masovnošću takvih postupaka, posebice u zadnjim ratnim i prvim poratnim godinama.

  Zašto je jugokomunistički režim krivio katoličke svećenike i redovnike te se tako surovo okomio na njih koncem Drugoga svjetskoga rata i u poraću?

– Ponajprije zato što su katoličke svećenike smatrali političkim protivnicima, odnosno podupirateljima ustaškoga pokreta. To je bio posebice povod nasumičnim pojedinačnim ubojstvima. No, općenito, za komunističku vrhušku, svećenici su bili potencijalni predvoditelji oporbenih snaga u okolnostima u kojima su ukinute legalne političke stranke. Obračun sa svećenstvom trebao je ponajprije obeshrabriti većinu svećenstva u eventualnom takvom djelovanju, ali i izazvati strah kod vjernika od sličnih posljedica. Vjernici su, naime, trebali shvatiti da ako se vlasti usude tako okrutno obračunati sa svećenicima, što tek onda oni, kao obični građani, mogu očekivati. Tako je neutralizirano svako političko djelovanje izvan partijskih struktura.

   Dostupne informacije govore da su ratne i poratne egzekucije rađene na temelju pomno urađenih popisa. Je li to točno i tko su autori tih popisa?

– U manjoj mjeri da, ali najveći broj pobijenih bio je izvan tih popisa. Što se tiče popisa i tu postoje dvije razine. Najviše vlasti zacijelo su odredile koji su to najistaknutiji pojedinci koje po žurnom postupku treba likvidirati. Na nižoj razini rađeni su popisi po raznim kriterijima, koje sam već ranije spominjao: moguća politička opasnost, osobna netrpeljivost, osveta i sl. Jedan od poznatijih takvih popisa bio je u slučaju pokolja na Daksi. Dok recimo u slučaju pobijenih širokobrijeških franjevaca, nije bio nužan popis nego je jednostavno odlučeno da se pobiju svi koji se tamo pronađu.

Kakve su Vaše spoznaje o ubojstvima 66 hercegovačkih franjevaca? Navodno su neki od njih na području Ljubuškoga, odakle i Vi potječete, bili na popisu s najmanje 60-ak osoba koje su jugokomunisti namjeravali pobiti čim osvoje Ljubuški.

– Kao što sam prethodno spomenuo, većina ovih franjevaca pobijena je samim činom zatjecanja u samostanu. Ostali su, pa tako i oni u Ljubuškom, bili pobijeni ili na temelju popisa svih onih građana koji su smatrani potencijalnom opasnošću za režim ili pojedinačno, bez nekog posebnog plana. U tom smislu Ljubuški se bitno ne razlikuje od ostalih zapadnohercegovačkih općina. Zapadna Hercegovina smatrana je ustaškim gnijezdom i izvorištem potencijalnih budućih rušitelja režima i Jugoslavije. Zato su jugokomunističke represivne mjere prema svećenstvu i ostalom hrvatskom puku u tim krajevima bile brutalnije nego drugdje. Normalno, komunistima, kao i sličnim diktaturama, intelektualna elita predstavljala je najveću opasnost, a svećenici su bili najistaknutiji predstavnici te elite, ali i stvaratelji budućih intelektualnih elita. Zato su oni, kao i drugi intelektualci, bili prvi na popisima onih s kojima se treba prvo obračunati.

Imaju li dugogodišnje tamničke kazne koje su odrobijali brojni hercegovački, bosanski i dalmatinski franjevci veze s utemeljenjem udruženja Dobri pastir i zašto?

– Udruženje Dobri pastir, koje su osnovali bosanski i hercegovački franjevci, mimo volje crkvene hijerarhije, a uz potporu državnih vlasti, utemeljeno je ponajprije baš zato da se spriječi kažnjavanje svećenika, ali i oduzimanje crkvene imovine i onemogućavanje sveukupnog crkvenog djelovanja. To je bio i argument franjevaca prema crkvenoj hijerarhiji kada su opravdavali tu svoju odluku. Vlasti su preko udruženja nastojale nadzirati crkveno djelovanje i dovesti Crkvu u ovisnost o državi. Svi oni koji su to sprječavali postali su meta represivnih tijela vlasti te su uglavnom završavali u tamnicama. S druge strane, oni koji su već bili u tamnicama, mogli su si osigurati raniji izlazak na slobodu ako bi se učlanili u udruženje. No, ni formalno članstvo u udruženju nije bilo jamstvo da ne ćete završiti u tamnici ako ste pokazali u svom djelovanju da ste neskloni postojećem režimu.

Kao godinu zaokreta u odnosima jugokomunističkih vlasti i Svete Stolice često navodite 1966. godinu. Što se tada promijenilo za svećenike i vjernike?

– Nakon što je 1960. umro nadbiskup Stepinac, a na čelo Crkve došli reformski pape Ivan XXIII. i Pavao VI., jugoslavenske su vlasti procijenile da je za njihovu međunarodnu afirmaciju, posebice kroz pokret nesvrstanih, bitno poboljšati odnose sa zapadnim zemljama, za što im je trebala normalizacija odnosa sa Svetom Stolicom. Zato su početkom 60-ih godina, u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskoga koncila, koji je otvorio mogućnost dijaloga s komunističkim režimima, jugoslavenske vlasti inicirale pregovore sa Svetom Stolicom. Svetoj je Stolici to odgovaralo kao početna postaja na putu ostvarenja Istočne politike, kojom se trebalo pomoći Crkvi iza »Željezne zavjese«. To je rezultiralo potpisivanjem protokola o normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa 1966. Sve se razumljivo moralo odraziti i na poboljšanje položaja Crkve u Jugoslaviji. Iako time komunisti nisu odustali od krajnjeg cilja, iskorjenjenja religije iz društva, ipak su ublažili politiku prema Crkvi. To je ponajprije rezultiralo smanjenjem sudskih progona svećenika, omogućavanjem gradnje novih crkava, slobodnijom vjerskom poukom i sve brojnijim vjerskim tiskom. Jedino na čemu je država inzistirala bilo je nemiješanje Crkve u politiku.

   Poznata knjižica Široki Brijeg, koju je priredio dr. fra Gojko Musa, izišla je iz tiska početkom sedamdesetih godina. Gledajući tu knjižicu danas, u njoj ne postoji ništa što bi moglo biti predmet spora. Međutim, nakon njezina objavljivanja uslijedili su politički progoni, pretresi, sudske presude, a medijska je hajka bila drastičnija nego nakon 1945. S obzirom na zaokret iz 1966., kako to tumačite?

– Prvo, knjižica Široki Brijeg podsjećala je na partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca, što je bila bolna točka koju se uopće nije smjelo spominjati, kao ni Bleiburg. Dakle, riječ je o zabranjenoj temi. Drugo, to je bilo vrijeme političkih previranja u Hrvatskoj, kada je komunističke vlasti zahvatio opći strah od jačanja nacionalističkih i kleronacionalističkih snaga. Zato ponavljam, država je bila popustljivija prema Crkvi u čisto vjerskim stvarima, no ako je nešto mirisalo na politiku, nije imala milosti.

Crkvenodržavni odnosi u razdoblju od Titove smrti do raspada Jugoslavije bili su također složeni. Poglavito je to razdoblje burno na području Hercegovine nakon pojave Međugorja. Recite nam malo više o tome.

– Nakon Titove smrti u Jugoslaviji dolazi do ekonomske krize, ali što je još važnije do političke krize vezane uz događanja na Kosovu. Sve je više dolazio do izražaja strah komunista od mogućeg raspada zemlje. Svako masovnije okupljanje naroda predstavljalo je potencijalnu opasnost. To je vrijeme učestalih velikih crkvenih manifestacija, na kojima se masovnošću izražavala odanost naroda prema Crkvi, a Crkva sve češće predstavljala zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa. To je svakako izazivalo zabrinutost državnih vlasti. U tim okolnostima dogodilo se i Međugorje koje postaje potencijalno okupljalište širokih masa. Dok su masovna vjernička okupljanja u Solinu, Mariji Bistrici i drugim tzv. umjerenijim krajevima, još i mogla proći, u srcu zapadne Hercegovine, koja je smatrana izvorištem neprijateljskih snaga, to je bilo neprihvatljivo. Posljedica toga je represivno postupanje vlasti u Međugorju i okolici.

    Posljednjih godina često se govori o pojmu lustracije. Što bi, po Vama, taj proces obuhvaćao i je li on danas u ovim okolnostima uopće moguć?

– Kao povjesničar ponajprije smatram da mi povjesničari svojim istraživanjima moramo doprinijeti lustraciji, tj. utvrditi činjenice o svim nedaćama i njihovim pokretačima u vrijeme jugokomunističke vladavine, odnosno razdvojiti žito od kukolja i to unijeti u školske udžbenike. Lustracija u glavama starijih naraštaja nije izvediva, jer je teško utjecati na mišljenje ljudi koji su proživjeli komunističko razdoblje, bilo kao žrtve bilo kao progonitelji. No, naša djeca moraju učiti i znati što je i kako bilo u to vrijeme i koje su posljedice toga, ne toliko radi naše prošlosti, koliko radi njihove budućnosti. Lustracija u sudskom ili političkom smislu smatram da je zakašnjela i danas neprovediva. No, u duhovnom, obrazovno-odgojnom i kulturološkom smislu može se puno napraviti.

      Na koncu, koja bi bila Vaša završna poruka čitateljima glasila Stopama pobijenih?

– Poručio bih im da je jako dobro što mogu upoznati prošlost svojih predaka i svoga kraja te tako sačuvati sjećanje na sve one koji su patili za našu bolju budućnost. No, ne smiju biti opsjednuti prošlošću, nego usmjereni prema budućnosti, tako da poučeni prošlošću ne dopuste da nam se više ikad dogodi ono što nam se dogodilo u vrijeme jugokomunizma. Također, da spoznaja o onom što nam se dogodilo ne bude izvorište mržnje, nego poticaj da mi danas, za dobrobit naše djece i naroda, živimo u duhu kršćanske ljubavi, praštanja i solidarnosti.

Razgovarala: Anita Martinac / Stopama pobijenih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Fra Mariofil Sivrić je pokopavao mrtve svećenike, a onda su partizani i njega ubili

Objavljeno

na

Objavio

fra Mariofil Sivrić, foto: dr. fra Robert Jolić

Jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi bio je fra Mariofil Sivrić, odgojitelj i aktualni vikar franjevačkog samostana na Širokom Brijegu.

U veljači 1945. fra Mariofil se nalazio na Širokom Brijegu. Veoma je čudno da je fra Mariofil jedini koji nije ubijen u prvoj skupini franjevaca na Širokom Brijegu (12 je fratara ubijeno i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu ispred samostana), a nije odveden ni s drugom širokobriješkom skupinom (8 je fratara odvedeno kamionom u pravcu Splita te su ubijeni vjerojatno u Zagvozdu).

O njemu je fra Ante Marić zapisao: »Partizani su ga uhitili u fratarskoj hidrocentrali 8. veljače 1945. Nisu ga, navodno, odmah odveli s osmoricom subraće prema Splitu, već su ga naknadno negdje ubili 12. veljače 1945. Najvjerojatnije je izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije, 10. veljače 1945., te ubijen na nepoznatom mjestu.« Zašto je fra Mariofil bio izdvojen i iz jedne i iz druge širokobriješke skupine i ubijen odvojeno od njih, vjerojatno će ostati vječnom tajnom. Možda zato što je bio vikar pa su ga partizani još trebali kako bi ih uputio u kućne stvari, pokazao namirnice u samostanu ili pak kako funkcioniraju pojedini uređaji u samostanu? On je to kao vikar znao najbolje. Možda ga je zbog otvorene komunikacije netko od partizanskih oficira htio zaštititi, ali su se kasnije predomislili pa ga ipak ubili? Teško će se to ikada saznati.

Djetinjstvo i školovanje

U arhivu Provincije o fra Mariofilu sam uspio pronaći prilično malo dokumenata. Stoga ni njegov životopis ne će moći biti dovoljno opširan koliko bismo željeli i koliko bi bilo potrebno. Objavljujemo ipak ona saznanja do kojih smo došli na temelju izvorne građe.

Rođen je u Međugorju 16. veljače 1913. od oca Nikole i majke Anice, r. Prskalo. Krsno ime mu je Marijan. Istoga dana rođenja krstio ga je fra Anđeo Nuić, međugorski župnik, poznati hercegovački franjevac, provincijal i pisac Molitvenika fra Anđela Nuića. Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Marijan je završio u rodnom Međugorju. Potom je stupio u sjemenište i franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu.

U prvi razred pošao je školske godine 1924./25. Bio je osrednji učenik o čemu postoji svjedočanstvo iz 4. razreda srednje škole. Ocjene: vladanje 5, vjeronauk 4, hrvatski 4, latinski 3, grčki 3, francuski 2, zemljopis 2, matematika 2, kemija 2; nema izostanaka ni opravdanih sati. Razrednik mu je bio fra Fabijan Paponja. Nakon svršenog 6. razreda stupio je u novicijat (1930./31.) te je sedmi i osmi razred dovršio kao klerik: srednjoškolac u habitu. U 7. razredu prošao je s dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Svetozar Petric. U osmom razredu prošao je s vrlo dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Oton Knezović.

Maturalni ispit polagao je od 7. do 16. lipnja 1933. Predsjednik ispitne komisije bio je ministarski izaslanik Mihailo Živković, potpredsjednik direktor Gimnazije fra Krešimir Pandžić, a Ispitni odbor činili su fra Oton Knezović (hrvatskosrpski jezik), fra Marijan Zubac (opća i narodna povijest i zemljopis), fra Živko Martić (latinski jezik) i fra Svetozar Petric (francuski jezik). Maturirao je s vrlo dobrim uspjehom. Tako je Marijan, fra Mariofil Sivrić, od osrednjeg, gotovo lošeg učenika, na kraju postao vrlo dobrim što zacijelo ima zahvaliti svojoj ustrajnosti i sustavu učenja u franjevačkoj gimnaziji.

Odmah po okončanju gimnazije fra Mariofil je u sljedećoj školskoj godini upisao filozofsko-teološki studij koji je pohađao na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Prvi semestar upisao je akademske godine 1933./34. U zimskom i ljetnom semestru polagao je apologetiku, povijest Crkve, filozofiju i hebrejski jezik. Prosjek ocjena bio mu je nešto više od 8 što je značilo da je bio vrlo dobar student. Vladanje je bilo 2 (pohvalno), a marljivost također 2 (ustrajna).

U akademskoj godini 1934./35. fra Mariofil je još popravio svoj prosjek ocjena te je već u ljetnom semestru bio gotovo 9, što znači da je postao odličan student. Od kolegija slušao je Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, filozofiju i ascetiku. Ponašanje je ocijenjeno uzorno (1). Treću godinu upisao je u zimskom semestru 1935./36. Prosjek ocjena bio je opet 9. U ovom je semestru polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, propovjedništvo, etiku, ascetiku te u ljetnom semestru pastoralnu teologiju.

Nakon što je sredinom 1936. zaređen za svećenika, fra Mariofil je određen da studij nastavi u inozemstvu. Provincijal je stoga već 5. kolovoza 1936. od generala reda tražio obedijenciju za studente u inozemstvu – fra Mariofil Sivrić i fra Nenad Venancije Pehar određeni su za studij u Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). U Breslauu je ostao sigurno jednu godinu (1936./37.), a vjerojatno i još jednu (1937./38.). Iz tog razdoblja gotovo da nema nikakvih dokumenata pa je teško donijeti konačan sud o drugoj akademskoj godini.

Znamo da je fra Mariofil krajem srpnja 1937. od provincijala dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju te da je od Direkcije državnih željeznica dobio povlaštenu kartu za putovanje. Karta je 5. kolovoza 1937. poslana na franjevački samostan u Zagreb. Iz 1937./38. nema dokumenata o fra Mariofilu. Pretpostavljam da se vratio u Breslauu i dovršio 5. godinu studija. Svakako, 5. listopada 1938. je u Mostaru. Bio je s kolegama kod biskupa na polaganju jurisdikcijskog ispita te im je biskup podijelio jurisdikciju za djelovanje na području biskupije.

Vojsku nije služio. Naime, godine 1939. tadašnja ga je regrutna komisija u Mostaru prema čl. 3, t. 6 proglasila nesposobnim za vojsku. Nije poznat razlog toj ocjeni njegove vojne sposobnosti.

Redovništvo i svećeništvo

Fra Mariofil je u franjevački novicijat na Humcu stupio 3. kolovoza 1930. Franjevački mu je habit obukao provincijal fra Dominik Mandić, a meštar mu je bio fra Eugen Tomić st. Njegov je naraštaj bio veoma brojan: obučeno je čak 17 fratara.

Sudbina njegovih kolega bila je veoma različita: sedam je napustilo zajednicu (Ante fra August Boras, Grgo fra Domagoj Ereš, Jure fra Blago Granić, Jure fra Anđeo Leko, Frano fra Miron Nevistić – kasnije poznati književnik u emigraciji, Jerko fra Borislav Pandžić, Dane fra Kosta Vego), jedan je napustio franjevački red, ali je ostao svećenik (fra Anzelmo Čulina – don Cvitan Čulinović, bio je više desetljeća župnik u Žepču), jedan je umro mlad kao klerik (fra Bernard Katić, † 1943.), jednoga su partizani ubili kao i fra Mariofila (fra Nenad Venancije Pehar), a samo ih je nekoliko preživjelo rat i poraće i nastavilo djelovati kao franjevci (fra Mutimir Ćorić, fra Berislav Mikulić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević u Hercegovini, a fra Kruno Pandžić i fra Berto Dragićević u Americi i Kanadi).

Jednostavne zavjete fra Mariofil je položio 5. kolovoza 1931. na Humcu, a svečane 12. kolovoza 1934. u Mostaru.

Za subđakona, đakona i svećenika fra Mariofil je zaređen iste godine, 1936. u svega dva mjeseca. On je imao dovoljno godina te zaprjeka nije mogla biti kanonska dob, kao što je to bilo kod mnogih novih ređenika. S njim je zaređeno nekoliko kolega. Provincijal je 22. travnja 1936. biskupu Mišiću poslao litterae dimissoriae za subđakonat više kandidata: za fra Mariofila Sivrića, fra Nenada Venancija Pehara, fra Berislava Mikulića, za fra Krunu Pandžića, fra Bosiljka Vukojevića, za fra Bertu Dragićevića i fra Miroljuba Skoku.

Uskoro, 5. lipnja, poslane su litterae dimissoriae i za đakonat istih kandidata kojima se pridružio i fra Krsto Ravlić. U istome su mjesecu šestorica bogoslova: fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić, fra Nenad Venancije Pehar, fra Mariofil Sivrić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević, zaređena za svećenike. Zaredio ih je biskup Mišić u Kotoru 14. lipnja 1936. Odmah po polaganju jurisdikcijskog ispita fra Mariofil je početkom listopada 1938. imenovan župnim vikarom na Širokom Brijegu. Biskup ga je veoma brzo potvrdio za to mjesto.

Na toj je dušobrižničkoj službi fra Mariofil ostao samo tri mjeseca. Već je početkom 1939. od provincijala dobio dekret da je premješten iz samostana u konvikt za drugoga prefekta vanjskih đaka. Taj je dekret provincijal potvrdio i na početku sljedeće školske godine te fra Mariofilu produžio službu drugoga odgojitelja vanjskih đaka u konviktu. Tu je službu fra Mariofil obnašao nekoliko godina, svakako više od pet godina. U međuvremenu je, dolaskom nove države prozvane Nezavisnom Državom Hrvatskom, bilo govora o tome da bi fra Mariofil postao vojnim dušobrižnikom u Mostaru. Od toga na kraju nije bilo ništa iako je sve bilo dogovoreno.

Jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika tražio je vlč. Vilim Cecelja, zamjenik vojnog dušobrižnika za NDH. Provincijal fra Krešimir Pandžić mu je u dopisu od 24. prosinca 1941. predložio upravo fra Mariofila. Bio je spreman dati još jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika, ali pod uvjetom da ostanu na području Provincije. Ipak je to imenovanje na državnoj razini išlo više nego sporo. Tek tri mjeseca kasnije Ministarstvo hrvatskog domobranstva javlja da se fra Mariofil vodi u evidenciji kao vojni dušobrižnik. Međutim, od stvarnoga imenovanja još nije bilo ništa.

Budući da ni dva mjeseca kasnije nije bilo ništa od imenovanja, a Ministarstvo je na kraju tražilo samo jednoga dušobrižnika, a ne dvojicu ili trojicu kako je bilo izvorno najavljeno, provincijal je odustao od fra Mariofilova imenovanja i umjesto njega ponudio fra Berislava Mikulića. Kao glavni razlog navodi da je fra Berislav tjelesno jači i spremniji od fra Mariofila. Tako je fra Mariofil ostao na Širokom Brijegu u istoj službi odgojitelja u konviktu. S njim su u konviktu 1940./41. bili fra Jerko Mihaljević, predsjednik rezidencije i upravitelj konvikta, i fra Leonardo Rupčić, prvi prefekt konviktoraca; godine 1941./42. fra Fabijan Paponja, predsjednik i ravnatelj, fra Mariofil Sivrić i fra Tadija Kožul, potpredsjednik i prvi prefekt, a isti je sastav bio i 1942./43.; godine 1943./44. pridružen im je i fra Oton Knezović kao duhovnik konviktoraca.

Konačno je u posljednjoj ratnoj promjeni osoblja fra Mariofil imenovan za samostanskog vikara na Širokom Brijegu (gvardijan je bio fra Andrija Jelčić). Također, imenovan je župnim vikarom, vjeroučiteljem u Lištici i Mokrom te ispovjednikom i propovjednikom. Na toj ga je službi zatekla i nasilna smrt.

Narav i karakter

Njegovi ga učenici iz konvikta pamte po lijepom odnosu prema njima, ali i po tome što je tražio veliku urednost i stegu. O njemu je fra Anđeo Herceg rekao da je bio »vrlo dobar, đaci su ga neobično voljeli, jer je on upravo u to vrijeme, odnosno kad sam ja bio u konviktu, a i kasnije, bio potprefekt u konviktu«. Slično o njemu govore i svi drugi koji su ga poznavali. Tako s. E. V. navodi: »On je bio zbilja onako neka, kako bi rekla, elegancija, otmjen, lijep, prihvaćen od svojih đaka, jer je radio u konviktu. Znam da su ga volili svi.«

Fra Častimir Majić o njemu piše: »Žarište njegova svećeničkog rada bilo je usmjereno prema mladim naraštajima koji su u njemu nazrijevali pravoga predvodnika i vrsnog odgojitelja. Fra Mariofil je bio čovjek zadane riječi, otvorena stava i hrabra nastupa u čemu se može naslućivati i uzrok njegova tragičnoga životnog svršetka.«

Njegovi đaci također svjedoče o njemu kao o čovjeku otvorena duha i naprednih ideja i pogleda. Fra Ferdo Vlašić: »Imao sam dojam da se radi o svećeniku veoma žive naravi, s puno radosti, sa željom da učini uslugu svima, te da je našao baš pravo zvanje u franjevaštvu. Bio je pravičan, dobar i uslužan svećenik.« A. Vasilj: »Želio je naravan i ispravan odnos s učenicima, te veliku disciplinu.« Fra Bazilije Pandžić: »Moj dojam je da je bio živ, vješt i brz u izvršavanju poslova.« Jozi Tomaševiću bio je odgojitelj u konviktu: »Smatrao sam ga kao modernog čovjeka – odgojitelja, silno temperamentna kretanja. S nama je znao igrati odbojku i ping-pong. Temperamentnog je bio i hoda, te se s njim teško išlo ukorak, iako smo tada bili mladi. Puno smo zajedno šetali. (…) Vrlo temperamentna je bio ličnost, pun radosti, a nju je iskazivao tako da ju je prenosio na nas.«

J. Leki bio je kolega: »Kolega Marijan Sivrić, kasnije fra Mariofil, bio je vrlo drag, ugodan čovjek, srdačan, a iz njega je uvijek nešto dobro zračilo. Bio je pošten, kao što smo, uostalom morali biti i svi mi, jer smo tako odgajani. Kolegijalan je bio nadasve, a glede učenja bio je samo srednji đak, pomagali smo se međusobno.«

Fra Mariofilu ne zna se grob

O fra Mariofilovoj smrti ne znamo do danas ništa sa sigurnošću. Redovito se bilježilo da su ga ubili partizani oko 12. veljače 1945. negdje u blizini Širokog Brijega, u 32. god. života, 15. godini redovništva i 9. godini svećeništva. Ne zna mu se za grob. Dodaje se ponekad da je prije smrti pokopavao neke ubijene zarobljenike (ili pobijene fratre) prije nego su ubili i njega samoga.

O posljednjim danima na Širokom Brijegu svjedočila je s. E. K., samostanska kuharica. Ona kaže da su fratri, i svećenici i klerici, kao i sestre u vrijeme borbi bili smješteni u podrumu, među bačvama. Nitko nije pucao jer uopće nisu ni izlazili iz skloništa u podrumu. Vojske nikakve nije bilo u samostanu. Nijemci su zauzeli zgradu gimnazije i jedan dio sjemeništa, a ustaše su neko vrijeme bili u konviktu. Opisuje kako su partizani ušli u samostan 7. veljače 1945. oko podne, pljačku, zatvaranje te ponašanje fratara prije pogubljenja.

Jedna skupina fratara: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Mariofil Sivrić, vikar, fra Rade Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Leonardo Rupčić, fra Fabijan Paponja, svi profesori ili odgojitelji te brat laik fra Melhior Prlić, otišli su dan prije, 6. veljače, iz samostana niz brdo do franjevačke centrale i mlinice gdje su se sklonili. Ti su fratri po završetku pucnjave izišli i došli u samostan ili su ih partizani pronašli u mlinici i centrali te ih pokupili na kamion i odvezli u nepoznatu pravcu.

Kasnije je s. Emerana čula kako su dovezeni u Split te tamo pobijeni na nekom novom groblju. Čula je i da je netko vidio fra Mariofila kako pokapa mrtvace na groblju Sajmište. Očito je to što je čula bilo pogrješno jer danas znamo da nitko od navedenih franjevaca nije dospio do Splita nego su ubijeni na pola puta, u Zagvozdu.

Marijan Sivrić, bratić fra Mariofilov, imao je pouzdaniju informaciju. »Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: “Ja ne ću od svoga naroda”, te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Gdje je ubijen ne znamo, a postoji nekoliko inačica o njegovoj smrti. Prva inačica je da je ubijen na Polugrini kod Širokog Brijega; druga inačica je da je ubijen kod Zagvozda, između Vrgorca i Imotskog, a postoji i inačica da je bačen u Plavo jezero kod Imotskog.«

U Zagvozdu nije ubijen jer nije odveden sa skupinom fratara koja je tamo ubijena, a teško da je bačen i u jezero. Polugrinu spominje i fra Marko Dragićević, ali on ispravno navodi da fra Mariofil nije pokapao ubijene franjevce jer su oni ubačeni u protuzrakoplovno sklonište, poliveni benzinom i zapaljeni (njihove su kosti izvađene tek 1969. i 1971. pokopane u širokobriješku crkvu), nego da je s drugima pokapao ubijene vojnike i civile koji su stradali za vrijeme borbi oko Širokog Brijega ili su ih partizani pobili po zauzeću grada.

Fra Marku su kasnije pričali očevidci, ljudi sa Širokog Brijega, da su fra Mariofila vidjeli dva-tri dana nakon pada Širokog Brijega sa skupinom zarobljenika; on je obavljao obred pokapanja stradalih i ubijenih. Potom je nestalo i njega, ali se ne zna gdje je završio. Kasnije je fra Marko saznao da je na prijevoju Polugrini, kad se ide od Širokog Brijega prema Međugorju, viđeno dvadesetak leševa bez odjeće, a u blizini je bio i jedan habit prebačen preko nekoga graba ili jasena.

Fra Marko pretpostavlja da su to bili upravo zarobljeni njemački vojnici koje je on vidio da su ih 8. veljače partizani doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić kojemu su partizani dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Zašto je od toliko fratara izabran upravo fra Mariofil da obavi obrede pokopa, možda određeno objašnjenje daje fra Anđeo Herceg u svom prisjećanju na te posljednje mjesece na Širokom Brijegu, gdje je i on bio kao đak. Fra Anđeo kaže da je fra Mariofil bio samostanski vikar te da je bio veoma okretan i lako uspostavljao kontakte s časnicima i vojnicima onih vojski koje su boravile na Širokom Brijegu, dakle s Nijemcima i ustašama: »O njemu znam samo to: Kad smo bili u zbornici sakupljeni, on je najviše kontaktirao s oficirima i vojnicima, koji su tada povremeno dolazili i navraćali. On je nekako bio najokretniji, najslobodniji i najkuražniji i s njima je najviše razgovarao. Što je razgovarao, ne znam, jer sam ja podalje stao.«

Tako je bilo zacijelo i s partizanskim oficirima i vojnicima, a možda fra Anđeo čak i govori o tom zadnjem danu u samostanu. Svakako, možda ga je upravo njegova otvorenost i komunikativnost izdvojila od ostalih pa nije ubijen ni s prvom ni s drugom skupinom širokobrijeških fratara. Ali ništa mu nije pomoglo da kasnije i sam bude ubijen.
Još nitko ne zna gdje je pokopan fra Mariofil i skupina njemačkih zarobljenih vojnika s kojom je najvjerojatnije ubijen na Polugrini. Možda će nova iskopavanja masovnih grobnica u širokobriješkoj ili ljubuškoj općini dati neke odgovore?

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari