Pratite nas

Kolumne

Političari s posebnim potrebama što čekate? Idemo – ostavke!

Objavljeno

na

Osobe s posebnim potrebama. Invalidi. Hendikepirane osobe. Koliko ste samo puta u razgovoru koristili ove sintagme naprežući vlastite moždane vijuge do usijanja ne bi li iz skromnog fonda poznatih vam riječi skrpili neki termin koji smatrate korektnim, neuvredljivim i društveno prihvatljivim?

Ili retard. Eto, baš je tu pogrdnu “urbanu” riječ, omiljenu splitskim ulicama, nedavno u jednoj kolumni na izrazito uvredljiv način (is)koristio Ante Tomić. Usput, interesantno je da su takve riječi neodoljive baš onim osobama koje su i Split i urbano upoznale tek u zrelim godinama. Štoviše, upravo zbog te agresivne i neskrivene želje za urbaniziranjem, asimilacijom, ili posplićavanjem ako hoćete, riječ “(ala brale, koji je oni Tomić ) retard” ga Splićanima najbolje opisuje.

Ali odlutasmo… dakle, točni (UN) i korektni termini su “osobe s invaliditetom” i “djeca s teškoćama u razvoju”. Svi oni, ranije navedeni, su više ili manje uvredljivi. I u redu je, niste krivi… jasno da to niste mogli znati jer se premalo o tome u Hrvatskoj govori. Štoviše, ne znaju to čak i neke udruge koje pomažu ovoj populaciji. Ali je svakako morao znati državni tajnik u ministarstvu znanosti i obrazovanja Matko Glunčić koji je nedavno nekorektan termin “djeca s posebnim potrebama” upotrijebio opravdavajući loše rezultate PISA testiranja hrvatskih petnaestogodišnjaka. Dakle – dvostruka uvreda.

Ali nije svako zlo za zlo. Da se ovaj smušenjak naknadno nije pokušao opravdati kako je on u stvari stručnjak – a ne političar, ne bi se nikad rodila sintagma “političar s posebnim potrebama”. A baš ona najbolje opisuje svu tu gomilu “stručnjaka”, odnosno političkih uhljeba, ili trutova po Boži Petrovu, koji su najveći teret našoj državi, koji su preplavili državnu upravu, lokalnu i područnu samoupravu i sva javna poduzeća pa godinama stežu omču oko virtualnog vrata naše domovine. A, što je najtragičnije, ne guše je ni blizu toliko financijskim teretom vlastitih plaća i brojnih beneficija koliko štetom koju svojim “radom”, nesposobni kakvi jesu, naprave državi. Doista ih treba dodatno platiti samo da ne dolaze na posao, po onoj: “Hej, nemoj mi više pomagati, molim te!

Iako je razvidno iskreno Glunčićevo kajanje zbog izgovorenih riječi, jedini izlaz mu je – ostavka. Jer čak i uvažavajući to, vjerojatno iskreno, buđenje savjesti zbog vrijeđanja djece s teškoćama u razvoju – ali i nacionalnih manjina (također spomenutih u opravdavanju loših rezultata PISA testiranja), što je našu uvijek budnu “Mirko pazi ustaša!” oporbu diglo na zadnje noge, a onda cijelu priču i “regionaliziralo” – krajnje je vrijeme da političari s posebnim potrebama počnu davati ostavke. A on je političar s posebnim potrebama, definitivno jest.

Hajdemo malo preciznije odrediti taj termin. Dakle, riječ je o svima onima koji su zbog pripadnosti nekoj stranci politički instalirani kako bi obavljali posao za koji su potkvalificirani pa, slijedom toga, nesretni sustav koji ih je uhljebio ima od njihovog rada (često višekratno) veću štetu nego korist. I ne podrazumijevaju se pod tim terminom samo visokopozicionirane face.

Ne. Misli se tu i na onog “malog Matinog” kojem je izgorjela šuma dok ju je čuvao od požara, i na onu “malu Martinovu” koja je “bistra, ali neće knjigu u ruke” pa su joj, hajde, uvalili metlu u ruku s kojom je oko iskopala jednom maltezeru. Jer i metlu, gospodo, treba znati držati… Ali nema veze, zna zato “mala Martinova” držati olovku. Istinabog nije baš vješta s njom, ali dovoljno je dobro vozi za zaokruživanje pravog broja u jedan član-jedan glas prilikama, i dovoljno je predizborno lajava za uvjeravanje nekoliko kolegica kako je baš On najbolji za Hrvatsku. Kud ćeš više!?

Naravno da Glunčić nije ni prvi, a, nažalost, ni zadnji političar s posebnim potrebama. On je na neki način kumovao tom terminu, a davanjem ostavke bi pokazao moralnu veličinu i tako, mlad je još, otvorio sebi mogućnost za neku poziciju u sljedećem sastavu vlade. Naravno, uz uvjet da je spreman četiri godine intenzivno raditi na sebi. Usput, (kako je sve to vezano) da je ostavku dao na vrijeme ne bismo danas dovodili u pitanje političku težinu kandidata za splitskog gradonačelnika i predsjednika saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Andre Krstulovića Opare. Naime, na sjednici Odbora nije uspio obuzdati nekulturnu i agresivnu SDPovku Sabinu Glasovac u nastupu s kojim nas je podsjetila na neke proleterske diktatorice, iako su i poluge Poslovnika i argumenti bili na njegovoj strani. Kako će se onda snalaziti u splitskom grotlu?

Za argumentiranje činjenice u što političari s posebnim potrebama pretvaraju Hrvatsku dovoljno je proanalizirati političke događaje tijekom nekoliko tjedana. Bilo kojih nekoliko tjedana od samostalnosti naovamo, čak i onih tijekom “sezone kiselih krastavaca” (silly season, ljetni mjeseci bez zanimljivih političkih događanja). Evo dva recentna, brzopotezna primjera…

Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić se nedavno šeretski smiješio s naslovnice Globusa tražeći kolektivnu ostavku sudaca Ustavnog suda, “najveće prijetnje nacionalnoj sigurnosti Hrvatske“. Iznenađuje da je za ovu “hrabru popu-pop” izjavu dobio podršku javnosti. Da stvar bude gora, i predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov ga podržava obrazlažući kako su Orepićeve riječi izvučene iz konteksta! Ostaje nepoznato kako se to “najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti” izvlači iz konteksta!?

Gdje su tu posebne potrebe? Ne ulazeći ovdje u objektivne probleme sastava i procedure izbora sudaca Ustavnog suda, činjenica je da Orepić traži kolektivnu ostavku sudaca za koje su, za sedam od deset njih (ukupno ih je trinaest), 3. lipnja glasali i MOSTovci. A i da nisu, sudci su izabrani dvotrećinskom većinom(!) od istog onog saziva Hrvatskog sabora koji je baš toga Petrova i baš toga Orepića, odnosno vladu u kojoj su bili potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova respektivno, potvrdio. I to “samo” natpolovičnom(!) većinom. Pa što je onda navedeni dvojac, ako ne role-model političara s posebnim potrebama. S tim da Vlaho “gdje je nestao čovjek” Orepić ne bi smio proći samo s jezikovom juhom predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, nego podnijeti ostavku ili biti smijenjen. On je ipak izvršna vlast – znači očekuje se da radi nešto – dok je Petrov, nakon kratkog izleta u “radi nešto” shvatio kako to nije za njega i mudro se ufoteljio kao predsjednik “kokošinjca”, a s te pozicije može kokodakati što želi bez većih posljedica.

I drugi primjer… Do Sabine “proleterske diktatorice” Glasovac, titulu najnekulturnijeg i najagresivnijeg saborskog zastupnika je kratko, ali ponosno nosio Ivan Vrdoljak. On je nedavno na nabrajanje HNSovih uhljeba od strane Mare “trenutno MOSTovac, tražim šestu političku stranku” Kristića zapjenio s govornice spominjući Goebbelsa, fašiste, Srbe, prebrojavanje krvnih zrnaca, ubijanje ljudi po ulici… i što li već sve nije nadrobio.

Stavljajući na stranu pitanje: “Zašto MOST uopće proziva HNSove uhljebe kad će ih i tako legalno zamijeniti sa svojima?“, stavljajući na stranu i pitanje: “Što to tako jako mori Vrdoljaka da ga je osoba bez političkog kredibiliteta prisilila na nekontroliranu overreakciju?“, činjenica je da je Vrdoljak i u narednima danima nastavio napadati MOST. Odnosno, bar je on mislio da ih napada izjavom hladne glave(!) kako “sastavljaju Schindlerove liste“, vjerojatno uvjeren kako je Oskar Schindler ubijao Židove s liste! Pa za koji dan, opet hladne glave(!), priznaje da je “pizza majstora postavio na čelo HEPa“! Ukratko, vrlo je blago ovog gospodina, koji je vodio jedan od najvažnijih resora u Kukuriku vladi, nazvati samo političarem s posebnim potrebama…

Dakle, kad idući put čujete nebuloznu raspravu o raznoraznim uzrocima hrvatskog duga, kad čujete da za to često besramno dnevnopolitički optužuju mirovine branitelja, kad čujete da je neku jadnu obitelj izbacilo iz stana zbog mizerne ovrhe, kad vidite staricu kako kopa po kontejneru u potrazi za ostacima hrane i plastičnim bocama, kad se zapitate zašto se u Hrvatskom saboru bave s čokoladicama, i s “Jakove izdrži”, i s lososima, i sa šrafcigerima, i sa sličnim idiotarijama, znate tko je za to kriv – političari s posebnim potrebama. Onda!? Što čekate gospodo? Idemo – ostavke!

Boris.Traljic & Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

„VELIKANA“ PREDRAGA LUCIĆA MORALO SE BOLJE ISPRATITI!

Objavljeno

na

Objavio

Boris Kovačev / CROPIX Boris Jokić, Aleksandar Stanković, Ranko Ostojić, Emil Tedeschi

Ne mogu doći k sebi od šoka!

Ma je li moguće da je naša kulturna „elita“ pala tako nisko da nije u stanju osmisliti ni jednu najobičniju komemoraciju svoga uglednika!?

Dođe mi da im stvarno pošaljem one hrvatske „anti-kazališne ekstreme“ da ih dočekaju u mraku prvom prilikom (da nisam ljevičar i demokrat, napravio bih to garant)!

Aman, zaman, čemu to sliči, da se takvoj „veličini“, „gromadi“ pjesničkoj, novinarskoj, satiričarskoj, ljudskoj, jednome od najvećih anarho-protestantsko-komunističko-liberalističko-šovinističko-kočijaških „kulturnih“ pregalaca i „borca za slobode“ koji je „zadužio“ sve nas svojim „feralisanjem“ i sočnim vokabularom, visprenim, lucidnim i nabrijanim (do jaja – što bi se reklo u njegovom žargonu), „analizama“ stvarnosti i pjesmuljcima, parodijama, kovanicama, doskočicama, vicevima (koji onako u globalu i samo „prividno“ djeluju primitivno, „antihrvatski“ i „antikršćanski“, a u suštini su samo vapaj za „slobodom“, „demokracijom“ i pokušaj bijega pred „ustašama“), ne upriliči komemoracija dostojna njegovog lika i djela!

Očekivao sam da će barem „Let 3“ (Mrle, Prle i ostali) dovući onu svoju legendarnu „Babu“ (sjećate se tog „kulturnog događaja“ koji je u ime avangardnih mentalnih pomaka i rušenja tabua „pozitivno“ šokirao Zagrepčane dok su u čudu promatrali kako spomenuti „kulturnjaci“ po trgovima i ulicama poput trojanskog konja vuku „Babu“ s ogromnom – oprostite na izrazu – muškom „alatkom“ koja joj ponosno strši ispod zadignute haljine).

Osobno držim da nema opravdanja za nedovlačenje „Babe“ pred Novinarski dom!

Izgovor kako je skulptura pregolema i ne može se ufurati u dvoranu nikako ne stoji, jer, ako ništa drugo, „alatka“ (a u „alatki“ je poanta i sulkus „umjetničkog doživljaja“) se mogla proturiti kroz prozor i na nju okačiti bandiera rossu i to onu komunističku sa srpom i čekićem, kako dolikuje ovakvom monumentalnom događaju! Tada bi i pjesma („Goni bandu van teatra“) vremešnog i anemičnog (vječitog) epizodiste hrvatskog glumišta, starog kadra CK SKH (iz zadnje garniture model 1989.), profesionalnog uličnog aktivista i antibandićevskog revolucionara zagrebačkih ulica po struci, Vilima Matule, bila dojmljivija i bolje prihvaćena od publike, a face nazočnih manje kisele.

Žao mi bre, gostiju: Borisa Jokića, Ranka Ostojića, Emila Tedeschia, Ace Stankovića, Ivana Zvonimira Čička i drugih uglednika, da gledaju ljudi u patos, bre, dok Vili rasteže ariju tog tvog mega-hita uz 3-4 prateća vokala, umjesto da je odjeknulo u stilu NEK TRESE SE GRAD (što kaže Seve u onoj svojoj pjesmici „Brad Pitt“).

E, moj Peđa, ispratiše te amaterski i nedostojno! Sramota!

Da si živ, buraz, pa da vidiš ovo: http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/sprdacina-na-komemoraciji-lucicu-brojni-su-propadali-u-zemlju-zbog-srama/, poželio bi da si umro u Beogradu a ne ovdje!

Mogli su dofurati barem „Zle bubnjare“ (ako već „Let 3“ i „Bare i plaćenici“ nisu mogli ili htjeli doći) da osvježe predstavu nekom od svojih zapaženih antologijskih numera.

Eto, tako je to kad se za režiju i scenarij ne angažiraju profesionalci.

Da sam kojim slučajem bio zadužen za organizaciju, taj posao bih povjerio Oliveru Frljiću, jer kod njega nemreš fulat’ kad su ovakve fešte u pitanju.

Oli bi to odradio taj čas u svom visokom stilu, jer čova je izvanserijski, jednostavno pretplaćen za zvjezdane dosege, staze i vrhunce (samo što to Poljska, Srbija, BiH, Hrvatska i još neke od „primitivnih“ i „zaostalih“ zemalja ne kuže).

Jooooj, koju bi on senzaciju složio, bila bi to „komemoracija“ za pamćenje! Kasnije bi je igrali na „Dubrovačkim ljetnim igrama“, „Splitskom ljetu“, „Marulićevim danima“, a u HNK i drugim kazalištima u tzv. Hrvatskoj (budućoj Jugi, naravno!) iz mjeseca u mjesec bile bi barem 3-4 primjere (uvela bi se nova kazališna kategorija „vječnih primjera u spomen na P.L.“ – samo Tebi u čast) kako bi Tvoj lik i djelo trajno ostali s nama i budućim generacijama. Vo vjeke vjekov, kako se kaže.

I što će ti katolički „pop“ na sprovodu Peđa, pa taman i stric da ti je!? Kakva je to igra, jarane!? Je l’ to neka namještaljka!? Fotomontaža? Ne mogu vjerovati da je tvoja volja bila! Nagazna mina je u pitanju buraz, pa cijeli se život borimo protiv „ustaško-katoličkog klero-nacizma“ i „popova“ – katoličkih!?

Sve u svemu, Peđa moj…tropa, katastrofa, potop, ćorak, je** ga, sr*** do sr*** i na kraju ispalo Greatest shitsh godine – što bi ti sam rek’o…a moglo je bit’ do jaja…

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

(VIDEO) Cirkus na komemoraciji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Razumiju li bošnjački lideri igru nultog zbroja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica u rekordnom je roku prešla put od titule kraljice Balkana do nepoželjne osobe kojoj se žučno poručuje da je neprijatelj BiH.

No, nevjerojatno je koliko je onih i u Hrvatskoj koji se unaprijed upinju dokazati da je posjet predsjednice Ankari bio promašaj jer da, eto, Erdoğan nije javno rekao da će pritisnuti Izetbegovića oko izbornog zakona, već je naglasio da se rješenje BiH ne može nametnuti izvana! A što bi drugo mogao javno reći? Kao da Kitarović govori drugačije? 
A onda čujemo da je Erdoğan već istog dana zovnuo Bakira Izetbegovića, koji je na sultanov poziv odmah-namah poskočio, pa su njih troje već telefonski prodivanili i utanačili trilateralni sastanak.

Naravno da nitko u Zagrebu, pa tako ni predsjednica ne zamišlja da će se u Sarajevu plesati kako Erdoğan svira, ili da će baš on biti taj koji će riješiti to pitanje, ali svi znaju da sasvim sigurno neće biti bez značaja njegov upliv u državi koju mu je, jel’te, Bakirov rahmetli babo Alija ostavio u amanet.
 Predsjednica je, dakle, s te strane već obavila pos’o. Ali joj je jasno da neće biti dovoljno, tako da je evo ponovno u Sarajevu kako bi nastavila hrvatsku diplomatsku ofenzivu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Mogu se čaršiji žaliti koliko hoće da je to pritisak i miješanje u njihove unutarnje stvari, no, hrvatskoj predsjednici po Ustavu dužnost je brinuti o interesima hrvatskog naroda u BiH, i to u državi koja već i po svojem zemljopisnom položaju u slučaju bilo kakve nestabilnosti postaje unutarnje pitanje RH. Bajka o primjernom suživotu u 1001 orijentalnoj noći učas postaje surova basna o 1001 kilometru zajedničke granice koja neće nestati koliko god se to neki izvana i iznutra trudili. Uostalom, Hrvatska je vojno napadana i iz BiH.

Potvrdilo se više puta da je predsjednica bila u pravu upozoravajući na rast terorističkih prijetnji u BiH. Može li biti boljeg dokaza od toga da je tamo uhićen jedan od ključnih ljudi ISIL-a? Da, pritisak na BiH jest nužan, jer u bosanskom express loncu ništa se ne rješava bez pritiska. Dok glasno ne zapišti i ne zakipi, pomaka nema.

Komšić je već najavio svoju ponovnu kandidaturu, što znači da bi u očima većine hrvatskog naroda u BiH, znači onih koje bi teoretski trebao predstavljati, on mogao ponovno zauzeti ulogu bosanskog Sejde Bajramovića, ponovno na krilima glasova dijela Bošnjaka.

Bošnjački lideri ne žele pomoći, jer se boje da bi bilo koji dobitak za Hrvate automatski bio gubitak za njih. “Zero-sum game”, igra nultog zbroja, kako im je po dolasku u Sarajevo poručila Kitarović. Zato ne prihvaćaju čak ni izborni zakon koji bi dugoročno ojačao BiH – samo zato da Hrvati ne bi sutra uz pruženi mali prst možda gricnuli i domali. Malo je vjerojatno da oni ne shvaćaju da tako guraju Hrvate u naručje Dodiku.

Nažalost, nekima kao da je cilj skrenuti Hrvate prema radikalnijim rješenjima, kako bi ostavili privid da su jedino oni zaštitnici bošnjačkih interesa i tako osigurali sebi pobjedu na izborima, što je njima očito važnije od opstojnosti BiH.
Budući da BiH u onom jedinom obliku koji bi njih zadovoljio očito nije moguća – građanska država koja bi bila nacionalna država samo onih koji se osjećaju Bošnjacima – bošnjački lideri se zadovoljavaju svojom supremacijom nad Hrvatima barem u dijelu vilajeta koji osjećaju svojim.

Bošnjački lideri s jedne, a Dodik s druge strane aktivno ruše BiH, a Hrvatima samo ostavljaju izbor kojoj strani će se pridružiti. Neki koji danas napadaju predsjednicu kao da ne shvaćaju da se ona zalaže za onu jedinu održivu BiH – u kojoj Hrvati neće biti majorizirani – a da alternativa tomu može biti samo traženje hrvatskog entiteta. Što god to bilo, moglo bi uskoro postati jedini izbor.

Što se tiče savezništva s Turskom, problem jest što smo bili prisiljeni slušati Erdoğana koji, stojeći pored hrvatske predsjednice, govori o Hrvatskoj kao jednoj od saveznika u njegovoj borbi protiv unutarnjih neprijatelja, među kojima su i novinari koji negativno pišu o njegovoj autokraciji.

Bilo je to da se smrzneš od užasa, ali očito da ima i nekih granica u izbirljivosti pri pronalaženju saveznika. Izbirljivi obično ostaju sami.
Mogu to u Sarajevu i u Zagrebu podcjenjivati koliko god hoće, ali jasno je da ni sultanu Erdoğanu, koji bi ušao u EU, ali donoseći neku svoju azijsku varijantu demokracije, nije nevažna podrška čak ni najnevažnije članice EU, te da je sasvim izvjesno da će zauzvrat po tom pitanju uložiti barem neki trud u rješavanje krize u BiH.

No, valja biti oprezan, ulaziti u savezništvo s Erdoğanom čak i oko ovako važnog problema je kao potpisivati ugovor s vragom. Sasvim sigurno će i Erdoğan tražiti još nešto od Hrvatske – a to nešto neće biti ugodno.

Ivan Hrstić / Večernji list

Opstaju li Hrvati u BiH?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari