Pratite nas

Kolumne

“Pola tebi, pola meni, pola Bagi”

Objavljeno

na

Bivši ministar vanjskih poslova, po obrazovanju liječnik, političar po zanimanju, trgovac po svojem najdubljem unutarnjem nagnuću, čovjek jako zaslužan za divni Daytonski sporazum, utemeljitelj društva lobista, koji je okupio istaknute i ugledne pojedince na političkim položajima prvenstveno angažirane na prodaji državnih interesa za privatne profite, sada iznova samokandidirani savjetnik nove predsjednice, ostat će upamćen ponajviše po onoj svojoj, njemu tako svojstvenim prigušenim glasom izgovorenoj ponudi nekom partneru o podjeli dionica jedne od najboljih naših još neuništenih kompanija.

Negdje na šetalištu oko nekropole u kojoj stanuju mrtve duše, u sablasnom polumraku izgovorio je ono čuveno: pola tebi, pola meni, pola Bagi. Na njegovu nesreću, snimila ga je tehnika organa praćenja, ministar se teško šokiran otkrićem skrasio u bolnici, ali za divno čudo, njega poslije nitko nije pitao za zdravlje.

Nastradao je samo tadašnji državni odvjetnik, koji je naredio praćenje i objelodanio rezultate svoje akcije. Ministar se još jednom spretno izvukao. Zbog korupcijskih poslova Ministarstva s Hypo bankom, na optuženičkoj se klupi, a onda i u zatvoru, našao zamjenik ministra, ali ne i ministar. Slično se dogodilo i u splitskom slavnom nogometnom klubu, gdje je zbog nekih mutnih poslova optužena čitava uprava, svi osim predsjednika kluba. I kako tada, tako i danas.

Munjevita operacija

Budimo pravedni prema bivšem ministru, a možda, tko će ga znati, i budućem savjetniku. On nije utemeljio princip “pola tebi, pola meni, pola Bagi”, on ga je samo definirao i javno, makar nehotice, obznanio. Nije mu ni računica pogrešna, kao što se obično misli. Istina, jedno cijelo sastoji se od dviju polovice, ali postoje i nepravilni razlomci, kao što uvijek, u raznim dilovima, postoji i onaj treći, koji ostaje negdje u sjeni i koji će se uvijek, pođe li po zlu, potruditi da se stvar zataška.

Kako taj princip funkcionira na školski način, demonstrirala su nam ovih dana dva relativno mlada političara, koji su ideološki čisti kao suza, nisu ni vjernici ni bezvjernici, nisu ni desni ni lijevi, nisu ni komunisti, ni nacionalisti, ni udbaši ni ustaše. Oni su izvan i iznad svega toga, oni su liberali oslobođeni svih moralnih skrupula, oni naprosto znaju svome petku post, znaju iskoristiti svojih pet minuta, znaju jednostavno za sebe, a za druge ih baš nije briga. Oni su oholi i samozaljubljeni hohštapleri, iznad su zakona i morala i uvjereni su kako sve što uzmu njima zaista i pripada.

Operacija je izvedena munjevito. Hrvoje Vojković, nekoć direktor Croatia osiguranja koji je otišao s te funkcije s vrećom punom love, pojavio se na vratima novog ministra Siniše Varge, koji se u osam mjeseci svoga ministriranja pretvorio u pravu hodajuću aferu.

Vozio se službenim vozilom i sa službenim vozačem na skijanje u inozemstvo, radio za jednu bolnicu iako to kao državni dužnosnik nije smio, proputovao desetak svjetskih metropola, upisao diplomatsku akademiju spremajući se za neko buduće unosno zanimanje, kupio stol za devedeset tisuća kuna i opremio kancelariju namještajem vrijednim 1,5 milijuna kuna, za održavanje automobila plaća devedeset tisuća, donirao je državni novac vlastitoj udruzi za održavanje nekakve konferencije, i uza sve to iskoristio državni poticaj za kupnju električnog automobila.

Ali, sve je to sitnica prema poslu koji je osmislio sa super-Hrvojem, koji mu je predložio posredovanje svoje firme, koja se zove Gras Savoye Croatia (ta tko bi tom svjetskom imenu odolio) i u kojoj je on, kako to klasično, starorimski zvuči, prokuratorom, u sklapanju polica osiguranja s osiguravajućim društvima za četrdesetak bolnica. I dok udariš dlanom o dlan, posao težak sedam milijuna kuna je sklopljen, razumije se, bez javnog natječaja. Firma je osnovana prije nešto više od godinu dana, nema prihoda i ima samo četiri zaposlenika.

Kad je stvar provaljena, ni Vojković ni Varga nisu se obratili javnosti. Procurila su samo neka štura priopćenja.

Zbunjeni glasnogovornik Ministarstva zdravlja ni sam sebi ne vjeruje i objasnio je kako natječaj nije raspisan, jer se nije ni morao, što ne znači da se nije mogao raspisati, s obzirom na to da trošak posredovanja ne snosi Ministarstvo, nego osiguravajuća društva. A iz Gras Savoye Croatia poručiše kako su oni dio jedne svjetski renomirane i razgranate kompanije, što bi nas moralo duboko impresionirati, te kako su svojim “specifičnim znanjima” čak uštedjeli 15 milijuna kuna!

A premijer šuti

Sve je zapravo vidljivo i iz aviona, pod uvjetom da se ne zatvaraju oči. Prvo i suvišno pitanje koje će postaviti svaki naivac jest: pa čemu uopće to posredovanje, zašto Ministarstvo, koje ima i svoje pravnike i svoje stručnjake, ili same bolnice, nisu izravno sklopili ugovore? Odgovor je jednostavan: pa zato što onda ne bi bilo posrednika, ne bi bilo ni provizija.

Trošak posredovanja, koji je nenormalno napuhan u odnosu na vrijednost ukupnog posla (14 posto), formalno je prebačen na osiguranike, ali baš zato da bi se izbjeglo raspisivanje natječaja, što ne znači da za taj trošak nije povećana cijena osiguranja.

Znakovito je da se o svemu ovome cijelo vrijeme nije oglasio premijer. Ostane li i dalje nijem, morat će zašutjeti i o poštenju vlastite stranke, kao i o onoj drugoj stranci kao “kriminalnoj hajdučkoj zadruzi”. Nije vrag da je on onaj Bago iz Granićeve raspodjele. Znakovito je i to da je vlasnik nekoliko osiguravajućih društava bio glavnim donatorom propalog predsjednika države.

Josip Jović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari